novosti
ULAZAK U POVIJEST - Zoran Primorac definitivno u Londonu 2012
Više nema nikakve dvojbe. Hrvatski stolnotenisač Zoran Primorac (42) osigurao je nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine što će biti već njegova sedma Olimpijada
Međunarodni stolnoteniski savez (ITTF) danas je objavio listu 28 igrača i igračica koji su izborili izravan plasman u London, a na njoj se na 24. mjestu nalazi i Primorac. Nažalost, među djevojkama nema niti jedne Hrvatice koja je direktno izvadila vizu za OI. Na listi se nalaze maksimalno po dva igrača iz iste zemlje, dok će ostali vizu za London loviti kroz kvalifikacije. Za Primorca se ključnim pokazao plasman u drugo kolo nedavnog svjetskog prvenstva u Rotterdamu.
Neuništivi hrvatski stolnotenisač na svojim prvim Olimpijskim igrama nastupio je prije 23 godine u Seulu gdje je osvojio srebrnu medalju u paru s Ilijom Lupuleskuom. Bila je to ujedno i njegova prva medalja na velikim natjecanjima. S Lupulescom je 1990. osvojio naslov europskih prvaka na EP u Göteborgu, dok je četiri godine kasnije bio zlatni i na EP u Birminghamu u mješovitim parovima. Ukupno je osvojio 21 medalju na OI, SP i EP. Prije 11 godina na u Sydneyu je nosio hrvatsku zastavu na otvaranju OI.
REZULTATI ZORANA PRIMORCA NA OI
OI Seoul 1988 - srebrna medalja u parovima
OI Barcelona 1992 - 9. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji i u igri parova zajedno sa dragutinom Šurbekom
OI Atlanta 1996 - Od 9. do 16. mjesta pojedinačno, a u paru s Damirom Atikovićem zauzeo je poziciju od 17. do 24. mjesta
OI Sydney 2000 - ispao u prvom kolu od Japanca Tasakia
OI Atena 2004 - ispao u 3. kolu od Kineza Ma Lina
OI Peking 2008 - ispao u četvrtfinalu od Šveđanina Perssona
Zoran Primorac, dakle, ima priliku postati tek 19. sportaš u povijesti sa sedam i više nastupa na olimpijskim igrama. Listu predvode austrijski jedriličar Hubert Raudaschl i kanadski jahač Ian Millar koji su nastupili na čak devet olimpijskih igara. Raudaschl je nastupio na svim OI od 1964. do 1996. godine, a osvojio je dvije srebrne medalje - 1968. u klasi Finn u Mexico Cityju, te 1980. u Moskvi u klasi Zvijezda.
Millar ili 'Kapetan Kanada' kako zbog sportske dugovječnosti glasi njegov nadimak u domovini, sudjelovao je na OI od 1972-1976, te 1984–2008. U Pekingu je nastupio kao 61-godišnjak i osvojio prvu i jedinu olimpijsku medalju - srebro u ekipnom natjecanju u preponskom jahanju. Millar je time postao sedmi najstariji osvajač olimpijske medalje u povijesti Igara.
Po osam nastupa na OI ubilježili su talijanski jahači braća Piero i Raimondo d'Inzeo, britanski jedriličar Durward Knowles, danski jedriličar Paul Elvstrom i ruski streljač Afanasijs Kuzmins.
SPORTAŠI S NAJVIŠE NASTUPA NA OI
9 - Hubert Raudaschl (Aut) - jedrenje - dva srebra
9 - Ian Millar (Kan) - konjički sport - srebro
8 - Piero d'Inzeo (Ita) - konjički sport - dva srebra, četiro bronce
8 - Raimondo d'Inzeo (Ita) - konjički sport - zlato, dva srebra, tri bronce
8 - Durward Knowles (VB/Bah) - jedrenje - zlato i bronca
8 - Paul Elvstrom (Dan) - jedrenje - četri zlata
8 - Afanasijs Kuzmins (SSSR/Lat) - streljaštvo - zlato i bronca
7 - Ivan Osiier (Dan) - mačevanje - srebro
7 - François Lafortune (Bel) - streljaštvo
7 - Kerstin Palm (Šve) - mačevanje
7 - John Michael Plumb (SAD) - konjički sport - dva zlata, četiri srebra
7 - Ragnar Skanaker (Šve) - streljaštvo - zlato, dva srebra, bronca
7 - Seiko Hashimoto (Jap) - brzo klizanje/biciklizam - bronca
7 - Merlene Ottey (Jam/Slo) - atletika - tri srebra, šest bronci
7 - Francisco Boza (Peru) - streljaštvo - srebro
7 - Jeannie Longo (Fra) - biciklizam - zlato, dva srebra, bronca
7 - Rajmond Debevec (Jug/Slo) - streljaštvo - zlato, bronca
7 - Josefa Idem Guerrini (Njem/Ita) - kajak/kanu - zlato, dva srebra, dvije bronce
Povijesni uspjeh - Pistorius prvi paralimpijac s normom za SP i Olimpijske igre
Južnoafrikanac Oscar Pistorius (24) postao je prvi paralimpijac koji je ostvario normu za Olimpijske igre. Blade Runner, kako su ga prozvali jer trči na protezama koje izgledaju poput oštrica, u talijanskom je Lignanu istrčao A normu za OI u Londonu 2012. u utrci na 400 metara. S vremenom 45.07 sekunda, bio je za 18 stotinki brži od postavljene A norme.
Sa spomenutim je vremenom Pistorius izborio i nastup na Svjetskom prvenstvu u Daeguu (Južna Koreja) koje počinje 27. kolovoza ove godine. Nastupom u J. Koreji postat će također prvi sportaš s invaliditetom koji će se natjecati na svjetskom prvenstvu sportaša koji nemaju neku invalidnost.
- Toliko sam sretan zbog svog rezultata da ne mogu ni zaspati. Dobio sam više od 300 poruka ljudi koji su mi čestitali - istaknuo je Oscar Pistorius.
DAVID PROTIV GOLIJATA - Hrvatska znanstvena gerila razotkrila američke farmaceute
Neki američki medicinski časopisi, ali i New York Times prošlog su tjedna objavili priču o hrvatskom znanstveniku, ortopedu dr. Tomislavu Smoljanoviću, koji je zahvaljujući velikoj upornosti i dosljednosti uspio razotkriti da je farmaceutska kompanija Medtronic godinama šutjela o štetnim nuspojavama jednog svojeg unosnog lijeka.
Vezane vijesti - Hrvatska znanstvena gerila razotkrila američke farmaceute (01.06.2011)Njemački Dermapharm preuzeo ludbreški Farmal (04.02.2011)Ugovor o etičkom oglašavanju lijekova (05.12.2010)Mogu li farmaceutske tvrtke poslovati etično? (03.12.2010)Rajić kreće s uvoznim lijekovima (18.11.2010)U Srbiji hapse, u Hrvatskoj policija kuca na vrata (28.07.2010)još vijesti na temu.
Mlad, u svjetskim razmjerima nepoznat hrvatski stručnjak, koji je i našoj široj javnosti poznatiji kao član veslačke ekipe koja je na Olimpijskim igrama 2000. osvojila brončanu medalju nego kao ortoped, prošle je godine jednom od najuglednijih američkih ortopedskih kirurga, dr. Thomasu Zdeblicku sa Sveučilišta Wisconsin, poslao pismo u kojem je upozorio na nuspojave lijeka rhBMP-2 koji se koristi za 'spajanje' kralježaka L4 i L5 ili L5 i S1.
Zdeblick i njegov tim napisali su i objavili nekoliko članaka o proteinskom lijeku u utjecajnim medicinskim časopisima, među ostalim i u Journal of Spinal Disorders & Techniques u kojem je Zdeblick glavni urednik od 2002. godine.
David protiv golijata
Američki mediji ističu da je dr. Smoljanović (33), unatoč činjenici da nije imao ni reputaciju ni položaj koji bi mu olakšali posao, slavnog liječnika upozorio da rhBMP-2, na kojem je Medtronic zaradio stotine milijuna dolara, u sedam posto slučajeva izaziva privremenu ili čak trajnu sterilnost kod muškaraca.
Hrvatski je stručnjak u pismu postavio pitanje zašto dr. Zdeblick i njegovi kolege u svojim člancima rhBMP-2 nikada nisu povezali s tzv. retrogradnom ejakulacijom, iako su još prije osam godina bili upoznati da veza postoji. Retrogradna ejakulacija je poremećaj u kojem sperma prilikom ejakulacije odlazi u mokraćni mjehur umjesto u uretru, čime uzrokuje neplodnost muškaraca. Smoljanović je od Zdeblicka, kao glavnog urednika JSDT, zatražio da pismo u kojem se ova nuspojava opisuje objavi u svojem časopisu u kojem je 2002. godine objavljena i dvojbena studija. Američki je ortoped odbio zahtjev uz obrazloženje da u pismu ima previše spekulativnih pretpostavki da bi bilo prikladno za javni forum. Važno je napomenuti da su Zdeblick i njegova tvrtka Taz Consulting od 2002. godine preko Medtronica zaradili više od 23 milijuna dolara.
No bivši olimpijac, koji je veslačku karijeru završio 2003. godine, nije odustao. Prosvjedovao je protiv odbijenice i nastavio 'veslati' protiv struje.
Sveučilište Stanford potvrdilo upozorenja
Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja naš je ortoped nedavno konačno naišao na ljude koji su ga bili voljni čuti. Istraživači sa Sveučilišta Stanford, potaknuti Smoljanovićevim primjedbama objavljenim u pismima u drugim časopisima, objavili su prije 10-ak dana svoja vlastita otkrića prema kojima doista postoji snažna veza između primjene rhBMP-2 i retrogradne ejakulacije. Rezultati studije provedene na 240 pacijenata objavljeni su u časopisu The Spine Journal.
Dr. Jo A. Hannifin, profesorica ortopedske kirurgije u Weill Medical Collegeu Sveučilišta Cornell, koja osobno poznaje Smoljanovića, istaknula je da je to ljepota rasprave u znanosti. 'Pitala sam se je li imao poteškoća s objavljivanjem svoga pisma zato što se kao liječnik iz istočne Europe suprotstavio vodećim zapadnjačkim liječnicima. Nekada je bio jako posvećen svome sportu, a sada je isto toliko posvećen znanosti i ortopediji', rekla je Hannifin.
Smoljanović je za američke medije ispričao kako je njega i njegove kolege obrazloženje jednog medicinskog časopisa da kao hrvatski znanstvenik nema dovoljnu reputaciju da komentira rhBMP-2 samo potaknulo da pišu još više pisama.
Bivši urednik časopisa Journal of Spinal Disorders & Techniques, dr. Dan Spengler rekao je da je Smoljanović iskren čovjek koji je bio frustriran što ga nitko ne sluša. 'Sada mu mnogi ljudi posvećuju pozornost', rekao je Spengler.
Znanstvenici u sukobu interesa
Dr. Smoljanović ističe kako ovaj primjer potvrđuje notornu činjenicu da liječnici istraživači koje plaća farmaceutska industrija nisu potpuno neovisni, odnosno da sukob interesa ponekad može utjecati na ishod istraživanja ili na zanemarivanje nekih nuspojava. To naravno nije teško shvatiti kada se u obzir uzme činjenica da samo jedna doza lijeka rhBMP-2 stoji gotovo 5000 dolara.
Mladi ortoped tvrdi da je situacija na Klinici za ortopediju na Šalati, gdje njihove studije ne naručuje industrija, bitno drugačija te da se poštuju visoki etički standardi.
'Prvenstveno se vodi računa o dobrobiti bolesnika, jer svaka studija koja se provodi u Klinici za ortopediju mora biti dobro pripremljena, s jasno prikazanim očekivanim pozitivnim ishodom u odnosu na dotada uvriježeni način liječenja. Naravno, nuspojave se uvijek mogu javiti, no one se obavezno prijavljuju, jednako kao i neuspjeli ishodi liječenja', rekao je za tportal dr. Smoljanović.
Sporni medicinski proizvod rhBMP-2 ne koristi se u Hrvatskoj, međutim Smoljanović i njegovi kolege istražili su radove o njemu objavljene u časopisima i uočili niz nepravilnosti.
'Uspoređujući rezultate koji su objavljeni na internetskim stranicama FDA, otkrili smo zanemaren podatak da je većina retrogradnih ejakulacija bila u bolesnika koji su bili u ispitivanoj skupini. Rad dr. Eugena Carrageeja sa Stanforda potvrdio je naše sumnje da postoji statistički značajna povezanost između primjene rhBMP-2 i retrogradne ejakulacije, a nadam se da će se ispitati i druge nepravilnosti.
Moram istaknuti da se određene nuspojave lijeka ili medicinskog proizvoda ne mogu uvijek uočiti u prvim istraživanjima prije nego što se lijek pusti na tržište. Naime, određene nuspojave se jako rijetko događaju te je potrebna široka primjena kako bi se uočila veza. Zato u farmaceutskim kompanijama i nadležnim agencijama postoje službe koje svakodnevno rade na prikupljanju takvih podataka i alarmiraju odgovorne kada se otkrije neki problem. Stručnjaci koji su uključeni u taj proces rade izuzetno važan posao za bolesnike.
Osim retrogradne ejakulacije, moji suradnici i ja otkrili smo još nekoliko klinički značajnih nuspojava koje su bile ignorirane u sličnim radovima, no ta pitanja trebale bi rasvijetliti buduće studije. Samo kad znamo sve dobrobiti, ograničenja i moguće rizike određenog liječenja možemo naše bolesnike u potpunosti informirati i odgovorno im preporučiti najbolji tretman.'
Na naše pitanje je li dobivao kakve prijetnje ili nemoralne ponude dr. Smoljanović kaže: 'Ne bih sada o tome. Bitno je da smo napravili jedan korak naprijed ka boljem liječenju pacijenata.'
Autor: Nenad Jarić Dauenhauer
Mateša: U London cemo sa 115 sportaša
Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša stigao je u Šangaj i svjedocio velikoj pobjedi vaterpolista godinu dana uoci pocetka Igara u Londonu.
– Ocekujem da cemo u Londonu nastupiti u još nekoliko ekipnih sportova, prije svega u muškom rukometu, ali možda i u ženskom, kao i u košarci. Ocekujem da cemo u Londonu biti zastupljeni s više sportaša nego u Pekingu (101 sportaš u 15 sportova, nap. a.), prema zadnjim našim kalkulacijama, trebalo bi ih biti oko 115 – kazao je Mateša.
Autor: Anton Filic27.07.2011 22:15
(Foto: Petar Glebov/Pixsell)
Izbornik ruši rekorde - S medaljom iz Šangaja Ratko Rudić drugi najuspješniji svih vremena
Bronca sa Svjetskog prvenstva u Šangaju 34. je izbornička medalja u karijeri Ratka Rudića
On je tako po broju odličja prestigao ruskog odbojaškog trenera Nikolaja Karpolja koji ima 33 medalje. No, to je dovoljno tek za drugo mjesto na popisu najuspješnijih izbornika svih vremena.
Na prvom je i dalje brazilski odbojkaški izbornik Bernardo Rocha de Rezende s 45 medalja. No, kad je vaterpolo u pitanju, Ratko, koji je vodio čak četiri reprezentacije, nema premca. Njegov prvi pratitelj je Mađar Denes Kemeny s 22 odličja.
Autor: Specijalni izvjestitelj Večernjeg lista iz Šangaja Anton Filić 31.07.2011 09:15
(Foto: 'Marko Lukunic/PIXSELL')
Hodao sam 2000 km, spavao vani u strahu od zmija, a Split me oduševio
Ni sam lord Michael Bates, koji hoda od Atene do Londona, nije mogao vjerovati u ono što ga je zadesilo u Splitu. Na njegovu putu koji je počeo u travnju i završit će za godinu dana iz Splita su ga ispratili bivši i budući olimpijci. Morate biti moje gošće kad dođete u London – obratio se lord sestrama Ani i Luciji Zaninović, koje su s njim propješačile tri kilometra, sve do izlaska iz Splita. Do sada je prešao dvije tisuće kilometara, čeka ga još 1800 kilometara do Londona, hodao preko Crne Gore i Bosne i Hercegovine, spavao na otvorenom.
– Plašio sam se zmija, nije baš bilo ugodno. A nije bilo lako ni preko planina u Grčkoj. U Splitu mi je bilo prekrasno, nisam mogao vjerovati da je ovaj grad ovako lud za sportom – kaže lord Bates, član engleskog parlamenta.
U Splitu je boravio četiri dana, a nastavio je prema Šibeniku. Njegov start bio je ispred Kuće slave splitskog sporta, a došli su ga ispratiti Deni Lušić, koji ima dva zlata s Olimpijada, pa Renco Posinković, Joško Reić.
Ispratio ga je dožupan Splitsko-dalmatinski Visko Haladić, pa novinarski doajen Zdravko Reić, a od nove garde sportaša tu su bile sestre Ana i Lucija Zaninović te džudaš Tomislav Marjanović, koji se tek ima izboriti za nastup u Londonu. A sestre Zaninović najozbiljnije su kandidatkinje za medalje iz Londona sljedeće godine.
Stvarno je čudo što ovo što lord Bates radi. Ne bismo se upustile u ovakvu avanturu, ali susret s ovakvim čovjekom može nam samo dati još dodatnog poticaja u svakodnevnom radu – kazale su sestre Zaninović.
Autor: Ozren Maršić 22.08.2011 19:15
(Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL)
Turnir PokerStars uručio 50.000 kn Zakladi hrvatskih sportaša
U Golden Sun Casinu održan je poker-turnir sportaša uoči Eureka Poker Toura koji počinje u srijedu. Prije turnira PokerStars je uručio 50.000 kn Zakladi hrvatskih sportaša. Povodom otvorenja jedinstvenog regionalnog poker natjecanja „Eureka Poker Tour“, održan je humanitarni poker turnir s ciljem donacije Zakladi hrvatskih športaša koja potpomaže sportaše slabijeg zdravstvenog ili ekonomskog statusa.
Golden Sun Casino u ponedjeljak je ugostio brojne hrvatske sportaše koji su na humanitarnom turniru okušali svoje znanje i vještinu sportske poker igre. Vrhunski sportaši Gordan Giriček, Zoran Primorac, Gordan Kožulj, Danira Bilić i Saša Imprić borili su se za naslov najboljeg poker sportaša, a PokerStarsovu vrijednu donaciju od 50.000 kuna, Zakladi hrvatskih športaša predao je Chris Moneymaker.
U skladu s misijom Hrvatskog kluba olimpijaca, PokerStars je okupio hrvatske sportaše koji su ovom prilikom pozvali sve društvene skupine na maksimalnu skrb o sportašima, suradnju u unapređenju hrvatskog športa, te uključivanje u unapređivanje športske etike, "fair playa" i nenasilja.
Na humanitarnom turniru zaigrao je i poseban gost Eureka turnira Chris Moneymaker, PokerStars Team Pro i pobjednik 2003 World Series of Poker koji je tijekom održavanja Eureka Poker Toura dostupan i za intervjue.
Priča o Chrisu Moneymakeru jedna je od najpoznatijih u svijetu pokera. Dok je radio kao računovođa, Moneymaker je u svoje slobodno vrijeme igrao online poker. 2003. uplatio je 39 dolara za PokerStarsov kvalifikacijski turnir i pobijedio.
Na taj način osigurao je mjesto na većem kvalifikacijskom turniru na kojemu je dobio priliku osvojiti ulaznicu za World Series Main Event. Moneymaker je osvojio i ovaj turnir i našao se na putu za Las Vegas gdje će odigrati svoj prvi poker turnir uživo. Protivno svim očekivanjima, Moneymaker je dogurao do finalnog stola najveće svjetske poker manifestacije, ali se niti tu nije zaustavio.
Osvojio je zlatnu narukvicu i prvu nagradu turnira u iznosu od 2.500.000 $. Nakon ovog nevjerojatnog uspjeha, Moneymaker je postao uzor i inspiracija tisućama igrača pokera diljem svijeta dokazavši kako i pokeraši koji nisu profesionalci mogu zaigrati i osvojiti velike svjetske turnire uživo.
Eureka Poker Tour Zagreb održat će se od 24. do 27. kolovoza, a osim Main Eventa svakodnevno su organizirana i brojna događanja među kojima će posebno zanimljiv biti „ladies only“ Eureka Ladies Championship. Na jedinom Ladies Championship event-u u ovoj sezoni Eureke, očekuje se i sudjelovanje igračica iz inozemstva, ali i domaćih igračica poput poznate hrvatska poker dame Hane Šoljan.
Autor: Večernji list22.08.2011 20:59
(Foto: Goran Jakuš/PIXSELL)
Iztok Puc se bori za život, rak se proširio
Iztok Puc (45), bivši rukometaš banjaluckog Borca, Zagreba i Celja, igrac koji je s tri razlicite reprezentacije (Jugoslavija, Hrvatska, Slovenija) igrao na tri olimpijade, teško je bolestan.
Bivši rukometaš vec je nekoliko mjeseci s obitelji u SAD-u gdje se bori s bolešcu i život mu je ugrožen. 'Tetak je vrlo bolestan. Rak se s pluca proširio na jetra i svaki dan ocekujemo loše vijesti. Ovih dana mama je otišla u Floridu gdje je Iztok u bolnici', rekao je za Vecernji list Hrvoje Horvat mladi, cija se sestra udala za Iztoka.
S obzirom na to da je lijecenje vrlo skupo, njegov bivši suigrac Rolando Pušnik organizirao je humanitarnu utakmicu koja bi se odigrala krajem listopada u Celju.
Autor: vecernji.hr / tportal.hr
Veljko je želio proslaviti Hrvatsku pa je zato preplivao La Manche
Prije malo više od dva tjedna, 21. srpnja, proslavio je 71. rođendan. Ali naslućivalo se da neće još dugo. Opasna bolest (Hodgkinov limfom) uzela je maha i svi su znali da Veljko Rogošić, legendarni plivački maratonac, pobjednik mnogih utrka, tu bitku, kao i svaki smrtnik, ne može dobiti. Umro je u utorak poslijepodne u splitskoj bolnici. No, besmrtno je njegovo djelo.
Sam je izračunao da je u morima, jezerima i rijekama proveo gotovo trećinu života. Napravio je toliko zaveslaja da bi, kada bi se svi zbrojili, mogao osam puta oploviti svijet. I stoga nije čudno što su ga zvali čovjek riba, morski čovik, morski vuk, dupin, katamaran... Nositelj je naslova "Kralj hladnih voda" (1976.), stanovnik plivačke Kuće slavnih na Floridi (1992.), ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda preplivavši 225 kilometara ne izlazeći iz vode na relaciji Grado – Riccione (2006.).
Svjetski savez profesionalnih plivača maratonaca (WPMSF) obećao je da će mu dodijeliti naslov "Posejdon mora" uspije li u namjeri da poveže Europu s Afrikom, odnosno Italiju (Siciliju) s Tunisom. U drugom pokušaju to mu je i uspjelo, 22. srpnja 2008., no ne znamo je li WPMSF održao riječ. Svejedno, bio je to pothvat stoljeća za jednog 67-godišnjaka. No bila je to samo kruna 50-godišnje uspješne karijere.
Počeo je kao plivač splitskog Jadrana 1959. a kada je u Borovu sljedeće godine prvi put oborio državni rekord (na 400 metara slobodno), ništa ga više nije moglo zaustaviti. Redale su se pobjede (142 puta prvak države, što nikomu u svijetu nije pošlo za rukom), državni rekordi (51 put), nastupi za reprezentaciju... Četiri puta okitio se naslovom svjetskog prvaka, sedam puta proglašen je najboljim maratoncem svijeta, višestruki je svjetski rekorder u daljinskom plivanju. U njegovoj sportskoj riznici u kući u Kaštel Lukšiću više je od 1450 pehara, medalja, plaketa, diploma i priznanja. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Rimu (1960.) i Tokiju (1964.), ali nije uspio osvojiti medalju jer je bio prepušten sam sebi, nije imao trenera i bio je opterećen nastupima u brojnim disciplinama.
– Sjećam ga se iz Tokija, družili smo se kao i svi ostali sportaši. Bio je veliki šaljivčina, kako to znaju biti Splićani – prisjetio se Rogošića proslavljeni vaterpolist Ozren Bonačić.
Rogošić se družio s Jacqueline Kennedy-Onassis, Ursulom Andress, Tellyjem Savalasom, Johnom Wayneom, Brigitte Bardot... Voljeli su ga i predsjednici. Za plivanje od Visa do Splita 1975. Tito ga je nagradio zlatnim satom. Tuđman mu je dodijelio Spomenicu Domovinskog rata i čin poručnika fregate (bio je prvi sportaš u odori HRM-a), a Mesić ga je okitio Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
– Možda nije i najveći, ali najdraži uspjeh mi je svakako bio kad sam 2004. preplivao La Manche. Jer većinu sam svojih uspjeha postizao pod zastavom bivše države, a tada sam, u 63. godini, taj pothvat mogao podariti Hrvatskoj – objasnio nam je u jednom razgovoru zašto pliva i pod stare dane.
Izvor: Večernji list
Ivica Kostelić završio kao treći slalomaš svijeta: ‘Ovo je ipak bila uspješna sezona!’
Novim pobjednički postoljem Ivica je prestigao Myhrera na trećem mjestu u slalomskom poretku. U ukupnom poretku naš skijaš je završio na petoj poziciji
Ivica Kostelić imao je odličan kraj sezone! Naš najbolji skijaš završio je kao peti u ukupnom redoslijedu i kao treći u slalomskom poretku.
Kostelić je u posljednjoj utrci sezone osvojio treće mjesto u slalomu u Lenzerheideu, nakon što je bio drugi poslije prve vožnje. Prvi je ostao Nijemac Felix Neureuther, dok se na drugo mjesto probio Austrijanac Marcel Hirscher, ukupni pobjednik Svjetskog kupa i pobjednik u slalomu. Ukupno su njih trojica i najbolji slalomaši ove sezone.
Ovo treće mjesto je za Kostelića bilo četrdeseto pobjedničko postolje u karijeri, kada su u pitanju slalomske utrke. U tom su pogledu od Ivice bolja samo dvojica skijaša, legende Ingemar Stenmark i Alberto Tomba. Šveđanin je kroz svoju karijeru upisao 87 slalomskih postolja, a Tomba 57.
- Moram biti presretan, jer danas mi je glavni cilj bio završiti iza Myhrera i uzeti to treće mjesto. Nije bila loša utrka, oba laufa sam odradio dobro, iako je druga postavka staze bila prelagana da se nešto ozbiljno radi - rekao je Ivica i na kraju se osvrnuo na cijelu sezonu.
- S obzirom na probleme s koljenom, mogu reći da je sezona bila uspješna. U svakom slučaju, iznad svih očekivanja.
Kostelić je na kraju skupio točno 900 bodova u ukupnom redoslijedu, dok je u poretku slaloma za tri boda prestigao Šveđanina Myhrera, koji je danas bio četvrti, ali je primjerice njegov zaostatak za Neuretherom bio veći od jedne sekunde. Jedino su Hirscher i Kostelić uspjeli ući u zaostatak manji od sekunde za pobjednikom, njemačkim slalomašem.
Barač: ‘Mi smo mala zemlja za velike stvari!’
17:32 Očekivao se pun Trg bana Jelačića i navijačka atmosfera, međutim većina od nekoliko stotina ljudi koji su pozdravljali naše olimpijce bili su turisti ili slučajni prolaznici. Organizacija najavljenog cjelovečernjeg show programa u potpunosti je zakazala, jer su se svi razišli u nepunih 15 minuta.
16.57 - Sportaši se polako opraštaju od navijača te odlaze svojim obiteljima, a neki možda i na trening
16.54 - Kratko se navijačima pokušao obratiti Ivano Balić, ali njegovi suigrači neprestanim ovacijama ometali su ga u njegovom izlaganju te je potom vrlo brzo odustao i zajedno s navijačima zapjevao - Večeras je naša fešta...
16.50 - Kakva bi to fešta bila da i vatrepolisti nisu zapjevali svoju himnu, na red je došla Mišina, 'Poljubi zemlju'
16.45 - Nakon hrvatske himne rukometaši su s navijačima otpjevali 'svoju' himnu - 'Morsku vilu'
16.43 - U ovom trenutku svi zajedno pjevaju hrvatsku himnu
16.40 - Barač poručio: 'Mala smo zemlja za velike stvari'
16.38 - Na Trgu bana Josipa Jelačića okupio se lijepi broj navijača koji je pozdrvaio hrvatske sportske heroje
16.36 - Sportaši su stigli na glavni zagrebački Trg, te se sada svi zajedno vesele i pjevaju na pozornici
16.43 - U ovom trenutku svi zajedno pjevaju hrvatsku himnu
16.40 - Barač poručio: 'Mala smo zemlja za velike stvari'
16.38 - Na Trgu bana Josipa Jelačića okupio se lijepi broj navijača koji je pozdrvaio hrvatske sportske heroje
16.36 - Sportaši su stigli na glavni zagrebački Trg, te se sada svi zajedno vesele i pjevaju na pozornici
16:12 - Premijer Zoran Milanović, potopuno opušteno i u ležernom izdanju primio je u Banskim dvorima osvajače olimpijskih odličja.
- Ajme, ruka mi je otpala od ovolikog rukovanja, svi imate jači stisak od mene. Iako sam premijer, kao sportaš amater cijeli život, jako dobro znam koliko je teško ostvariti uspjeh, a u vašem poslu nema nikakvih ili ima jako malo novaca. Od sporta vam ostaje samo slava, osim rijetkim iznimkama. Zato ćemo do kraja provesti donošenje naknade za osvojene medalje jer ovo što radite je itekako mjerljivo. Kao Hrvat osjećam se ponosno u inozemstvu jer svi mi trebamo biti svjesni svoje sportske veličine iako smo mala nacija. Ja nemam nikakve komplekse, nemorate ih imati ni vi. Bili ste u zemlji koja je izmislila kapitalizam, ali ova kriza tog kapitalizma će trajati još godinama i tim više sportski uspjeh treba nagraditi, istaknuo je Milanović pozdravljajući olimpijce.
- Sedma smo zemlja na svijetu po osvojenim odličjima. Naknada za izvrsnost je minimum što naši vrhunski sportaši zaslužuju - kazao je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, a trener zlatnih vaterpolista Ratko Rudić dodao je kako će naknade za sportska odličja konačno u Hrvatskoj uspostaviti ispravan sustav za trening sportaša.
- Od svih susjeda u regiji dobivamo najmanje novca, a imamo samo veliki entuzijazam i najbolje rezultate. Bojim se da ni to neće trajati zauvijek, a kad nam Vlada riješi situaciju s naknadama mi ćemo to znati cijeniti jer uz bolje uvijete neminovno dolaze i bolji rezultati - naglasio je Rudić.
Odlukom Vlade svaki sportaš koji je na Olimpijskim igrama osvoji medalju dobiva jednokratnu nagradu:
Vaterpolisti za osvojeno zlato osvaja svaki po 85.000 kuna
Sandra Perković za zlato dobit će 104.000 kuna
Giovanni Cernogoraz za zlato dobit će 104.000 kuna
Veslački četverac za srebrnu medalju dobit će svaki po 46.000 kuna
Rukometaši za brončanu medalju dobit će svaki po 36.000 kuna
Lucija Zaninović za broncu dobit će 46.000 kuna
14:30 - Evo ih! Evo ih! Hrvatska, Hrvatska! - skupina je navijača i rodbine uz gromoglasni pljesak dočekala zrakoplov hrvatskih vaterpolista i rukometaša. Zlatni i brončani momci odmah nakon izlaska iz aviona počelli su mahati svim okupljenima, ali su jedva čeklai zagrliti svoje najbliže, posebno djecu.
Samim ulaskom u Vip salon zagrebačkog aerodroma djeca su trčala u zagrljaj svojim očevima, a oni su ih ponosno grllili. Na aerodromu su ih dočekali i ostali hrvatski osvajači medalja - zlatni Sandra Perković i Giovanni Cernogorez, brončana Lucija Zaninović te srebrni članovi četverca koji su nešto ranije od vaterpolista i rukometaša sletjeli na Pleso. Mnogo je hrvatskih medalja bilo u jednoj sobi.
Ali dočekali su ih i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, ministar obrazovanja i športa Željko Jovanović te predsjednik Hrvatskog Olimpijskog odbora Zaltko Mateša. Svi su im zahvalili što su njih i cijelu Hrvatsku obradovali s toliko medalja.
- Neizmjerno sam sretan što sam ministar športa upravo kada je Hrvatska najtrofejnija na Olimpijskim igrama. Donijeli ste nam puno radosti, hvala vam na tome - obratio se ministar Jovanović olimpijcima.
Olimpijci su bili nešto kraći jer su jedva čekali da stanu ispred svojih navijača i krenu na susret s premijerom Milanovićem i na veliki doček na glavnom zagrebačkom trgu.
- Hvala što ste dijelili s nama olimpijske snove - rekao je zlatni Samir Barać u ime vaterpolista.
Rukometaš Igor Vori jedva je došao do riječi od ovacija i pljeska koji je primio kada je istupio na govornicu. Kratak je bio i Martin Sinković.
- Hvala svima, uživamo u ovom i to je to - kazao je Sinković.
A onda je uslijedilo iznenađenje. Oko 1000 navijača dočekalo je olimpijce kada su izlazili s aerodroma. Svi su bili u crvenobijelim kockicama, državi transparente u rukama i pljeskom pozdravljali svakog olimpijca.
- Cijeli ćemo dan slaviti. Sada idemo za njima na trg i tamo ćemo se zajedno veseliti. Iznimno smo ponosne na naše sportaše i vrijedilo je gubiti živce za njih. Svaka im čast - rekle su djevojke koje su se od jutra pripremale za doček hrvatskih olimpijaca.
Izvor: Sportske Novosti
Slavko Goluža napušta klupu CO Zagreba, ali ostaje izbornik
S 1. lipnjom Slavko Goluža više neće biti trener Zagreba. Ostat će na klupi hrvatske reprezentacije koja se priprema za Europsko i Svjetsko prvenstvo te Olimpijske igre
Ono što se dalo naslutiti prije nekoliko dana kada su klupu rukometaša Zagreba napustili pomoćnici Tomljanović i Babić, svoju je svojevrsnu potvrdu dobilo jučer. Slavko Goluža više ne može paralelno obavljati trenerski posao u reprezentaciji i klubu te od 1. lipnja više neće biti trener u CO Zagrebu.
Navodno će voditi momčad još na Final Fouru SEHA lige nakon čega bi ga trebali naslijediti Boris Dvoršek i Zlatko Saračević. Iako u klubu nisu zadovoljni dosadašnjim rezultatima u Ligi prvaka i promjenjivim igrama u regionalnoj ligi, čelnici Zagreba tvrde da se ne radi o smjeni već o nemogućnosti da Goluža paralelno obavlja zahtjevnu izborničku i trenersku funkciju u klubu. A kako mu s 1. lipnjom istječe ugovor, čini se da su u klubu shvatili da je to prilika da riješe 'problem'.
Lisa Stublić nova je hrvatska atletska senzacija
Newyorški polumaraton u atletskom svijetu, posebno onom koji štuje cestovne utrke, uživa sve veći ugled. Još nije na razini starijeg brata, maratona, koji se od 1970. godine svake jeseni trči ulicama Velike jabuke, ali, kažu znalci, na dobrom je putu, počevši od toga da su pod kapom iste organizacije, New York Road Runners.
Polumaraton još uvijek ima mliječne zube. Trči se od 2006., ali staza koja se od Central Parka proteže preko Times Squarea do južnog ruba Manhattana već je prilično popunila Kuću slave. Osvajali su ga olimpijski pobjednici i svjetski prvaci, bivši i sadašnji svjetski rekorderi: Haile Gebrselassie, Mo Farah, Paula Radcliffe, Catherine Ndereba…
Uvod je malo poduži, ali želimo dočarati što u atletskom pa tako i sportskom okruženju znači treće mjesto koje je Lisa Christina Stublić (28), krhka, ali i neuništiva hrvatska trkačica rođena u SAD-u, osvojila u prohladnu newyoršku nedjelju u kojoj je u vrijeme starta utrke temperatura bila ispod ništice. Devet sekundi iza pobjednice iz Kenije Caroline Rotich, šest sporija od Burundijke Diane Nukuri-Johnson. Najbrža neafrikanka, najbrža Europljanka, ispred svih Amerikanki.
Amerikanci zadivljeni
Rezultat Lise Stublić odjeknuo je i u američkim atletskim krugovima. Iznenadila je i organizatore koji su je pozvali. Znali su da je dobra, ali nisu očekivali da će skoro besprijekorno parirati afričkim favoritkinjama, voditi u dijelu utrke i iza sebe ostaviti niz međunarodnih zvijezda. Sve navedeno, uz činjenicu da je diplomirala na Sveučilištu Columbia, ponukalo je uvaženog i nagrađivanog američkog sportskog novinara Elliotta Denmana (na OI 1956. bio je 11. u brzom hodanju) da ugrije tipkovnicu i podari nas prekrasnim tekstom naslovljenim “Back Home… For A Bit” i objavljenom na internetskoj stranici armorytrack.com, portalu vrhunskog atletskog centra na sjeveru Manhattana.
Reporter s više od deset Olimpijskih igara i svih svjetskih atletskih prvenstava počinje naklonom hrvatskoj sportskoj sceni “nakićenoj vrhunskim pojedincima u nizu sportova”. Spomenuo je Kosteliće, Kukoča, Petrovića, Pilića, Ivaniševića, Karlovića, Blanku i Cernogorza. Sjetio se i galerije velikana američkog sporta podrijetlom iz Hrvatske poput Belichika, Mikana, Marisa, Tomjanovicha… zavirio i u svijet maratona navevši da je Franjo Mihalić Hrvat koji je 1956. osvojio srebro u maratonu trčeći za Jugoslaviju.
Koliko će čekati?
Uvertira priči o Lisi Stublić i njenom predstavljanju široj javnosti kroz newyorški polumaraton je zaključena biranim riječima: “Pa, popis hrvatskih uglednika ima novu kandidatkinju na čekanju. Možda, samo možda. Njeno ime je Lisa Stublić i razdoblje čekanja možda neće biti toliko dugo koliko su neki zaljubljenici u njen sport zamišljali. Na jutro Svetog Patrika postalo je jasno da će čekanje biti puno kraće.”
Njezino trčanje i rezultat opisao je epitetima poput nevjerojatan i zapanjujući. Spomenuo je i da je najbolja Amerikanka bila na devetom mjestu. Možda su to neki pomislili, ali Denman ne osuđuje odlazak Stublić u Hrvatsku koji se zbio prije pet godina niti bilo koga napada jer je nisu zadržali u Americi. Zaključuje da su njeni rezultati u SAD-u bili dobri, ali ne veliki, i da je tek u domovini svog oca pod vodstvom trenera Slavka Petrovića postala svjetska klasa.
Hrvatska uzela srebro. Goluža nakon najvećeg uspjeha u izborničkoj karijeri: “Trebamo biti ponosni !
HRVATSKA rukometna reprezentacija osvojila je srebro na Mediteranskim igrama u Turskoj. Hrvatska je u finalu izgubila od Egipta s 28:23. Pomlađena hrvatska reprezentacija nije se snašla protiv neugodnog i čvrstog protivnika. Vratari nisu imali svoj dan, obrana je propuštala na sve strane, a napad je bio prespor. Egipat je vodio od prve minute, a posebno valja istaknuti Eida koji je postigao sedam pogodaka.
Hrvatska je također imala raspoloženog igrača u liku i djelu Jerka Matulića, koji je zabio 7 pogodaka.
Bravo Slavko!
Hrvatski izbornik Slavko Goluža bio je presretan nakon utakmice. Kako i ne bi kada je nakon tri brončane godine stigao do svog prvog srebra. Ako ovako nastavi, postoji mogućnost da Hrvatska do Igara u Riju 2016. osvoji i pokoje zlato.
"Bili su bolji u detaljima, imali su brže napade. Nismo razvili našu igru, previše je tu stvari koje su utjecale. Egipat je bio bolji i zato su pobijedili. Imali smo priliku, ali nismo je iskoristili. Oni su odigrali fantastičnu utakmicu i zasluženo su dobili", rekao je hrvatski izbornik.
"Čestitam dečkima na velikom uspjehu, može misliti tko god kako hoće. Nedostajali su nam igrači kao što su Špelić i Stepančić. Trebamo biti ponosni na ovo što smo napravili. Napravili smo veliki rezultat, moramo čestitati i curama. Mogu samo reći da je ovo bio jedan od najvećih turnira i samim time ova medalja je još vrjednija", za kraj će Goluža.
U Europskoj uniji hrvatskom sportu može biti samo bolje!
Nakon što su ušli u Europsku uniju, u Ljubljani su dobili 100 milijuna eura. I tim su novcem pametno raspolagali, obnovili su olimpijski centar na Planici te uredili staze za skijaško trčanje na Pokljuki gdje trenira Fak. Hrvatska će u noći na ponedjeljak i službeno postati 28. članica Europske unije. Hrvatskom sportu može biti samo bolje, a nikako gore. Iako nekih dramatičnih promjena zapravo i neće biti. Nešto rječitiji bili su u Hrvatskom olimpijskom odboru.
Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša još je u predizbornoj kampanji najavljivao značajne projekte koji bi bili financirani iz europskih strukturnih fondova. Danas kaže:
– Velikih promjena neće biti jer se mi već dugo bavimo usklađivanjem s EU. Sudjelujemo na sastancima europskih olimpijskih odbora koji imaju ured u Bruxellesu. Ne možemo si dopustiti luksuz da imamo svog čovjeka tamo, ali unutar HOO-a imamo Ured za europske projekte. S ponosom mogu reći da nitko ne zna više o europskim projektima nego što znamo mi i potpuno smo spremni za trenutak kad će Hrvatska i formalno ući u EU. Mogućnosti su ogromne, što se najbolje može vidjeti na primjeru Slovenije, čiji nam je olimpijski odbor jako puno pomogao i na tome smo Slovencima zahvalni. Nakon ulaska u EU Slovenija je dobila 100 milijuna eura i tim novcem sagradila značajne objekte sportske infrastrukture: olimpijski centar na Planici, sportski centar Pokljuku, u kojem trenira i Fak, obnovljeni su sportski sadržaji na Pohorju, sagrađeno je ili obnovljeno nekoliko dvorana i bazena. Mogućnosti su velike, mi smo spremni, znamo što treba napraviti i vjerujem da Hrvatska može iz toga puno dobroga izvući.
A koji će biti naši projekti?
– Ima ih više, u Zagrebu bi nam, primjerice, najzanimljiviji bio projekt Zagrebačkog sportskog centra koji bi obuhvatio Jarun, Mladost i Kineziološki fakultet. Interesira nas i obnova Bjelolasice koja po svim kriterijima može ući u takve projekte.
Obnoviti sport u Vukovaru
Znači Bjelolasica nije potpuno propala?
– Ne. Ministarstvo također ulaže velike napore, tako da vjerujem da će se problem riješiti. Bjelolasica po svim parametrima – razvojnog debalansa regije, turizma, infrastrukture, športa i rekreacije – može kandidirati za novac iz europskih fondova. Naravno, interesira nas i projekt ZŠS-a na Silbi gdje kanimo sagraditi novi sportski kamp na moru. Spremni smo pomoći i drugim našim gradovima, iako mi nećemo biti investitori.
Je li vam se neki od tih gradova najavio?
– Razgovarali smo o Vukovaru. Ondje postoje projekti gradnje bazena, obnove sportsko-rekreacijskog centra, u sklopu kojega bi bio i nogometni stadion, te uređenje veslačkog kluba, jednoga od najstarijih na ovim prostorima. Gradonačelnik Željko Sabo vrlo dobro razumije tu problematiku i kamo sreće da taj projekt što prije počne
Za dva zlata nadmašili učinak iz Francuske 1993
Posljednji dan Mediteranskih igara u Mersinu hrvatski sportaši osvojili su dvije medalje. Rukometaši su osvojili srebro, a odbojkašice broncu. Ukupno su osvojili 27 medalja. No, to nije rekord, a drže ga prve Igre na kojima su hrvatski sportaši nastupili kao predstavnici Hrvatske. Te 1993. godine u francuskoj pokrajini Languedoc-Roussillon hrvatski sportaši osvojili su 34 medalje. Ali je sada postignut rekord po broju zlatnih medalja.
U Mersinu su naši predstavnici osvojili 11 najsjajnijih odličja, dva više nego 1993.
Četiri sporta bez medalje
Ove godine imali smo 102 natjecatelja u 19 sportova. Rekordan broj sportaša imali smo 2001. u Tunisu (239). Zanimljivo je da smo u čak 15 od 19 sportova osvajali medalje. Odličje nismo osvojili samo u mačevanju, biciklizmu, odbojci na pijesku i skijanju na vodi. U nekim sportovima imali smo stopostotni učinak. Tako je svih četvero atletičara osvojilo medalje, a isto se dogodilo i u hrvanju, boksu, rukometu, jedrenju, ženskoj odbojci, plivanju, vaterpolu i veslanju.
Na tablici osvajača medalja smo deveti, što je pomak u odnosu na Almeriju (2005.) i Pescaru (2009.) gdje smo bili jedanaesti. Najbolji plasman nam je šesto mjesto iz 1993. godine. I treći put za redom smo slabije plasirani od Slovenije i Srbije.
Rukometaši su u finalu izgubili od Egipta (23:28). To je rukometašima bio peti finale na Mediteranskim igrama. Triput su osvojili zlato, dvaput srebro. Nakon što je na europskom i svjetskom prvenstvu te olimpijskim igrama osvojio broncu, Slavko Goluža sada je napokon došao do finala, ali ne i do zlata.
– Bili su bolji, brži u napadima. Nismo razvili našu igru, previše je stvari koje su na to utjecale. Egipat je bio bolji i zato je pobijedio. Imali smo priliku, ali nismo je iskoristili. Egipćani su igrali fantastično i zasluženo pobijedili – rekao je izbornik Slavko Goluža.
Nedostajao Stepančić
Najefikasniji u našem sastavu bili su Jerko Matulić sa sedam i Igor Karačić s četiri pogotka.
– Čestitam dečkima na velikom uspjehu, može misliti tko god što hoće. Nedostajali su nam igrači kao što su Špelić i Stepančić. Trebamo se ponositi time što smo postigli. Velik je to rezultat – rekao je Goluža.
Primorcu novi mandat predsjednika Hrvatskog kluba olimpijaca
Zoran Primorac i naredne četiri godine bit će na čelu Hrvatskog kluba olimpijaca. "To je za mene velika čast, ali i obveza da u svom drugom mandatu napravim sve ono što nisam uspio u protekle četiri godine. Posebno ću se angažirati oko izrade naše nove WEB stranice koja treba postati interaktivna, ali i u nastojanju da se sadašnji i bivši sportaši što više uključe u rad sportskih struktura od lokalne zajednice do raznih tijela Hrvatskog olimpijskog odbora", kazao je nakon izbora sedmerostruki sudionik olimpijskih igara i osvajač srebrnog odličja s OI u Seoulu Zoran Primorac, koji je kao jedini kandidat dobio jednoglasnu podršku za mandat do 2017. godine.
Primorac je četvrti čelnik Hrvatskog kluba olimpijaca za čijeg je prvog predsjednika, pod nazivom Klub hrvatskih olimpijaca, 1993. godine izabran Zlatko Šimenc, od 2001. do 2005. predsjednik je bio Perica Bukić, od 2005. do 2009. Stojko Vranković, a od 2009. do 2017. Zoran Primorac.
Za četiri dopredsjednik HKO izabrani su Danira Bilić, Tomislav Paškvalin, Željko Jerkov i Samir Barač, a pored njih u Upravni odbor HKO izabrani su: Perica Bukić, Gordan Kožulj, Igor Boraska, Joško Reić, Martina Zubčić, Milivoj Bebić, Dubravko Šimenc, Irfan Smajlagić, Nika Fleiss i Aramis Naglić, dok su u Nadzorni odbor izabrani Mladen Fogec, Boško Čavka i Vjekoslav Šafranić.
Predloženo je da članovi Skupštine, uz 174 osvajača olimpijskih odličja, ubuduće budu svi sportaši koji su nastupili na olimpijskim igrama, a njih je po procjenama više od 600. Skupština HKO-a je jednoglasno podržala prijedlog Splitskog kluba olimpijaca da se počasnog predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka, zbog učestalog kršenja pravila Olimpijske povelje, prijavi Etičkom povjerenstvu HOO-a.
Etički odbor nezavisno je tijelo Hrvatskog olimpijskog odbora osnovano radi razvijanja i modernizacije osnova etičkih pravila u športu, temeljenih na vrijednostima i principima zajamčenim Olimpijskom poveljom i Statutom HOO, a njegovi članovi u mandatnom razdoblju 2012. - 2016. godine su: Mirna Rajle Brođanac (Hrvatski veslački savez), Darko Ćuruvija (Hrvatski savez sinkroniziranog plivanja), Katica Ileš (Sportska zajednica Osječko-baranjske županije), Željko Drakšić (Hrvatski košarkaški savez) i Renato Živković (Hrvatski vaterpolski savez).
Kostelić u Sočiju osvojio 34. olimpijsko odličje za Hrvatsku
Srebrom u superkombinaciji na ZOI u Sočiju, Ivica Kostelić osvojio je 34. olimpijsko odličje za Hrvatsku od njezine samostalnosti. Hrvatski su sportaši od prvog nastupa, na ZOI u Albertvilleu 1992. godine, do Igara u Sočiju hrvatskom sportu donijeli 23 odličja s ljetnih i 11 sa zimskih olimpijskih igara.
Od 23 odličja na OI šest je zlatnih - dva u rukometu te po jedno u atletici, dizanju utega, streljaštvu i vaterpolu - sedam srebrnih - dva u veslanju te po jedno u atletici, gimnastici, košarci, vaterpolu i plivanju - te deset brončanih - po tri u tenisu i taekwondou te po jedno u dizanju utega, streljaštvu, veslanju i rukometu.
Od 11 odličja na ZOI četiri su zlatna i šest srebrnih u alpskom skijanju te jedno brončano u biatlonu.
Wickenheiser i Bjoerndalen u Sportskoj komisiji MOO-a
Hayley Wickenheiser i Ole Einar Bjoerndalen izabrani su u Sportsku komisiju Međunarodnog olimpijskog odbora. Kapetanica kanadske hokejaške reprezentacije i norveški biatlonac – nakon ZOI u Sočiju najuspješniji sportaš u povijesti zimskih olimpijskih igara - pobijedili su u izborima na kojima je sudjelovalo rekordnih 80 posto od 2.871 sportašica i sportaša koji su sudjelovali na Igrama u Sočiju. Bjoerndalen je uvjerljivo pobijedio skupivši 1.087 glasova, dok je Wickenheiser dobila 758 glasova. Svaki sportaš je mogao glasovati za dva sportaša iz dva različita sporta.
Bjoerndalen i Wickenheiser će, tako, u Sportskoj komisiji MOO-a, koja ima ukupno 14 članova, naslijediti kanadsku nordijku Rebeccu Scott i finskog hokejaša Saku Koivu, kojima je istekao osmogodišnji mandat.
Među devetero kandidata za dva mjesta u Sportskoj komisiji bila je i bivša hrvatska skijašica Ana Jelušić, kao i austrijski skijaš koji nastupa za Bugarsku Kilian Albrecht, švicarski skijaš Didier Cuche, finska skijašica Tanja Poutiainen, češka alpinka Šarka Strachova, bjeloruska biatlonka Darja Domračeva te talijanski skijaš trkač Pietro Piller Cottrer.
Olimpijci za stradale u poplavama
I predstavnici Hrvatskog kluba olimpijaca uključili su se u akciju prikupljanja pomoći stradalima na poplavljenim područjima u Hrvatskoj. Predsjednik HKO Zoran Primorac, glavni tajnik Damir Škaro i član Upravnog odbora Dubravko Šimenc predali su ravnatelju Gradskog društva Crvenog križa Zagreb Petru Penavi dekice, odjeću za odrasle i djecu te hranu i pelene.
„Zahvaljujem se svima koji su na bilo koji način pomogli odvojivši barem nešto za one kojima to sada najviše treba. Pozivam sve one koji to još nisu da se uključe i pomognu na bilo koji način. Svi koji su do sad pomogli i svi koji pomažu i dalje, zaista su pokazali koliko je srce naših sugrađana“, rekao je Zoran Primorac tom prigodom.
Zahvaljujući na donaciji, Petar Penava je rekao: „Htio bih napomenut da je svaka pomoć i dalje dobro došla i svima vam se još jedno zahvaljujem što ste se odazvali u tako velikom broju."
Spomenutom akcijom pomaganje olimpijaca stradalima u poplavama, međutim, nije završeno. Na Skupštini Hrvatskog kluba olimpijaca odlučeno je da svi članovi doniraju po 1000 kuna od svojih naknada za sportsku izvrsnost u korist fonda za pomoć poplavljenim hrvatskim područjima.
Olimpijska zastava slavi 100. rođendan!
Olimpijska zastava ove godine slavi stogodišnjicu postojanja. Najprepoznatljiviji olimpijski simbol, i jedan od najpoznatijih simbola uopće, promoviran je prigodom proslave 20. godišnjice modernog olimpijskog pokreta, odnosno jubilarnog kongresa Međunarodnog olimpijskog odbora u Parizu 1914.
Isprepletene prstenove nacrtao je utemeljitelj modernih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin u srpnju 1913. godine, a prvi put su se na zastavi zavijorili na aleksandrijskom stadionu Chatby, na natjecanju kojim se obilježavala 20. obljetnica obnove olimpizma. Coubertin je prstenove i zastavu kasnije predstavio na spomenutom kongresu u Parizu 17. lipnja 1914. godine, kada ih je MOO i službeno prihvatio.
Zbog I. svjetskog rata trebalo je, međutim, proći još šest godina prije nego li se zastava zavijorila i na nekom olimpijskom stadionu. Dogodilo se to 1920. na Igrama u Antwerpenu i otada podizanje zastave redovito označava početak nekih Olimpijskih igara, a predaja zastave budućem domaćinu njihov završetak.
Olimpijski prstenovi, koje često nazivao i olimpijskim krugovima, simboliziraju jedinstvo pet kontinenata i sportaša cijeloga svijeta, neovisno o njihovoj rasi, naciji ili religiji.
Tomislav Paškvalin pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta
Vlada RH imenovala je 17. srpnja Tomislava Paškvalina novim pomoćnikom ministra znanosti, obrazovanja i sporta.
Paškvalin je rođen 29. kolovoza 1961. u Zagrebu i jedan je od najuspješnijih hrvatskih vaterpolista svih vremena. Igrao je za klubove u Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj, a 66 puta nastupio je i za reprezentaciju bivše SFRJ. Osvajač je zlatnih olimpijskih medalja u Los Angelesu 1984. i Seulu 1988. godine te svjetski prvak iz Madrida 1986. Dobitnik je Državne nagrade za šport „Franjo Bučar“ 2007. godine.
Po struci je diplomirani pravnik i nakon igračke karijera bio je direktor Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica te ravnatelj Centra za istraživanje i razvoj sporta.
Paškvalin je, također, obnašao dužnost dopredsjednika Hrvatskog kluba olimpijaca i predsjednika Zagrebačkog kluba olimpijaca.
Umro legendarni vratar Vladimir Beara
Nakon duge i teške bolesti u Splitu je u 86. godini preminuo legendarni nogometni vratar Vladimir Beara.
Beara je rođen 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Sinja. U Hajduku je branio od 1947. do 1955. I osvojio tri naslova prvaka bivše države, nakon čega je otišao u Crvenu zvezdu, s kojom je osvojio još četiri prvenstva Jugoslavije i sudjelovao u osvajanju dva nacionalna kupa.
Za reprezentaciju Jugoslavije Beara je branio 60 puta i sudionik je tri svjetska prvenstva: 1950. godine u Brazilu, 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. osvojio je srebrnu medalju.
Od 2007. godine član je Kuće slave splitskog sporta, a 2008. godine predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. U 2010. godini dobio je Nagradu za životna djelo Grada Splita.
Europske igre u Bakuu i povezivanje mladeži
U organizaciji Ministarstva mladih i sporta Azerbajdžana i Međunarodne olimpijske akademije u drevnoj Olimpije u Grčkoj održan je od 1. do 11. kolovoza seminar čiji je cilj bio povezivanje europske mladeži i upoznavanje s prvim Europskim igrama, koje će se održati iduće godine u Bakuu.
Od tema koje bi trebalo izdvojiti predavanja su vezana uz edukaciju sportaša, rada s volonterima te upoznavanje zemlje domaćina Europskih igara. Označena predavanja su vrlo zanimljive teme koje obuhvaćaju sve sportaše i njihova vodstva, roditelje i mišljena smo da bi tako nešto trebalo uvrstiti u rad Hrvatske olimpijske akademije. Oba predavanja bit će nam dostupna u slučaju da ih zahtijevamo.
Osim predavanja sudionici su tijekom seminara imali zadatak sudjelovati u dvije zasebne radne skupine. Prva radna skupina bavila se diskusijom i odgovorima na pitanja koja su se odnosila na teme s predavanja toga dana.
Cilj sudjelovanja u drugoj radnoj skupini bio je napraviti marketinšku kampanju za promoviranje Europskih igara u Bakuu s određenim smjernicama i proračunom koji je zadao predstavnik BEGOC-a. Za taj tjedni projekt sudionici su podijeljeni u 11 timova od pet članova.
Hrvatski sudionici seminara bili su među najaktivnijima u smislu sudjelovanja na diskusijama tijekom predavanja te diskusijama i doprinosu radnih skupina.
Te aktivnosti bile su prepoznate od strane organizatora i predavača pa je Nike Fleiss pozvana na sudjelovanje seminara Erasmus intensive program: Civil protetcion & humanitarian actions in the EU kao predavač s temom Professional athlets and the humanitarian actions.
Igor Francetić je doprinio pobjedi radne skupine u pripremi i prezentaciji marketinškog plana Baku 2014. koji je inspiriran hrvatskim biciklistima koji putuju na otvorenje svakih Olimpijskih igara od 2008. godine do danas. Kampanja je nazvana „Bike to Baku“, te su svi članovi te skupine nagrađeni putovanjem na zatvaranje Europskih igara u Baku iduće godine.
Na ceremoniji zatvaranja prisutnima su se obratili g. Azad Rahimov, ministar mladih i sporta u Azerbejdžanu, te g. Isidoros Kouvelos, predsjednik IOA.
Izvijestili: Nika Fleiss i Igor Francetić
Teme i predavanja:
• Prof. Dionyssis Gangas, IOA Director: “The contemporary role of the IOA in Olympic Education”
• Mr. Simon Clegg, BEGOC COO: “The impact of the European Games on Azerbaijan and Europe”
• Prof. Sarah Teetzel (Canada): “The Values and Principles of the Olympic Movement”
• Prof. Athsnassios Strigas (Greece): “The contribution of the Olympic Movement to the development of volunteerism: Trends and practices in the 21st century ”
• Prof. Alexandre Mestre (Portugal): “European Games: Common principles that unify the European Youth”
• Prof. Jim Parry (UK): “Why Sports has become part of the everyday life”
• Sofia Papadopoulou (Olympic Medalist) : “What an athlete can offer to the contemporary society”
• Prof. Dimitris Gargalianos (Greece): “The dual carrier of an athlete in the 21st century”
• William Louis-Marie, Director of Communications, BEGOC: “The Baku 2015 European Games in detail”
• Prof. Dionyssis Gangas (IOA Director): “The experiences you get from an event like the European Games”
• Prof. Alexandre Mestre (Portugal): “Olympism, European ideology and European Games”
• Prof. Konstantinos Georgiadis (IOA Dean): “Olympia: The birth place of Olympism and Pierre de Coubertin’s vision”
• Prof. Alexis Lyras (Georgetown University): “Olympism4Humanity”
• Prof. Dikaia Hatziefstathiou (Greece): “The role of the family in the building of the contemporary athlete”
Snježana Pejčić prva do norme za Rio!
Snježana Pejčić osvojila je srebrnu medalju u trostavu na 50 metara na Svjetskom streljačkom prvenstvu u Granadi. Snježana je malokalibarskom puškom pogodila 455.1 krug, do zlata je sa 456.6 došla Njemica Beate Gauss, dok je treća sa 444.7 bila Norvežanka Malin Westerheim. Zanimljivo, bez medalje je na četvrtom mjestu ostala aktualna svjetska rekorderka, Talijanka Petra Zublasing.
Riječka streljačica ovim je rezultatom ostvarila i normu za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine. Drugi put u karijeri je, tako, prva od svih hrvatskih sportašica osigurala olimpijsku normu, budući da joj je isto uspjelo i uoči OI u Pekingu 2008. Na tim je Igrama, podsjećamo, Snježana bila i prva sportašica uopće koja je dobila medalju, upucavši već prvog dana natjecanja u kineskoj prijestolnici broncu u gađanju zračnom puškom na 10 metara.
Na OI u Londonu 2012. Snježana Pejčić zauzela je peto mjesto u trostavu.
Podržite kampanju #TargetEbola
Brojne međunarodne sportske federacije, među kojima i Svjetska skijaška federacija (FIS), Svjetska košarkaška federacija (FIBA) i Svjetska streljačka federacija (ISSF), podržale su na društvenim mrežama projekt Svjetskog udruženja olimpijaca #TargetEbola, nakon što je Izvršni direktor WOA-e Mike Miller pozvao olimpijski pokret da podrži kampanju na SportAccord IF forumu u Lausannei.
Prezentacija je pokazala što je sve kampanja #TargetEbola ostvarila do sada u podizanju svijesti o učincima ebole u Zapadnoj Africi pa su podršku kampanji dali i olimpijci Usain Bolt, Carl Lewis, Sergej Bubka, Claudia Bokel, Koji Murofushi, Pernilla Wiberg, Yang Yang, Jonny Quinn i Sammy Walker.
„Kao olimpijci smo u povlaštenom položaju da možemo pomoći onima koji su manje sretni od nas. To je naša odgovornost za širenje vrijednosti olimpizma - pružiti potporu onima kojima je najpotrebnija. To je razlog zašto sam pozvao svoje kolege olimpijce, svoje prijatelje iz olimpijske obitelji i sve druge sportaše širom svijeta da na bilo koji način podrže kampanju #TargetEbola“, rekao je Princ Albert II od Monaka u poruci podrške kampanji.
WOA apelira na brojnu i utjecajnu olimpijsku obitelj da se uključi u kampanju #TargetEbola i tako preko društvenih mreža što više ljudi usmjeri prema stranici www.targetebola.org/donate na kojoj se mogu donirati sredstva za nabavku medicinske opreme nužne za borbu protiv ebole.
I Hrvatski klub olimpijaca poziva sve sportaše i sportske udruge da podrže kampanju #TargetEbola, kako promoviranjem linka na društvenim mrežama, tako i donacijama na stranici targetebola.org.
Predstavljene maskote Igara u Riju 2016.
U Brazilu su predstavljene maskote Olimpijskih i Paraolimpijskih igra koje će se 2016. održati u Rio de Janeiru.
Maskota OI u Riju je svojevrsni mješanac brojnih životinjskih vrsta koje žive u Brazilu, a organizatori Igara ističu da joj je glavna odlika to što može „trčati brže, skakati više i biti jača od drugih“, što je, dakako, parafraza glavnog olimpijskog mota „Brže, više, jače“
Maskota Paraolimpijskih igra je, pak, mješavina raznog brazilskog bilja. Imena obiju maskota bit će izabrana nakon izjašnjavanja svih zainteresiranih u anketi, a parovi imena za obje maskote za koje se može glasati su Oba i Eba, Tiba Tuque i Esquindim te Vinicius i Tom. Ako želite dati svoj glas za neko od predloženih imena, možete to napraviti putem službene web stranice www.rio2016.com/mascots ili na Twitter profilu @Rio2016.
“Olimpijske igre u Riju moja su misija!”
Iza Blanke Vlašić, dvostruke svjetske prvakinje i olimpijske doprvakinje u skoku u vis, je sezona djelomice uspješnog povratka na skakališta nakon ozljede Ahilove tetive. Kažemo djelomice jer usprkos tome što opet skakače preko dva metra, nije nastupila na Europskom prvenstvu u Zürichu, niti na svim mitinzima atletske Dijamantne lige. Sve to je kod nje samo još povećalo želju za povratkom na sam svjetski vrh, na kojem je godinama bila.
Nije tajna da su Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. trenutačno tvoj glavni cilj, skoro pa misija. Kakva su, zapravo, tvoja razmišljanja o tim Igrama i tvom nastupu na njima?
- Upravo je 'misija' prava riječ, budući da Rio ne mogu sa sigurnošću upisati u svoj kalendar planova. Nadam se da će me zdravlje poslužiti pa da OI dočekam u dobrom kontinuitetu treninga i natjecanja. Za sada je ta 2016. ipak predaleko, ali imam ju na umu!
Rio će biti tvoje četvrte Olimpijske igre i u tom ćeš trenutku iza sebe imati već 16 godina skakanja u svjetskoj konkurenciji. Zasiti li se ikada vrhunski sportaš vrhunskog sporta?
- Svaka godina nosi nove okolnosti, zato nikad nije dosadno. S obzirom na to da sam se dugo borila s ozljedama, moram priznati da mi se motivacija obnovila i zato se ne bojim za sebe u tom smislu. Naravno, stupanj motivacije je individualan. Za mene je sport uvijek bio puno više od posla, to je moj poziv i kao takav nije baš podložan motivacijskim mijenama. Sretna sam zbog toga.
Nismo baš prečesto čitali ili slušali tvoja razmišljanja o karijeri nakon sportske karijere. Možemo li te jednog dana očekivati u tvojoj farmaceutskoj struci ili, možda, u trenerskom pozivu, sportskom menadžmentu, u sportskim upravljačkim tijelima...?
- Nadam se da ću ostati u sportu na neki način. Kako će to izgledati, ne znam. Vjerujem da će se stvari otvoriti onog trenutka kad podvučem crtu. Do tada se ne bavim intenzivno takvim razmišljanjima.
Kakvo je, uopće, tvoje razmišljanje o uključivanju bivših vrhunskih sportaša u rukovodeća tijela klubova, sportskih saveza, olimpijskih odbora...?
- Mislim da je iskustvo vrhunskog sportaša nezamjenjivo i stoga jako korisno ako se jednog dana nađe na nekoj upravljačkoj poziciji. Ako uz to ima malo poduzetničkog duha i dar za komunikaciju s ljudima, rekla bih da imamo idealnog sportskog djelatnika.
Predsjednik Hrvatskog atletskog saveza od prije nekoliko dana je upravo predsjednik tvog kluba, splitskog ASK-a, Ivan Veštić. Što će, po tvom mišljenju, on donijeti hrvatskoj atletici? Očekuješ li, možda, kakve povlastice?
- Ne očekujem nikakav poseban tretman. U ostalom, kategorizacija sportaša je vrlo jasna, rezultat je taj koji donosi prevagu. Nadam se da će gospodin Veštić pomoći da naša atletika zauzme mjesto koje joj pripada u rasteru hrvatskih sportova pa će se samim tim i uvjeti popeti na višu razinu. Još je puno atletskih klubova koji nemaju adekvatne uvjete za trening. Teško je iz takve skromne situacije očekivati kvalitetne rezultate. Bilo bi lijepo kad bismo imali više vrhunskih atletičara koji su plod dobro organiziranog sustava, a ne plod truda nekolicine neumornih pojedinaca.
Jesu li te svih ovih godina hrvatske sportske institucije primjereno pratile? Imaš li trenutačno sve što trebaš za željeni povratak na svjetski vrh?
- Podrška mog kluba, grada, Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora nikad nije bila upitna. Na tome sam im iznimno zahvalna.
Kada te možemo ponovno očekivati na skakalištima i na kakve rezultate da se pripremimo?
- Iduće godine je sve okrenuto ka Svjetskom prvenstvu u Pekingu. Ali za to natjecanje se pripremam danas. I tako iz dana u dan, pa kako bude. Ne usuđujem se više ništa najavljivati, niti se baviti očekivanjima. Radimo u dobroj vjeri da će vrhunski rezultati brzo doći, pa kako dragi Bog uredi...
Marin Šarec
Primorac: „Svi smo uz Dudu!“
Članovi Hrvatskog kluba olimpijaca zabrinuti su za svog člana i proslavljenog vaterpolistu Dubravka Šimenca, no vjeruju da će se brzo oporaviti od teških ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći u petak te se što prije vratiti svojoj obitelji.
„Vijest od Dudinoj nesreći nas je, dakako, sve iznenadila i šokirala, no poznavajući ga uopće ne sumnjamo u njegov brz oporavak. Hrvatski klub olimpijaca njemu i njegovoj obitelji pružit će svu moguću podršku i pomoć kako bi se Dudo što prije oporavio i vratio među nas. Već sam se konzultirao s kolegama iz Upravnog odbora i spremni smo se maksimalno angažirati oko toga. On nije samo olimpijac i naš prijatelj, već i čovjek koji se uvijek prvi angažirao u svim humanitarnim akcijama. Sasvim sigurno neće ostati usamljen sada kada je njemu potrebna pomoć. Svi smo uz Dudu!“, rekao je predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac.
Dubravko Šimenc teško je ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se u petak navečer dogodila u Risovcu (BiH), nakon što je s prijateljima posjetio Park prirode Blidinje.
HOO još uvijek bez datuma Skupštine i Proračuna za 2015. godinu
Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora nije na sjednici u srijedu predložilo Nacrt Programa javnih potreba u sportu državne razine i proračunu HOO-a za 2015. godine i nije odredilo datum održavanja Skupštine HOO-a. Nacrt je nemoguće napraviti sve dok Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne dostavi podatke neophodne za njegovu izradu. Prema riječima ministra Vedrana Mornara, ti će podaci biti dostavljeni HOO-u narednih dana.
Vijeće je odlučilo da će uputiti nacrt Pravilnika o kategorizaciji sportaša članovima HOO-a na raspravu. Pravilnik o kategorizaciji sportaša zamijenit će postojeći iz 2007. godine, a njime bi se utvrdile kategorije sportaša u Hrvatskoj, postupak razvrstavanja sportaša u kategorije i tijela nadležna za predlaganje i utvrđivanje kategorizacije, oblici i način ostvarivanja potpora, naknada, nagrada i drugih prava koje sportske udruge mogu osigurati sportašima, kriteriji kategorizacije te način vođenja registra o kategoriziranim sportašima. HOO će pripremiti i Kriterije za vrednovanje sportskih programa nacionalnih sportskih saveza, iako je za njihovo utvrđivanje od velike važnosti Nacionalni program sporta kojeg Vlada Republike Hrvatske još nije donijela. Riječ je o dokumentu koji je trebalo predložiti Saboru u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o sportu donesenog još 2006. godine.
Vijeće je usvojilo i Projekt priprema i sudjelovanja hrvatskih sportaša na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. Predviđa se da će ukupni troškovi projekta iznositi nešto više od 10 milijuna kuna, dakle 19 posto manje od troškova projekta ZOI Soči 2014.
Članovi Vijeća upoznati su da je postignut sporazum Sportske televizije i Hrvatske televizije o korištenju arhive HTV-a kao i o sporazumu s HT-om prema kojem bi SPTV, osim utakmica 1. HNL, preuzimala i prijenose vaterpolske Triglav lige. Mateša je još jednom naglasio da je 350.000 kuna kreditnih obveza SPTV-a plaćeno vlastitim sredstvima HOO-a, kao i da daljnja otplata kredita, nakon dogovora s bankom o reprogramu na 15 godina, neće za HOO biti prevelik teret dok se ne pronađe strateški partner.
Uskoro će biti realizirana prodaja poslovnog prostora Hrvatskog olimpijskog odbora na Svačićevom trgu. Nakon što bude prihvaćen prijedlog kupoprodajnog ugovora, taj će prostor, sukladno odluci s prošle sjednice Vijeće, prijeći u vlasništvo Hrvatskog klizačkog saveza.
Vijeće će predložiti Skupštini HOO-a da se Hrvatski sambo savez, koji je trenutačno u privremenom članstvu, na sljedećoj sjednici primi u punopravno članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora.
I Olimpijske igre u više država?
Članovi Međunarodnog olimpijskog odbora izglasali su na svojoj 127. sjednici uvođenje niza promjena koje bi domaćinstvo Olimpijskih igara trebalo učiniti jednostavnijim i jeftinijim. Na to su ih prisilili financijski problemi s kojima su suočeni organizatori Zimskih olimpijskih igara 2018. u južnokorejskom Pyeongchangu te odustajanje čak četiri od šest kandidata za domaćinstvo ZOI 2022. zbog straha od mogućeg financijskog kraha.
Članovi MOO-a izglasali su mjere kojima će pojeftiniti proces kandidature za domaćina Igara i omogućiti gradovima da Olimpijske igre uključe u postojeće planove za izgradnju i razvoj, a ne obrnuto. Nove mjere omogućuju domaćinu da dio natjecanja održi, ne samo u više gradova, već i u drugim državama, kao što je to već slučaj s organizacijom svjetskih i kontinentalnih prvenstva u nogometu, košarci, odbojci, rukometu...
Kao razlog za ovu posljednju, prilično kontroverzna mjeru, spominju se financijske teškoće i kašnjenje u izgradnji nekih objekata za ZOI 2018. u Pyeongchangu, a njom bi se omogućilo da neka natjecanja, poput sanjkaških i bob utrka, budu održane u Japanu.
„Kompaktnosti Igara treba suprotstaviti korištenje postojećih objekata. Ako govorimo o uključivanju drugih gradova i država, oni se mogu opravdati i geografskim razlozima, a prije svega moramo misliti na održivost Igara. No, namjere organizacije u drugim gradovima ili državama moraju biti navedene i argumentirane u kandidaturi, a o njima će odlučivati Izvršni odbor“, rekao je dopredsjednik MOO-a John Coates predstavljajući promjene koje bi budućim domaćinima trebale uštedjeti milijune dolara.
Ovim mjerama Međunarodni olimpijski odbor želi izbjeći ono što se, primjrice, događalo u Sočiju, gdje je za organizaciju Zimskih olimpijskih igara potrošena 51 milijarda dolara, a buduća iskoristivost skupih objekata je upitna.
Kosovo 205. članica Međunarodnog olimpijskog odbora!
Kosovo je primljeno u punopravno članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora! Kosovo je tako postala 205. članica međunarodne olimpijske obitelji, a kosovske sportašice i sportaši moći će pod zastavom svoje zemlje nastupiti već na idućim Olimpijskim igrama, u Rio de Janeiru 2016. godine.
Prvi međunarodni sportski savez koji je primio Kosovo u punopravno članstvo bila je Svjetska stolnoteniska federacija još 2003., a Međunarodni olimpijski odbor počeo je razmatrati primanje Kosova u svoju obitelj prije pet godina. U listopadu ove godine Kosovo je primljeno u privremeno članstvo, dok je još ranije primljeno u Europski olimpijski odbor, čiji je 50. punopravni član.
Kosovo je kao samostalnu državu dosad priznalo 108 od 193 članice Ujedinjenih naroda.
„U našem je sportu previše avanturista“
U sportskoj biografiji Irfana Smajlagića dovoljno je materijala za cjelovečernji film. Bio je ponajbolji svjetski rukometaš, olimpijska odličja osvajao je s dvije države – broncu s Jugoslavijom 1988. i zlato s Hrvatskom 1996. godine – a ima i svjetsko srebro iz 1995. Gotovo je opjevana njegova uloga u osvajanju svjetskog (2003.) i olimpijskog zlata (2004.) na mjestu pomoćnika izbornika Line Červara, dok je kao izbornik odveo rukometnu reprezentaciju Egipta na svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. Kao trener je, pak, dvije sezone igrao Ligu prvaka sa sarajevskom Bosnom, bio je na klupi riječkog Zameta, a s rukometašicama Lokomotive osvojio je duplu krunu i igrao u Ligi prvakinja.
Do prije nekoliko tjedana hrvatski ženski rukomet imao je dva kluba u Ligi prvakinja i velike ambicije na Europskom prvenstvu kojem smo bili domaćini zajedno s Mađarskom. Od svega toga, međutim, nije ostalo ništa. Čini se da za više i nema stvarne kvalitete?
- Ne bih se složio da hrvatski ženski rukomet ne može više, prije bih rekao da ne daje ono što bi mogao, kako na klupskoj, tako i na reprezentativnoj razini. Naš ženski rukomet ne funkcionira na europskoj razini, gdje se traži rad i sva ostala odricanja koja zahtijeva vrhunski sport, nego na nekakvom stvaranju ozračja i uvjerenju da se dobro radi. Bez ikakvih kriterija koji bi određivali što to konkretno znači i na osnovu kojih bi se radila selekcija. Jer, ako imate niske kriterije, onda u toj selekciji svatko prolazi i svatko igra. Kod nas su se posljednjih godina izgubili kriteriji koji bi nam govorili što znači biti vrhunski sportaš, a što amater. Razloge stalno tražimo u neimaštini i nedostatku novca, no ako nemate viziju i spoznaju o tome što želite postići, uzalud vam i novac. U Hrvatskoj je uvijek postojala veća ili manja količina novca u sportu, no taj je novac nekvalitetno iskorišten.
Koliko je, primjerice, novca došlo u Lokomotivu zato što je ove godine igrala Ligu prvakinja?
- Mislim da nije došlo – ništa! Mi smo ušli u Ligu prvakinja, a financijska konstrukcija, sad se to pokazuje, nije bila ni u začetku.
Tko je tu zakazao: grad, vodstvo kluba, sponzori, svi?
- U toj su priči zakazali svi, ne znam tko u kolikom omjeru. Nakon četiri, pet mjeseci mogu tek konstatirati da financijska konstrukcija uopće nije postojala, a postojale su goleme ambicije igranja u Ligi prvakinja. Mislim da smo bili jedini klub u Ligi prvakinja koji nije imao financijsku konstrukciju primjernu tom natjecanju, a ušli smo u Ligu s ambicijama da pobijedimo prvakinje Europe. Sportski gledano to je sasvim u redu, no ako zakažu svi ostali segmenti, a ostanu samo ambicije, onda je to nerealno.
No, kad neki drugi klubovi igraju Ligu prvaka novac se uvijek pronađe. Ne čini li vam se da je ženski sport kod nas poprilično diskriminiran?
- Sport, ne samo ženski, ovisi o sposobnim ljudima koji su spremni ući u klubove i reprezentacije. Mnogi ljudi, međutim, ne ulaze u sport da bi mu pomogli i dodali mu kvalitetu više, već iz nekih svojih osobnih razloga. Može se reći da oni u sport ulaze kao u neku avanturu, a avanturizam je poguban za sport. Mi u hrvatskom sportu uvijek očekujemo najviše jer smo navikli osvajati medalje u mnogim sportovima, a nemamo dovoljno ljudi koji su od sporta sposobni napraviti uspješan projekt. Da je tome tako pokazuje vam i to što se, primjerice, u loptačkim sportovima nije ni nakon 20 godina uspjelo isprofilirati po nekoliko klubova u svakoj ligi koji bi tim natjecanjima dali kvalitetu i zanimljivost. Zato je kod nas sport sveden na čisto preživljavanje, bez bitnog napretka.
Mnogi ljudi u sportu i oko sporta smatraju da smo otišli previše u širinu. U Hrvatskom olimpijskim odboru je 80 sportskih saveza, čak i onih sportova koji u stvarnosti ne postoje. Trebamo li se konačno dogovoriti oko prioriteta i stvarnih potreba u sportu?
- Sigurno je da bismo trebali ići u tom smjeru. Prevelikom disperzijom gubi se kvaliteta i u onim sporovima u kojima smo najjači. Svaka država bi trebala biti svjesna svojih financijskih mogućnosti, ali i rezultata koje pojedini sportovi ostvaruju kroz duži niz godina. Neosporno je, primjerice, da su Hrvati naročito skloni loptačkim sportovima, to potvrđuju i neka znanstvena istraživanja. U tom bi smjeru trebalo ići i kad je riječ o razvijanju i financiranju sporta. Mi još uvijek nemamo strategiju sporta koja bi nam pokazala kako nam koji sport u društvu funkcionira i kakav bi tretman pojedini sport trebao imati. A bez strategije diskutabilni su i kriteriji i način financiranja sporta. I tako dolazimo do situacije kakvu imamo: da milijunski grad Zagreb ne može imati jednu kvalitetnu žensku ekipu čak ni u rukometu, koji je Hrvatskoj donio puno medalja i uspjeha. No, ni u muškom rukometu nitko osim PPD Zagreba ne može ni blizu Ligi prvaka.
Pratite li iz svog trenerskog kuta i ostale sportove? Možda nekima zavidite na uvjetima koje imaju?
- Rekao sam već, u Hrvatskoj je malo ljudi koji su spremni ući u sport s idejom da naprave ozbiljan i stabilan klub i koji su za to spremni uložiti svoje vrijeme, živce, novac... Tedeschi je, eto, zaljubljenik u košarku pa je svojim novcem podigao Cedevitu, Rijeka je s Volpijem i Miškovićem podigla nogometaše i vaterpoliste... To su klubovi koji imaju uvjete da se približavaju Europi i da razmišljaju o rezultatima u Europi.
Spomenuli ste upravo klubove u kojima se jasno zna tko je gazda. Je li to, onda, nekakav poželjan model?
- Govorim o klubovima koji su zahvaljujući svojoj organizacijskoj i financijskoj sposobnosti prisutni u Europi. Svatko, sad, može reći da je Dinamo katastrofa, da je Cedevita ovakva ili onakva, možemo se neslagati i s načinom na koji funkcionira PPD Zagreb, no činjenica je da su ti klubovi stalno prisutni u Europi i očito znaju kako tamo opstati. Treba, dakle, respektirati one koji su u ovako nesređenoj situaciji oko financiranja sporta i klubova uspjeli opstati i ostati stabilni. Drugo je sad pitanje zašto im svi ostali nisu ni blizu.
Nakon uspješne sportske karijere počeli ste raditi kao trener. Je li to bio plan ili stjecaj okolnosti?
- Logično mi je da nakon 20, 30 godina natjecanja ostanete u sustavu sporta, bilo kao trener, bilo kao sportski dužnosnik pa da imate mogućnost prenijeti drugima svoje znanje i iskustvo. Kod nas je, dakako, vrlo teško realizirati sve trenerske i sportske vizije jer, rekao sam to već, nema kriterija. A tko je taj koji može govoriti o kriterijima i kreirati ih? Ne može mi o kriterijima pričati netko tko nikad nije bio na vrhu, netko tko se nije penjao s dna prema vrhu piramide, padao i dizao se. Mi smo imali velike sportske rezultate, ali nismo uvijek zadržali ljude koji su ih ostvarivali. Puno je više onih avanturista o kojima sam ranije govorio.
Imaju li sustav, novac, odgovornost i kvalitetne ljude u drugim zemljama gdje ste igrali i radili?
- Naravno da imaju. Najlakše mi je govoriti u Francuskoj u kojoj sam igrao. Kad sam tamo došao krajem 80-ih godina nisu imali ništa, bio je to čisti amaterizam. Kupovali su najkvalitetnije igrače i imali viziju kako stvoriti svoje. Danas su oni rukometna velesila koja hara velikim natjecanjima, osvojili su već nekoliko puta sve što se može osvojiti i uzor su svima. Imaju dvije profesionalne lige za igranje kojih morate ispunjavati točno određene kriterije. Da biste igrali drugu ligu morate imati budžet od dva milijuna eura, a za prvu ligu vam treba minimalni budžet od 3.5 milijuna eura. Ako ne možete jamčiti da imate ta sredstva, ne možete igrati te lige. Sve su to Francuzi postigli za 20-ak godina! I uopće nije istina da u zapadnim zemljama država i lokalne zajednice ne smiju pomagati vrhunskom sportu. Značajno im pomažu sredstvima iz proračuna jer je gradovima i regijama u interesu imati vrhunske klubove i sportaše, propagirati sport. A sponzori onda procjenjuju hoće li i s kolikim sredstvima ući u klubove i povećati njihov budžet.
Kada je o rukometu riječ i Hrvatsku smatraju velesilom. Kakve su vaše prognoze za predstojeće Svjetsko prvenstvo rukometaša u Kataru?
- Mislim da je ovo prvo natjecanje na kojem će se osjetiti značajno pomlađivanje i smjena igrača u reprezentaciji. Sad će se tek pokazati pravo lice i mogućnosti igrača kojima su namijenjene glavne uloge i koji bi narednih godina trebali nositi igru naše reprezentacije. Bit će ovo, dakle, za hrvatsku reprezentaciju prvenstvo spoznaje. Spoznaje o tome u kojem smjeru treba ići dalje ići i spoznaje o stvarnoj kvaliteti. Nakon toga ćemo, možda, biti objektivniji u procjeni budućih rezultata.
Marin Šarec
Nagrade HOO-a: Sandra Perković i Ivica Kostelić najbolji u 2014.
Sandra Perković i Ivica Kostelić najbolji su sportaši Hrvatske u 2014. prema kriterijima Hrvatskog olimpijskog odbora. Najbolja diskašica svijeta Sandra Perković već treću godinu zaredom osvaja naslov najbolje hrvatske sportašice, a ove sezone je i treći put uzastopno postala europska prvakinja. Ivica Kostelić je osvajanjem srebrnog odličja u superkombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju po peti puta u karijeri osigurao naslov najboljeg sportaša Hrvatske. Kostelić je nagradu HOO-a dobivao 2003., 2010., 2011. i prošle godine.
Veliki dan HOO-a iskorišten je i za počast najstarijem živućem hrvatskom olimpijcu, 90-godišnjem Željku Čajkovskom, kojem je, uime Predsjednika Republike, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša uručio orden Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za osobite i dugogodišnje zasluge u području sporta i postignutih sportskih rezultata. Željko Čajkovski je za reprezentaciju bivše države odigrao 19 utakmicu i osvojio srebrno odličje na Olimpijskim igrama u Londonu 1948.
Veslači Valent i Martin Sinković dobitnici su nagrade u kategoriji najuspješnijih parova, štafete ili posade. Braća Sinković su ove godine osvojili naslov svjetskih prvaka, pobjednici su Svjetskog kupa, a u polufinalu Svjetskog prvenstva u Amsterdamu odveslali su najbržu utrku u povijesti dvojaca na pariće.
Hrvatska stolnoteniska reprezentacija u sastavu Andrej Gaćina, Tomislav Kojić, Tomislav Kolarek, Tomislav Pucar i Tan Ruiwu dobitnici su nagrade za najbolju mušku ekipu zahvaljujući bronci osvojenoj na Europskom prvenstvu u Lisabonu.
Nagrada za najbolju žensku ekipu otišla je hrvatskoj streljačkoj reprezentaciji u samostrelu, svjetskim prvakinjama u disciplini field - Nikolina Krivanek, Branka Pereglin i Valentina Pereglin. Našim samostreličarkama to je osmi svjetski naslov, a legendarnoj Branki Pereglin to je bilo 44. odličje s velikih natjecanja u karijeri.
Nagrada za najboljeg promicatelja Hrvatske u svijetu pripala je nogometnoj reprezentaciji, a priznanje je primio predsjednik HNS-a Davor Šuker.
Nagradu za životno djelo, koja nosi ime legendarnog hrvatskog kanuista Matije Ljubeka, dobili su Judo klub Mladost iz Osijeka, nutricionistkinja Mimi Vurdelja, vaterpolski velikan Boško Lozica, olimpijski doprvak u hrvanju iz 1972. Josip Čorak i sportski djelatnik iz Siska Nikola Perković.
Posebno priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora pod nazivom "Trofej sport i umjetnost" pripalo je akademskom slikaru Anti Guberini.
HOO dobio „Božićni proračun“ i tri nova sporta u punopravnom članstvu
Četiri dana nakon Božića, dan nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i tri dana prije Nove godine dočekali smo i 39. sjednicu Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora. Onu na kojoj je uz nazočnost 72 od 110 članova Skupštine usvojen Program javnih potreba sporta državne razine i proračun HOO-a za 2015. godinu. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša rekao je da je to zato jer su tek prije nekoliko dana iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta stigli podaci neophodni za izradu Programa.
„Bilo je teško sastaviti ovaj proračun u uvjetima pritiska, nesigurnosti i gospodarske recesije“, rekao je Mateša, podsjetivši skupštinare i na problem nepostojećeg Nacionalnog programa sporta, dokumenta ključnog za utvrđivanje kriterija, a kojeg je temeljem Zakona o sportu Vlada trebala predložiti Hrvatskom saboru još prije osam godina.
Bilo kako bilo, HOO konačno ima proračun za 2015. godinu, uz planirane prihode i rashode od 116.3 milijuna kuna. Iako su izvjestitelji skupštinskih odbora naglasili da su predloženim Programom nezadovoljni baš svi savezi, izostala je – sasvim očekivano – prava rasprava o najvažnijem dokumentu hrvatskoga sporta.
Za govornicom su se, naime, uglavnom smjenjivali predstavnici županijskih sportskih saveza ponavljajući unedogled da njima nema života bez proračunske stavke Program poticanja sporta lokalne razine. Moglo se, tako, nekome neupućenome učiniti da je najveći problem hrvatskoga sporta upravo onih 3.5 milijuna kuna namijenih potpori lokalnim sportskim zajednicama.
Za govornicom smo, ipak, vidjeli i tri predstavnika nacionalnih saveza olimpijskih sportova. Iako su posljednjih dana iz Hrvatskog vaterpolskog saveza prema HOO-u upućivane žestoke primjedbe na proračun, Boško Lozica je svoj nastup ipak malo prilagodio blagdanskom ozračju i većim dijelom je bio pomirljiv:
„Stječe se dojam da je naš osnovni problem odnos Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i to zbog Sportske televizije. Savezi su očekivali da će se taj problem nekako riješiti, pa se početkom godine većina izjasnila za nastavak emitiranja SPTV-a. Hrvatski vaterpolski savez se tom prigodom očitovao protiv, no o tome više ne želim govoriti. Proračun HOO-a sada ovisi isključivo o prihodima od igara na sreću i to treba promijeniti. Nitko ne govori o odgojno-obrazovnoj i društvenoj ulozi sporta, a upravo je to način da potaknemo Vladu da se malo više zainteresira za sport. Što se tiče raspodjele sredstava sportskim savezima, vaterpolski savez je jako nezadovoljan! Nejasno je zašto smo tako podcijenjeni u odnosu na neke druge saveze, usprkos našim rezultatima. Zbog toga od HOO-a tražimo objašnjenje!“
Predstavnik Hrvatske odbojkaške udruge Edi Jurin je, ako smo dobro razumjeli, HOO usporedio s brodom koji nekontrolirano pluta pučinom. Zaključio je, stoga, da upravo zato sada treba podržati kapetana, odnosno predsjednika i stručne službe HOO-a. I pozvao na zajedništvo. Za to je, naravno, dobio pljesak dobrog dijela skupštinara.
Umjesto pljeskom, prijekornim je pogledima, pak, popraćena diskusija novog člana Skupštine HOO-a (zamijenio Luciana Sušnja), nedavno izabranog predsjednika Hrvatskog atletskog saveza Ivana Veštića. Vjerojatno zato jer je pokušao problematizirati način na koji se donosi proračun, a to u HOO-u već jako dugo baš i nije običaj.
„Za nas je HOO partner od kojeg očekujemo suradnju i dogovor. Toga, nažalost, nema. Sasvim je neprihvatljiva tehnologija donošenja Programa javnih potreba jer konačnom prijedlogu ne prethodi nikakva rasprava, razgovor ni dogovor sa savezima. Problem su, nadalje, kriteriji kojih nema, pa je nejasno što zapravo financiramo i koji su prioriteti. Vidim da je proračun HAS-a već 3 ili 4 godine uvijek isti, bez obzira na naše rezultate. Ispada, tako, da je sve više problema za saveze koji imaju dobre rezultate jer obaveze se povećavaju, a sredstva ostaju ista. Predlažem, stoga, da donesemo samo privremeni proračun do donošenja kriterija koje najavljujete za siječanj ili veljaču“, rekao je Veštić.
Bilo je to, dakako, previše prijepornih tonova za ovaj i ovakav saziv Skupštine HOO-a, pa je za govornicu brže-bolje izašao vječni predstavnik Športske zajednica Zadarske županije Marijan Klanac i istaknuo, kako je rekao, dva za ovaj skup izuzetno važna i aktualna datuma: Međunarodni dan biološke raznolikosti i obljetnicu osnivanja Hrvatskog sokola. Treba li reći da je ovaj Klančev istup nagrađen odobravanjem i pljeskom skupštinara?
Skupština HOO-a usvojila je na svom blagdanskom zasjedanju i izmjene Projekta priprema i sudjelovanja hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. Trenutačno je 102 kandidata za te Igre, a nastup u Riju već su osigurali Snježana Pejčić (streljaštvo) te Šime Fantela, Igor Marenić, Tina Mihelić, Ivan Kljaković Gašpić i Tonći Stipanović (jedrenje). U kategoriju TOP zlatnih olimpijskih kandidata vraćeni su Giovanni Cernogoraz (streljaštvo) i Filip Ude (gimnastika), potencijalni A olimpijski kandidati postali su Marin Draganja (tenis) i Ana Šimić (skok u vis).
Odlukom Skupštine HOO-a u punopravno članstvo primljeni su Hrvatska golf udruga, Jet ski savez Hrvatske i Hrvatski sambo savez, pa su sada u punopravnom članstvu Hrvatskog olimpijskog odbora 73 sporta s pravom glasa.
M.Š.
„Sport se ne može financirati iz fondova Europske unije!“
Odlaskom iz vrhunskog plivanja Gordan Kožulj nije otišao iz sporta. Trostruki olimpijac, osvajač brojnih odličja sa svjetskih i europskih prvenstava član je Izvršnog odbora Hrvatskog plivačkog saveza, ali i Nacionalnog vijeća za sport. I kao takav pravi sugovornik za neke „teške teme“ hrvatskoga sporta.
Zašto, između ostaloga, Hrvatska još uvijek ne uspijeva povući nikakva sredstva iz fondova Europske unije za poboljšanje naše loše i zapuštene sportske infrastrukture.
- Europska unija nije predvidjela značajnije financiranje sporta, a posebice sportske infrastrukture, putem fondova. Točnije rečeno, postoji novi program Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport za razdoblje 2014. - 2020. koji se zove Erasmus+. On, između ostaloga, treba pridonijeti razvoju europske dimenzije u sportu te se tu stavlja naglasak na transnacionalnim projektima za potporu amaterskom sportu i rješavanju prekograničnih izazova, poput namještanja utakmica i drugih sportskih natjecanja, dopinga, nasilja i rasizma te na promicanju dobrog upravljanja, ravnopravnosti spolova, socijalne uključenosti i tjelesne aktivnosti za sve. Područje sporta najmanje je u okviru programa Erasmus+ i na njega otpada svega 1,8% programskog budžeta odnosno 266 milijuna eura za 7 programskih godina. Za 2015. godinu predviđeno je 16.78 milijuna eura financijske potpore za projekte iz sve 33 programske zemlje, odnosno za 50-ak projekata. Štoviše, da bi se povukla sredstva iz Erasmusa+ aplicira se direktno prema Bruxellesu, a ne prema nacionalnim institucijama.
Tvrdite, dakle, da se sportski objekti i infrastruktura ne mogu financirati iz EU-fondova ?
- Ne. Nigdje se sportski objekti ne mogu tako financirati. Toga nije bilo, niti će biti barem do 2020. godine. Sportska infrastruktura se dosad negdje djelomice izgradila pod krinkom financiranja nekih drugih društveno-gospodarskih područja. U Sloveniji i Poljskoj su se, primjerice, sportski objekti radili pod krinkom razvoja regionalnog turizma, ruralnog razvoja i sličnih projekata.
To znači da često citirana tvrdnja kako je, primjerice, Sportski centar Pokljuka izgrađen novcem iz fondova Europske unije za potrebe biatlonaca nije baš sasvim točna?
- Pokljuka uopće nije izgrađena zbog biatlona! Taj je centar financiran kroz prizmu ruralnog razvoja i ruralnog turizma, kako bi se pomoglo lokalnoj zajednici u razvoju zimskog turizma jer su oni zimski turizam predstavili kao ključ njihovog gospodarskog prosperiteta. Razvoj zimskih sportova je samo manji dio te priče. Pokljuka sasvim sigurno nije financirana od strane EU-a da bi se Sloveniji omogućio razvoj vrhunskog sporta. Rekreacija i ruralni turizam su tu bili prioritetni.
Dakle, nema nikakve šanse da povućemo milijune eura za stadione i ostale sportske objekte, o čemu se često piše i govori?
- Nema. Štoviše, upravo zbog toga što su se takvi objekti gradili pod krinkom nečeg drugog Europska komisija je postrožila praćenje realizacije objekata, pa je sada još teže bilo kakvu sportsku infrastrukturu na takav način isfinancirati.
Valjda, ipak, možemo i mi osmisliti neki „nesportski“ projekt i u njemu progurati neke sportske objekte?
- Mogli bismo. Treba biti kreativan, razumjeti politike EU i pratiti natječaje jer uvijek postoji neka mogućnost povlačenja dijela sredstava. Tako, primjerice, možemo obnoviti pročelja oronulih sportskih objekata jer se upravo izdvajaju značajna sredstva za financiranje povećanja energetske učinkovitosti zgrada kroz obnovu fasada. Također, u Zagrebu smo sa Sveučilištem odnosno Kineziološkim fakultetom napravili projekt koji se zove Zapadni kampus, a kojim je planirano na prostoru oko fakulteta napraviti novu polivalentnu dvoranu, vanjske terene te novu zgradu Instituta za kineziologiju. Takvu smo izgradnju sportske infrastrukture argumentirali višeslojno. Prvo, cijelo Zagrebačko sveučilište nema adekvatnu sportsku infrastrukturu, a tjelesna i zdravstvena kultura je obavezan predmet na prve dvije godine na svim fakultetima, te izborni na ostalim godinama. Trenutno Pravni fakultet u Zagrebu, tako, krši Statut Sveučilišta jer nema dvorane za nastavu tjelesne kulture ni novca za najam dvorane pa tu nastavu ni ne održava. Drugi razlog je niska razina sportsko-rekreativne aktivnosti mladih, odnosno studenata pa se novom infrastrukturom želi potaknuti i omogućiti zdraviji način života i veću kvalitetu studentskog standarda. Nadalje, i sam Kineziološki fakultet je trenutačno prostorno limitiran, pa nema mogućnost daljnjeg istraživačko-obrazovnog razvoja. Konačno, novi objekti bi pridonijeli i većoj interakciji Kineziološkog fakulteta s općom populacijom koja trenutno nema puno mogućnosti korištenja novih kinezioloških znanja a postoji veliki problem pretilosti i bolesti povezanih s njom. Dakle, obrazovanje, znanost, rekreacija, zdravlje..., pa onda i sport. Europska unija nema svoju strategiju razvoja sporta, ali se sport uvijek provlači kroz strategiju zdravlja, obrazovanja i društvene inkluzije.
U kojem bi iznosu EU-fondovi mogli sufinancirati Zapadni kampus i slične projekte?
- Europski fondovi u takvim projektima sudjeluju s 40 do 80 posto, a ostalo moraju biti nacionalna sredstva.
Koliko si možemo pomoći sami, donošenjem Nacionalnog programa ili strategije sporta, dokumenta koji ni osam godina od donošenja Zakona o sportu nije ugledao svjetlo dana? Zašto se, zapravo, toliko kasni sa strategijom?
- Da bi strategija bila prava strategija, a ne samo lista lijepih želja ona se mora temeljiti na konkretnim brojkama. Glavni razlog zbog kojeg strategija još nije donesena je dugogodišnje zanemarivanje sporta u temeljnim pretpostavkama kao što je evaluacija ključnih gradbenih blokova sporta u društvu poput: sportskih objekata (brojnost, kvaliteta, status), stručnih kadrova (brojnost, kompetencije), sudionika u sportu i rekreaciji... To je bio glavni kamen spoticanja svih ovih osam godina koliko sam ja u Nacionalnom vijeću za sport. Tražili smo izradu šest analitičkih studija koje bi bile osnova za izradu strategije. Do sada su realizirane tri: Temeljna načela i smjernice razvoja sporta u RH, Treneri i stručni poslovi u hrvatskom sportu te Financiranje sporta u RH. Svakako bi trebalo napraviti još studiju stanja mreže sportskih objekata u RH, kao i analizu brojnosti i razine sportsko-rekreativne participacije hrvatske populacije. Tako bi se stvorile pretpostavke za konkretiziranje trenutačnog stanja temeljem kojega možemo postaviti jasne i mjerljive ciljeve buduće Strategije sporta.
No, kada to sve bude napisano, tko je taj ili tko su ti koji moraju napisati i predložiti Vladi i Saboru konačni dokument, odnosno prijedlog Nacionalne strategije sporta?
- Nacionalno vijeće je to koje definira okvire strategije, Ministarstvo mora osigurati financijska sredstva, nakon čega se treba raspisati natječaj za izradu strategije. Strategiju pod nadzorom Vijeća pišu oni koji pobjede na tom natječaju. Može je raditi i samo Ministarstvo, uz pretpostavku osnaženja internog kadra Uprave za sport te uz podršku krovnih sportskih tijela.
Pod pretpostavkom da se sve to odmah pokrene, u kojem bismo najkraćem roku mogli dobiti strategiju sporta?
- Do kraja 2015. bi se mogle razraditi preostale dvije predstudije o kojima sam govorio. Tada bismo imali podlogu na kojoj bismo do sredine 2016. godine konačno mogli imati Nacionalnu strategiju (program) sporta.
Ljudi iz hrvatskog sporta od te strategije očekuju puno, možda i previše. Čak i to da se njome odredi koliko nam sportova treba u Hrvatskoj, koji su nam sportovi prioritetni, a koje ne bi trebalo financirati iz proračuna. Hoće li nam sve to reći Nacionalna strategija sporta?
- Strategija bi se samo jednim dijelom trebala odnositi na vrhunski sport. Strategija sporta bi trebala obuhvatiti tri ključna segmenta sporta u hrvatskom društvu: poboljšanje integriranog planiranja nacionalne mreže rekreativnih i sportskih objekta, povećanje društvene participacije u sportu i rekreaciji, poboljšano upravljanje hrvatskim sportskim talentima i međunarodnim sportskim uspjesima. U sklopu tih triju područja strategije potrebno je pokriti sljedeće temeljne elemente, a koji unutar Akcijskog plana moraju imati jasno definirane ciljeve i rokove: plan potreba za sportskim i rekreativnim objektima, plana sportsko-rekreativne aktivacije građana, pristup unapređenju obrazovanja kadrova u sportu, smjernice za izradu modela razvoja mladih sportaša, plan unapređenja međunarodnih sportskih uspjeha nacionalnih vrsta, načine unapređenja financiranja sporta...
Znači, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora nije baš do kraja iskren kad kaže da ne može napraviti bolje kriterije za vrednovanje i financiranje sportova zato što nemamo Nacionalnu strategiju sporta?
- Upravo taj treći segment strategije – vrhunski sport – treba adresirati na Hrvatski olimpijski odbor u čijoj je on ingerenciji. Problem nemogućnosti fokusiranja na vrhunski sport (kao i samu kategorizaciju sportova) Hrvatskog olimpijskog odbora je u tome što se išlo na razvodnjavanje uloge HOO-a skupljanjem glasova, odnosno kupovanjem mira tako da se svakome da ponešto. HOO je postao konglomerat brojnih i različitih saveza – odnosno nešto kao savez nacionalnih sportova. Treba istaknuti da je to legitimna politika vodstva, ali je pitanje je li to i svrha HOO-a. U svakom slučaju, tko god bude htio provesti refokusiranje HOO-a na vrhunski sport to neće biti lagano provesti jer se kroz politiku uglađivanja promijenila i struktura skupštine kao krovnog tijela HOO-a.
I vi ste bili član Vijeća HOO-a pa vjerojatno imate stav o financiranju čak 73 sporta koji su trenutačno u punopravnom članstvu HOO-a?
- Kao što sam rekao, princip „svima pomalo“ može biti legitiman. No, treba biti svjestan da takav pristup može imati reperkusije na vrhunske rezultate. Ako se daje svima malo, onda će svi i napraviti nešto malo. Problem je što se kontinuirano povećava broj sportova u svijetu koji s pravom očekuju svoja prava i u HOO-u. Sasvim bi legitimna, međutim, bila i politika nekoga tko bi odlučio da će se fokusirati na neke za Hrvatsku strateški važne sportove. Kao što sam spomenuo, to bi u ovom trenutku vjerojatno bilo jako teško realizirati jer su mnogi sportovi dobili pravo glasa u HOO-u i netko tko bi došao s idejom da napravi selekciju sportova i odredi prioritete, vjerojatno bi naišao na velike otpore i procjena je ne bi dobio dovoljno glasova. Zato i je politika HOO-a svima dati pravo glasa i nešto malo novca i tako ostati na upravljačkim pozicijama.
Je li takva politika pridonijela i tome da je nekad trofejno hrvatsko plivanje danas daleko od vrhunskih rezultata?
- I da i ne. Svaki sport koji bi bio prepoznat kao strateški sport svakako bi se značajnije financirao i imao više šanse napraviti bolji rezultat. Plivanje je veliki globalni sport i rašireni rekreacijski pokret, u kojem je vrlo zahtjevno biti konkurentan te su za ostvarenje uspjeha potrebna značajna ulaganja. No, odgovornost za rezultate ja isto tako prebacujem i na sve nas koji smo u plivanju; i mene koji sam u Izvršnom odboru Hrvatskog plivačkog saveza pa i na same plivače kojima ponekad nedostaje motivacije i zadovoljavaju se plivačkom osrednjošću. Došlo je, dakle u našem plivanju, do smjene generacije, ali i promjene vizije samih plivača u kojem smjeru se žele razvijati. Mnogi su naši plivači mislili da će se moći razvijati uz nas koji smo plivačko znanje stekli u inozemstvu, na američkim sveučilištima, i iste takve rezultate ostvarivati trenirajući u Hrvatskoj. No, našim odlaskom ostali su bez prave konkurencije u domaćim bazenima, a bez prave konkurencije na treningu nema ni rezultata na velikim natjecanjima. Mislim da su novije generacije ostale previše začahurene što se tiče treninga i izloženosti novim trenažnim idejama, te da smo previše fokusirani na domaće uvjete koji nisu loši, ali čovjek mora provesti neko vrijeme u međunarodnom okruženju da bi osjetio kako drugi treniraju i što su svjetski trendovi. To nije specifično samo za sport, tako se ostvaruju vrhunski dosezi i u znanosti, gospodarstvu i drugim društvenim granama.
Naravno, kad je u pitanju vrhunski sport potrebno je razmišljati i o ulaganju u vrhunski sportski centar/institut (kako god ga nazvali) u kojem bi moglo doći do razmjene znanja, kako među hrvatskim trenerima iz različitih sportova, tako i s međunarodnim stručnjacima. Akumulacija i razmjena znanja jedan je od preduvjeta za daljnji razvoj vrhunskog sporta u RH. Također, to bi ujedno bilo mjesto rada s nacionalnim vrstama, identificiranim mladim talentima, odnosno svima onima koji žele dalje napredovati, a ostati u RH. Vidi li HOO u tome svoju misiju…, nisam siguran.
Marin Šarec
HOA: Tonči Tadić umjesto Franje Prota
Na 7. sjednici Upravnog vijeća Hrvatske olimpijske akademije Tonči Tadić izabran je za novog predsjednika. Tadić je na tom mjestu naslijedio dosadašnjeg predsjednika UO-a i člana Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora Franju Prota, kompromitiranog u nedavnoj aferi s uzimanjem nagrada za vrhunska sportska dostignuća.
Tonči Tadić bio je i dosad član Upravnog vijeća Hrvatske olimpijske akademije, a predsjednik je Hrvatskog aikido saveza.
„Pitajte vodstvo HOO-a na što je potrošen novac za plaće!“
Tomislav Paškvalin jedan je od naših najuspješnijih vaterpolista svih vremena i osvajač dva olimpijska zlata. Kao diplomirani pravnik već je godinama na rukovodećim dužnostima u sustavu sporta, a od prošle godine je na mjestu pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora smatraju ga glavnim krivcem za sve probleme s kojima se trenutačno susreće krovna udruga hrvatskoga sporta, no Paškvalin do sada na te optužbe nije odgovarao. Njegovo viđenje „hladnog rata“ na relaciji HOO – MZOS je, dakako, nešto drukčije.
Zašto Ministarstvo nije prihvatilo Program javnih potreba sporta državne razine, odnosno Proračun Hrvatskog olimpijskog odbora za 2015. godinu?
- Kao što smo to objasnili čelnicima HOO-a i u našem dopisu, Ministarstvo nije prihvatilo taj program jer on nije u skladu sa Zakonom o sportu. To bi bio najkraći mogući odgovor na vaše pitanje.
Konkretno, koje su vaše glavne primjedbe na HOO-ov program?
- Prije svega, u tom programu je predviđeno financiranje Sportske televizije, što nije javna potreba u sportu. Zakonom o sportu jasno su definirane javne potrebe u sportu, a financiranje komercijalne televizije, odnosno trgovačkog društva, ne može se smatrati javnom potrebom u sportu Republike Hrvatske. Suprotno je to i Statutu HOO-a. Ovo ministarstvo već mjesecima ukazuje na taj problem, no u HOO-u to neprestano ignoriraju, pa i dalje troše milijune kuna na SPTV.
No, u HOO-u tvrde da Sportsku televiziju financiraju iz vlastitih prihoda (marketing, sredstva solidarnosti Međunarodnog olimpijskog odbora...), a ne od novca kojeg dobivaju iz državnog proračuna.
- Mislim da je vrijeme da tu priču o vlastitim sredstvima konačno pojasnimo i demistificiramo. Zadaće i ciljevi HOO-a su jasno definirani. Vlastita sredstva, naime, također trebaju biti u funkciji zadaća i ciljeva HOO-a i MOO-a, odnosno u funkciji unapređenja sporta i stvaranje rezultata sportaša. Ta vlastita sredstva, ako postoje, nikako se ne mogu koristiti za dokapitalizaciju Sportske televizije i otplatu kredita tog trgovačkog društva. Skandalozno je to što je 31. listopada prošle godine HOO platio banci 350 tisuća kuna kredita za Sportsku televiziju, a u isto vrijeme nije platio odlazak dizača utega na svjetsko prvenstvo i tekvondaša na svjetski kup! Eto, to vam je ta priča o famoznim vlastitim sredstvima.
Čelnici HOO-a ulaganje u SPTV objašnjavaju kao ulaganje u promociju hrvatskog sporta i ne namjeravaju odustati od održavanja tog projekta, iako je i glavni tajnik Josip Čop na Skupštini rekao da SPTV trenutačno „diše na škrge“.
- Oni SPTV pokušavaju prikazati čak i značajnijim projektom od ovog što ste rekli. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša je, tako, u rujnu prošle godine pisao premijeru Zoranu Milanoviću i od njega tražio da se Sportska televizija proglasi javnom potrebom u sportu!? Taj je zahtjev proglašen ne samo neprovedivim nego čak i neprimjerenim. Ne samo jer je riječ o trgovačkom društvu, već i zbog toga što je već do 31. prosinca 2013. to društvo proizvelo 60 milijuna kuna gubitaka, jer je kreditno zaduženo 37 milijuna kuna, jer ima 15 milijuna kuna duga prema dobavljačima, jer je u zadnjih 365 dana čak 314 dana bilo u blokadi, jer ne isplaćuje plaće i jer su se stekli svi uvjeti za pokretanje stečaja nad tim društvom. Molim čelnike HOO-a da objave "privremene" rezultate poslovanja Sportske televizije zaključno s 31. prosincom 2014. i pojasne nam kakva je budućnost te televizije. Već dvije godine slušamo priče o strateškim partnerima, no strateškog partnera i dalje nema. Zašto se SPTV u proračunu HOO-a pojavljuje tek 2014. godine, dakle nakon tri godine poslovanja? Zato jer je novac od kredita potrošen, drugih izvora nije bilo, pa se trebalo kroz državni proračun spašavati taj projekt.
Vaše se primjedbe na Program javnih potreba HOO-a, međutim, nisu odnosile samo na financiranje Sportske televizije. Koje ste još nedostatke uočili?
- Naveli smo još i nepostojanje jasno utvrđenih kriterija za raspodjelu sredstava nacionalnim sportskim savezima, kao i neusklađenost programa s planiranim proračunskim sredstvima za 2015. Pozvali smo, stoga, HOO da Program uskladi sa zakonima, svojim Statutom i ostalim propisima.
Je li hrvatski sport kolateralna žrtva trenutačnog odnosa HOO-a i Ministarstva? Kasne dotacije savezima, kasne plaće...
- Naprotiv. Sve ovo što Ministarstvo radi u interesu je hrvatskog sporta. No, ne možemo tolerirati nered, bahaćenje i stalno bombardiranje javnosti neistinama. Da budem potpuno jasan, mi smo do kraja prosinca 2014. isplatili HOO-u do zadnje lipe sva planirana sredstva za 2014. godinu, dakle 98.138.000 kuna. U tom su iznosu, naravno, bile i plaće za prosinac. Zašto te plaće nisu isplaćene, morate pitati vodstvo HOO-a! Zbog svega navedenoga iz ovog ministarstva više neće otići ni lipa ako ona nema svoje ime i prezime, odnosno krajnjeg korisnika – hrvatskog sportaša. U tom našem nastojanju uistinu ne vidim ugrožavanje hrvatskog sporta, što nam stalno predbacuju iz HOO-a. Štoviše, nadziranje namjene proračunskih sredstava naša je zakonska obveza. A, Skupština HOO-a bi trebala raspraviti o tome kako vodstvo HOO-a gospodari novcem koji dobije od nas. Gdje je otišao novac koje je Ministarstvo isplatilo u 2014. ako je HOO dužan i savezima i zaposlenicima? Na što je potrošen? Hoće li netko za to odgovarati?
Sve što ste rekli ne znači da do daljnjega nećete uplaćivati novac HOO-u?
- Naravno. Sve dok nam iz HOO-a ne dostave korigirani Program javnih potreba plaćat ćemo redovite programe nacionalnih sportskih saveza, posebne i razvojne programe, troškove najma prostora... Čim se oslobode prenesena sredstva od igara na sreću iz 2014., uplatit ćemo HOO-u navedena sredstva.
Zlatko Mateša često spominje 28 milijuna kuna prenesenih sredstava iz 2013. Što je s tim novcem?
- Stupanjem na snagu nove uredbe, 10. kolovoza 2014., sva prenesena sredstva iz 2013. su u cijelosti isplaćena HOO-u! Dobili su i sva sredstva prikupljena u 2014. do tog trenutka. Da nije bilo tog viška iz 2013. godine, ni HOO-u, ali ni svim ostalim korisnicima, ne bi mogao u potpunosti biti isplaćen plan za 2014. Novac od igara na sreću u prvom dijelu godine sporo pristiže, pa se upravo iz prenesenih sredstava tada financiraju programi. Od 10. kolovoza su nova pravila. Višak iz 2014. ne dodjeljuje se automatizmom HOO-u, već se iz tih sredstava financiranju programi. Igre na sreću nisu pouzdan izvor, ta se stavka može, ali i ne mora ispuniti. Nitko ne može reći „Imamo 20 milijuna kuna viška, hajdemo to odmah podijeliti“ jer bi u tom slučaju financiranje potpuno stalo. To je svojevrsno osiguranje za financiranje programa i ispunjenje planova svih krovnih udruga. No, u HOO-u svake godine dobiju 100 posto planiranih sredstava i još prenesu u prihode višak od Ministarstva, a ipak ostanu na kraju godine dužni jednu ili dvije plaće zaposlenicima te 4, 5 milijuna kuna savezima. Kakvo je to poslovanje?
Spomenuli ste nejasne kriterije za raspodjelu novca nacionalnim savezima. U HOO-u te kriterije očekuju upravo od vas, odnosno od još uvijek nepostojeće Nacionalne strategije sporta.
- Taj problem HOO prvo mora riješiti u svojoj kući. Oni su ti koji bi trebali donijeti kriterije, a nemaju ih. Upravo zbog toga su na prošloj Skupštini HOO-a dva uspješna nacionalna saveza - atletski i vaterpolski - uskratili podršku proračunu. Naša sportska inspekcija je utvrdila da je donošenje tih kriterija njihova statutarna obaveza, no oni ih i dalje ne donose.
Ima o tome ponešto i u novom Zakonu o sportu, na prijedlog kojega već ima dosta primjedbi, čak i od strane vaših kolega iz Hrvatskog kluba olimpijaca. Željko Jerkov je, tako, žestoko iskritizirao članke koji se tiču statusa sportaša („profesionalizam“ s 2600 kuna) i sportskih klubova (forsiranje sportskih dioničkih društava). Bit će tih primjedbi, zasigurno, još...
- Mislim da svaku takvu kvalitetnu primjedbu treba uvažiti, naročito kad dolazi od ljudi koji su bili operativno uključeni u rad klubova. Željko Jerkov je na primjeru KK Split zasigurno jako dobro upoznao tu problematiku i njegove primjedbe ćemo sigurno uzeti u obzir u traženju konačnog rješenja. Ovo je, ipak, tek Nacrt Zakona o sportu i do njegovog konačnog donošenja još ćemo mnoge stvari poboljšati. Jasno je da svi sudionici u sportu uvijek traže sebe u tom zakonu i da će uvijek biti puno primjedbi i nezadovoljstava. Trebat će, stoga, i dosta međusobnog razumijevanja. Vjerujem da ćemo sve to stići napraviti i donijeti novi Zakon o sportu za mandata ove Vlade.
Generalna primjedba svih koji prate i vole sport je ta da se za sport u Hrvatskoj izdvaja premalo novca. Nije li 100-tinjak milijuna kuna godišnje za sport na državnoj razini premalo, posebice kad se zna da smo sport proglasili djelatnošću od posebnog interesa?
- Vjerojatno ste u pravu, no s obzirom na gospodarsku situaciju i probleme u društvu, taj je sportski budžet u ovom trenutku realan. Što ne znači da ne trebamo napraviti sve da se status sporta u društvo popravi. Institucionalno, to bi se moglo napraviti kroz nekakav središnji ured za sport ili posebno ministarstvo ili vezivanjem uz neku drugu djelatnost, primjerice, kroz neko buduće Ministarstvo turizma i sporta... Sve su to rješenja o kojima se razmišlja i koja bi, zasigurno, unaprijedila status sporta u Hrvatskoj.
Ugledu tog sporta svakako nije pridonijela nedavna afera s nagradama za vrhunska sportska dostignuća. Tim više što „slučaj Prot“, čini se, nije bio jedini primjer takvog izvlačenja proračunskih sredstava. Te nagrade dodjeljuje upravo vaše ministarstvo.
- To su uistinu sramotne stvari! Vidim da je Franjo Prot, član Vijeća HOO-a, smijenjen s mjesta predsjednika Upravnog vijeća Hrvatske olimpijske akademije. Je li time priča o njegovoj odgovornosti gotova? Mi smo ušli u postupak revizije tih nagrada koje je ovo ministarstvo dodjeljivalo u dobroj vjeri, temeljem Vladine uredbe, uopće ne razmišljajući o tome da bi si sportski djelatnici mogli pogodovati tako da lažiraju svoje funkcije i ulogu u osvajanju odličja naših najboljih sportaša.
Kako komentirate to da se i za ovaj skandal u Hrvatskom taekwondo savezu, kao i za sve prijašnje problematične situacije u hrvatskom sportu, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša proglasio nenadležnim i da nema nikakvog komentara?
- Ja to ne razumijem i nemam odgovor na to pitanje. Mi i dalje nemamo odgovor HOO-a na pitanje što će poduzeti u vezi s tim slučajem, a nemamo ga jer se zbog partnerstava i savezništava unutar HOO-a o takvim stvarima čelnici naše krovne sportske udruge nikad ne izjašnjavaju. Ali zato nas optužuju za narušavanje autonomije hrvatskog sporta uvijek kad tražimo odgovore zbog nepravilnosti u HOO-u...
... i tvrde da bi zbog toga Međunarodni olimpijski odbor mogao suspendirati HOO.
- Gdje se to država upliće u autonomiju sporta? Uplićemo li se mi u imenovanje sportskih tijela i izbor sportskih dužnosnika? Ne. Mi samo kontroliramo zakonitost poslovanja, a posebice trošenje sredstava koja odlaze iz Ministarstva jer prema Zakonu o fiskalnoj odgovornosti za njih odgovara ministar. Do detalja smo upoznati sa svim važećim dokumentima MOO-a i Europske unije koji govore o autonomiji sporta. Mi ne samo da poštujemo sve te odredbe, nego smo HOO-u dali golema prava i ovlasti kad je sport u pitanju. Oni, nažalost, godinama proizvoljno tumače i koriste ta prava. Jedna od važnih preporuka MOO-a je dobro upravljanje (good governance), pa bismo, možda, mi mogli na to ukazati Međunarodnom olimpijskom odboru kad je HOO u pitanju...
Marin Šarec
MOO izdvojio još 20 milijuna dolara za borbu protiv dopinga
Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog donio je odluku o izdvajanju dodatnih 20 milijuna dolara za borbu protiv dopinga u sportu. Sredstva će biti uložene u poboljšanje istraživanja antidopinških metoda, s naglaskom na nove načine uzimanja i ispitivanja uzoraka. Nadalje, 2,5 milijuna dolara izdvojeno je za organiziranje radionica kojima je cilj sprečavanja namještanja utakmica, manipulacija i korupcije u sportu. Radionice započinju u travnju i bit će organizirane u suradnji s Interpolom.
Ni novi Zakon o sportu ne rješava najvažniji problem - financiranje sporta
Igor Boraska je u različitim posadama osvajao brojna veslačka odličja na velikim natjecanjima. Bio je, između ostaloga, svjetski prvak u dvojcu s kormilarom i doprvak u osmercu, ali i član neponovljivog brončanog olimpijskog osmerca iz Sydneyja 2000. Nakon što je „umirovio“ svoje veslo, ovaj bivši američki student sportom se nastavio baviti kao predsjednik Splitskog saveza športova i član Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora.
Čini se da je Splitski savez športova na čelu s vama u stalnom sukobu sa splitskom gradskom upravom? Što joj točno zamjerate kada je o sportu riječ?
- Vjerojatno je to, ipak, samo dojam koji pojačavaju moje diskusije na sjednicama Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora. U Splitu, barem trenutačno, nije tako. Kad sam 2012. izabran na čelo Splitskog saveza športova tadašnji gradonačelnik Kerum sa svojim dogradonačelnicima i savjetnikom Veštićem dao nam je apsolutno povjerenje i slobodne ruke. Radili smo prema kriterijima koji su, prije svega, vrednovali rezultat, ali i mnoge druge parametre koji su regulirani Pravilnikom o sufinanciranju klubova grada Splita. Dolaskom novog gradonačelnika stvari su se počele mijenjati i kao temelj financiranja klubova više nije vrednovan rezultat, nego samo pojavljivanje na natjecanju. Konkretno, svima su plaćani troškovi natjecanja, bez obzira na rang natjecanja i rezultate koji su tamo ostvareni. Slažem se da je klubovima iz momčadskih sportova to možda i najvažnije, pa je njima dolaskom gradonačelnika Baldasara situacija postala bolja, no klubovi pojedinačnog sporta, kojima osiguravanje troškova natjecanja nije prioritet, osjetili su se ugroženi. Ipak, od ove godine, gradska Služba za sport klubovima pojedinačnih sportova financirat će u znatno većem iznosu stručni rad, što je uvijek i bio prioritet SSŠ-a, a plaćat će se i troškovi službenih natjecanja, treninzi i pripreme.
Dakle, trenutačno ste zadovoljni načinom na koji se financira splitski sport?
- Zadovoljni smo povećanjem ukupne sume novaca u splitskom sportu, ali i dalje nismo zadovoljni činjenicom da Grad bez konzultacija i suglasja s krovnom sportskom organizacijom našeg grada donosi proračun za sport i odluke koji se izravno tiču svih javnih potreba u splitskom sportu i načina financiranja klubova. Pitanje je što će se dogoditi u slučaju vrlo izglednog rebalansa ukupnog gradskog proračuna, a time ujedno i proračuna za sport. U slučaju kad više ne bi bilo dovoljno novaca za pokrivanje troškova natjecanja, ne bi trebalo jednako tretirati one koji su, primjerice, posljednji u ligi iz koje više ne mogu ni ispasti i one koji su prvaci Hrvatske. Sportski rezultat uvijek bi trebao biti na prvom mjestu, naravno uz stručni rad i uključivanje što većeg broja mladih u sustav sporta.
Bili ste nezadovoljni i s načelom jedan sport – jedan glas u Skupštini Splitskog saveza športova, zbog čega ste nedavno primijenili Statut. Što ste time htjeli postići? Čiji sada glasovi dominiraju u Skupštini?
- Još kad sam se kandidirao za predsjednika saveza sportova, u programu svog rada zacrtao sam promjenu sustava glasanja u Skupštini. Želio sam dati na važnosti najboljim klubovima našeg grada, klubovima nositeljima olimpijske tradicije i nositeljima kvalitete. Ovo što smo postigli na Skupštini održanoj u prosincu 2014. jest to da upravo najbolji splitski klubovi, po preciznim i egzaktnim kriterijima, imaju putem svojih predstavnika izravan glas i utjecaj u toj Skupštini, dok je prije taj glas išao samo preko predstavnika određenog sporta. Sada umjesto 62 glasa u Skupštini, koji su predstavljali sportove i još neke grupe udruga, imamo više od 90 glasova, od kojih je dvadesetak glasova najboljih klubova i još desetak dodatnih glasova koje donose predstavnici sportova koji su Splitu donijeli olimpijske medalje. Dakle, nemamo određenu grupu koja dominira Skupštinom saveza, već je ovo, po mom mišljenju, jedan optimalan spoj kvalitete i raznolikosti splitskog sporta.
Split ima i Zajednicu ekipnih sportova. Zašto je ta udruga osnovana i kako djeluje? Postoje li u Splitu nekakvi prijepori između pojedinačnih i ekipnih sportova?
- U Splitu je ta zajednica osnovana još prije četiri godine, koristeći malu zakonsku nedorečenost i, vjerojatno, nezainteresiranost službenika u uredu državne uprave. Kasnije je Zakon o sportu izmijenjen tako da je unesena odredba prema kojoj se na teritoriju lokalne samouprave može osnovati samo jedna sportska zajednica, što je slučaj u svim gradovima u RH osim u Splitu, gdje ta zajednica još uvijek djeluje. Ona je nastala iz dva razloga: zbog zajedničkog interesa za razvoj i rast ekipnih sportova i klubova ekipnih sportova grada Splita, boljeg privlačenja sponzorskih sredstava kao i racionalizacije putnih troškova, ali i zbog nezadovoljstva predstavnika splitskih ekipnih sportova načinom financiranja sportskih udruga u Splitu, tj. nezadovoljstva Pravilnikom o financiranju sportova i klubova koji je usvojen na Skupštini Splitskog saveza sportova još 2007. godine. Naravno da je prijepora bilo, a ima ih i danas, kad nezadovoljstvo uglavnom dolazi od predstavnika klubova i sportova koji će, nakon donošenja Kategorizacije sportova i klubova Grada Splita od strane gradske Službe za sport, biti svrstani u četvrtu ili petu kategoriju sportova. Osim toga, Split je sportski nevjerojatno raznolik grad, imamo na desetke klubova koji s relativno malim sredstvima postižu sjajne nacionalne i međunarodne uspjehe, pa koliki god bio gradski proračun za sport, nekima je uvijek premalo za njihove ambicije i ciljeve.
Koliko je „najsportskiji grad na svitu“ trenutačno daleko od spomenutog epiteta? Je li, primjerice, ikako moguće spasiti službeno najbolji europski košarkaški klub 20. stoljeća, KK Split?
- Ono što većina ljudi misli kada Split naziva „najsportskijim gradom na svitu“ jest broj olimpijaca i osvajača olimpijskih medalja u relativno maloj sredini, u mnogo sportova. Na manje od 200 tisuća stanovnika imamo, naime, 80-ak osvajača olimpijskih odličja u 10 sportova, brojne europske i svjetske prvake i nevjerojatnu raznolikost sporta. Po tom kriteriju Split je uistinu jedan od najsportskijih gradova svijeta. No, kada govorimo o sportskoj infrastrukturi i sportskoj politici, onda to zasigurno nije istina. Novac koji je mogao ići sportu, primjerice u izgradnju atletske i gimnastičke dvorane, ulupan je u projekte poput Spaladium arene koji su rađeni po diktatu politike, pod krinkom sporta, koji zapravo od toga nema ništa. Što se tiče Jugoplastike, odnosno KK Splita i Hajduka, koji su sportski sinonimi našeg grada, teško se mogu vratiti na one grane kad su bili konkurentni ili u slučaju Jugoplastike čak i najbolji u Europi, ali bi vjerojatno mogli doći do razine na kojoj bi konkurirali klubovima iz Zagreba. No, to je moguće samo uz pritok svježeg kapitala. Možete vi imati fenomenalnu omladinsku školu i neku sjajnu generaciju koja bi mogla postići rezultat na nacionalnoj razini, no zakonitosti nogometa i košarke su takve da bez financijske stabilnosti nema ništa. Novac tu dominira pa najkvalitetniji mladi igrači odlaze čim postanu punoljetni. Dakle, kada bismo uspjeli pronaći poduzetnike koji bi uložili dosta novaca, kao što je gospodin Tedeschi napravio s Cedevitom...
Ali, i Hajduk i KK Split su sportska dionička društva. Što priječi poduzetnicima da ulažu novac?
- Izbor Nadzornog odbora, a time posredno i uprave Hajduka, ide preko udruge Naš Hajduk čiji je stav da bi Grad Split trebao ostati većinski vlasnik Hajduka. U takvoj situaciji teško će neki značajniji privatni kapital ući u klub. Ako netko ne može postati većinski vlasnik i donositi odluke, neće ni doći s novcem. A trenutačno ni većina aktualnih dioničara, koji su uložili svoj novac, nema puno upliva u rad kluba i uprave. Dakle, imamo situaciju u kojoj se Hajduk percipira kao narodni klub i klub našeg grada i u kojoj većina navijača želi da on to i ostane. Pritom im rezultati i nisu najvažniji. Meni koji se sjećam Hajduka iz 80-ih i 90-ih je sportski rezultat uvijek na prvom mjestu i smatram da Hajduk na ovaj način ne može doći na europsku razinu. Kod KK Splita je situacija nešto drukčija, tu bi se moglo dogoditi da u klub dođe privatni vlasnik. Neki su već i iskazali zanimanje za to i mislim da će se u sljedećih godinu ili dvije dogoditi promjena vlasničke strukture kluba i to je dobro.
Ni na nacionalnoj razini situacija nije ništa bolja od one u Splitu. Član ste Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora, što ne valja u krovnoj udruzi hrvatskog sporta?
- Hrvatski olimpijski odbor je krovna udruga hrvatskog sporta, no na Skupštini se odluke donose tako da se ruke dižu bez previše razmišljanja. Skupština je postala glasačka mašinerija na kojoj se ne raspravlja o temama od krucijalnog značaja za hrvatski sport. Trebalo bi, između ostaloga, promijeniti i način na koji se biraju članovi Skupštine HOO-a jer sad imamo situaciju u kojoj predstavnike u Skupštini nemaju veliki gradovi koji financiraju najveći dio sporta u Hrvatskoj. Nadalje, i među predstavnicima nacionalnih sportskih saveza premalo je olimpijaca i sportaša uopće, ali za to smo si mi sportaši najviše sami krivi...
No, ne činili vam se ponekad da su Hrvatskom olimpijskom odboru najveći problem upravo – olimpijci? Ljute se na vas iz Hrvatskog kluba olimpijaca kad diskutirate na Skupštini, kapetanu zlatne vaterpolske reprezentacije Samiru Baraću vikali su „Tko si ti? Predstavi se!“, Antun Vrdoljak je Zorana Primorca proglasio rušiteljem HOO-a, a sada je, eto, HOO prijavio Tomislava Paškvalina DORH-u. Niste baš popularni u svojoj kući...
- Čim vi konstruktivno diskutirate, postavljate pitanja i tražite odgovore, odmah vas se percipira kao neprijatelja! Mentalni sklop dijela članova Skupštine HOO-a je takav i tako oni funkcioniraju, iako bez olimpijaca ni HOO ne bi imao smisla ni svrhe. Ne samo u Skupštini HOO-a, već i u sportskim savezima, ima određen broj ljudi koji su došli u sport zbog nekih svojih osobnih interesa. Sport im je tek sredstvo za ulazak u određene društvene strukture. Nažalost, zbog takvih pojedinaca i njihovih nemoralnih radnji i afera pogoršao se i imidž kompletnog hrvatskog sporta.
Glavni predmet spora između HOO-a i Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta već dvije godine je Sportska televizija. I vi ste na Skupštini u više navrata upozoravali na njezine gubitke. Sada je, eto, SPTV u proračunu HOO-a s 2.500.000 kuna i samo bi četiri nacionalna sportska saveza u 2015. trebala dobiti više novaca od nje! I vaše veslanje, jedan od naših najtrofejnijih sportova, primjerice, HOO-u vrijedi manje, tek 2.378.531 kuna.
- Ono što smo mi iz Hrvatskog kluba olimpijaca već ranije zamjerili vodstvu HOO-a jest rastrošnost i nenamjensko trošenje novca iz proračuna. Iznos koji ste spomenuli je velik, a još je daleko veći iznos koji je na SPTV potrošen prethodnih godina. Osnivanje Sportske televizije je, generalno, bila dobra ideja, ali ne i trošenje tolike količine novca i uzimanje kredita koje će vjerojatno otplaćivati i sljedeće generacije. Netko će nas s pravom pitati zašto tim novcem nismo izgradili olimpijski centar kojeg hrvatski sport nema ili na neki drugi način pomogli sportu. Imali smo, podsjećam, i brojne primjedbe koje su se ticale rada Hrvatske olimpijske akademije. Nakon toga se na nas digla hajka i prozivalo nas se da rušimo vodstvo HOO-a, a mi smo samo izražavali zabrinutost za budućnost hrvatskog sporta. Pokazuje se, nažalost, da smo bili u pravu kad smo postavljali ta pitanja.
Aktualni sukob između HOO-a i Ministarstva mnoge u sportu sad već ozbiljno brine...
- Ne znam kada će se i kako to okončati, no mišljenja sam da godinu i pol dana prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru ne treba taj sukob dodatno zaoštravati. Čak ni kad je u pitanju Sportska televizija. Možda bi taj projekt trebalo pustiti do Olimpijskih igara, a onda konačno podvući crtu i vidjeti što dalje sa SPTV-om. Možda vam se čini da je ovo u suprotnosti s onim što govorim na Skupštini HOO-a već dvije godine, ali čisto pragmatički, sada kada su Olimpijske igre takoreći pred vratima, nikako ne bi bilo dobro da SPTV ode u stečaj, pa da HOO kao jamac za kredite odmah mora isplatiti bankama sav novac koji televizija duguje.
Iako to na Skupštini HOO-a još uvijek jasno ne govore, skoro svi nacionalni savezi su nezadovoljni raspodjelom proračunskog novca. Zlatko Mateša tvrdi da im za pravedniju raspodjelu sredstava nedostaju kriteriji. Kako bi ti kriteriji izgledali kad biste ih vi pisali?
Osobno nisam pobornik ideje koja se sve češće proklamira, da bismo se trebali odlučiti za desetak nama najvažnijih sportova i financirati samo njih. Primjećujem te tendencije i u Splitu, gdje nekima nije dovoljno to što tih deset „najvažnijih“ sportova ima oko 80 posto proračuna, nego bi htjeli uzeti i svih 100 posto i time, zapravo, urušiti sve druge sportove. I u HOO-u desetak najvećih saveza dobiva daleko najveći dio kolača. Mislim da država, tj. MZOS i HOO, moraju zajednički izraditi strateški dokument za budući razvoj sporta, a moje je mišljenje da je došlo vrijeme kad bi se Olimpijski odbor trebao koncentrirati samo na olimpijske sportove, a neolimpijske ostaviti u domeni Ministarstva sporta. Na taj način bi se upravo sportovima koji nose olimpijske medalje omogućilo kvalitetnije financiranje, koje bi osim javnog novca moralo putem olimpijskog poola donijeti i znatno veća sredstva sponzora ili donatora onima od kojih se i očekuje najviše. Što se tiče samih kriterija koje ste spomenuli, zbog društveno odgovornog ponašanja HOO treba prema setu kriterija vrednovati sve olimpijske sportove, a Ministarstvo ostale. Ti kriteriji moraju uključivati parametre kao što su, prvenstveno, rezultati na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, razvijenost pojedinog sporta u Hrvatskoj i svijetu, sportska infrastruktura potrebna za razvoj određenog sporta, broj registriranih klubova i sportaša po savezima, dobne kategorije i potreban broj stručnih kadrova za rad s najboljim juniorima i seniorima... Bez obzira kako bi raspodjela novca izgledala nakon toga, mislim da je naš osnovni problem u tome što se u Hrvatskoj izdvaja premalo novaca za sport i dok je god tako svi će biti pomalo nezadovoljni. Mi, naime, moramo promijeniti način financiranja sporta.
Može li tu nešto pomoći novi Zakon o sportu? Koji su ključni problemi koje bi trebao riješiti taj zakon?
- Kad bi novi Zakon riješio financiranje sporta na lokalnoj i državnoj razini, riješio bi puno toga. No, ovaj prijedlog Zakona to ne rješava. Naravno da treba bolje regulirati način izbora delegata u sportskim savezima i klubovima, naravno da treba propisati kontrolu trošenja proračunskog novca, no financiranje sporta je ipak najvažnije pitanje. Zakon o sportu trebao bi točno propisati obavezu izdvajanja za sport na lokalnoj i državnoj razini a vjerojatno bi se dalo povećati i iznos koji sportu ide iz prihoda Hrvatske lutrije. Netko će reći da je to povratak u socijalizam, no tada je sport imao dovoljno novaca i očito je da je to model koji bi, dorađen prema sadašnjim zakonima RH i EU, mogao funkcionirati.
U zadnjih 15-ak godina takvi pokušaji zakonskog rješavanja financiranja sporta redovito zapnu u Ministarstvu financija.
- Sport je zakonski već definiran kao djelatnost od posebnog značaja u Republici Hrvatskoj. Ako je tome tako, zašto onda ne bi postojala i zakonska obaveza izdvajanja proračunskog novca za takvu djelatnost? S druge strane, jasno mi je da je teško nametnuti svakoj lokalnoj zajednici obvezu izdvajanja određenog postotka za sport, kad mnoge od njih nemaju novca ni za svoje redovito funkcioniranje. Zato je pitanje financiranja sporta stvar političkog konsenzusa i samo tako može biti kvalitetno riješeno. No, uz ovakvo gospodarstvo takvo je razmišljanje preoptimistično i još će dugo biti...
Marin Šarec
Zakonu bi trebalo prethoditi donošenje Nacionalnog programa sporta
Hrvatski sport nalazi se u dosad najdubljoj krizi i teško će iz nje izaći bez kvalitetne zakonske regulative, ali i ostalih dokumenata koji se tiču sporta. Upravni odbor Hrvatskog kluba olimpijaca donio je vezano uz spomenutu problematiku sljedeće zaključke:
1. Hrvatski klub olimpijaca smatra da bi donošenju Zakona o sportu trebalo prethoditi donošenje Nacionalnog programa sporta, koji bi odredio smjer, strategiju i prioritete hrvatskog sporta u narednih deset i više godina te bio ideja vodilja u pripremi novog Zakona. Sam Zakon o sportu ne može riješiti sve probleme našeg sporta, kao što opet neće biti provediv bez prethodnog donošenja nužnih podzakonskih, odnosno provedbenih akata;
2. U pripremi nacrta Zakona o sportu svakako bi trebalo izravno sudjelovati više sportaša i predstavnika nacionalnih sportskih saveza. Olimpijci žele biti partneri Povjerenstvu za izradu nacrta prijedloga Zakona o sportu i ponuditi rješenja koja bi doprinijela izradi što kvalitetnijeg Zakona, a on bi svakako trebao riješiti pitanja:
- kategorizacije sporta;
- definicije sportskih klubova i udruga;
- financiranja sporta;
- aktualnog dvovlašća u upravljanju sportom (MZOS i HOO);
- statusa trenera i rukovodećih struktura u klubovima.
3. Smatramo neprihvatljivom aktualnu situaciju u kojoj se u saborsku proceduru pokušava, čak i po žurnom postupku, poslati prijedlog izmjena i dopuna Zakona o sportu udruge Naš Hajduk, dok istovremeno povjerenstvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta priprema nacrt novog Zakona, koji bi uskoro trebao biti stavljen u redovitu proceduru. Ovako važna materija zahtjeva temeljit i cjelovit pristup, a ne parcijalna rješenja koja se tiču samo jednog sporta ili, čak, samo jednog kluba.
Preminuo Mate Trojanović
Napustio nas je još jedan zlatni olimpijac. U Mariboru je u 85. godini preminuo Mate Trojanović, član zlatnog četverca Gusara koji je na Olimpijskim igrama u 1952. u Helsinkiju osvojio zlatnu medalju. Četverca splitskog Gusara veslao je u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić i osvojio je prvo zlatno olimpijsko odličje za Jugoslaviju.
Trojanović je rođen 20. svibnja 1930. u Metkoviću, a veslanje je počeo trenirati 1945. godine, kao učenik Realne gimnazije u Splitu. Prvo je studirao biologiju i nakon što je položio sve ispite na tom fakultetu nije htio diplomirati kako se ne bi odmah morao zaposliti, pa je upisao veterinu.
Mate Trojanović je od 2007. godine član Kuće slave splitskog sporta.
Umro Zdravko Ćiro Kovačić
Zdravko Ćiro Kovačić, legendarni vaterpolski vratar, član Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu i osvajač dviju srebrnih olimpijskih medalja iz Helsinkija 1952. i Melbournea 1956. Zdravko Ćiro Kovačić umro je u Rijeci u 90. godini.
Ćiro Kovačić bio je posljednji živi vaterpolist iz generacije koja je nastupila na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu, a pedesetih godina prošlog stoljeća bio je najbolji vaterpolski vratar svijeta i jedan od najzaslužnijih za to što je reprezentacija Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Helsinkiju i Melbourneu osvojila medalje. Bio je i u reprezentaciji koja je osvojila prvo europsko odličje – broncu na Europskom prvenstvu u Beču 1950. godine, a u svojoj kolekciji ima i srebrnu medalju s Europskog prvenstva u Torinu 1954.
Zdravko Kovačić rođen je u Šibeniku 5. srpnja 1925. godine, a već 1926. seli s roditeljima na Sušak gdje u tadašnjoj Victoriji 1939. godine započinje igračku karijeru koju uspješno nastavlja u riječkom Primorju. Usporedno s igračkom karijerom, koju je završio 1957. godine, Ćiro Kovačić gradio je i profesionalnu. Od 1972. do 1990. bio je jedan od direktora u brodarskoj kompaniji Jugolinija, a u Sportskom društvu Primorje obnašao je razne dužnosti.
Financiranje ovolikog broja udruga i klubova naprosto je neodrživo!
Vera Begić Blečić godinama je bila najbolja hrvatska bacačica diska i sudionica najvećih svjetskih natjecanja, uključujući i Olimpijske igre u Ateni 2004. i Pekingu 2008. Ova diplomirana pravnica i bivša direktorica AK Kvarner i svojim je trenutačnim poslom vezana uz sport.
Po okončanju aktivne sportske karijere ostali ste raditi u sportu. Je li to bila vaša želja ili stjecaj okolnosti? Je li vam u vašem poslu korisnije to što ste pravnica ili to što ste bivša vrhunska atletičarka?
Već pred kraj sportske karijere odlučila sam odraditi pripravnički staž kako bih se pripremila za onu drugu karijeru koja predstoji. Naravno, bilo je posve logično da tu praksu odradim u sportu. U Odjelu za sport i tehničku kulturu Grada Rijeke naučila sam da je poslovni svijet u svom funkcioniranju dosta drugačiji od sportskog, u kojem sam provela najveći dio svojeg života. Nakon što sam odradila pripravnički staž i položila državni stručni ispit, zaposlila sam se u Atletskom klubu Kvarner kao pravnica, što mi je bilo sasvim prihvatljivo jer sam radila na stadionu gdje sam odrađivala i svoje treninge. Nakon godinu dana sam odlučila završiti sportsku karijeru i preuzeti neke nove rizike i izazove.
U međuvremenu sam se udala, rodila sina Karla i nakon šest mjeseci vratila se na posao, ali sada kao v.d. direktorice kluba. Promjena mog radnog mjesta je zaista bio stjecaj okolnosti, budući da je tadašnji direktor morao na duže bolovanje. U klubu sam tu dužnost obnašala godinu i pol dana. Trenutačno radim u trgovačkom društvu Rijeka sport d.o.o. koje se bavi izgradnjom, upravljanjem i održavanjem sportskih objekata u gradu Rijeci. Obrazovanje mi uvelike olakšava onaj operativni, administrativni rad na koji je potrebno primijeniti stručna znanja. Međutim, sportska karijera donijela mi je ono što mi niti jedno iskustvo u poslovnom svijetu ne bi moglo donijeti.
Čelni ljudi većine sportskih klubova u Hrvatskoj svoju trenutačnu situaciju opisuju uglavnom u crnim tonovima. Je li to slučaj i s AK Kvarner?
Cjelokupna situacija u našem društvu se može okarakterizirati i definirati kao loša. O društvu u kojem pojam društvenih i ljudskih vrijednosti postaje sve veća nepoznanica, teško da možemo govoriti u nekim pozitivnim i svijetlim tonovima. Kako je sport društvena djelatnost koja bi trebala biti temelj zdravog života i koja je u konačnici dio našeg sustava, koji očito ne funkcionira baš najbolje, naravno da se onda i određeni negativni učinci tog sustava odražavaju na sport. Sport je samo jedan od podsustava kojem je teško, ali nije puno bolja situacija niti u zdravstvu, gospodarstvu, kulturi…
Po mojem mišljenju, najveći razlog leži u društvenim/sistemskim promjenama, a u tim promjenama, isključivo zbog političkih razlika, mi još nismo pronašli svoj put. U raskoraku smo, još uvijek jednom nogom u socijalizmu, a drugom pokušavamo stupiti u neke nove kapitalističke, neoliberalne vode, što god to značilo. Kada je takva situacija u društvu, u kojem prije svega nema nikakve strategije, nije posložen zakonodavni podsustav sa svim svojim pravnim aktima koji bi trebali služiti građanima i omogućiti osnovnu svrhu zbog koje ih je zakonodavno tijelo i donijelo, kako možemo očekivati da će bilo kojem segmentu u društvu biti dobro?
Zakonom o sportu, kao i nekim drugim aktima, nisu riješena neka osnovna pitanja, odnosno problematika s kojom se sportaši i sportski djelatnici muče već godinama. Predlažu se izmjene tog Zakona, koje su, po mom mišljenju, još apsurdnije od onih odredbi koje su sada na snazi. Pored toga, na snazi su Zakoni koji se direktno ili indirektno tiču sporta, ali imam osjećaj da uopće nisu kompatibilni sa specifičnom situacijom u sportu, niti da se prilikom izrade tih akata o tome vodilo računa. Nema velike razlike između udruga i klubova koji uživaju podjednak status. Ovdje ne govorim o nogometu, koji je postao jedan od najvećih svjetskih biznisa.
Kad govorimo o Atletskom klubu Kvarner, zadovoljna sam činjenicom da je u Atletskoj školi okupljeno više od 200 djece od 4 do 12 godina. Ono što me posebno veseli jest da su djeca i njihovi roditelji iznimno zadovoljni, a utjecaj koji to ima i imat će na njihovo, ne samo zdravlje, već i osobnost, zaista je značajan.
Ulaskom Volpijevog kapitala u riječki sport bitno su napredovali vaterpolisti i nogometaši. Osjećaju li nešto od tog zamaha i ostali sportovi u Rijeci? Kako vi ocjenjujete ono što u riječkom sportu rade Volpi, Mišković, Sloboda...?
Ranije sam govorila o prijelazu iz jednog u drugi sistem u kojem je temelj i osnovna vrijednost kapital. Pozitivno je da je Volpi odlučio ulagati u bilo koji sport u našem gradu. Mišković je „riječko dijete“ i logično je bilo da kapital takve vrste usmjeri prema svom gradu. Od kada se Volpijeva zaklada Social Sport uključila u financijsko „spašavanje“ HNK Rijeka i VK Primorje EB, dogodio se, u relativno kratkom vremenu, fantastičan rezultatski i organizacijski pomak. I ostali sportovi, posredno, imaju koristi od toge jer sredstva koja su prije koristila ta dva kluba sada ostaju za raspodjelu drugima. Ali, još je važniji osjećaj jedinstva i ponosa na sve rezultate koje ti sportaši ostvaruju. Bitno je napomenuti i da je cijeli projekt realiziran uz vrlo aktivno sudjelovanje i podršku Grada Rijeke i to bi trebalo koristiti kao ogledni primjer transformacije iz udruge u dioničarsko društvo svih profesionalnih klubova u Hrvatskoj.
Kakav je odnos riječke vlasti prema sportu? Koliko se godišnje izdvaja za sport? Koliki dio kolača dobiva AK Kvarner?
Rijeku kao grad krase mnoge vrijednosti, a jedna od važnih društvenih vrijednosti ovoga grada jest sport, stoga on zaista ima poseban status i položaj. Upravo zato što je sport prepoznat kao čimbenik koji je bitan u stvaranju kvalitetnijeg društva generalno, smatram da bi strategija sporta u Hrvatskoj trebala biti bazirana na toj premisi. Međutim, na nacionalnoj razini mnoga pitanja vezana uz sport nisu riješena i taj podsustav ne funkcionira optimalno, usudila bih se reći da dijelom uopće ne funkcionira. Problem je što u Hrvatskoj općenito nedostaju kvalitetne strategije razvoja, pa tako i kada je sport u pitanju.
Mislim da je Rijeka prepoznala značaj sporta, uredila njegovo funkcioniranje na vrlo kvalitetan način te može biti uzor drugim sredinama. Ali, radi spomenutog razloga nepostojanja razvojne strategije i adekvatne pravne regulative na nacionalnoj razini, događa se da lokalna samouprava, koliko god organizirana i uspješna bila, mora donositi neka improvizacijska, stihijska i kratkoročna rješenja. Rijeka je, osim iznosa koje ulaže u sport na godišnjoj razini, građanima Rijeke i sportašima, u posljednjih sedam godina, izgradila impozantnu sportsku infrastrukturu na racionalan način. Godišnje se za funkcioniranje sporta izdvaja oko 80 milijuna kuna, ali u to ulaze svi izdaci za sport uključujući javne potrebe u sportu, potpore sportskim udrugama, rashodi za redovan rad objekata, kapitalna ulaganja u objekte, otplata zajmova itd… Na javne potrebe u sportu odlazi oko 13 milijuna kuna, a to se odnosi na treninge, natjecanja sportaša, nagrađivanje sportaša, provođenje sportskih aktivnosti djece, mladeži, studenata i rekreativaca, treninzi i natjecanja osoba s invaliditetom i osoba oštećena sluha, funkcioniranje sustava sporta, posebni programi mladih selekcija...
Atletski klub Kvarner po toj osnovi godišnje uprihodi oko 400.000 kuna. Naravno da je to premalo za kvalitetno funkcioniranje jednog kluba sa svim kategorijama atletičarki i atletičara. Međutim, mislim da je u ovakvim okolnostima opće besparice, zaista potrebno poslovati skromnije, nastojati naprosto „aktivno preživjeti“ i dočekati da nam svima bude bolje.
Mislite li da bi bilo bolje da je Rijeka uspjela u jednoj od brojnih kandidatura za Mediteranske igre?
Da se kojim slučajem dogodilo da je Rijeka bila domaćin Mediteranskih igara, ne mogu reći da to ne bi bilo dobro. Uostalom, kandidirali smo se za Mediteranske igre iz određenih razloga i s nekim ciljem. Pretpostavljam da bi to pozitivno utjecalo na cjelokupan sport u Rijeci, potaknuvši mlade na još veće uključivanje u sport kroz razne klubove i sportske udruge.
Moram, međutim, istaknuti da je Rijeka sustavno i planski gradila sportsku infrastrukturu (koja je zaista gradu nedostajala), u kontekstu potreba svojih građana i sportaša, vodeći pritom računa o budućnosti i troškovima koje bi ti isti građani morali podnijeti. Nisu se gradili megalomanski sportski objekti kao u nekim drugim gradovima, primjerice za Svjetsko rukometno prvenstvo. Mediteranske igre nismo dobili, ali Rijeka je izgradnjom sportskih objekata stvorila preduvjete za održavanje raznih međunarodnih natjecanja i u organizaciju dobila Europsko prvenstvo u plivanju u kratkim bazenima, Final four regionalne vaterpolske lige, Europsko prvenstvo u šahu, Svjetsko juniorsko prvenstvo u boćanju i druga kvalitetna međunarodna natjecanja.
Hrvatska atletika je u zadnja dva olimpijska ciklusa osvojila čak 10 medalja na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. U Riju 2016. imat će, vjerojatno, nekoliko kandidata za odličja. Zašto, onda, atletika nema i odgovarajući status u hrvatskom sportu?
Atletika je u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina zaista doživjela svojevrsni procvat, u smislu kvalitetnih rezultata na svjetskoj razini. Međutim, osim rezultata, nije se gotovo ništa promijenilo u pozitivnom smislu. Ne mogu reći da su za to isključivo krivi mediji koji atletici ne pridaju pozornost koju zaslužuje kao bazični sport, međutim u tome su odigrali vrlo važnu ulogu. Nažalost, činjenica je da više od pola sportske rubrike u svim medijima otpada na nogomet, a drugi se dio odnosi na ostale ekipne sportove. Kako onda očekivati da će se djeca baviti atletikom i da uopće taj sport, koji se kolokvijalno naziva „kraljica sportova“, ima određenu popularnost?!
Kako bih potkrijepila važnost češćeg prisustva u medijima, mogu iznijeti primjer iz vremena našeg proslavljenog atletičara Luciana Sušnja. Gledala sam stare fotografije s atletskih natjecanja u Rijeci i ostala zaprepaštena. Mislila sam da su fotografije snimljene na poluvremenu neke nogometne utakmice. Stadion je bio prepun, ljudi su se gurali uz ogradu samo da bi mogli pratiti atletsko natjecanje. Zanimanje za atletiku bilo je toliko da su gotovo svakodnevno izlazili članci o nekoj atletičarki ili atletičaru, ljudi su ih poznavali, znali sve o njima, kao danas o nogometašima. Naravno da je djece koja su se htjela upisati u klub bilo toliko da ih nisu mogli sve primiti. Eto, to je bila dobrim dijelom zasluga novinara, jer iz te mase mladih iskočio je Sušanj i mnogi drugi kvalitetni atletičari i atletičarke, a samim time i atletika je imala drugačiji status.
Mogli bismo, zapravo, reći da ni cijeli hrvatski sport nema u našem društvu status djelatnosti od posebnog interesa, kako mu to „tepamo“ u Zakonu o sportu. Čini se da ni novi Zakon o sportu, barem u svojem nacrtu, ne rješava problem financiranja sporta. Što bi on trebao propisati da olakša rad klubovima i sportu uopće?
Prije svega, taj pojam „status djelatnosti od posebnog interesa“ u Zakon o sportu unesen je, barem mi se tako čini, samo zato da bi se jednostavnije mogle regulirati „sportske mirovine“. Iskreno, bila sam, i još uvijek jesam, protiv „sportskih mirovina“ na osnovu zakonom propisanih kriterija. Jer, ako pođemo od toga da je bavljenje sportom dobrovoljno, da lokalna, županijska ili državna zajednica dobrim dijelom sportske karijere djelomično financijski potpomaže sportašima u skladu s mogućnostima, da ih nagrađuje za rezultate na velikim natjecanjima, mislim da nije opravdano te iste sportaše s 45 godina tretirati nesposobnima za rad. Time što im se omogućava korištenje „sportske mirovine“ ili službeno „trajne naknade za osvajače medalja“ od njih se stvara privilegirane građane kao i u još nekim segmentima društva. Umjesto da se tim istim vrhunskim sportašima uz sport omogući lakše školovanje, a nakon završetka sportske karijere omogući dodatna edukacija i usavršavanje za rad s mladima po klubovima i da ih se iskoristi da to svoje sportsko savršenstvo prenesu na njih, Zakonom o sportu ih se u startu demotivira za stjecanje bilo kakvog obrazovanja.
Naravno da je tako „izgubljen“ veliki broj mogućih kvalitetnih kadrova u sportu, jer im se ne isplati raditi kao trener u klubu gdje bi imali manju plaću od sportske mirovine. Pri tome mislim da je to pitanje bilo primjerenije riješeno u „starom“ sistemu, kad se sportašima priznavao radni staž u vremenu dok su bili vrhunski sportaši, a kad su završili sportsku karijeru mogli su bez problema započeti s onom drugom, profesionalnom. U mirovinu su, dakle, odlazili kao i svi drugi građani sposobni za rad. Ono što sam predlagala i na raznim tribinama organiziranima na tu temu jest da se svakako valorizira i nagradi vrhunske sportaše za sve što su doprinijeli svojoj zemlji, i to priznavanjem radnog staža za vrijeme profesionalnog bavljenja sportom, kroz određeni postotak na mirovinu koju su stekli svojim radom, kao i drugim beneficijama.
Novim Zakonom o sportu neophodno je na potpuno jasan i transparentan način regulirati financiranje sporta na nacionalnoj razini, treba jasno definirati tko može biti trener i s kojim uzrastima može raditi. Neprihvatljivo je da status trenera može imati isključivo diplomirani kineziolog. Postavljam pitanje: zašto neki proslavljeni rukometaš ili vaterpolist ne bi mogao svoje znanje prenijeti na mlade igrače? Možemo tu govoriti o nekoj novoj kategoriji, primjerice mentoru ili suradniku, a ti sportaši mogu završiti i neki tečaj na kojem bi vrhunski sportaši, između ostaloga, dobili temeljno znanje pristupa sportašima, pedagogiji i sportskoj psihologiji. U ovakvoj situaciji to je nemoguća misija. Isto tako, treba jasnije i na jednostavniji način regulirati urednije vođenje računovodstva sportskih organizacija i nadzor nad trošenjem sredstava, što sada nije slučaj, pa se nerijetko „lovi u mutnom“ ili posluje na granici zakona.
Da zaključim, Zakon o sportu treba služiti sportu, a prilikom izrade Zakona treba imati jasan cilj koji se želi postići. Trebaju se definirati kritične točke u sportu trenutno i na temelju toga napraviti strategiju, a Zakon mora biti jedan od instrumenata kojim će se to realizirati.
Sportski su djelatnici podijeljeni oko pitanja treba li hrvatskom sportu strategija koja će odrediti koji su nam sportovi prioritetni ili ćemo i dalje financirati 100-tinjak sportova. Kakav je vaš stav po tom pitanju?
Pa, naravno da nam treba strategija. Već odavno je trebalo to riješiti. Ovako, situacija u sportu je preslika slike u društvu. Kad pitate građane jesu li za strukturne reforme, jer odavno je već bilo jasno da ovako ne možemo opstati, većina ih se slaže. Ali, znajući da strukturne reforme neminovno znače ili smanjivanje plaća, ili otkaz za dio zaposlenih, ili veću učinkovitost na radnom mjestu, nitko ne želi da reforme „uđu u njihovo dvorište“. Jednako je i sa sportom. Financiranje ovolikog broja udruga i klubova naprosto je neodrživo. Potrebna nam je strategija prioriteta, koliko god se to nekima ne sviđalo. Možemo raspravljati o tome na koji način postaviti prioritete i po kojim kriterijima (olimpijski – neolimpijski, broj klubova u sistemu natjecanja, broj aktivnih članova, kvaliteta rezultata, popularnost i sl.), ali to je predmet stručne i nepristrane rasprave.
Kakva su vaša očekivanja od riječke, a kakva od hrvatske atletike narednih godina?
Izgradnjom privremenog atletskog stadiona na Kampusu, uslijed rušenja postojećeg na Kantridi i izgradnje novog nogometnog stadiona, očekujem laganu stagnaciju riječke atletike. Razlog tome je prije svega prijelazni period i preseljenje s jednog kraja Rijeke na drugi. Pretpostavljam da će biti potrebno određeno vrijeme da se stvari uhodaju i da se percepcija ljudi prilagodi trenutnoj situaciji. To je vrijeme prilagodbe koje je sasvim prirodno i logično. Međutim, generalno mislim da je ova, naizgled ne baš popularna promjena, za atletiku vrlo pozitivna. I privremeno rješenje za atletiku, ali i lokacija za ono trajno, a to je izgradnja atletskog stadiona, nalazi se na sveučilišnom Kampusu na Trsatu.
Ako upravljačke snage Kvarnera budu imalo kreativne i naprave kvalitetnu strategiju za rad u narednom razdoblju, atletika bi u Rijeci mogla procvjetati. Atletika će napokon imati samo svoj dom i prioritet u obavljanju svojih aktivnosti, što nije nikad imala. Mogu se otvoriti mnoge zanimljive priče i mogućnosti, od suradnje s drugim klubovima (fizička priprema drugih sportaša) koji se nalaze u dvorani Mladosti na Trsatu, NK Orijenta, animacije građana, djece, mladih koji gravitiraju ovom dijelu grada, pa do eventualnih razmjena sportaša – studenata diljem Europske unije.
Što se tiče hrvatske atletike, mislim da rezultati sami govore o tome da je atletika na pravom putu. Predvođeni Sandrom Perković, Anom Šimić, Blankom Vlašić, Stipom Žunićem, ali i drugim mladim perspektivnim atletičarkama i atletičarima, možemo puno lijepoga napraviti na svjetskim i europskim natjecanjima. Atletici moraju i mediji dati svojevrsni vjetar u leđa, a čelni ljudi Hrvatskog atletskog saveza moraju pronaći financijska sredstva za nastavak ove lijepe epizode. Uspjeh tada, zasigurno, neće izostati.
Koliko će trajati dominacija Sandre Perković na svjetskim bacalištima diska? U posljednje vrijeme često izražava nezadovoljstvo uvjetima treninga...
Sandra je zaista izvanserijska sportašica u svjetskim okvirima. Po meni, njezina karijera vrhunskih svjetskih dometa može bez problema trajati, pa eto, do njezine „sportske mirovine“ i nadam se da nakon „umirovljenja“ neće biti izgubljena za hrvatsku atletiku. Sandru i njezin tim treba pustiti da na miru rade, ne postavljati pred nju nikakva veća očekivanja od ovoga što sada postiže (kao što je, primjerice, obaranje svjetskog rekorda). Vidjeli smo gdje je to dovelo Blanku i koliko se nakon ozljede teško vratiti, što joj od sveg srca želim. Treba znati da i tijelo ima svoje granice i ne treba ga pod svaku cijenu forsirati, već postepeno povećavati opterećenja. Na taj se način smanjuje mogućnost sportskih ozljeda, a onda je, kada to tijelo tako kaže, moguć i svjetski rekord. Nadam se da će Sandra, sa što je moguće manje negativne energije vezane uz uvjete treniranja i trošenja emocija, odraditi do kraja savršen posao.
Marin Šarec
Nisam ogorčena. Razočarana jesam, ali to mi je već postalo normalno…
Uz Snježanu Pejčić vrlo se često veže epitet „prva“. Na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. nastupila je prva od svih naših sportaša i, budući da je u zračnoj pušci osvojila brončano odličje, dobila je i prvu medalju uopće dodijeljenu na tim Igrama. Prva je u Hrvatskoj, još u rujnu prošle godine, ostvarila i olimpijsku normu za nastup na OI u Rio de Janeiru 2016. podine. Postavivši na Svjetskom kupu u korejskom Changwonu svjetski rekord u trostavu opet je, eto, prva. Prva s 463 kruga u finalu...
Taj svjetski rekord u trostavu nas promatrače je pomalo zatekao. Vas zasigurno nije. Spadate li vi među one sportaše koji i na treningu dostižu vrhunske rezultate, pa i svjetske rekorde, ili vam za to ipak trebaju posebni uvjeti, natjecateljska atmosfera i sve što ona donosi?
Ne, ne trebaju mi za rekorde velika natjecanja. Kod mene i treninzi i manja natjecanja mogu biti mjesta na kojima pucam zaista dobro. Drago mi je samo što to mogu preslikati i na velika natjecanja.
Hoćete reći da ste na treninzima već pucali rekordne rezultate?
Nisam jer nemamo takvu koncepciju treninga i skoro nikad ne radimo simulaciju natjecanja. Naročito ne finala jer to, dakako, nije ni moguće. No, neki rezultati treninga, osnovne serije i u zračnom i u malokalibarskom oružju, bili su mi na razini ili čak malo bolji od osobnih rekorda.
Još se sjećamo vaše olimpijske bronce iz Pekinga u gađanju zračnom puškom. No, posljednjih godina, uključujući i nastup na Olimpijskim igrama u Londonu, puno ste bolji u gađanju malokalibarskom puškom. Što je uzrok tome?
Uzrok je – sazrijevanje. I to najviše u streljačkom smislu. Mali kalibar je puno zahtjevnija disciplina od zračnog oružja, i tehnički i fizički. Većina strijelaca dočeka to sazrijevanje oko 30. godine života, pa eto, tako sam to, izgleda, dočekala i ja.
Nastup na Igrama u Riju 2016. osigurali ste još prošle godine. Sudeći prema vašoj trenutačnoj formi opet će se isplatiti doći rano ujutro na olimpijsku streljanu...
Rio mi je još zaista predaleko i ne razmišljam o njemu. Ustvari, sad razmišljam jer je ovo, valjda, već deseto takvo pitanje u posljednjih tjedan dana. Ali, ne opterećujem se još, previše je vremena i velikih natjecanja do Rija.
Koliko vas opterećuje ili ne opterećuje to što vas u medijima već proglašavaju kandidatkinjom za olimpijsko zlato?
Ha-ha-ha, čula sam da ću osvojiti srebro, izgleda da sam se sad popela jednu stepenicu više... Ma, kakvo opterećenje, gdje bih stigla kad bih se brinula o tome što tko misli i predviđa što ću osvojiti! Nas je u streljaštvu zaista previše da bi takva predviđanja imala smisla. Mislim da smo jedini sport gdje u svakom trenutku čak 40-ak žena konkurira za medalju, pa vi sad vidite koliko je zahvalno bilo što predviđati.
Što se od Olimpijskih igara u Pekingu promijenilo u vašem životu, uvjetima treninga...?
Dobila sam posao u Hrvatskoj vojsci i stan od grada. To je to. Uvjeti su isti kao i prije, sponzore još uvijek nemam.
Kakav je, zapravo, vaš status u Hrvatskoj vojsci i obaveze prema Ministarstvu obrane?
Nedavno smo potpisali nove ugovore s Ministarstvom prema kojima smo sada pričuva. Dakle, dobivamo novčanu naknadu, ali nemamo pravo na socijalno i mirovinsko i osiguranje, što smo dosad imali. Što se tiče obaveza, to je jedino sudjelovanje na svjetskim vojnim igrama.
Mislio sam da držite i nastavu gađanja vojnicima...
Ne, to zasad od mene nisu tražili, iako ne bih imala ništa protiv. Dapače!
Nedavno ste od Grada Rijeke dobili novi prostor za trening. Kako ste njime zadovoljni? Mislite li da ste u nekoj drugoj sredini mogli imati bolje uvjete?
Ovo „... dobili novi prostor za trening“ zvuči bolje nego što situacija uistinu jest. Moj klub je morao napustiti svoje prostorije u kojima smo radili od osnivanja, i budući da da nismo mogli dobiti od Grada drugi prostor, sada dijelimo gradsku streljanu s još četiri kluba. Nije najsretnije rješenje, nadamo se da je privremeno, ali... Nekako ne vjerujem u to. Sigurna sam da bih negdje drugdje imala bolje uvjete, ali što je, tu je...
Koliko košta jedna vaša sportska godina, s pripremama, natjecanjima i putovanjima?
Puno. Samo natjecanja na koja idem koštaju oko 100.000 kuna. Na municiju, opremu, pripreme i dodatne troškove se utroši skoro još toliko. Možda to ne izgleda puno u odnosu na neke druge sportove, ali kad nemate sponzore, a sredstva koja imate su ograničena... Nije malo i, nažalost, uvijek nedostaje novca.
Sport je trenutačno u Hrvatskoj u poprilično nezavidnoj situaciji. Kako ocjenjujete status streljaštva, kao jednog od naših najtrofejnijih sportova?
Streljaštvo je kod nas kategorizirano kao 'mali sport' i ne postoji ništa što će ga svrstati u kategoriju 'velikih'. Mislim, nakon što imate olimpijsko zlato, a još uvijek se borite za odlaske na najvažnija natjecanja, jasno vam je da se stvari vrlo vjerojatno neće promijeniti.
Ovdje mislite na nedavni neodlazak Giovannija Cernogorza na Svjetski kup u Meksiko zbog problema s dozvolama?
I na to, što je veliki propust i svojevrsni skandal, ali i na to da sam, primjerice, nastup na Svjetskom kupu u Koreji morala plaćati iz svojeg olimpijskog programa – i tako potrošila velik dio tih sredstava – a bilo bi za očekivati da mi to plati savez.
Osjeća se u vašim odgovorima određena doza razočarenja, pa i ogorčenja. Jeste li ogorčeni ili samo razočarani?
Nisam ogorčena. Razočarana jesam, ali to mi je već postalo normalno. Ironična sam jer znam da se ništa neće promijeniti u statusu streljaštva sve i kada bih do kraja karijere osvajala samo zlatne olimpijske, svjetske i europske medalje. Ne bi se ništa promijenilo ni u medijima, gdje uopće nije vijest kad, primjerice, osvojimo nacionalno prvenstvo ili kup. U loptačkim sportovima to je uvijek velika vijest i ima takav tretman.
Razmišljate li o životu nakon sportske karijere? Ostajete li u sportu?
Željela bih ostati u sportu. Tu sam već 20 godina i ne mogu ni zamisliti da bih radila nešto drugo. Dobra stvar u streljaštvu je ta što nam karijera ne ovisi o životnoj dobi kao u većini drugih sportova. Može se biti u svjetskom streljačkom vrhu i s 40 godina, tako da... No, još uvijek mi je na pameti samo pucanje.
Mislite li da bi u klubovima i savezima trebalo biti više bivših vrhunskih sportaša?
Nije nužno da vrhunski sportaš kasnije bude i vrhunski trener. Zapravo, to uopće nije pravilo. Voljela bih biti trenerica, ali samo ako bi se pokazalo da mogu biti dobra trenerica i ako bih se u tom poslu dobro osjećala. Trenutačno mi se nekako više čini da bih bila uspješnija u poslovima vezanima uz organizaciju, natjecanja, reprezentaciju.... No, rekla sam već, to mi se još uvijek čini jako dalekim...
Marin Šarec
Željko Čajkovski proslavio 90. rođendan
Željko Čajkovski, osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine, proslavio je u utorak 5. svibnja u svom domu u Münchenu 90. rođendan.
Željko Čajkovski rođen je 5. svibnja 1925. godine u Zagrebu. Igračku karijeru je počeo u HAŠK-u, a nakon II. svjetskog rata odigrao je za Dinamo 447 utakmica i zabio 275 golova. S Dinamom je osvojio dva naslova prvaka i jedan kup. Nakon Dinama igrao je u Werderu iz Bremena (1956-58), a zatim je dvije sezone proveo u Lichtenfelsu gdje je, nakon završetka cijenjene trenerske škole u Koelnu, započeo trenersku karijeru. Kao trener je radio 11 godina (Borussia Neunkirchen, Ulm, Heilbronn, Wacker). U Zagrebu je diplomirao na ekonomskom fakultetu, a u Njemačkoj se zaposlio u tvrtki Siemens u kojoj je dočekao i mirovinu.
Za reprezentaciju Jugoslavije upisao je 19 nastupa i zabio 12 golova. Osvojio je srebrnu medalju na Igrama u Londonu 1948., a dvije godine kasnije nastupio je i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.
„Neprijateljske“ cijene smještaja u Riju
U cijelom svijetu veliko je nezadovoljstvo ponuđenim cijenama smještaja za novinare koji će izvještavati s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru sljedeće godine. Organizatori OI 2016. su u vrijeme kampanje, pa i nakon dobivanja Igara, obećavali predstavnicima medija smještaj u Novinarskom selu po cijeni od najviše 150 dolara dnevno, no to se neće dogoditi.
Organizacijski odbor OI 2016. za novinare je osigurao smještaj u četiri Novinarska sela i 41 hotelu, a cijene noćenja su daleko veće od najavljivanih. U Novinarskim selima one iznose 254 USD po danu, dok je noćenje u hotelima s tri zvjezdice 254 USD, a u onima s četiri zvjezdice čak 348 dolara!!! To znači da samo za smještaj svojih novinara redakcije moraju izdvojiti minimalno po 5000 dolara. Uz to, organizatori traže da se pola tog iznosa uplati najkasnije do 31. srpnja 2015., a druga polovica do 29. veljače 2016. Pri ulasku u hotel novinari će morati na recepciji ostaviti i 300 USD pologa za moguću počinjenu štetu u sobi.
Iako udaljenost između pojedinih objekata na mega-natjecanju kakve su Olimpijske igre nije nešto čemu bi trebalo pridavati posebnu pozornost, zanimljive su, ipak, razdaljine između novinarskih hotela i Olimpijskog parka, odnosno glavnog press centra. Za većinu ponuđenih hotela riječ je o udaljenostima između 30 i 40 kilometara.
Zbog svega navedenoga protestnu notu Međunarodnom olimpijskom odboru i Organizacijskom odboru OI u Riju uputio je i predsjednik Međunarodne udruge sportskih novinara (AIPS), Gianni Merlo.
M.Š.
Dionička društva su smrt za hrvatski sport!
Željko Jerkov jedan je od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena, osvajač je olimpijskog, svjetskog i tri europska zlata. S Jugoplastikom je osvojio jedno prvenstvo i dva kupa Jugoslavije te dva Kupa Radivoja Koraća. Nakon igračke karijere godinama je bio u vodstvu splitskog košarkaškog kluba kao i Hrvatskog košarkaškog saveza. Danas je uspješan poduzetnik i dalje vrlo zainteresiran za događanja u hrvatskom sportu.
Nedavno ste imenovani u radnu skupinu za izradu nacrta Nacionalne strategije sporta. Zašto taj važan dokument ne možemo donijeti već 25 godina?
- Kad se radi strategija morate odlučiti što će se raditi, morate imati jasne ideje. Ja mislim da do sada nitko o sportu nije htio ozbiljno razmišljati. Sport je za ovu državu bio usputni događaj. Onog trena kad napravite strategiju, vi imate obavezu prema sportu, a po svemu sudeći kod nas nitko ne želi imati obaveze prema sportu. Jer, ako u strategiji kažemo da sport za ovu državu znači puno, onda država mora u sport punu i uložiti. Pri tome ne mislim samo na novac.
Što bi sve, po vašem mišljenju, trebala sadržavati ta strategija?
- Da bi se napravila strategija sporta mora se prvo napraviti kategorizacija sporta, moramo reći što od sporta želimo. Mi imamo zemlju s 4,3 milijuna stanovnika i gospodarstvo kakvo imamo. Mi, dakle, ne možemo imati sve, mi se moramo odlučiti što od sporta hoćemo imati. Što je tradicija, gdje imamo ljudski potencijal, gdje imamo resurse... Hrvatska nema pravo na lige od 16 klubova. Hrvatska može imati lige od najviše osam prvoligaških klubova u svakom sportu, možda u nogometu deset. Kad zbrojite stanovništvo i gospodarski potencijal to se nameće samo po sebi. Sve ostalo su nerealne ambicije. Dakle, treba odrediti koji su to sportovi koje ćemo plaćati i reći koliko to državu mora koštati. Moje mišljenje je da sport može koštati jedan posto državnog proračuna, mislim da je to realan iznos koji sport od države treba dobivati.
Uh, sad ste vrlo optimistični jer trenutačno dobiva oko 0,1 posto...
- Sportaši između 40. i 60. mjesta Forbesove liste najplaćenijih zarađuju oko 20 milijuna eura godišnje. Dakle, s ovim što sada izdvaja za cjelokupni hrvatski sport naša država može platiti jednog od njih! To je licemjerje. Mi hoćemo da se naši sportaši ravnopravno nose s takvima i da ih pobjeđuju, a 20 milijuna eura izdvajamo za cjelokupni vrhunski, paraolimpijski, sveučilišni i školski sport. Ova država ima stravično negativan odnos prema sportu. Ja sam živio i igrao u socijalističkom sistemu u bivšoj državi gdje je sport živio briljantno. Ovi današnji sportaši nisu ničim zaslužili imati drukčiji tretman. Osim toga, kad se odlučimo koji su to sportovi od posebnog interesa za Hrvatsku, oni koji ih sponzoriraju moraju djelomice biti oslobođeni poreza, kako je to, primjerice, u Mađarskoj. Tako ćemo potaknuti i gospodarstvo da investira u sport.
Možete li, onda, konačno reći i koji su to sportovi koje bi trebalo kategorizirati kao one od državnog interesa?
- Svi mi znamo koji su to sportovi koji moraju ući u prvu kategoriju i sporit ćemo se, možda, oko jednog ili dva sporta. Kod pojedinačnih sportova to su bazični sportovi atletika, plivanje i gimnastika, zatim veslanje, jedrenje..., od borilačkih judo, boks, tekvondo... Vjerojatno sam tu zaboravio spomenuti još poneki sport. Skijanje je upitno. Skijanje je bajka, fantastična bajka obitelji Kostelić od koje se svaki put naježim, no mi za skijanje, objektivno, nemamo infrastrukturu. Oko skijanja, kao i oko još nekih sportova s velikim rezultatima moramo se dogovoriti. Kod ekipnih sportova to su nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo i odbojka. Tu imamo fizički potencijal, talenat, objekte i tradiciju. Inače, upravo su kolektivni sportovi ti koji rade multipliciranje.
Što to točno znači?
- Jednostavno ću vam to objasniti. Goran Ivanišević, legenda splitskog sporta, nije u karijeri ni deset puta odigrao službeni meč u Splitu. Blanka skoči jedanput godišnje u Splitu, Sandra baci dvaput godišnje u Hrvatskoj, Kostelić odveze jedanput na Sljemenu... Dok, primjerice, Hajduk ima svaki tjedan neku utakmicu, neku predstavu. Kad bismo imali jaku ligu, svaki bi ga tjedan u Splitu i Hrvatskoj gledalo 15-ak tisuća ljudi uz sve što to nosi. Ekipni sportovi stvaraju sportski doživljaj za gledatelje, ali ne samo to. Da mi u Splitu imamo jak košarkaški klub, pa onda još i rukometni i odbojkaški, ne bismo imali problema sa Spaladium arenom. Tu bih sad spomenuo i jedan paradoks. Spaladium arenu najviše koriste estradni umjetnici, a sve se financijske obaveze izvlače iz sporta! Arene jesu zamišljene kao multinamjenske, ali su stavljene samo na teret sporta i samo je, eto, krimen sporta to što se s njima događa. Zašto dvorane u kojima se uglavnom održavaju koncerti ne plaća ZAMP, koji ionako uzima “pinku“ za sve?!
Što još osim kategorizacije sportova mora sadržavati nacionalna strategija?
- Ona mora reći što je to sportski klub, a što su klubovi za rekreaciju. Rekreacija nije sport nego tek jedan detalj u sportskom životu. Sportski klub ima razne dobne kategorije koje sudjeluju u sportskim natjecanjima. To je sport. Nadalje, moramo redefinirati i oblik udruživanja u sportu. Svi sportski klubovi bi trebali biti neprofitne udruge građana jer to je zasigurno najbolje rješenje. Mi moramo izaći iz ovog Baukovog Zakona o udrugama koji je napravio katastrofu.
Dakle, sportska dionička društva nisu dobro rješenje?
- U ovih devet godina otkako je donesen važeći Zakon o sportu preoblikovano je tek 13 ili 14 klubova i to uglavnom vrlo neuspješno. Uspješni su samo oni koji imaju gazdu, dakle nogometni klubovi Rijeka, Split... i ne znam tko još. Hajduk se preoblikovao i što smo dobili? Otišao je unazad. Eto, baš ovih dana trebaju napraviti nekakvu priredbu povodom 70-godišnjice De Gaulleovog priznanja i znate što se dogodilo? Ne mogu primiti ni jednu donaciju zato što su dioničko društvo! Francuska Vlada bi pomogla, ali nema načina.
I u prijedlogu novog zakona predlaže se preoblikovanje u dionička društva, a dionička društva su smrt za hrvatski sport! Kamo li sreće da svi sportaši mogu biti profesionalci, no mi za to nemamo gospodarsku bazu. Jako je loše očekivati i to da nam klubovi žive od prodaje igrača jer kad prodajete najbolje vi ne možete biti prvak. Tako ne može biti sportskog rezultata, a bez njega nema ni omasovljenja sporta. Jer, sport je natjecanje i želja za pobjedom, u sportu svi žele pobijediti. Ili nisu sportaši. Zato moramo pronaći načina da naše najbolje igrače što duže zadržimo u našim klubovima. Ne mora to biti kao u moje vrijeme do 28. godine.
To više nije ni moguće zbog europske zakonske regulative...
- Tu treba pronaći neki kompromis. Trebali bismo se sportskom diplomacijom izboriti da se dio tih propisa, ipak, prilagodi našoj želji da nam talenti ne odlaze u inozemstvo sa 16 ili 17 godina. Pogledajte samo koji su to naši igrači u raznim sportovima napravili karijere u velikim klubovima. Prije svih oni koji su tamo otišli kao već veliki igrači, a ne kao talenti. Talenti nisu prošli. I Kukoč i Petrović i Modrić... svi su oni otišli van kao veliki, gotovi igrači. Dakle, u interesu je i samih sportaša da u Hrvatskoj postanu igrači, pa tek onda odu van. Stići će sve naplatiti ako su pravi...
Europski sport se bazira na klubovima i zato zakonima i propisima moramo sačuvati i zaštititi njihovo djelovanje. Ne možemo mi nikako kopirati Ameriku gdje su osnova sporta srednje škole i sveučilišta. Dakle, bit sporta su klubovi, ali i savezi koji bi se morali brinuti o cjelokupnom svojem sportu, a ne samo o reprezentacijama. Sport je jedina djelatnost koja sama proizvodi svoje kadrove. Klubovi sami proizvode igrače i dobar dio trenerske struke. U kulturi, primjerice, država putem umjetničkih, kazališnih i filmskih akademija proizvodi kadrove za tu djelatnost. Mi ih proizvodimo sami i to na neki način treba vrednovati i platiti.
Tko je zaslužan za to da spomenuta kultura u Hrvatskoj trenutačno raspolaže s 10 puta više novca od sporta i ima od njega puno bolji status?
- Najveći krivci za to su sami sportski radnici. U jednom trenutku sport u Hrvatskoj je zahvaljujući lobiranju i bliskosti s politikom dobro prolazio i sportaši nisu shvatili da treba izgraditi sustav koji neće biti ovisan samo o tome. Odgovorni su, dakako, i političari koji su donijeli katastrofalne zakone koji se tiču sporta, poput aktualnog Zakona o sportu koji nije riješio ni jedan problem sporta. Štoviše, sport je takvim zakonskim rješenjima osiromašen i srozan na niske grane. Jasno da je na sve to utjecala i gospodarska kriza, no upravo zakon je neke stvari sportu morao olakšati. No, u kombinaciji sa Zakonom o neprofitnim udrugama, postojeći Zakon o sportu je izmasakrirao sport.
Često ste u svojim istupima kritični i prema Hrvatskom olimpijskom odboru. Što ne valja u krovnoj udruzi hrvatskog sporta – ustroj, čelnici, način rada ili nešto četvrto?
- Prvo, ako je Hrvatskom olimpijskom odboru televizija važnija od sporta, onda je to televizijska, a ne sportska kuća. Osnovna zadaća HOO-a mora biti podupiranje sporta. Da bi to mogao pošteno raditi, HOO je prvi morao napraviti kriterije, no on ih do danas nije napravio. U HOO se, zato, dolazi lobirati i moliti, a tako raste snaga onih koji ga vode i sve to je u funkciji stvaranja glasačke mašinerije. Drugo, u većini drugih nacionalnih olimpijskih odbora na čelu su sportaši, a mi nemamo tu sreću i nismo ju, zapravo, nikad ni imali. I Vrdoljak i Mateša su ljudi iz politike koji niti razumiju sport, niti mu žele dobro. Njima je HOO samo sredstvo za političku i vlastitu promociju. Volio bih da i jedan i drugi kažu što su to, točno, za sport napravili. Učinci njihovog rada u krovnoj organizaciji hrvatskog sporta se, nažalost, jasno vide. Jedan od tih rezultata je i opasnost da zbog enormnih bankovnih jamstava datih Sportskoj televiziji već sljedeće godine i HOO i hrvatski sport odu u blokadu. Uloga HOO-a je da se prije svega brine o olimpijskim sportovima, zato se i zove Hrvatski olimpijski odbor. Ne znam što tamo rade neolimpijski sportovi.
Mislite li da bi iz HOO-a trebalo izdvojiti neolimpijske sportove? Možda i sve sportove, u nekakav novi sportski savez?
- Da. Treba se redefinirati uloga Hrvatskog olimpijskog odbora. Kao i odnos HOO-a s Ministarstvom sporta ili s nekim novim Uredom, odnosno Upravom za sport. Mislim da sport treba izaći iz ovog ogromnog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, gdje za sport nitko nema vremena, interesa, ni snage da se njime ozbiljno bavi. Ministarstvo sporta, ili kako će se to već zvati, HOO i Savez sportova moraju biti na istoj razini i prožimati se u svojem djelovanju. I o njihovom statusu moramo razgovarati kroz prijedlog Nacionalne strategije sporta.
Kad već spominjete status, kakav je status vrhunskih sportaša u Hrvatskoj? Netko će reći da su onim trajnim naknadama za izvrsnost dobili nezasluženo velike povlastice.
- Sport ima jedan ozbiljan problem. Nitko se sportom ne može baviti do mirovine. U svim granama ljudske djelatnosti možete dočekati mirovinu, barem i beneficiranu, dok se sportom možete baviti maksimalno do 40. godine. Dakle, sport je osuđen na dvostruku karijeru. U svim je zemljama to prepoznato, a rješenja su različita. Negdje se, kao u Velikoj Britaniji, dobivaju plemićke titule koje nose to što nose, u zemljama u tranziciji je to riješeno ovakvim naknadama, Dino Meneghin je po okončanju reprezentativne karijere dobio od Talijanskog olimpijskog odbora 600 tisuća eura otpremnine in još neke beneficije... U nekim sportskim sustavima se, pak, igrači plaćaju 20 ili 30 milijuna eura godišnja, pa su tako zbrinuti. Svagdje je to, dakle, riješeno na neki način. A kod nas vrhunskim sportašima nije omogućen ni poseban režim studiranja. Pa, kako onda da osiguraju normalan život nakon okončanja sportske karijere? Ja sam apsolutno za to da se sportašima omogući kvalitetno školovanje jer to je važno. Neoprostivo je da sportaši završavaju samo osnovnu školu i da zbog sporta prekidaju školovanje. To je tragedija i za njih osobno i za njihove roditelje i za društvo.
Biste li vi, uz sve navedeno, rekli da je Hrvatska sportska velesila ili je ona tek sportski patuljak?
- Mi imamo vrhunske rezultate u puno sportova i to su prave bajke. No, mi smo u sustavu sporta pravi patuljak. Do sada za naš sport nitko nije ništa sustavno učinio i to se vidi. To se naročito vidi u kolektivnim sportovima jer oni traže organizaciju. Talentirani pojedinac ne košta puno, no s ekipnim sportovima je to druga priča. Košarkaški savez, primjerice, svaki dan u godini ima selekciju i pol negdje na putu, na natjecanju, na pripremama, u hotelu. I to netko mora platiti. A, ponavljam, sport se najviše percipira kroz kolektivni sport.
Recimo, onda, ponešto i o vašem sportu. Zašto je hrvatska košarka već desetljećima daleko od pravih rezultata. Zašto reprezentacija, uz sve svoje talente i zvijezde, više ne može do odličja?
- Ono što sam već govorio, svi ti igrači su svoji, a nisu naši. Toliko su rano otišli iz svojih klubova da je s tako heterogenim igračkim kadrom teško napraviti reprezentaciju. Reprezentacija nije zbroj pojedinaca, reprezentacija je izbalansirani kolektiv. Mislim da smo imali nesreću i s izborom trenera do sada, a i talent koji nije dao rezultat je, očito, falš-talent. Ali, kolektiv čine i savez i treneri i igrači. Sve mora funkcionirati da biste dobili rezultat.
Dakle, ne vjerujete ni da će Perasović s vrhunskim igračima i na Europskom prvenstvu koje se djelomice igra u Hrvatskoj napraviti nešto više?
- Imam veliku vjeru u Perasovića, ali mora mu se puno toga poklopiti. Igrači moraju doći motivirani, spremni na teške i stresne treninge nakon napornih sezona u svojim klubovima, spremni uklopiti se u novi kolektiv... Neke se stvari ne mogu preko noći dogoditi. Ja sam deset godina igrao u reprezentaciji, pet godina u prvoj postavi, baš kao i svi igrači oko mene u toj reprezentaciji. Mnoge smo akcije odigravali napamet, automatizmom. Jeste li gledali Messija, Suareza i Neymara u Münchenu? Mislite li da je slučajno da odigraju dvije potpuno identične akcije za dva pogotka? Ali i njih je trebalo dosta dugo čekati da se tako ukomponiraju i uigraju. Stvaranje kolektiva je suptilan i dugotrajan proces.
Ima li spasa za najbolji košarkaški klub 20 stoljeća, vašu Jugoplastiku, odnosno Split?
- Tvrdim odgovorno, kad bi netko KK Splitu osigurao dva milijuna eura godišnjeg budžeta, za tri godine bili bismo na Final Fouru! Mi živimo u podneblju koje proizvodi igrače. U svom ovom jadu i bijedi mi smo proizveli igrače kakvi su Bender, mlađi Žižić, Mazalin, prije njih Delaš koji je bio najbolji junior svijeta... Da smo samo njih mogli zadržati, gdje bi nam bio kraj?
Marin Šarec
Čestitamo Mariju Ančiću!
Hrvatski klub olimpijaca čestitao je Mariju Ančiću, našem nekad uspješnom tenisaču i osvajaču brončane medalje u igri parova na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine, na doktoratu pravnih znanosti u New Yorku.
„Doktorirati pravo na Sveučilištu Columbia, i to nakon izuzetne sportske karijere, je u najmanju ruku spektakularno. Ali, poznavajući te, poznavajući tvoju upornost, marljivost i optimizam, ovo za nas nije iznenađenje, već samo potvrda da si spreman na svaki izazov koji ti život pruži“, kaže se, između ostaloga, u čestitki koju su potpisali predsjednik HKO-a Zoran Primorac i glavni tajnik Damir Škaro.
Olimpijci na proslavi Olimpijskog dana
Foto: Mišo Obranović
Na terenima sportskog centra Mladost u Zagrebu održana je središnja ovogodišnja proslava Međunarodnog olimpijskog dana u Hrvatskoj.
Proslava je ove godine održana u sklopu 8. Dana Univerzalne sportske škole Hrvatskog školskog športskog saveza, a uz 700 učenica i učenika iz svih hrvatskih županija proslavi su nazočili i olimpijci Zoran Primorac, Antonija Mišura, Gordan Kožulj, Damir Škaro, Josip Pavić, Dubravko Šimenc, Valent Sinković, Martin Sinković i Danira Bilić.
Olimpijski dan obilježava se, inače, u svijetu svake godine 23. lipnja, na dan kada je 1894. u pariškoj Sorboni rođen moderni olimpijski pokret.
ZOI dobile šest novih disciplina
Međunarodni olimpijski odbor povećao je broj disciplina na programu Zimskih olimpijskih igara. Odlukom Izvršnog odbora MOO-a već će se na ZOI u Pyeongchangu 2018. dijeliti šest kompleta medalja više negoli na prošlim Zimskim igrama u Sočiju 2014. Ove promjene napravljene su u svrhu povećanja broja sportašica na Igrama, ali i sukladno zahtjevima novih generacija sportaša.
U program alpskog skijanja uvrštena je, tako, ekipna utrka, odnosno natjecanje reprezentacija u paralelnom slalomu, koje je već otprije u programu svjetskih skijaških prvenstva. Snowboarderi će se boriti za medalje u akrobatskim skokovima, u brzom klizanju nova disciplina bit će masovni start, a u curlingu natjecanje mješovitih ekipa. Iz programa ZOI izbačen je paralelni slalom snowboardera.
Izvršni odbor MOO-a je, također, odobrio kriterije prema kojima će organizatori OI u Tokiju 2020. moći uvrstiti u program tih Igara jedan ili više dodatnih sportova.
Baseball i softball na Igrama u Tokiju?
Organizatori Olimpijskih igara u Tokiju 2020. predložili su listu sportova koji konkuriraju za uvrštenje u program spomenutih Igara. Na suženoj listi sportova su baseball, softball, bowling, karate, rolanje, penjanje, squash, surfing i wushu.
Ti će sportovi u kolovozu u Tokiju sudjelovati u prezentaciji nakon koje će Organizacijski odbor OI 2020. predložiti Međunarodnom olimpijskom odboru jedan ili više sportova. Mogućnost dodavanje sportova u program pojedinih Olimpijskih igara organizatorima je dao program reformi pod nazivom Agenda 2020, koje je MOO usvojio krajem prošle godine.
Najviše šansi da budu u programu OI u Tokiju imaju u Japanu izuzetno popularni baseball i softball, koji su u programu Olimpijskih igara bili od 1996. do 2008. godine.
Osim spomenutih „finalista“, želju za sudjelovanjem na OI u Tokiju izrazili su i sljedeći sportovi: zrakoplovstvo, boćanje, bridž, šah, sportski ples, floorball, frizbi, američki nogomet, korfball, netball, orijentacija, polo, racquetball, sumo, potezanje konopa, ronilački sportovi, skijanje na vodi i wakeboard.
Olimpijske igre na Eurosportu i Discoveryju!
Međunarodni olimpijski odbor prodao je sva televizijska i multiplatformska prava na emitiranje u Europi za Olimpijske igre od 2018. do 2024. kompaniji Discovery Communications, inače matičnoj kompaniji Eurosporta! Discovery je stekao ekskluzivna prava u vrijednosti od 1,3 milijarde eura, na svim platformama, uključujući i free-to-air televiziju, pay-TV televiziju, internet i mobilne telefone na svim jezicima diljem 50 zemalja i teritorija na europskom kontinentu. U skladu s uvjetima MOO-a i zahtjevima lokalnih tržišta, Discovery se obvezao emitirati najmanje 200 sati programa Olimpijskih igara i 100 sati programa Zimskih olimpijskih igara na svima dostupnima free-to-air televizijama. Discovery će u tu svrhu sublicencirati dio prava na mnogim tržištima diljem Europe.
„Dugoročna programska obveza koju smo sklopili s predsjednikom Bachom i Međunarodnim olimpijskim odborom potvrđuje vodeću poziciju Eurosporta za sport diljem Europe, a njome će se značajno poboljšati i prisutnost Eurosporta na svim platformama. Uz bogatu dugogodišnju tradiciju emitiranja zimskih i ljetnih olimpijskih sportova na Eurosportu, prijenos Olimpijskih igara, najvećeg sportskog događaja u svijetu, urednički i strateški se savršeno uklapa. Ali, ovo novo partnerstvo najveći je dobitak za sve ljubitelje sporta u Europi, jer ćemo njime omogućiti rekordne količine sadržaja na svim platformama i pobrinuti se da olimpijski plamen gori tijekom cijele godine“, rekao je predsjednik i glavni izvršni direktor kompanije Discovery Communications, David Zaslav.
Ovaj sporazum obuhvaća XXIII. Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu 2018. godine, XXXII. Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine, ZOI 2022. u Pekingu te OI 2024. godine, čiji grad domaćin tek treba biti izabran. Partneri su također dogovorili i suradnju oko pokretanja olimpijskog kanala Međunarodnog olimpijskog odbora.
Pekingu Zimske olimpijske igre 2022.
Glavni kineski grad Peking ugostit će Zimske olimpijske igre 2022. godine. Odlučeno je tako na 128. Sesiji Međunarodnog olimpijskog odbora u Kuala Lumpuru, na kojoj je Peking dobio 44, a kazahstanski Almati 40 glasova članova MOO-a.
Peking će, tako, biti prvi grad u povijesti olimpizma koji je organizirao i ljetne i zimske Olimpijske igre, nakon što je bio domaćin iznimno uspješnim i raskošnim OI 2008. godine.
Predviđeno je da se u samom gradu Pekingu održe natjecanja u sportovima na ledu, dok će se skijaška i sva ostala natjecanja održati u zimskim centrima Zhangjiakoua i Yanqinga, udaljenima 90 odnosno 220 kilometara od kineske prijestolnice. Sva će skijaška natjecanja, najvjerojatnije, biti održana na umjetnom snijegu.
Izbor grada domaćina ZOI 2022. trebao je, inače, biti jedan od najzanimljivijih i najneizvjesnijih u povijesti zimskih Igara, budući da su u početku kandidature istaknuli još i Stockholm, Oslo, Krakov, München, ukrajinski Lavov (Lviv) i švicarski kanton Graubünden s mondenim Davosom i Sankt Moritzom. Svi oni su, međutim, tijekom posljednjih godina povukli kandidature zbog gospodarske krize, negativnog stava lokalne zajednice ili političke nesigurnosti (Lavov). Nastavljena je, tako, sve izrazitija azijska dominacija u preuzimanju organizacije velikih sportskih priredbi.
Paškvalin: Ja nemam potrebu funkcijama liječiti komplekse
Iako Tomislav Paškvalin u prvi tren nije želio odgovarati na sasvim osobne objede Zlatka Mateše iznesene na njegov račun u razgovoru za Večernji list, ipak se osvrnuo na one dijelove koje, kako kaže, smatra uvredljivima za sport, sportaše i zdrav razum. Ujedno je naglasio kako je ovime za njega ta tema zaključena.
Zlatko Mateša tvrdi da se obračunavate s Hrvatskim olimpijskim odborom samo zato što prije dvije godine niste imenovani glavnim tajnikom HOO-a.
- Misli li gospodin Mateša uistinu da mi je funkciju prvog hrvatskog sportskog birokrate toliko važna i privlačna da bih zbog nje zaboravio da sam prije svega i iznad svega sportaš i olimpijac? Ja sam davno vlastitim radom postigao najviše što se u sportu može, između ostalog dvaput sam bio olimpijski pobjednik i godinama među najboljim vaterpolistima svijeta na svojoj igračkoj poziciji. Nemam potrebu funkcijama liječiti komplekse. Kamoli sreće da je gospodin Mateša bio toliko uspješan na svim tim funkcijama koje je obnašao, vjerojatno bi nam danas svima bilo bolje.
Mateša kaže da ste upravo vi krivi za to što Hrvatska još uvijek nema Nacionalni program sporta, kao i cijeli niz zakona i propisa koji bi koristili hrvatskom sportu.
- Ja sam tek godinu dana na položaju pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta, dok je gospodin Mateša pet godina bio predsjednik Vlade, već 13 godina je predsjednik HOO-a, a i član je Nacionalnog vijeća za sport. Procijenite sami tko je kriv.
Mateša tvrdi i kako nije istina da kreditori Sportske televizije traže od HOO-a da preuzme te kredite i tako od jamca postane dužnik.
- Izgleda da je istina samo ono što gospodin Mateša kaže da je istina. I indikativna ponuda PBZ-a za reprogram kredita i mišljenje dvaju ministarstava o tome već su objavljeni u medijima i svi se mogu uvjeriti što točno tamo piše.
Zašto je toliko prijepora oko Sportske televizije? Mateša kaže da je to najgledaniji sportski kanal u Hrvatskoj.
- Teško je govoriti o gledanosti televizije koju je ovršila čak i agencija koja se bavi mjerenjem gledanosti televizija! Ja samo ukazujem na višegodišnje milijunske gubitke SPTV-a i upozoravam da će ih, kako sada stvari stoje, u cijelosti platiti hrvatski sport. Ali drago mi je ako je Sportska televizija toliko gledana kao što to kaže gospodin Mateša. Bit će da su ljudima ipak jako zanimljivi Al Jazeerini izvještaji sa svjetskih ratišta... (mš)
Vaterpolo je zadnjih desetak godina zakinut za desetke milijuna kuna!
Perica Bukić je s dva olimpijska i dva svjetska zlata te brojnim drugim reprezentativnim i klupskim odličjima zasigurno najuspješniji svjetski vaterpolist svih vremena i jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće. Dopredsjednik je Hrvatskog vaterpolskog saveza koji je od prošlog tjedna bogatiji za svjetsko srebro.
Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu u Kazanju, uz osiguran nastup na Olimpijskim igrama u Riju, nesumnjivo je velik uspjeh hrvatskog vaterpola. Koliko ste vi zadovoljni ili nezadovoljni odjekom tog rezultata u javnosti?
- Mi iz vaterpola smo naučili da se od nas uvijek očekuju samo uspjesi i medalje. Nakon srebra na Svjetskom prvenstvu u Kazanju mogu zaključiti da smo otišli i korak dalje – od nas se sada očekuje isključivo zlatna medalja. Posebna je priča, što nije isključivo vezano za vaterpolo već i za nastupe većine naših sportaša, omalovažavanje uspjeha i rezultata. Kad pobijediš nekog jakog protivnika, kao mi Crnu Goru ili Grčku na Svjetskom prvenstvu, uglavnom su komentari kako su to reprezentacije koje nam nisu dorasle, koje su u padu itd.
Da ne spominjem da sam do 2010. na funkciji predsjednika HVS-a, a sada kao dopredsjednik saveza, svjedokom uvijek iste situacije da nam ni jedan izbornik nije po volji. Pa ja sam osobno velikog Ratka Rudića spašavao od smjene, a rekao bih i javnog linča, nakon svakog lošijeg rezultata! Sjetimo se samo da je nakon 9. mjesta na Europskog prvenstva u Eindhovenu dobar dio javnosti, ali i velik broja članova Upravnog odbora HVS-a, svega nekoliko mjeseci uoči Olimpijskih igara u Londonu bio za smjenu našeg najtrofejnijeg trenera svih vremena. Isto se sada ponavlja i s Ivicom Tuckom.
Naši su vaterpolisti trenutačno olimpijski prvaci i svjetski doprvaci. Kako biste vi ocijenili status vaterpola unutar hrvatske sportske obitelji? Čime ste zadovoljni, a čime niste?
- Realno, status vaterpolo sporta unutar obitelji hrvatskih sportova nije na razini naših uspjeha i rezultata. Činjenica je da smo najuspješniji sportski savez u zadnjih desetak godina, ali da se to ni na čemu ne vidi kod raspodjele financijskih sredstava. Vaterpolo je u zadnjih osam godina osvojio 14 velikih seniorskih i još 13 medalja mlađih nacionalnih selekcija, sve na najvećim europskim i svjetskim natjecanjima. Kad naše prihode od države tj. od Hrvatskog olimpijskog odbora usporedimo s prihodima vaterpolista u Srbiji, Mađarskoj, pa čak i u Crnoj Gori, razlike su preko 400 posto - na našu štetu. Usporedba s Talijanima još je i gora. Na duge staze taj se nesrazmjer u ulaganjima mora vidjeti, posebno u radu s mlađim selekcijama koje su naša budućnost i najvažniji segment ako želimo kontinuitet rezultata i uspjeha.
Čime sam zadovoljan? Mislim da ovom prigodom od svih čija bi briga trebala biti organizacijski i financijski stabilan HVS, mogu izdvojiti isključivo HEP, koji je jedini od svih velikih državnih tvrtki ostao uz hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Hvala im.
HVS je jedan od samo dva nacionalna saveza koja su na Skupštini HOO-a bila protiv Proračuna za 2015. Jeste li taj svoj postupak obrazložili čelnicima HOO-a? Kakvi su bili rezultati tih razgovora? Dojam je da odnosi HVS-a i HOO-a nisu baš idilični.
- Mi smo na Skupštini HOO-a bili protiv Proračuna jer smo ponovo zakinuti u raspodjeli financijskih sredstava. Vaterpolo po kriterijima Međunarodnog olimpijskog odbora spada u prvu kategoriju sportova, a unutar HOO-a smo zasigurno savez s najvećim uspjesima. Po kojim se kriterijima rukovodi HOO pri određivanju visine sredstava pojedinim savezima, mi iz vaterpola još uvijek nismo uspjeli shvatiti. Čak ni nakon održanog sastanka s čelnim ljudima HOO-a. Jedini odgovor koji smo dobili jest taj da oni priznaju da smo zakinuti i da će to probati popraviti kroz rebalans. Ali taj nesrazmjer u odnosu na realne potrebe je ogroman i kad bismo gledali zadnjih desetak godina, to su deseci milijuna kuna koje su se trebale utrošiti kako u seniorsku, tako još i više u mlađe reprezentativne selekcije.
Daleko je to od ozbiljnog načina funkcioniranja, mislim da bi HOO trebao naći vremena i kvalitetnije pripremiti taj segment izrade proračuna za svaki od nacionalnih saveza. Ono na čemu ćemo sigurno inzistirati je bitno povećanje sredstava za vaterpolo, sve sukladno našim rezultatima i statusu unutar HOO-a i MOO-a.
Kategorizacija sportova je, čini se, trenutačno veliki problem HOO-a i hrvatskog sporta. Kakav model vi zagovarate? Vjerujem da bi vama odgovarao mađarski model koji pri financiranju protežira pet sportova od nacionalnog interesa, među kojima je i vaterpolo.
- Što se tiče problema hrvatskog sporta, mogu vam dati nekoliko mojih intervjua iz 2003. godine, kad sam se politički angažirao i postao saborskim zastupnikom... Sve tamo navedeno vrijedi i danas. Dakle, u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek ne postoji sustav financiranja sporta, ne postoji ni jedan dokument koji bi bio podloga za izradu kvalitetnog i promišljenog Zakona o sportu, ne postoji, sukladno navedenom, ni kategorizacija sportova i sportaša. Sve je upravljanju sportom, ili barem velika većina toga, bazirano na čistoj improvizaciji. Tko se kako snađe. Ne želim uopće špekulirati o tome kome odgovara postojeće stanje, ali nama koji želimo transparentnost i red to zasigurno ne odgovara. I da, na ovakav način je vaterpolo definitivno zakinut.
Osobno, uvjerenja sam da je sport na državnoj razini jako podcijenjen i nedovoljno prepoznat. Na žalost, mislim da ne postoji šira svijest o važnosti sporta u odnosu na niz segmenata: od bavljenja sportom mladih, rekreacije, važnosti sporta za opću zdravstvenu sliku građana u Hrvatskoj, važnosti sporta u gospodarstvu, turizmu... I tek kao krune i lokomotive svega - vrhunskog sporta.
Može li HOO, uopće, financirati čak 80 sportova, kao što je to trenutačno slučaj? Troši li se državni novac na pravi način?
- U prethodnom pitanju ste spomenuli mađarski model financiranja sporta, gdje je izdvojeno pet sportova od državnog, nacionalnog interesa. Da, mislim da je to primjenjivo, čak bih rekao i nužno i u Hrvatskoj. Ne znači da bi i tu bilo baš pet sportova, ali svakako mislim da ih ne bi trebalo biti ni više od deset. Kako država određuje ciljeve i prioritete u ostalim djelatnostima, mislim da bi joj zadatak trebao biti odrediti i koji su to sportovi od nacionalnog interesa. To, dakako, uopće ne znači da bi se tim činom ugasilo ostalih 70-tak sportova koji kod nas egzistiraju, ali zaista treba odvojiti sportove koje bi (su)financirala država, od čiste rekreacije ili zabave.
U svakom slučaju nužno bi bilo povećati ukupnu masu financijskih sredstava koja koristi sport. Primjerice, za sport se odvaja cca. 150 milijuna kuna godišnje, a znamo da je proračun Ministarstva kulture preko 800 milijuna. K tome se još od navedenih 150 milijuna kuna čak 40 milijuna troši na financiranje tzv. rukometnih arena, gdje se dvorane u Zagrebu, Splitu i Varaždinu smatraju primarno sportskim objektima, a činjenica je da sport te dvorane koristi samo 10-tak posto vremena.
Teško je dati pravu sliku trošenja državnog novca u sportu, ali ako uzmemo samo HOO, mislim da bi državna sredstva prioritetno trebala služiti nacionalnim sportskim savezima, a puno manje za razno-razne „projekte od interesa za sport u RH“. Sportska televizija je samo jedan od takvih projekata.
Kako vi gledate na aktualnu napetost između HOO-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta? Tko je tu najviše pridonio sukobu? Je li financiranje hrvatskog sporta uistinu ugroženo?
- Mislim da ni jedan sukob ne pridonosi napretku u rješavanju problema ili nesporazuma. Uvjerenja sam da su čelne osobe i HOO-a i ministarstva profesionalci koji bi morali iznaći optimalno rješenje za dobrobit ukupnog hrvatskog sporta i uložiti sve znanje i sposobnost da bi se sport kvalitetnije pozicionirao unutar šire javnosti, ali još i više u vrhu politike.
Konkretno, sportu je nužno primjerenije ministarstvo jer unutar ovog sadašnjeg sport je naprosto zanemaren. Nadalje, kako sam i prije naglasio, sportu treba povećati proračun jer su sadašnja sredstva najblaže rečeno nedostatna. Treba vidjeti i koje su dodatne mogućnosti povećanja financijskih sredstava, a da se ne ulazi u državni proračun. Tu mislim na oporezivanje kladionica i internetskih igara na sreću, na zajednički marketinški nastup itd.
Teško mi je odgovoriti na pitanje je li ugroženo ukupno financiranje sporta, pretpostavljam da tu mislite na slučaj dugovanja Sportske televizije. Hrvatski vaterpolski savez je na izravan upit podržava li dalji angažman HOO-a u održavanju SPTV-a odgovorio negativno jer smo uvjerenja da projekt kao takav nije uspio. To bez ozbiljne pomoći države ili HTV-a nije ni bilo izgledno. A posebno je za nas upitno ako se ti troškovi i dugovanja podmiruju sredstvima koja su bila namijenjena sportašima. Volio bih da HOO, prije svega, bude partner nacionalnim sportskim savezima, pomoć financijska i organizacijska, i da nakon, primjerice, osvojene zlatne olimpijske medalje s pravom mogu reći kako su i oni za to zaslužni i kako je to i uspjeh HOO-a. Sada, na žalost, to nije slučaj.
Velik problem je i važeći Zakon o sportu. Koliko ste uključeni u izradu novog Zakona i što bi taj novi zakon trebao i mogao riješiti? Kako bi novi Zakon, primjerice, mogao pomoći Mladosti?
- Zakon o sportu još nikad nije donesen. Svi dosadašnji zakoni koji su se tako zvali bili su zakoni o Dinamu ili Hajduku ili Zdravku Mamiću. I ove izmjene i dopune su također bile potencirane isključivo odnosima u nogometnoj organizaciji. Nadam se da će netko u Hrvatskoj shvatiti da je, koliko god nogomet bio važan, neprimjereno sve ostale sportove i sportaše držati kao taoce u političkim sukobima koji su prisutni u tom sportu.
Ako govorimo o ozbiljnom Zakonu o sportu, mislim da bi trebalo odvojiti zasebno poglavlje koje bi tretiralo nogomet jer je to sport koji ima niz specifičnosti. Također taj Zakon bi trebao biti temeljen na Nacionalnoj strategiji sporta, koja svih ovih 25 godina nije donesena. Svakako bi trebao sadržavati kategorizaciju sportova, na kvalitetniji način riješiti financiranje u sportu, definirati status klubova koji su baza svih uspjeha nacionalnih selekcija, status sportaša, trenera i svih ostalih pratećih osoba. Taj bi Zakon trebao riješiti realne probleme i zadovoljiti suštinske potrebe svih sudionika u sustavu bavljenja sportom.
Klubovi bi trebali biti primarno briga općina i gradova, ali bi kroz Zakon i kategorizaciju trebalo olakšati njihovo financiranje i status na lokalnoj razini, posebice kad je riječ o klubovima iz sportova za koje se utvrdi da su od posebnog interesa. Moje je mišljenje da bi u kolektivnim sportovima kroz Zakon trebalo definirati i pomoć nacionalnih saveza u pokrivanju troškova natjecanja klubovima jer su oni temelj funkcioniranja svakog sporta.
Ako kažem da je sport pred ponorom i da je davno prošlo „5 do 12“, mislim da nisam ni malo pretjerao s ocjenom.
Nedavno je u Olimpu objavljen „znanstveni rad“ koji problematizira sudjelovanje bivših vrhunskih sportaša u vođenju sportskih sustava. Što vi mislite o tome i kakva su vaša iskustva na čelu Hrvatskog vaterpolskog saveza?
- Teško je generalizirati, ali nitko me ne može uvjeriti da neki sportski kolektiv ili savez može uspješnije voditi netko tko nije iz sporta, od nekoga tko je bivši sportaš. Ova tema je iznimno zanimljiva i kroz osam godina aktivnog bavljenja politikom sam spoznao koji su razlozi takvom razmišljanju i koliko je to često poguban stav za ukupan napredak nekog društva. Dakle, ja volim biti konkretan, pa ću to jasno reći i ovom prilikom: političari su nametnuli sustav po kojem je poželjno ne znati ništa ili znati jako malo, a preuzeti funkciju, primjerice, ministra nekog resora. Dajte mi, molim vas, pojasnite kako možete biti uspješan ministar ili rukovoditelj u nekom sustavu u kojem svi ili većina osoba hijerarhijski podređenih vama, o konkretnoj materiji znaju puno više od vas?!
Uvjeren sam da je napredak hrvatskog vaterpola izravno uvjetovan preuzimanjem saveza od nas bivših uspješnih igrača ovog sporta: Ratka Rudića, Milivoja Bebića, Boška Lozice, Gorana Sukna, Zorana Roje, Tomislava Paškvalina, Ognjen Kržića... Samo su znanje i veliko iskustvo pravi preduvjet uspjeha.
Marin Šarec
Vrankoviću nagradna Drniša za životno djelo
Stojko Vranković, naš proslavljeni košarkaš i bivši predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca, primio je na prijedlog Košarkaškog kluba DOŠK, nagradu za životno djelo grada Drniša. Gradsko vijeće Drniša donijelo je odluku da se Vrankoviću dodijeli ta nagrada zbog njegovih iznimnih uspjeha u sportu i doprinosa u promoviranju domoljubnih vrijednosti i drniškog kraja.
Vranković je, inače, i nositelj Ordena reda Danice te Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“.
U Vrankovićevoj kolekciji medalja nalaze se, između ostaloga, dva olimpijska srebra, dvije svjetske i tri europske bronce te europsko zlato osvojeno 1989. u Zagrebu.
Pet gradova želi Olimpijske igre 2024. godine
Četiri europska grada – Budimpešta, Hamburg, Pariz i Rim – te američki Los Angeles kandidati su za domaćina Olimpijskih igara 2024. godine. Toronto i Baku, koji su u jednom trenutku iskazali zanimanje za organizaciju OI 2024., na kraju su odustali, kao i Boston koji se povukao jer jedna država može kandidirati samo jedan grad.
„Imamo pet izuzetnih gradova s neosporivim kvalitetama“, rekao je predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach prihvaćajući ove kandidature i dodao kako će MOO dati 1,7 milijardu dolara organizacijskom odboru grada pobjednika.
Od pet gradova kandidata domaćini Olimpijskim igrama već su bili Los Angeles (1932. i 1984.) i Pariz (1900. i 1924.) po dvaput te Rim (1960.) jedanput.
Ime grada domaćina Olimpijskih igara 2024. bit će objelodanjeno na Skupštini MOO-a u Limi, u rujnu 2017. godine. Sljedeće ljetne Igre bit će održane 2016. u Rio de Janeiru, a onima 2020. domaćin će biti Tokio.
U postojećem HOO-sustavu atletika je zapostavljena!
PREDSJEDNIK HRVATSKOG ATLETSKOG SAVEZA IVAN VEŠTIĆ u posljednje je vrijeme češće u zagrebačkoj ili splitskoj zračnoj luci negoli kod kuće. Svečani dočeci trofejnih hrvatskih atletičarki i atletičara slatka su obveza, no za sobom povlače i neke puno zahtjevnije obaveze i probleme.
Nedavno Svjetsko prvenstvo u Pekingu donijelo nam je dosad najveći uspjeh hrvatske atletike: dvije srebrne medalje i još dva finala. Hoćete li i kako kapitalizirati te rezultate?
- Moramo ih kapitalizirati! Zaista je napravljen velik rezultat. Ono što je najvažnije jest to da smo dobili reprezentaciju, da to više nisu jedan ili dva pojedinca. To nam je cilj - širina. Kako? Poboljšanjem statusa atletike u hrvatskom društvu, poboljšanjem statusa Hrvatskog atletskog saveza u Hrvatskom olimpijskom odboru i aktiviranjem vlastitih resursa unutar saveza, animiranjem gospodarskih subjekata u cilju stvaranjem partnerskih odnosa.
U Hrvatskom olimpijskom odboru i dijelu nacionalnih sportskih saveza vas potiho optužuju da ste minirali dogovor o kategorizaciji i kriterijima za raspodjelu sredstava. Kakav je to dogovor bio i o kakvim je kriterijima riječ?
- Nema mene tko optuživati, jer nikakvog dogovora, nažalost, nema. Ako postoje kriteriji, ja za njih ne znam. Znam jedino da se u zadnjih 10-tak godina broj službenih reprezentativnih međunarodnih natjecanja u kojima HAS sudjeluje znatno povećao, ove godine bilo ih je 29, kao i da se broj hrvatskih atletičara koji ispunjavaju međunarodne kriterije znatno povećao. S ta dva parametra obuhvat je povećan gotovo sto posto, a redovni program niti 15 posto. Hrvatska seniorska atletika od 2007. svake, baš svake godine, donosi medalje s Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava. No, to se u financijskom efektu ne vidi. U konačnici crpimo sami sebe, svoje trenere i atletičare. Svaki uspjeh ti je novi trošak, nova muka. A, čim prestaneš okretati pedale, padaš s bicikla.
Vi, s druge strane, govorite o diktatu kad je o donošenju i trošenju proračunskih sredstava riječ. Tko vam i što diktira? Rekli ste jednom da ni sredstva koja vam pripadaju ne možete trošiti kako želite, već kako vam nalaže HOO-birokracija.
- Proteklu godinu spoznao sam kako taj sustav funkcionira. Financijska sredstva su razdijeljena na toliko stavki, pozicija i potpozicija da imate dojam kako savezu ne treba uprava, ali i da se struci nameće kakav će program izraditi. Kako objasniti da vam, primjerice, organizacija stručnog seminara ili troškovi boravka visokog dužnosnika Svjetske atletske federacije nisu prihvatljivi za redovni program? Ili, veslač ili jedriličar ne može iz redovnog programa saveza kupiti brod, a skakač s motkom motku. To morate sami, iako u statutu lijepo piše što su aktivnosti saveza Ili strogo definiranje pozicija za korisnike razvojnih i olimpijskih programa. Da se razumijemo, to su dobri programi, pogotovo u situaciji kad su klubovi i lokalna razina u kolapsu.
Ali, umjesto da se kaže da za svoj program imaš toliko-i-toliko novca, za te se pozicije radi financijska raščlamba. Što ja mogu reći treneru? Netko drugi ti je napravio program i radi po njemu! Zato se i može dogoditi situacija kao s Blankinim programom kad treneri kažu da im za određenu godinu ne trebaju sredstva za pripreme, ali treba više novca za zdravstveni status, a ti im ga ne možeš dati. Pa onda novac za pripreme ostane neiskorišten, a zdravstveni status će platiti Blanka ili netko drugi. Dajmo malo osjetljivosti i prilagođavanja situaciji, sve u skladu s dogovorenim ukupnim financijskim sredstvima.
Zašto ste, onda, prilikom donošenja proračuna glas na Skupštini HOO-a podigli samo vi i kolega iz vaterpola? Svi ostali su zadovoljni?
- Nemam pravo i ne želim komentirati postupke drugih kolega, svatko ima svoje razloge da glasuje po svojoj savjesti i interesima. Vjerojatno su zadovoljni. Atletika nije! I molim Boga da napokon stavimo argumente na stol i razgovaramo. U postojećem sustavu atletika je zapostavljena. Svi znamo da je atletika prvi olimpijski sport, da ima po 26 muških i ženskih olimpijskih disciplina, da u atletici, kao ni u jednom drugom sportu, u svakoj disciplini može na Olimpijskim igrama i europskim prvenstvima nastupiti i po tri, a na svjetskim prvenstvima čak četiri predstavnika jedne zemlje. Sada ste u Pekingu imali situaciju da su u jednoj disciplini u finalu nastupile četiri Jamajčanke, u drugoj su prva četiri mjesta osvojile Kenijke, a u trećoj su prvih sedam mjesta osvojile Etiopljanke i Kenijke. Pa vi sad tu uđite u finale ili osvojite medalju! Atletika je toliko globalan sport da je, eto, svjetski prvak u bacanju koplja postao Kenijac, da je medalju u bacanju kugle osvojio Jamajčanin, da je Trinidad i Tobago atletska velesila, da medalje osvaja St. Kits i Nevis. Biste li bez atletike uopće znali da sve te zemlje postoje?! Znate li da Međunarodni olimpijski odbor 70 posto komercijalnih prava na Olimpijskim igrama ostvaruje zahvaljujući atletici? Nikome, zato, ne pada na pamet umanjiti status atletike jer svi dobro znaju da Olimpijske igre bez atletike ne bi bile to što jesu. Atletika nije vagon u sportskoj kompoziciji, ona je lokomotiva koja vuče na korist svih. A mi smo uspješni u tom društvu. U Pekingu je Hrvatska i po osvojenim medaljama i broju finalista bila 10. europska i 20. svjetska zemlja.
I sada se vratite u hrvatsku stvarnost i shvatit ćete zašto ne možemo dignuti ruku za. U usporedbi sa sličnim savezima u okruženju - Slovenija, Mađarska, Slovačka, Srbija, Rumunjska – imamo najmanje proračunskih sredstava, imamo najlošiju atletsku infrastrukturu, nemamo atletske dvorane, u uredu saveza imamo najmanje zaposlenika, iscrpljujemo trenere i njihove klubove da rade za savez i stvaraju rezultate. Naprosto, nama je jasno da u ovakvim okolnostima ne možemo opstati. Čija je onda odgovornost? Prvenstveno moja i rukovodstva saveza. Jasno je da savez mora iznalaziti i druge izvore financiranja, ali nevezano uz to koliko sredstava u budžetu HOO-a ima, sve prethodno izrečeno, potvrđuje da se to i u financijskom smislu, u usporedbi s drugim savezima, mora adekvatno financijski valorizirati. Atletika mora biti na vrhu, a svi znamo da to nije tako. Znam da je danas teško sve zadovoljiti, u društvu je sve teže, sredstava za sport je premalo. Ali dozvolite da si postavimo pitanje zašto je sport kao djelatnost od posebnog interesa u Hrvatskoj doveden u ovakvu situaciju? Tko ga je doveo u ovo stanje? Postoje li grijesi određenih struktura? Sportaši i njihovi treneri su najzaslužniji što još držimo glavu iznad vode, a naša dužnost je da im olakšamo rad. Mi smo tu zbog njih, a ne obrnuto.
Što znači kad kažete da će kategorizacija, ako se usvoji, biti potop za mnoge sportaše?
- Prvo, kategorizaciji sportaša mora prethoditi kategorizacija sportova. Ovako ćemo se svi utopiti u prosječnosti. A, što se tiče kategorizacije sportaša - dogodila se hiperinflacija vrhunskih sportaša. Prije 10-tak godina doneseni su kriteriji koji su u naravi postigli to što imamo danas. Dogodilo se administrativno, a ne stvarno povećanje kategoriziranih sportaša, pogotovo na lokalnoj razini. Primjer: U jednom našem gradu imate 51 sportaša 1. kategorije. Od toga su 22 iz olimpijskih sportova i olimpijskih disciplina, a 29 je ostalih. Sada se ide u novu kategorizaciju sportaša. Atletika je na Skupštini HOO-a iznijela razloge zašto ih ne može prihvatiti. Predlaže se, naime, nešto što prijeti da uništi vrhunski sport. Danas u atletici imate 26 sportaša 1. kategorije, što realno nije sukladno stvarnoj kvaliteti.
Mi predlažemo kriterije prema kojima će 1. kategoriju u sadašnjoj situaciji moći ostvariti maksimalno 7 do 9 sportaša. To su oni koji nose našu atletiku u svijetu. To su olimpijci. Naravno da nekima to ne odgovara, ali u suprotnom ćemo ostati i bez ovoga čime se ponosimo. I opet se vraćamo na status atletike. Ne možete svima stavljati kriterij 1.- 8. mjesto na OI, kad znate da u atletici u jednoj disciplini može nastupiti troje sportaša iz jedne zemlje, u plivanju dvoje, a svi ostali daju najviše po jednog sportaša u svakoj disciplini ili kategoriji. U startu smo, dakle, neravnopravni. Ne možemo to prihvatiti. Kategorizacija sportaša je strateški dokument koji definira one zbog kojih smo ovdje.
Kako sada stvari stoje, na Olimpijske igre u Rio de Janeiro dogodine će popriličan broj hrvatskih atletičara. Hoćete li im moći osigurati odgovarajuće pripreme?
- Moramo, i hoćemo. Od ove godine IAAF je za SP i OI pooštrio kriterije, nema više nastupa s B-normom, a pooštrene su A-norme za nastup. Primjerice, da bi trkač na 100 metara nastupio na OI mora trčati brže od 10.16 sekundi! No, i u takvom statusu hrvatska atletika će biti dobro zastupljena i uspješna u Riu. Peking je pokazao da osnovu imamo. Zapravo, mi već sada imamo osnovu i za Tokio 2020. Imamo nekoliko odličnih mladih atletičara – Filip Mihaljević, Sara Kolak, Martin Marković, Matija Gregurić – koje ćemo uvesti u trenažni sustav kao da su olimpijci, s ciljem da netko od njih ode već u Rio, a da svakako budu naši predstavnici u Tokiju. Za ove projekte s mladima odlični su programi HOO-a. U osiguravanju priprema za olimpijske kandidate nužne su, međutim, neke promjene jer se susrećemo s problemima u osiguravanju uvjeta.
Reći ću jedan primjer. Da bi Sandra Perković uspješno realizirala svoj godišnji program, HAS je ove godine, a tako je bilo i prošlih godina, uz sredstva iz njezinog olimpijskog programa, iz svojeg redovnog programa potrošio više novca negoli ga je osigurano u Sandrinom olimpijskom programu. Treba reći da su ljudi iz HOO-a iznalazili i dodatna sredstva za njezin program, ali velik je teret pao na redovni program HAS-a. Naravno da ćemo realizirati i program za Rio, jer je Sandra zbog 1000 razloga prioritet, ali ovakvim okolnostima uzimamo sredstva koja bismo inače uložili u one atletičare koji dolaze, koji nisu u programima. Grickamo esenciju, ne proširujemo bazu. S druge strane, HOO je dobio sponzora u čijoj je promotivnoj kampanji, sukladno ugovoru, trebala sudjelovati i Sandra Perković. Logično. No, tu smo mi kao savez ostali bez mogućnosti da tog istog ili nekog sličnog sponzora dobijemo za savez. Kad je već dobiven sponzor za HOO, u čijoj promociji sudjeluje i Sandra, logično bi bilo da se dio sredstava od toga preusmjeri za njezin olimpijski program, a ne da mi za to trošimo sredstva redovnog programa. Jer, riječ je o olimpijskoj pobjednici i najboljoj hrvatskoj sportašici.
U situaciji kad je sve manje „pravih“ seniorskih odličja, u HOO-u se sve češće hvale svojim razvojnim programima i brojnim odličjima koja osvajaju mladi sportaši. A onda vidite da su, primjerice, na EYOF-u osvojene (samo) dvije atletske i dvije judaške medalje.
- Svaki program u sportu koji stvara novu vrijednost je dobar i treba ga podržati. Tako i razvojne programe HOO-a. Vaša konstatacija se odnosi na zadnji EYOF i ona je, nažalost, točna. Sport vas uvijek stavi u realnu vrijednost. Mislim da je to priča za stručne službe HOO-a i nacionalnih saveza. Nažalost mislim i da je to širi problem i da programi HOO-a nisu dovoljni. Naime, ostali faktori u strukturi sporta - klubovi, lokalna zajednica, sportski savezi – ne participiraju, ili ne mogu dovoljno sudjelovati u ovim programima. Brojčano gledano HAS nema „problema“ s osvajanjem medalja na multisportskim igrama (EYOF, Mediteranske igre, Olimpijske igre). Dapače mi uvijek nosimo i držimo hrvatski sport visoko na ljestvicama uspješnosti nacija. Ono što želimo jest doraditi kriterije, da se smanji njihova birokratiziranost, a da se poveća funkcionalnost i iskoristivost postojećih sredstava i da se kriteriji za korisnike razvojnih programa koji dolaze iz atletike prilagode težini situacije kroz koju prolaze da bi postali dionici tih programa. Znate, papir sve trpi, ali u sportu je najbitnija pragma.
Žalite se i na odlazak kvalitetnih trenera iz klubova. Zašto im ne možete osigurati pristojnu plaću? Kako uopće funkcioniraju klubovi i sport na lokalnoj razini?
- Nema se tu što žaliti, to je realnost. Nismo mi kao zemlja jedini koji imaju taj problem. Najbolji treneri nam odlaze u druge, bolje stojeće sportove, druge zemlje. Nažalost po atletiku, odlaze nepovratno. Kao i u mnogim drugim djelatnostima, školujemo ih i usavršavamo za druge. Upravo u stručnom kadru postoji najveća opasnost da izgubimo i ovo što imamo, a to su kvalitetni treneri, koji imaju znanje, energiju i entuzijazam da stvaraju vrhunska dostignuća.
A, o klubovima i lokalnoj sportskoj razini mogli bismo nadugo i naširoko. Iz iskustva znam da je više od 90 posto sporta i sva sportska infrastruktura obaveza i opterećenje klubova i lokalne razine. S druge strane, mogućnosti tih istih su sve manje. I tu leži najveći problem hrvatskog sporta. Zakonske mogućnosti, proračunske mogućnosti lokalne zajednice, izvori iz kojih se financira sport, sport kao donacija..., sve nas je to dovelo u ovu situaciju. Devedesetih godina sportu je srušena kuća, a do dana današnjeg nije napravljena druga. Jednom rečenicom, zakonski smo definirali sport kao djelatnost od posebnog interesa za državu, a pritom nijednim činom to nismo materijalizirali. Sport je još uvijek donacija, a sami znate da to nije obaveza. Sport je proizvođač i potrošač, sve što se u njega uloži ostaje u društvu, bilo kroz potrošnju ili ubiranje trošarina. Sport stvara novu vrijednost. Kad igra Hajduk i dođe 30.000 gledatelja svi zarađuju - prijevoznici, ugostitelji, hotelijeri, proizvođači sportske opreme, suvenirnice... Koliki je to obrtaj novca! Sport proizvodi događaje, pet posto BDP-a i više od deset posto zaposlenosti u Europskoj uniji, izravno ili neizravno, ostvaruje sport.
Marin Šarec
Zoran Primorac igra na Europskom prvenstvu u Jekaterinburgu
Zoran Primorac igrat će na Europskom stolnoteniskom prvenstvu u Jekaterinburgu.
Predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca, inače olimpijski doprvak iz Seula u igri parova i nositelj 21 odličja s velikih natjecanja, nastupit će, tako, s 46 godina na natjecanju na kojem je debitirao prije 29 godina! Primorac je dosad osvoji 14 medalja na europskim prvenstvima, među kojima i dva zlata u igri parova te dva pojedinačna srebra.
Tokio predložio pet novih sportova za Olimpijske igre 2020. godine
Organizatori Olimpijskih igara u Tokiju predložili su pet sportova koje bi željeli vidjeti na programu Igara 2020. To su karate, baseball odnosno softball, skateboard, sportsko penjanje i surfanje. Međunarodni olimpijski odbor će o prijedlozima iz Tokija glasati iduće godine u kolovozu.
Podsjećamo, kao dio reformi koje je uveo predsjednik MOO-a Thomas Bach, budućim gradovima domaćinima Olimpijskih igara ponuđeno je da uvedu sportove koji su popularni u njihovim zemljama kako bi se povećala gledanost i privukli sponzori. Konačnu odluku, međutim, donosi MOO. Ako bi se prijedlog Tokija usvojio u cijelosti, broj sportaša na OI 2020. povećao bi se za 474.
S konačnog popisa prijedloga sportova za OI u Tokiju ispali su, tako, kuglanje, squash i wushu, a želju za sudjelovanjem na Igrama 2020. godine bili su iskazali još i zrakoplovstvo, boćanje, bridž, šah, sportski ples, floorball, frizbi, američki nogomet, korfball, netball, orijentacija, polo, racquetball, sumo, potezanje konopa, ronilački sportovi, skijanje na vodi i wakeboard.
Potpisivanjem Deklaracije okončan prvi Svjetski forum olimpijaca
Potpisivanjem Deklaracije o potpori Olimpijskoj povelji, u Moskvi je okončan prvi Svjetski forum olimpijaca, čiji su osnivači Svjetska udruga olimpijaca i Ruski olimpijski odbor. Novom događaju u olimpijskom kalendaru nazočili su ruski predsjednik Vladimir Putin, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach, predsjednik Svjetske udruge olimpijaca Joël Bouzou, pokrovitelj Svjetske udruge olimpijaca princ Albert od Monaka te 284 delegata foruma.
Deklaracija koju su u ime svih svjetskih olimpijaca potpisali princ Albert od Monaka, Joël Bouzou, Willie Banks, Anastazija Davidova, Hicham El Guerrouj, Michelle Ford-Eriksson i Koji Murofushi zalaže se za sljedeće vrijednosti:
- nastavak širenja olimpijskog duha i prakse u svim sredinama;
- rad na širenju mira i boljeg života za sve kroz sport;
- pomoć olimpijcima na prilagodbu životu nakon sportske karijere;
- suprostavljanje svim političkim intervencijama koje bi mogle spriječiti sportaše da sudjeluju na Olimpijskim igrama i drugim velikim sportskim natjecanjima.
Joëlu Bouzou novi mandat predsjednika Svjetske udruge olimpijaca
Francuz Joël Bouzou ponovno je izabran za predsjednika Svjetske udruge olimpijaca (WOA), na Generalnoj skupštini održanoj nakon Svjetskog foruma olimpijaca u Moskvi. Bouzou je četiri puta nastupao na Olimpijskim igrama u modernom petoboju i osvajač je brončane olimpijske medalje.
„Oduševljen sam podrškom koju su mi pružili moji prijatelji olimpijci i veselim se radu u Svjetskoj udruzi olimpijaca i u naredne četiri godine. Uz podršku Međunarodnog olimpijskog odbora i vođeni našom vizijom, pomoći ćemo olimpijcima diljem svijeta u promicanju ideja olimpizma i zajedništva. Uzbuđen sam što ću predvoditi našu misiju provedbe novih programa i ideja koje potiču blagostanje i bolju povezanost u zajednici te vode prema zdravijem, pametnijem i skladnijem svijetu“, rekao je Bouzou u svojem nastupnom govoru.
Alper Kasapoglu iz Turske izabran je za novog dopredsjednika WOA-e, dok je El Hadj Amadou Dia Ba iz Senegala reizabran na istu funkciju. Na svoje su pozicije ponovno izabrani i glavni tajnik Anthony Ledgard (Peru) i rizničar Patrick Singleton (Bermuda).
Novi članovi izvršnog odbora su Nadia Cruz (Angola), Tatjana Lebjedjeva (Rusija), Freida Nicholls (Barbados) i Malav Shroff (Indija).
Preminuo zlatni olimpijac Miroslav Poljak
U Zagrebu je u 72. godini preminuo Miroslav Poljak, jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista svih vremena i osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Ciudad de Mexicu 1968. godine.
Poljak je 60-ih godina prošlog stoljeća bio najbolji strijelac reprezentacije bivše Jugoslavije i član momčadi Mladosti koja je od 1967. do 1971. osvojila čak četiri naslova klupskog prvaka Europe. Četiri puta bio je najbolji strijelac Europe, a bio je i treći strijelac OI u Meksiku. S Mladosti je osvojio i europski Superkup te četiri naslova prvaka Jugoslavije.
Miroslav Poljak je 2010. godine dobio trofej Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek za životno djelo, a za svoje sportske zasluge odlikovan je i državnim odličjem Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
Posljednji ispračaj Miroslava Poljaka bit će na zagrebačkom krematoriju, u petak 6. studenoga u 13.35 sati.
Mateša i Čop od nove vlasti traže 150 milijuna kuna!
BUDUĆNOST I FINANCIRANJE HRVATSKOG SPORTA te Nacrt proračuna Hrvatskog olimpijskog odbora za 2016. godinu teme su kojima je posvećeno najviše pozornosti na 41. sjednici Skupštine HOO-a.
„Ovakav način financiranja sporta je neodrživ. Ako jedan nogometni klub za ulazak u Ligu prvaka dobije više novaca nego cijeli hrvatski sport u godinu dana, onda je jasno da tu nešto ne valja. Nije ovo nikakva politička kampanja, ali tko god poslije ovih izbora dođe na vlast morat će dati više“, rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i dodao:
„Mi ćemo se sigurno izboriti za znatno više sredstava u 2016. i to povećanjem izdvajanja za sport od igara na sreću i oporezivanjem klađenja kod nedomicilnih organizatora (on-line klađenje). Tu se godišnje okrene između 600 i 800 milijuna kuna na koje nitko u Hrvatskoj ne plaća porez. Ne znam tko i zbog čega štiti te organizatore na štetu sporta, no mi ćemo se baš tu izboriti za dodatnih 25 do 40 milijuna kuna!“
Glavni tajnik HOO-a Josip Čop tvrdi da bi sljedeće godine Proračun HOO-a trebao iznositi između 152 i 155 milijuna kuna, usprkos tome što projekcije Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta ukazuju na to da iz tog izvora neće doći više od 83 milijuna kuna.
„Pokazalo se da se osim od igara na sreću novac za sport može pronaći čak i u Državnom proračunu. Ako se našlo 200 milijuna kuna za vaučere za struju i 200 milijuna kuna za umirovljenike, morat će se naći i za sport. Ovako ili ili onako“, zaključio je Čop.
Ova tema je, inače, protekla bez i jedne diskusije i predočene projekcije Proračuna prihvaćene su jednoglasno. Činilo se da će isto biti i s raspravom o izvršenju Proračuna HOO-a u prvih devet mjeseci 2015. godine, no predizbornu idilu i optimizam „pokvario“ je Miroslav Džidara iz Hrvatskog zrakoplovnog saveza, koji je tražio pojašnjenja za pojedine troškove:
„Već sam ranije ovdje spominjao da zbog Sportske televizije svatko od nas duguje 40.000 kuna. Sada vidim da je u prvih devet mjeseci za SPTV potrošeno čak 4.231.013 kuna. Ako smo iz vlastitih prihoda dali 1.580.000 kuna, odnosno onih 36.51% marketinga koje je ostvareno u novcu te kompletan iznos sredstava olimpijske solidarnosti (2.499.223 kuna), opet nam nešto fali. Osim toga, nisam siguran da je to bilo zamišljeno tako da se baš sva financijska sredstva od marketinga i olimpijske solidarnosti troše samo za jednu jedinu svrhu – za Sportsku televiziju. Zanima me, također, i zašto se u proces pretvaranje HOO-a iz jamca u izravnog dužnika svih kredita Sportske televizije išlo bez suglasnosti Skupštine.
Također, u papirima to ne piše, ali iz medija saznajemo da ste platili čak 471.250 kuna za usluge odvjetnika Vladimira Gredelja. Možete li nam reći za što je plaćen toliki honorar? Pa, na koliko je to ročišta bio taj odvjetnik!?“
Iako su na Džidarina pitanja pokušali odgovoriti (i pobiti ih) i neki članovi Skupštine (?!), odgovorio je ipak predsjednik Zlatko Mateša:
„Vidite, da nije bilo odvjetnika kojeg spominjete nikad ne bismo od ministarstva dobili 28 milijuna kuna prenesenih sredstava za prošlu godinu. Što se njegovog honorara tiče – takve su odvjetničke tarife. Osim toga, vjerojatno će nam ministarstvo i to platiti.
Sportska televizija je, znamo, imala problema, ali i dalje emitira. PBZ se preko nas naplaćuje temeljem jamstava, ali upravo smo neki dan od njih dobili prijedlog reprograma kredita uz dvije godine grace perioda, pri čemu se naš status ne bi mijenjao. Inače, SPTV je prema istraživanju AGB Nielsena najgledaniji sportski kanal u Hrvatskoj i to valjda smeta nekim drugim televizijama.“
Na Skupštini HOO-a usvojene su izmjene i dopune Statuta, a sukladno novim zakonskim odredbama izabran je i likvidator HOO-a. To je Ivan Idžojtić.
Marin Šarec
Umro Guo Jie, najstariji svjetski olimpijac
U 103. godini umro je kineski atletičar Guo Jie, najstariji svjetski olimpijac. Guo je sudjelovao na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, gdje je bacio disk 41.13 metar.
Nakon Igara u Berlinu Guo Jie je diplomirao agronomiju na Sveučilištu u Tokiju, jedno vrijeme je bio predavač na Pekinškom sveučilištu, nakon čega je radio kao istraživač u Institutu Xi’an. Upravo je ulicama Xi’ana Guo Jie nosio olimpijsku baklju uoči OI u Pekingu 2008. godine.
Bouzou ponudio nacionalnim olimpijskim odborima WOA-in centar u Riju
Na nedavnoj Generalnoj skupštini Svjetske udruge nacionalnih olimpijskih odbora u Dohi, predsjednik Svjetske udruge olimpijaca (WOA) Joel Bouzou ponudio je nacionalnim olimpijskim odborima korištenje WOA-inog poslovnog i društvenog centra (ORC) u Rio de Janeiru.
ORC je multinamjenski prostor uređen na sportskim terenima slavnog kluba Flamengo, u neposrednoj blizini olimpijske veslačke staze, namijenjen okupljanju olimpijaca i članova olimpijske obitelji tijekom Olimpijskih igara sljedeće godine. Komforan objekt u centru grada prikladan je za održavanje sastanaka i domjenaka te organizaciju prigodnih događanja, kao i za praćenje natjecanja na Igrama.
Bouzou je predstavnicima nacionalnih olimpijskih odbora ponudio rezervaciju prostora u ORC-u uz napomenu da zbog velikog zanimanja to treba napraviti što prije, putem e-mail adrese rebecca.pike@thewoa.org.
Država mora reći koji su sportovi kičma hrvatskog sporta
IAKO PREDSJEDNIK HRVATSKOG ODBOJKAŠKOG SAVEZA ZDESLAV BARAČ nije u potpunosti zadovoljan ovogodišnjim rezultatima hrvatskih odbojkaških reprezentacija, uopće ne sumnja u sjajne perspektive hrvatske odbojke. Vjeruje da su traumatične godine saveza daleka prošlost i da hrvatska odbojka konačno može pokazati sav svoj veliki potencijal.
Pamtimo 2000. godinu i Sydney kao jedini nastup neke hrvatske odbojkaške reprezentacije na Olimpijskim igrama. Je li tako nešto uopće više moguće ponoviti s obzirom na komplicirane kvalifikacije i trenutačnu kvalitetu naše odbojke?
- Da, moguće je, u nekom spletu sretnih okolnosti možda je to moguće već i sljedeće godine. No, mnoge su stvari na svijetu moguće, samo što su neke manje vjerojatne. Hrvatska odbojka, poglavito ženska, ima uistinu široku bazu. Ima puno kubova, puno djece zainteresirane za bavljenje odbojkom i pozitivan imidž. Kad bi se to, uz stručan rad i dovoljnu financijsku potporu, pretočilo u višu kategoriju kvalitete, onda to za nas ne bi bio neki naročit problem. Mi i sada imamo svake godine dva ili tri velika natjecanja. Nismo u fazi da stalno pobjeđujemo i „gazimo“ sve pred sobom, ali aktivni smo, nastupamo i sve funkcionira dobro.
Kako biste, brojkom ili na neki drugi način, ocijenili vaše dvije seniorske reprezentacije?
- Moram prvo reći da sam ja pretjerano samokritičan, odnosno kritičan prema nama samima, pa mislim da uvijek treba bolje. Recimo da bih žensku reprezentaciju trenutačno ocijenio s -4, mislim da ona ima još prostora za napredak. Ogroman je potencijal te naše ženske reprezentacije! Muškoj bih reprezentaciji dao +4.
Mušku ste ocijenili bolje nego uspješniju žensku. Zanimljivo...
- To je zato što muškarci imaju manji potencijal. Muška odbojka nije u Hrvatskoj ni na koji način tradicionalan sport, dok je ženska to postala u posljednjih 20 godina. A ipak je i muška reprezentacija nastupila na Europskom prvenstvu, igra redovito Europsku ligu i postiže rezultate primjerene tome u kakvom sastavu dođe na natjecanje.
No, usprkos visokoj ocjeni -4 smijenili ste izbornika ženske reprezentacije Angela Vercesija. Četvorka kod vas nije ocjena dovoljna za opstanak?
- Ne, ta četvorka nije dovoljna da bi izbornik opstao. Nije tu čak riječ ni o opstanku, nego o tome na koji način gledamo razvoj u jednom ciklusu. Mi naše trenere ne smjenjujemo, nego nastavljamo ili ne nastavljamo suradnju. S Angelom Vercesijem smo imali krasnih i velikih trenutaka: od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, preko samog Svjetskog prvenstva, pa do velikih pobjeda protiv Japana, Njemačke, Rusije... Ali, to vrijeme je završilo i sad smo na početku novog ciklusa i treba nam, zbog niza razloga, novi izbornik.
A to je Miroslav Aksentijević.
- Ono što nam je trebalo za predstojeće kvalifikacije za Olimpijske igre, koje se igraju u Turskoj i koje su teže od Europskog prvenstva, jest stručnjak kojeg poznamo, koji pozna ekipu, koji je u vrlo dobrim odnosima s igračicama i s kojim smo već igrali europsko i svjetsko prvenstvo. I koji će unijeti novu energiju u život reprezentacije. Sigurni smo da je Miroslav Aksentijević taj...
Spomenuli ste kao jedan od preduvjeta za dobar rezultat i financijsku potporu. Hrvatski olimpijski odbor, kao krovna udruga hrvatskog sporta, ima trenutačno u svojem članstvu čak 80 sportskih saveza. Je li to normalno i treba li HOO proračunskim i javnim novcem financirati baš sve te sportove?
- Je li to normalno i treba li to Hrvatskoj, ja to ne znam. Ima jamačno onih koji o tome brinu i misle da je to ispravno. Treba vidjeti kakvi su efekti takvog pristupa i koliko se tako dobiva u širini sporta, u popularnosti sporta i kakav je uspjeh u natjecateljskom dijelu. I, dakako, koji su sportovi kičma hrvatskog sporta. Naravno da svatko traži svoje mjesto pod suncem, ali je isto tako zadatak zakonodavca da odluči i kaže što ovoj zemlji treba.
Hrvatski olimpijski odbor je baš ovih dana poslao na raspravu Pravilnik o kategorizaciji hrvatskih sportaša i prateće kriterije. Kakav je vaš stav o njima? Slažete li se da gotovo isti kriteriji trebaju vrijediti za odbojku i, primjerice, korfball?
- Možda ne treba uspoređivati jabuke i rogače jer se oni teško mogu uspoređivati. No, naš je zadatak i odgovornost da mladim ljudima omogućimo bavljenje sportom koji žele. Bez obzira je li riječ o nogometu ili spomenutom korfballu. Dakle, potrebna je briga za sve, ali uvijek na kraju dođemo do toga da nisu svi jednaki. Postoje sportovi koji imaju veću masovnost, veću tradiciju, veću međunarodnu probitačnost, sportovi kroz koje će se Hrvatska bolje predstaviti svijetu, koji mogu okupiti više djece i usmjeriti ih prema pravilnom odgoju... Sigurno je da postoje i kriteriji koji mogu prepoznati različite razine sportova.
Kako biste, u tom kontekstu, ocijenili status odbojke, sporta koji je raširen na 220 zemalja svijeta? Mislim, dakako, na status odbojke u HOO-u i Hrvatskoj.
- Odbojka je u specifičnoj situaciji u odnosu na većinu sportova. Činjenica je da je to jedan od najrasprostranjenijih sportova na svijetu, igra se vrlo ozbiljno na svim kontinentima. No, odbojka u Hrvatskoj je između 2005. i 2010. proživljavala vrlo teške dane, prvenstveno zbog vrlo loših odnosa u odbojkaškoj obitelji. Mi smo morali proći kroz tegoban proces reorganizacije saveza i formiranje novog saveza. HOO je u toj situaciji prepoznao svoju odgovornost i napravio maksimalno što je mogao da se osigura nastavak natjecateljskog ciklusa i da se zaštite sportaši. Odbojka je danas u sličnoj situaciji kao i mnogi drugi u našoj zemlji. Aktivni smo, imamo velik broj klubova i velik broj skupih natjecanja te jedva spajamo kraj s krajem. To je stanje u kojem su danas skoro svi. Moramo kroz nastavak naših aktivnosti i dobre rezultate doći do materijalizacije. No, u Hrvatskoj je uistinu problem što se država nije na pravi način odredila prema sportu i rekla što od sporta očekuje i kako da sport ta očekivanja opravda. Tržište i marketing ne postoje. Postoji nekoliko velikih tvrtki na koje napadaju svi: od dječjih vrtića i muzeja, do sportskih kolektiva. To je teška situacija, ali zato i nije za svakoga.
Već ste dva puta spomenuli državu i njezinu ulogu. Riječ je, prije svega, o famoznoj strategiji sporta koja ne postoji, koja se već godinama najavljuje, a još je nema. Što bi, prema vama, trebala biti ta strategija sporta? Mora li ona odrediti koji sportovi su, kako ste rekli, kičma hrvatskog sporta ili nešto drugo?
- Svakako i to. Ali, država se prije svega mora odlučiti je li joj sport važan ili joj nije važan. Zatim se mora odlučiti kakav sport joj je važan: školski sport, koji će potaknuti djecu da osim igranja graničara pokušaju raditi i nešto drugo i taj način pomoći u odgojnom procesu djece, ili se želi posvetiti i vrhunskom, natjecateljskom sportu. Za ovo drugo je vrlo važno reći da ni u onom prvom, školskom sportu, neće kod djece biti interesa ako ne vide da postoje njihovi sportski heroji u košarci, nogometu, rukometu, odbojci, atletici, plivanju... Kod djece, ali ne samo kod djece, najvažnije je da se mogu identificirati s nekim tko im nešto znači. Znate i sami, uvijek kad smo imali neko veliko sportsko natjecanje u Hrvatskoj, kada bi se igrao stolni tenis ili košarka, onda bi svi klinci išli na stolni tenis, košarku ili nešto treće.
Kad ste proljetos bili ponovno izabrani za predsjednika Hrvatskog odbojkaškog saveza rekli ste da treba popraviti popularnost odbojke u Hrvatskoj. Nije li to, i kod djece i kod medija, moguće samo velikim sportskim rezultatima?
- Upravo tako. Sport je vrlo egzaktna djelatnost. Vrlo lako se vidi tko je pobijedio, a tko nije i broje se samo pobjede. Kad je odbojka u pitanju, mi moramo raditi na dva fronta. Jedan je pokušati ostvariti što bolje rezultate na razini nacionalnih selekcija i biti na svim međunarodnim natjecanjima, a moramo i kao odbojkaška obitelj ostvariti stabilnost i normalne odnose. Da nam se više ne događaju onakvi cirkusi i afere po kojima je naša odbojka jedno vrijeme bila poznata.
U tome bi veliku ulogu trebali imati i klubovi. No, naš najveći, najpoznatiji, najtrofejniji klub, nekad svjetski vrijedna Mladost, skoro da je nestala. Zašto je tome tako?
- I Mladost je, kao i svi drugi klubovi, uronjena u našu stvarnost. Mladost ima veliku prednost pred svima drugima jer ima svoju dvoranu, u kojoj mogu trenirati kad god žele i koliko god žele. Kod naših klubova je problem što se mnogi od njih oslanjaju samo na novac koji dobivaju od lokalne samouprave. Ako nisu predviđeni u proračunu s nekim većim iznosima, kažu „novaca nema i mi više nećemo raditi“. Ali, poteškoćama se treba pogledati u oči i pokušati izaći iz te situacije. Dakle, okrenuti se i nekim drugim stvarima i drugim izvorima, a ne samo čekati kako će tretman pojedinog sporta ili klub odrediti lokalna samouprava. To isto vrijedi i za Mladost.
Upravo iz Mladosti stižu i neke dosta teške optužbe na vaš račun kada je financiranje zagrebačkih klubova riječ. Kažu da biste vi rado zagospodarili i Zagrebačkim odbojkaškim savezom. Opet ti famozni odnosi i afere u odbojkaškoj obitelji?!
- Nema tu nikakve afere, niti smo Hrvatski odbojkaški savez i ja upetljani u to. Postoje samo nesuglasice oko ljetošnje Skupštine Zagrebačkog odbojkaškog saveza za koju jedni kažu da nije bila legalna, dok je za druge bila legalna. Na tome rade i gradska i državna tijela i to je sve. Kod nas je uvijek običaj negdje drugdje pronaći krivca za takve situacije....
... a to ste u ovom slučaju opet vi...
- ... koji nemam s time nikakve veze, ali to je opet rezultat našeg mentaliteta i naše stvarnosti.
Rekli ste nedavno da se još uvijek vuku repovi bivšeg Hrvatskog odbojkaškog saveza, koji je 2009. godine otišao u stečaj. Kako se ti repovi odražavaju? Financijski ili na neki drugi način?
- Odražavaju se na imidžu saveza jer još uvijek ima ljudi koji današnji savez poistovjećuju s onim starim, ima još uvijek ljudi koji nisu primijetili da su vremena onog kaosa, dvije, tri paralelne reprezentacije, smjena i divljih skupština već daleko iza nas. Treba to još uvijek malo pojašnjavati. Što se financijskog dijela tiče, mi svake godine stojimo sve bolje. To su sitni koraci koji se gube u našim brojnim aktivnostima. Kad znamo da su sve naše reprezentacije svake godine 250 dana na okupu, jasno je da se tu istopi taj mali financijski iskorak koji postoji.
Marin Šarec
Primorac: Nacionalna strategija sporta do kraja 2016. godine
Nepostojanje nacionalne strategije zasigurno je jedan od najvećih problema hrvatskog sporta. Upravo zato je i Hrvatski klub olimpijaca njezino donošenje postavio kao prioritet te prihvatio istaknutu ulogu u donošenju te strategije, rekao je predsjednik HKO-a Zoran Primorac na Skupštini Kluba.
- U radnoj skupini za izradu nacrta prijedloga Nacionalne strategije smo, tako, Željko Jerkov, koji je i predsjednik skupine, Gordan Kožulj, Samir Barać, Milivoj Bebić i ja. Zalagat ćemo se da Strategija jasno kaže što hrvatska država želi od sporta i koliko joj je on važan. Nacionalna strategija i Zakon o sportu moraju dati jasne odgovore na pitanje kategorizacije sportova, definicije sportskih klubova i udruga, financiranja sporta, aktualnog dvovlašća u upravljanju sportom (MZOS i HOO), statusa trenera i rukovodećih struktura u klubovima... Vjerujem da će do konca 2016. godine Hrvatska konačno dobiti Nacionalnu strategiju sporta, najavio je Primorac.
Članovi Skupštine HKO-a traže još veću aktivnost svojih predstavnika u Skupštini i Vijeću Hrvatskog olimpijskog odbora, više novca za aktivnosti Kluba, veću zastupljenost sportaša u sportskim tijelima i savezima, još više mogućnosti za iznošenje svojih ideja na webu i društvenim mrežama te punu podršku djelovanju svih olimpijaca u sportu na lokalnoj i nacionalnoj razini.
Zbog usklađivanja sa Zakonom o udrugama na Skupštini je izglasan novi Statut Hrvatskog kluba olimpijaca. Sukladno novim statutarnim odredbama, likvidatorom kluba imenovan je glavni tajnik HKO-a Damir Škaro.
Srebrna olimpijka na čelu Kanadskog olimpijskog odbora
Četverostruka olimpijka Tricia Smith izabrana je za novu predsjednicu Kanadskog olimpijskog odbora. Tricia Smith osvajačica je srebrne veslačke medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine.
„Osjećam se iznimno povlaštenom i ponosnom što mi je naša sportska zajednica povjerila vođenje Kanadskog olimpijskog odbora“, rekla je Smith.
Predsjednik Svjetske udruge olimpijaca Joël Bouzou ovaj je izbor prokomentirao sljedećim riječima:
„Sjajno je imati jednu olimpijku na tako važnoj poziciji u olimpijskom pokretu. To je također odličan primjer povratka olimpijaca sportu kroz predan rad u sportskoj administraciji u svojoj domovini, ali i diljem svijeta.“
Sportaše kod nas pogrešno percipiraju kao dobrostojeće
MARTINA ZUBČIĆ OSVOJILA JE NA IGRAMA U PEKINGU 2008. PRVU OLIMPIJSKU MEDALJU ZA HRVATSKI TAEKWONDO. Budući da je tu pekinšku broncu izborila sa svega 19 godina očekivalo se da ćemo ju još godinama gledati u važnim ulogama na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. No, to se nije dogodilo, iako je Martina još uvijek tu, na tatamiju.
- Peking je uistinu bio moj dosad najveći sportski uspjeh i jedan od najljepših trenutaka u životu. No, od tada mi se stvari nisu posložile na pravi način, iako mi je sama ta olimpijska medalja donijela još veći motiv i osjećaj da sam na vrhu svijeta. Otišao je, međutim, trener Hong s kojim sam imala izuzetno dobru suradnju, pa mi se u najvažnijem dijelu sljedećeg olimpijskog ciklusa, godinu i pol prije OI u Londonu, dogodila ozljeda i operacija prednjeg križnog ligamenta koja me na više od godinu dana udaljila s tatamija i eto... Ja i dalje osjećam da sam sve bolja i da napredujem. Rezultati na velikim natjecanjima to možda ne pokazuju, dok sam po renkingu među 15 najboljih na svijetu.
Kad je riječ o Olimpijskim igrama treba spomenuti i taj vaš pomalo nepravedan ili okrutan sustav kvalifikacijama sa spajanjem kategorija i limitiranjem broja sudionika iz pojedine zemlje.
- Takvi su uvjeti postavljeni još u doba kad se taekwondo probijao na Olimpijske igre, vjerojatno zato da bi ograničili broj tada predominantnih taekwondoaša iz azijskih zemalja. Pa je, tako, na Igrama četiri, a ne osam kategorija s po 16 boraca, a iz svake države mogu nastupiti dvije natjecateljice i dva natjecatelja. Istina, postoji sada i sustav kvalifikacija putem renkinga, pa ako neka država ima četiri predstavnika ili predstavnice koji su u TOP-6 u četiri različite kategorije, na Igre će sve četiri, odnosno sva četvorica. No, takve države koja bi ispunjavala taj kriterij trenutačno nema!
Drugim riječima, plasmanom Ane Zaninović u vašoj kategoriji vi više nemate izgleda za odlazak u Rio de Janeiro?
- Da. Mogla bih se još plasirati kao rezerva, no to i ne želim jer je to moguće jedino ako Ana zbog ozljede ne bi mogla ići.
Je li vas sve navedeno malo obeshrabrilo kad je riječ o nastavku karijere i sljedećem olimpijskom ciklusu?
- Moram priznati da me je sve to s neodlaskom na Olimpijske igre u Rio malo potreslo jer mi je odlazak na još jedne Igre bio veliki cilj i izazov. To me, dakako, neće potpuno udaljiti od sporta jer osjećam da sam tek sad u godinama kad imam dovoljno iskustva i snage za velike dosege. Ljetošnji Grand Prix u Moskvi je to najbolje pokazao; ne sjećam se da sam ikad bila tako jaka i dobra na nekom natjecanju. Volim se boriti, no trebam odrediti prioritete u narednom razdoblju i odlučiti na što ću se fokusirati. Vjerojatno samo na turnire na kojima ću se moći boriti s najboljima na svijetu.
Sasvim suprotno prošlom pitanju, razmišljate li ponekad o životu poslije sportske karijere? Što biste voljeli raditi?
- Naravno. Štoviše, mislim da je vrijeme da nešto uz treninge i natjecanja počnem i raditi. Završila sam ekonomiju, prije dvije godine sam magistrirala, čak sam jedno vrijeme i radila. No, s dva treninga dnevno to baš nije išlo, pa sam se odlučila profesionalno baviti sportom. Sad kad više nema kvalifikacijskih turnira i skupljanja bodova za Olimpijske igre ponovno ozbiljno razmišljam o poslu, gledam čak i oglase. Ekonomija mi je zanimljiva i mogu se zamisliti u tom poslu jednog dana.
Ne i u trenerskom?
- Uvijek sam govorila da me trenerski posao ne zanima, ali u Hrvatskoj i u mojem klubu ima toliko talenata da je normalno da i ja na neki način doprinesem njihovom napredovanju.
Sad smo došli do onog čestog pitanja ostanka vrhunskih sportaša u sportu. Mislite li da su u hrvatskoj bivši sportaši dovoljno uključeni u rad klubova i saveza?
- Mislim da ih je premalo. Znate, ima u sportu osim jako lijepih i manje lijepih stvari, pa se mnogi sportaši nakon godina bavljenja sporta žele malo odmaknuti od svega toga i raditi nešto drugo. S druge strane, nije nimalo lako voditi jedan klub ili savez i mnogi za to nisu spremni. Uopće, taj prelazak sportaša na tržište rada nakon sportske karijere nije kod nas dobro uređen. Sportaš nakon 20 godina bavljenja sportom dosegne vrhunsku razinu organizacije vremena, putovanja, kao i maksimalnu efikasnost. Malo je, naime, onih koji imaju menadžere, većina sama vodi brigu o tome. To su vještine koje su jako bitne i u poslovnom svijetu, no sportaši ne dobiju priliku pokazati ih. Često i zbog nedostatnog obrazovanja.
Mnogi će sportaši, međutim, reći da je vrhunski sport teško spojiv s vrhunskim obrazovanjem. Osim, dakako, na američkim koledžima.
- To je teško, ali nije i nemoguće. Ja sam imala tu sreću da su profesori na Ekonomskom fakultetu bili vrlo tolerantni prema mojim sportskim obavezama i izostancima. Mislim da i u Statutu fakulteta postoji stavka kojom je to regulirano. Imala sam kao sportašica I. kategorije određene povlastice kao redovna studentica. Dobrom organizacijom vremena je, mislim, moguće završiti fakultet uz bavljenje vrhunskim sportom.
No, potrebno je zakonski i na druge načine puno bolje regulirati školovanje i zapošljavanje vrhunskih sportaša. Istina, uspjeli smo se u Hrvatskom klubu olimpijaca nakon godina i godina borbe izboriti za sportske naknade, no nju dobivaš sa 45 godina i njome ne rješavaš egzistenciju. Moramo malo više poraditi na obrazovanju sportaša tijekom karijere, ali i nakon nje, kao i na zapošljavanju bivših sportaša.
I iz ovih se vaših rečenica dade iščitati određeni društveni angažman. Članica ste Upravnog odbora Hrvatskog kluba olimpijaca, vjerujete li da sportaši svojim javnim angažmanom nešto mogu mijenjati?
- Mislim da je sasvim O.K. da su sportaši društveno aktivni i društveno angažirani. Puno je dobrih ideja i iskustava koje možemo prenijeti zajednici, naročito kad je riječ o radu s djecom. Mi olimpijci smo tu uvijek uključeni i čini mi se da je ljudima drago vidjeti vrhunske sportaše u svojoj blizini. Trudim se biti prisutna i napraviti nešto za lokalnu zajednicu ako je to moguće.
Kakav je, onda, iz vaše perspektive položaj sporta u toj zajednici? Mnogi će reći da je samo u jednoj rečenici Zakona o sportu on važan, ali da se to u praksi nigdje ne vidi.
- Činjenica je da je sport jako pridonio prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu i bilo bi to ružno zanemariti. Ne mislim da bi vrhunski sportaši trebali biti nekakva elita, ni sami sportaši to ne žele, ali njihov doprinos treba na pravi način vrednovati. Ljudi najčešće percipiraju vrhunske sportaše kao dobrostojeće, iako ih je tek mali broj takvih. Pa kažu „šta će njima još novaca?!“ Sve se gleda kroz prizmu novca koji sport dobiva, uspoređuje nas se s kulturom i drugim djelatnostima, pa se onda gleda koliko dobivaju pojedini sportovi... Novca, međutim, nema dovoljno i uvijek dobijemo premali kolač. A onda je taj kolačić nemoguće raspodijeliti svima. I nikad svi neće biti zadovoljni jer uvijek misle da su važniji od onih drugih i da zavređuju više novca. Vjerojatno bi se to barem djelomice riješilo nacionalnom strategijom kojom bi država rekla što joj je od sporta manje, a što više važno. No, uvijek će biti manje i više zadovoljnih.
Kako ste svojim statusom zadovoljni vi u taekwondou?
- Velika je stvar što smo donijeli medalje i iz Pekinga i iz Londona. Potvrda je to dobrog rada u našem sportu tijekom mnogo godina. Te su Olimpijske igre skrenule pozornost na nas i ljudi su u Hrvatskoj prepoznali taekwondo. Istina, i mi imamo problema s besparicom. Događa se čak i to da si neki vrijedni sportaši sami moraju plaćati odlazak na turnire jer im ni klubovi ni savez to ne mogu platiti. Jer turnira je puno, borba za bodove je žestoka i svi žele ići na što više natjecanja, a to sve jako puno košta. Usprkos svemu, mislim da će se niz naših medalja nastaviti i u Riju. Lucija i Ana su se rano kvalificirale i imaju osam mjeseci vremena za pripreme. Samo da budu zdrave i mogli bismo se opet veseliti taekwondoškim odličjima.
Ankete hrvatskom sportu predviđaju rekordnih 10 medalja u Rio de Janeiru.
- To bi se sasvim lako moglo dogoditi. Osim što su naši najbolji i najpoznatiji sportaši na vrhunskoj razini, uvijek nas iznenadi netko novi. I bez pravih ulaganja u sport naš talent se, eto, uvijek probije na vrh.
Marin Šarec
Za Komisiju sportaša MOO-a čak 24 kandidata
Čak je 24 olimpijaca iz 14 sportova na listi kandidata za Komisiju sportaša pri Međunarodnom olimpijskom odboru.
Za četiri mjesta u Komisiji, tako, konkuriraju: Nasser Salih Al-Attiyah, Benjamin Boukpeti, Nadin Dawani, Natalija Dobrinska, Marina Durunda, Daniel Gyurta, Jelena Isinbajeva, Britta Heidemann, Gerd Kanter, Yi-chun Lin, Mijaín López, Aya Medany, Sari Multala, Koji Murofushi, Saina Nehwal, Ryan Pini, Monika Pyrek-Rokita, João Rodrigues, Ryu Seung-min, Jean-Michel Saive, Robert Scheidt, Luis Scola, Alessandra Sensini i Sarah Walker.
Izbori će biti održani u kolovozu sljedeće godine, tijekom Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, a glasati će moći svi sudionici Igara.
Preminula olimpijka iz Berlina Ljubica Gabrić - Calvesi
Svjetska atletska federacija objavila je da je u 101. godini preminula Ljubica Gabrić - Calvesi posljednja natjecateljica s Olimpijskih igara u Berlinu 1936.
Ljubica Gabrić rođena je u Imotskom 1914. godine. U ranom djetinjstvu napustila je rodni kraj i nastanila se u Chicagu. Obitelj se, međutim, nije dugo zadržala u Americi, već se vratila u Zadar, gdje je Ljubica bila članica Societa Ginnastica Zara (Gimnastičko društvo Zadar). Nakon toga seli u Torino, a potom u Milano i Bresciu.
Bila je prvakinja Italije u bacanju diska 1937.,1939., 1940. i 1942. godine, a za reprezentaciju Italije nastupala je od 1936. do 1950. Dva puta je nastupila na Olimpijskim igrama. U Berlinu 1936. bila je deveta, dok je u Londonu 1948. zauzela 17. mjesto u bacanju diska. Njezin hitac od 43.35 metra dugo je u Italiji bio nedostignut, a kako je vrlo dobro bacala kuglu i koplje te skakala, okušala se i u petoboju. Nakon prestanka bavljenja atletikom 1954. godine posvetila se sportskom novinarstvu.
Ljubičin suprug bio je poznati talijanski preponaš Sandro Calvesi, a njezina kći Lyana je supruga preponaša Eddyja Ottoza i majka talijanskog rekordera na 400 metara prepone Laurenta Ottoza.
Skupština HOO-a izglasala proračun veći od 157 milijuna kuna!
SKUPŠTINA HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA jednoglasno je donijela Program javnih potreba i financijski plan HOO-a za 2016. godinu. On bi trebao iznositi 157.7 milijuna kuna, od čega bi 142.4 milijuna trebalo doći iz Državnog proračuna i od igara na sreću.
„Znam da nije uobičajeno donositi ovaj dokument u situaciji kad još nemamo Državni proračun za 2016. godinu, kad ne znamo kad će ga i koja Vlada donijeti i kad se baš ništa ne zna, no ja vjerujem da ga možemo ostvariti. Ili kroz povećanje iznosa od igara na sreću ili od oporezivanja nedomicilnog internetskog klađenja. Mi ćemo pripremiti potreban zakon i predložiti ga budućoj Vladi i Saboru“, rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša.
Prethodno su usvojene dopune financijskog plana HOO-a za 2015. godinu u ukupnom iznosu 121.9 milijuna kuna.
„Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta doznačilo nam je ovaj tjedan 9 milijuna kuna, a do kraja godine će još 7 milijuna, pa mogu jamčiti da će svima sve biti plaćeno“, obećao je članovima Skupštine glavni tajnik HOO-a Josip Čop.
Skupština je usvojila i privremeni financijski plan do 30. ožujka 2016. u iznosu od 30.7 milijuna kuna.
Na Skupštini je usvojen novi Pravilnik o kategorizaciji sportaša na koji su primjedbe imali jedino Igor Boraska iz Hrvatskog kluba olimpijaca i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić.
„Ovaj pravilnik je opasan za atletiku! Uvjeti za postizanje rezultata u našem su sportu bitno drukčiji nego u ostalim sportovima. Samo atletika, primjerice, ima na Olimpijskim igrama po troje predstavnika u svakoj disciplini, na svjetskim prvenstvima odličja osvajaju 44 zemlje, a na OI i SP atletičari se kvalificiraju na osnovu točno određenih rezultata. To bi sve trebalo uzeti u obzir kod izrade kriterija. Jer, prema ovoj kategorizaciji hrvatska atletika bi imala samo dvije sportašice I. kategorije, a trenutačno imamo osmero evidentnih kandidata za OI u Riju! Po ovim kriterijima, primjerice, sportaši I. kategorije ne bi bili ni Ana Šimić, ni Ivan Horvat, iako su bili u finalu prošlog svjetskog prvenstva! Prihvatit ćemo ovaj prijedlog pravilnika samo ako se on promijeni u sljedećih godinu dana“, rekao je Veštić.
Na zadnjoj ovogodišnjoj Skupštini HOO-a u članstvo su primljena još dva nova sporta - kendo i cheerleading. M.Š.
Sandra Perković šesta olimpijka u Saboru
Konstituiranjem osmog saziva Hrvatskog sabora i davanjem svečane prisege saborskom zastupnicom postala je i hrvatska olimpijka Sandra Perković.
Aktualna olimpijska pobjednica u bacanju diska šesta je olimpijka u Saboru, nakon što su prije nje u saborskim klupama sjedili Luciano Sušanj, Damir Škaro, Danira Bilić, Franjo Arapović i Perica Bukić. Saborski zastupnici bili su i najtrofejniji hrvatski rukometni trener Lino Červar, kuglašica Biserka Perman, ultimate fight borac Mirko Filipović...
Sandra Perković u Sabor je izabrana s liste stranke Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti.
Hoketsu želi na Olimpijske igre sa 74 godine!
Japanski jahač Hiroshi Hoketsu ima prigodu postati najstariji sportaš koji je ikad nastupio na Olimpijskim igrama. Hoketsu kojem su 74 godine će, naime, nastupiti na olimpijskim kvalifikacijama u konjičkoj dresuri.
Hoketsu je prije četiri godine bio najstariji olimpijac na OI u Londonu, a prvi put nastupio je na Olimpijskim igrama još 1964. godine u Tokiju. Još uvijek je jedan od najboljih jahača u Japanu i ima realne šanse da ode u Rio.
„Trebat će mi malo zdravlja jer želim ostvariti san - nastupiti na Olimpijskim igrama u mom Tokiju 2020. godine“, rekao je Hoketsu, koji je na Igrama nastupio i u Pekingu 2008. Godine. Kvalificirao se i za Seul 1988., ali mu je tada konj završio u karanteni .
Inače, najstariji sportaš koji je ikad nastupio na Olimpijskim igrama bio je švedski strijelac Oscar Swan, koji je 1920. u Antwerpenu imao 72 godine i 281 dan. On je ujedno i najstariji sportaš koji je osvajao olimpijsku medalju, na Igrama u Stockholmu 1912. osvojio ju je sa 64 godine i 280 dana.
Brazilcima najzanimljiviji atletika, plivanje, nogomet i – rukomet
Organizatori Olimpijskih igara u Rio de Janeiru u petak su pustili u prodaju 500 tisuća ulaznica iz vlastitog, do sada rezerviranoga kontingenta koji prvotno nije bio namijenjen prodaji. U dva dana prodano je više od 220 tisuća ulaznica, a Brazilci su najviše zanimanja pokazali za atletiku, plivanje, nogomet, rukomet, ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara te za košarku, odbojku, odbojku na pijesku, tenis, judo i gimnastiku.
Hrvatski građani, podsjećamo, ulaznice za Olimpijske igre u Riju mogu osigurati preko putničke agencije Atlas.
Olimpijci pojačavaju suradnju s Međunarodnim olimpijskim odborom
KAO DIO STRATEGIJE JAČANJA odnosa između Međunarodnog olimpijskog odbora i Svjetske udruge olimpijaca MOO je imenovao petero bivših vrhunskih sportaša u Izvršni odbor WOA-e. Olimpijci su, pak, imenovali novog predstavnika WOA-e u Komisiju sportaša pri MOO-u te dvoje novih članova svojeg vodstava.
MOO će, tako, u Izvršnom odboru WOA-e predstavljati Angela Ruggiero, Frank Fredericks, Pernilla Wiberg, Natalie Cook i Li Lingwei. Patrick Singleton postat će član Komisije sportaša MOO-a nakon što nakon Olimpijskih igara u Rio de Janeiru s tog položaja ode Amadou Dia Ba. Dvoje novih članova IO WOA-e su Willie Banks i Mikako Kotani.
„Podrška i zaštita čistom sportu i čistim sportašima među glavnim su ciljevima Agende 2020. Ova naša suradnja sa Svjetskom udrugom olimpijaca jamstvo je provođenja i uspjeha tih naših ciljeva“, rekao je predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach.
“Zahvalni smo MOO-u na ovoj podršci i vjerujemo da ćemo boljom suradnjom naših organizacija poboljšati status olimpijaca i pridonijeti njihovom blagostanju u svakom trenutku njihovih karijera i života“, dodao je predsjednik Svjetske udruge olimpijaca Joël Bouzou.
Članovi Izvršnog odbora Svjetske udruge olimpijaca
Joël Bouzou, predsjednik (Francuska, moderni petoboj)
Anthony Ledgard, glavni tajnik (Peru, biciklizam)
Patrick Singleton, rizničar (Bermudi, sanjkanje)
Alper Kasapoglu, dopredsjednik (Turska, atletika)
Amadou Dia Ba, dopredsjednik (Senegal, atletika)
Willie Banks, (SAD, atletika)
Natalie Cook, predstavnica MOO-a (Australija, odbojka na pijesku)
Nadia Cruz, (Angola, plivanje)
Frank Fredericks, predstavnik MOO-a (Namibija, atletika)
Mikako Kotani, (Japan, sinkronizirano plivanje)
Tatjana Lebjedjeva, (Rusija, atletika)
Li Lingwei, predstavnica MOO-a (Kina, badminton)
Freida Nicholls, (Barbados, atletika)
Angela Ruggiero, predstavnica MOO-a (SAD, hokej na ledu)
Malav Shroff, (Indija, jedrenje)
Pernilla Wiberg, predstavnica MOO-a (Švedska, alpsko skijanje)
Kuglaši su superiorni većini sportaša jer to naš sport zahtijeva
STIPE ŽUNIĆ SASVIM JE POSEBNA POJAVNOST U SVIJETU SPORTA. U rodnom Zadru prvo je trenirao borilačke sportove, bio je kadetski prvak Hrvatske u boksu, a nakon toga i svjetski juniorski prvak u kick-boksu. Predrag Saratlija vidio ga je na jednom školskom natjecanju kako baca kuglu, pa se Stipe ubrzo preselio u atletiku jer je volio rušiti rekorde. Na fakultet u Ameriku je otišao kao bacač koplja, no nakon teške ozljede i operacije ramena počeo je trenirati bacanje kugle. Hrvatska javnost upoznala ga je 2014. kad je u debitantskom nastupu na Europskom prvenstvu u Zürichu bacio kuglu 20.68 metara i zauzeo četvrto mjesto u finalu.
Hrvatska atletika ima čak trojicu bacača kugle s normom za Olimpijske igre u Riju – vas, Marina Premerua i Filipa Mihaljevića – a imat će ih vjerojatno i četvoricu jer normu još lovi i Nedžad Mulabegović. Što ćemo, hoćemo li kao Amerikanci morati raditi Trialse?
- Bilo bi prije svega dobro da Nećko što prije počne bacati da znamo na čemu smo i da to ne rješavamo u posljednji tren. Ja ne osjećam nikakav poseban teret zbog toga što sam uvijek spreman baciti dovoljno daleko. Ne znam hoće li se to rješavati na posebnom natjecanju ili na neki drugi način, to će odlučiti predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić...
... koji spominje dva kvalifikacijska natjecanja s kojih bi trojica najboljih išla na Igre.
- To bi bilo O.K. Ja sam, primjerice, po daljinama i razini rezultata najbolji hrvatski bacač, no na jednom natjecanju bih mogao imati loš dan ili dobiti temperaturu i baciti slabo. Mislim, zato, da jedno natjecanje ne bi bio fer, ne samo što se tiče mene, dok bi dva kvalifikacijska natjecanja bila dobro rješenje.
To što ste najkvalitetniji i što ste jedini Hrvat koji je kuglu bacio preko 21 metar bit će vam u Riju „otegotna okolnost“. Naime, naša sportska javnost će od vas jako puno očekivati. Možete li se s time nositi i koji rezultat „ciljate“ za Rio?
- To je nešto na što ne mogu utjecati, ali ja sam na to već navikao. Iako je najbolje bilo kad sam nakon prelaska s koplja na kuglu bio u sjeni. Pa sam onda na Europskom prvenstvu u Zürichu bacio 20.68 i zauzeo četvrto mjesto. Tada sam se na EP otišao zabavljati, rasterećeno bacati, pa što bude. Tako bi, valjda, u sportu uvijek trebalo biti... No, na velikim natjecanjima ja sam uvijek najbolji, u to sam siguran. Nisam opterećen time što drugi od mene očekuju i što će oni reći jer znam da ću ja dati najbolje od sebe. A kad dam najbolje od sebe uvijek sam zadovoljan. Što se tiče rezultata, cilj mi je za cijelu sezonu podići razinu rezultata na 21 metar. Dakle, ne mislim 21 metar baciti samo u Riju, već na svim natjecanjima ove sezone.
Nakon okončanja studija u Americi vratili ste se u Hrvatsku. Koliko je problematično bilo privikavanje na uvjete treninga u Hrvatskoj? Tko vam je pritom pomogao, a tko možda i nije?
- Najteže mi je bilo kad sam se vratio u Zadar. Na Floridi sam imao nešto što uopće ne postoji u Hrvatskoj, pa i šire. To je sustav fizikalne terapije s punom medicinskom tehnologijom i spravama za oporavak u sklopu atletskog stadiona na kojem sam trenirao. Primjerice, ja često imam problema s kažiprstom i tamo bih prije treninga otišao na 15-minutnu terapiju laserom na samom ulazu u stadion, odradio bih trening, a nakon treninga sam opet imao na raspolaganju sve potrebno medicinsko osoblje i ostalo što ide uz to. Kad sam se, dakle, vratio u Zadar očekivao sam od rodnog grada da mi osigura najnužnije uvjete za trening, no svi su ostali pasivni i nisam znao kako ću dalje. Najviše mi je pomogao rođak pokraj čije sam konobe napravio svoje bacalište i to je bilo sve.
Morao sam, stoga, otići u Split kako bih si osigurao minimalne uvjete za napredovanje. Treniram i napredujem svaki dan i iz tog minimuma izvlačim maksimum. Zadovoljan sam. Treniram s Markom Mastelićem koji je kineziolog i cijeli je život u atletici. On mi puno pomaže, a sparing-partner mi je Blankin brat Marin Vlašić.
Jesu li u te minimalne uvjete uključene stipendije ili sponzori?
- Teško je. Moj „generalni sponzor“ je brat na čiju pomoć uvijek mogu računati. Pravih sponzora nemam. Imam neka minimalna primanja, dakle stipendije, koja potrošim na hranu, kućne potrepštine, gorivo i ostale svakodnevne troškove. Ivan Veštić mi je omogućio da u Splitu imam dobar smještaj i hranu, pa se nekako snalazim. Još uvijek nisam dobio priliku profesionalno se baviti bacanjem kugle, ići na mitinge Dijamantne lige i tako zarađivati. No, sve mi je to dodatni motiv.
Američka „proizvodnja“ vrhunskih sportaša u srednjim školama i na sveučilištima je nenadmašna. Može li se od njih barem nešto kopirati i primijeniti u Europi i kod nas?
- Njemačka i Velika Britanija imaju nešto slično. Europska unija bi tu trebala odigrati značajniju ulogu, a u Hrvatskoj političko vodstvo, odnosno država. Radi se samo o tome, što sam već prije govorio, da se stadionima pridruži osnovna medicinska oprema i podrška. No, mi smo u Hrvatskoj miljama daleko od toga jer nemamo ni dovoljno stadiona i atletskih staza. Trebali bismo imati i barem 3, 4 atletske dvorane, a nemamo ni jednu. Tek kad bismo to imali, mogli bismo dalje razgovarati o kopiranju američkih uvjeta.
Zašto je hrvatska atletika – usprkos brojnim odličjima i čak deset kandidata za Olimpijske igre u Rio de Janeiru – toliko podcijenjena u našem sustavu sporta? Imamo li mi uopće sustav?
- Tu je riječ, prije svega, o političkim interesima vladajućih struktura u sportu i državi uopće. Samo ljudi na vrhu to mogu promijeniti. Atletika bi morala biti na istoj razini na kojoj je svugdje u svijetu. Ja nemam problema s time da su najpopularniji sportovi povlašteni. I u Americi su košarka ili američki nogomet povlašteni jer su najpopularniji. To je kod nas nogomet, sport koji je najpopularniji i ljudima najzanimljiviji i to mi je sasvim razumljivo.
Ono što mene ljuti jest to što su iznad atletike i mnogi drugi sportovi, pa i borilački sportovi kojima sam se bavio i znam na kojoj su razini. Plasirati se među osam najboljih na europskim i svjetskim prvenstvima u atletici je u odnosu na mnoge druge sportove neusporedivo teže. A ti su plasmani presudni za kategorizaciju i raspodjelu sredstava preko Hrvatskog olimpijskog odbora. Ljuti me što se ne prepoznaje kvaliteta atletičara i što nema adekvatne nagrade za njihove vrhunske rezultate.
Recimo ponešto o bacačima kugle. Vas kuglaše svi smatraju dosta živopisnim likovima. Pratitelji Hanžekovićevog memorijala, primjerice, kažu da ste vi, recimo to tako, posebna 'škvadra' među atletičarima....
- Ha, mi kuglaši smo, prije svega, fizički dominantni, veliki smo i jaki ljudi. I naše osobnosti su posebne, nismo neke utegnute 'mrcine' ili 'krkani', već smo vrlo opušteni i volimo se šaliti i zabavljati, pa ljude to privlači. Osim toga, mnogi su ljudi u školama imali priliku bacati kuglu i svi znaju koliko je teško baciti ju osam ili 10 metara. Kad vide da ju netko baca 20 i više metara mora im to biti fascinantno.
Predočite nam malo težinu vaših treninga. Na Facebook stavljate video-snimke na kojima se vidi da dižete preko 200 kilograma! O kakvim se tu brojkama radi?
- To su uistinu ekstremne težine. Moj trener za vježbe snage u Americi bio je 'strongman', dakle onaj koji diže kamione i vuče autobuse. On nas je volio nazivati nadljudima. Mi smo kada je riječ o snazi, eksplozivnosti i koordinaciji superiorni većini sportaša jer to naš sport zahtijeva. Moj osobni rekord u 'benču' je 250 kg, u čučnju skoro 300 kg, a u nabačaju preko 200 kg. Možete proći sve teretane i teško ćete naći ljude koji toliko dižu. I sve to mi moramo postići bez posebnih preparata i supstanci koje se smatraju dopingom. Mi smo poput dizača utega koji uz to još rade skokove, sprinteve i tehniku bacanja.
Ostaje li vam vremena za praćenje drugih sportova i sportaša? Koji su vam favoriti?
- Volim pogledati rukomet jer sam ga jako dobro igrao u osnovnoj i srednjoj školi, volim i NBA košarku, a borilačke sportove sada pratim puno manje nego prije... Volim, dakako, pogledati i podržati sve individualne sportaše koje poznajem jer cijenim svačiji trud i svačiji uspjeh.
Završili ste studij na Sveučilištu Florida, po struci ste školski pedagog. Što biste željeli raditi po okončanju sportske karijere? Nakon toliko sportova kojima ste se bavili, možete li se uopće zamisliti izvan sporta?
- Završio sam društvene znanosti s usmjerenjem na obitelj, mlade i društvo. Ja sebe uvijek vidim u sportu. Kada bih se sa svojom strukom vratio u Ameriku mogao bih raditi na koledžu kao atletski trener. Dakle ako bih ostao u sportu kao trener, bilo bi to u Americi jer kod nas od toga nema kruha i o tome uopće ne razmišljam. U Hrvatskoj bih mogao raditi neki privatni sportski biznis ili raditi s mladima u školi.
Dakle, opcija povratka u Ameriku je sasvim otvorena?
- Za mene je to uvijek otvorena opcija i nešto što mi stoji na raspolaganju. To je nešto za što sam radio pet godina u Americi i o tome uvijek razmišljam.
Koji su ciljevi zapisani u nekoj vašoj bilježnici sa sportskim i životnim planovima?
- U sportskoj karijeri želim biti svaki dan u sportu. Kuglu bacam da vidim koliko daleko mogu, koliko ju do kraja karijere mogu najdalje baciti. Cilj mi je baciti kuglu 22 metra što je uspjelo tek šačici ljudi u cijeloj atletskoj povijesti. Još bitnije od toga mi je biti dobar primjer mladima i svim onima koji će se nakon mene baviti atletikom. Moj životni cilj je biti bolji čovjek i biti uvijek na raspolaganju mladima. U sportskom i duhovnom smislu pokušavam biti najbolja verzija sebe.
Marin Šarec
Los Angeles želi opet ugostiti Olimpijske igre
Jedini grad koji je dosad tri puta bio domaćin Olimpijskim igrama je London (1908., 1948. i 2012.), a isto sada želi i Los Angeles čiji predstavnici najavljuju kandidaturu za OI 2024. godine.
Već je predstavljen i logo Igara koji prikazuje anđela kako uživa na kalifornijskom suncu uz poruku „Follow the Sun“ (Slijedi Sunce).
- Ljudi ovdje svaki dan prate sunce u gradu u kojem žele ostvariti svoje snove, pune kreativnosti, inovacija i napretka. Pozivamo ljude da slijede sunce u Kaliforniji 2024. godine, da nam se pridruže u Los Angelesu na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama, gdje se pripremamo za novo razdoblje olimpizma, izjavio je na predstavljanju kandidature voditelj Casey Wasserman.
Los Angeles bio je domaćin Igrama 1932. i 1984. godine, a zadnji su put SAD organizirale ljetne OI 1996. kad je domaćin bila Atlanta.
Protukandidati Los Angelesu trenutačno su Budimpešta, Pariz i Rim. Međunarodni olimpijski odbor odlučit će o domaćinu OI 2024. na sesiji u Limi, 13. rujna 2017.
Olimpijci dobili novu korisnu digitalnu platformu!
Međunarodni olimpijski odbor pokrenuo je novu digitalnu platformu koju su sami olimpijci razvili za olimpijce. Riječ je o svojevrsnom digitalnom olimpijskom centru (Olympic Athletes’ Hub), platformi koja će međusobno još više približiti olimpijce i stvoriti aktivnu on-line zajednicu vrhunskih sportaša iz cijelog svijeta.
Naglasak ovog projekta je na razmjeni informacija, dobrobiti sportaša i obrazovanju, a na platformi će olimpijci moći tražiti podršku i savjete u svakoj fazi svoje karijere; od priprema za Olimpijske igre, podrške tijekom Igara i sportske karijere, pa sve do privikavanje na život nakon sportske karijere.
Hrvatska olimpijka Ana Jelušić, inače zaposlenica MOO-a koja je vodila ovaj projekt od najranije faze, vidi platformu kao idealan način za međusobnu podršku olimpijcima tijekom njihove karijere.
„Izgradili smo platformu koja će omogućiti sportašima da budu dio aktivne zajednice olimpijaca, koji svi prolaze kroz slične probleme, te može bitno unaprijediti stjecanje iskustava nužnih svim sportašima. To je alat koji bi mi kao olimpijki svakako bio koristan na nekim prethodnim Igrama jer ova platforma će olimpijcima omogućiti jednostavan pristup do svekolike podrške i svih informacije koje im trebaju“, rekla je Ana na predstavljanju nove platforme.
„Vrlo smo uzbuđeni zbog ove nove platforme Međunarodnog olimpijskog odbora i već vidim da će ona donijeti golemu korist olimpijcima u svim fazama njihove karijere“, izjavio je predsjednik Svjetske udruge olimpijaca Joël Bouzou.
Platforma je namijenjena je svim sportašima koji su dosad nastupali na Olimpijskim igrama ili se pripremaju za nastup na nekim od budućim Igrama. Nakon što se prijave, olimpijci će imati pristup raznim pogodnostima, uključujući posebne ponude tečajeva i programa, te pristup knjižnici MOO-a kao i on-line forumu.
Olimpijcima koji će se kvalificirati za Olimpijske igre u Rio de Janeiru aplikacija će biti unaprijed učitana na Samsungove telefone koje će se dobiti pri dolasku u Rio.
Svi olimpijci mogu pristupiti platformi putem linka www.olympic.org/athleteshub.
Nerealno je očekivati deset hrvatskih plivača na Olimpijskim igrama
TOMISLAV KARLO GLAVNI JE TAJNIK HRVATSKOG PLIVAČKOG SAVEZA, a uskoro će preuzeti i dužnost izbornika hrvatske plivačke reprezentacije. Olimpijac iz Atlante 1996. i pobjednik Svjetskog plivačkog kupa 2000. pokušava realno sagledati aktualnu situaciju u hrvatskom plivanju, svjestan da će se rezultati iz zlatnog razdoblja našeg plivanja u skoroj budućnosti teško ponoviti.
Pitaju li vas ljudi često gdje je nestalo hrvatsko plivanje i hoće li se jedan od naših najuspješnijih sportova ikad vratiti tamo gdje je bio prije 10 ili 15 godina?
- Hrvatsko plivanje nije nestalo, ono je prisutno. No, površniji pratitelji plivanja takvo pitanje baziraju gledajući samo vrh kvalitete, vrh ledenoga brijega za koji smo i u najboljim danima govorili da je neadekvatan uvjetima i svemu onome što Hrvatska ima. Ono što je započelo s mojom generacijom, pa se nastavilo s generacijom Gordana Kožulja, Duje Draganje i Sanje Jovanović bila je plejada izvanserijskih pojedinaca za čije smo rezultate znali da dugo, dugo nećemo moći spoznati koliko su vrijedni. Olimpijsku medalju smo čekali od Đurđice Bjedov 1968. godine, dočekali smo ju opet s Draganjom 2004. i lako je moguće da ćemo ju opet čekati 36 godina.
Mi se na europskim prvenstvima možemo nadati plasmanu u polufinale i finale, možemo doći i do poneke medalje, ali na svjetskim prvenstvima mi kao Hrvatska daleko zaostajemo za mnogim zemljama. Plivanje dijeli sudbinu ostalih sportova u Hrvatskoj. Jako teško je raditi u hrvatskim uvjetima, a tražiti rezultate za svjetski vrh. Nitko od naših trenera, primjerice, nema plaću veću od hrvatskog prosjeka i iluzorno je očekivati da oni onda mogu stvarati svjetske rezultate.
Ne pokazuju li i posljednji odlični rezultati Mateje Samardžić da naše plivanje, zapravo, ne može bez američkih sveučilišta? Barem kad je riječ o vrhunskim rezultatima.
- Ti rezultati pokazuju put kojim treba ići. Ako je bilo koji plivač i bilo koji trener spreman na ista odricanja kao Matea i njezin trener, siguran sam da može ostvariti iste takve rezultate i u Hrvatskoj. Matejin dan započinje u šest sati ujutro i ona je do osam navečer u punom pogonu. No, naravno da to u Hrvatskoj nije moguće: bazen se neće otvoriti u šest jer činovnik koji ga mora otvoriti radi od sedam, škola nije usklađena s potrebama treninga sportaša, trener ne može doći jer je na poslu...
Kad ste spomenuli trenere, u oči nam upada to da plivačkih baš i nema na posljednjem popisu onih koje sufinancira Hrvatski olimpijski odbor. Nema tamo čak ni sad već bivšeg izbornika Miloša Miloševića. Kako je to moguće?
- Na toj listi je samo trener Domagoj Zajec. On je trener našeg Nikole Obrovca – koji u posljednje vrijeme pokazuje veliki napredak – i od njega očekujemo da postane vrhunski trener. Miloš Milošević nije na toj listi, iako bih ja bih volio da je. Možda je i mogao biti, ali mislim da je tu presudno bilo to što je on otišao raditi u Tursku. Da je ostao, vjerujem da bismo se mogli izboriti za njega, tim više što je počeo postizati jako dobre rezultate i kao trener Sanje Jovanović i Marija Todorovića.
Nije li on otišao upravo zato što u Hrvatskoj nije imao odgovarajući status i prihode?
- To morate pitati njega. To bi mogao biti jedan od razloga, no zasigurno ne i odlučujući...
Kako ste vi, kao glavni tajnik saveza, zadovoljni statusom plivanja u Hrvatskom olimpijskom odboru i hrvatskom sportu uopće?
- Nisam zadovoljan cjelokupnim stanjem sporta u Hrvatskoj. Mi najviše energije trošimo na rasprave o toma tko ima kakav status u HOO-u, umjesto da se svi zajedno probamo izboriti za bolji status sporta u Hrvatskoj. Lako bismo se mi dogovorili s HOO-om kad bismo se imali o čemu dogovoriti.
Što bi podrazumijevao taj status kad je o plivanju riječ?
- Najveći problem plivanja su objekti, iako je situacija tu daleko bolja nego prije 20 godina. No, tamo gdje i imamo plivališta, imamo problema s korištenjem vodene površine za potrebe sporta. Kad smo se bavili ustrojem i sustavom plivanja u Hrvatskoj spoznali smo da više ne možemo napredovati u trokutu Zagreb – Split – Rijeka jer sve ono što smo imali bilo je iz tog trokuta. Nakon toga smo kao regiju „izmislili“ još i Sisak. Sada imamo bazen i u Dubrovniku, a za razvoj plivanja nužna su još plivališta u Slavoniji. U Slavonskom Brodu je napravljen bazen prošle godine, ali još nije zaživio. Tu su još Osijek i Vukovar, koji također gradi bazen. Očekujemo da plivališta budu strateški raspoređena po cijeloj Hrvatskoj što bi moglo dati daljnji zamah plivanju.
No, ni to ponekad nije dovoljno. Bazen u Makarskoj je, primjerice, napravljen prije deset godina, ali do danas ni jedan plivač iz Makarske nije došao na naše regionalno prvenstvo. Nekoliko puta smo pisali gradonačelniku i nudili mu pomoć i suradnju, no nikad nas nije primio. Kao i u svemu drugome, ljudi su najvažniji, važniji od objekta. Ljudi su ti koji rade.
Dakle, opet smo kod trenera?
Ključan problem svakog sporta, pa tako i plivanja, su klubovi i treneri, a upravo su to dva najzanemarenija segmenta u cijeloj toj priči o hrvatskom sportu. Govori se stalno o HOO-u, o nacionalnim savezima i o Sportskoj televiziji, a vrlo malo se govori o klubovima i trenerima koji su na rubu egzistencije. Umjesto da ih se tjera prema izvrsnosti, tjera ih se na preživljavanje. Pa je onda važnije u klubu imati 25 članarina nego jednog vrhunskog sportaša.
Kada je, pak, riječ o Hrvatskom plivačkom savezu, vi ćete biti novi izbornik. Koliko bi izbornik plivača želio vidjeti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru?
- Ja bih ih želio vidjeti 15, no to nije realno. Trenutačno imamo jednu sigurnu plivačicu s A normom – Mateu Samardžić – a po nekoj mojoj procjeni baziranoj na rezultatima iz prošlog olimpijskog ciklusa sigurni su već i Ana Radić, koja je na sekundu od A-norme na 200 mješovito, kao i Mario Todorović na 50 slobodno. Mislim da bi do norme mogli još i Marko Krce na 200 leđno te naš Amerikanac Anton Lončar. Osim njih imamo još nekoliko mladih plivača koji nas možda iznenade. Tu prije svih mislim na Frana Krznarića iz Mladosti koji je '94. godište. Dakle, četvero ili petero plivača konkurira za Igre u Riu.
Novi sustav kvalifikacija bitno je „skresao“ broj naših plivača na Olimpijskim igrama. Možemo li ih, međutim, barem u Tokiju 2020. ponovno očekivati desetak?
- Nema šanse. A-norma koja sada jedina sigurno vodi na Igre postavljena je na razini 12. rezultata na prethodnim Olimpijskim igrama i mi, jednostavno, nemamo i ne možemo imati deset ili više plivača s tako kvalitetnim rezultatima. Mi uvijek možemo očekivati dvoje ili troje plivača na Igrama, ne puno više od toga. No, to je sasvim u redu. Na europska prvenstva idemo s 12-ak plivača, na svjetska prvenstva s osam, a na Olimpijske igre s troje ili četvero. To je dobar sustav vrijednosti.
Sustav koji pokušavate preslikati?
Moram reći da smo mi jedini pojedinačni sport u Hrvatskoj koji je razvio sustav normi za nastup na prvenstvu Hrvatske. Imamo regionalna prvenstva u Splitu, Sisku, Rijeci i Zagrebu. Na njima nastupa 1300 plivačica i plivača, no na nacionalnom prvenstvu mogu nastupiti samo oni koji imaju normu. Tek kad pogledam kako izgledaju nacionalna prvenstva nekih drugih pojedinačnih sportova vidim koliko je to velik uspjeh za naš sport.
Govoreći o sustavu vrijednosti moramo spomenuti i dugo očekivanu nacionalnu strategiju sporta. Mislite li da bi ta strategija trebala odrediti i to koji su sportovi za Hrvatsku više, a koji manje važni?
- Da, ali taj status ne može biti upisan u kamen nego bi se trebao revidirati svakih pet godina. Pa bi među povlaštene i financirane sportove mogli doći oni koji prije tamo nisu bili i obrnuto. Ja bih, međutim, više volio da se razvije rasprava o tome koji su sportovi samoodrživi i koji mogu funkcionirati na tržištu bez ikakve potpore, a koji to nikad neće moći i kojima treba pomagati.
Ali, ovih samoodrživih je u Hrvatskoj jako malo.
- Na svijetu ih je jako malo, ne samo u Hrvatskoj. No, zanimljiv je primjer Velike Britanije koja je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. imala samo jednu zlatnu medalju, onu u veslanju. Nakon toga su napravili zaokret u sportu i rekli da svoje popularne nacionalne sportove – nogomet, ragbi i kriket – više neće financirati i novac su preusmjerili u druge sportove. A nakon toga, zanimljivo, i spomenutim sportovima je krenulo bolje jer su poradili na ugovorima s televizijom i sponzorima, napunili su stadione i počeli puno više zarađivati... Više državnog novca je, tako, ostalo onim sportovima koji nisu samoodrživi i broj olimpijskih medaljama im od tada rapidno raste.
Koliki dio potreba hrvatskog plivanja pokriva ono što vaš savez dobiva od države, odnosno od HOO-a?
- To je ono pitanje kokoš ili jaje. Mi uvijek unaprijed znamo koliko imamo novaca i na osnovu toga radimo planove. Naš bi plan bio daleko veći da ima više novca. Često se sport uspoređuje s kulturom, no ja neću govoriti o novcu koji dobiva kultura. Za mene je poražavajuće to da, nakon svega onoga što su hrvatski sportaši napravili, ni jedan sportaš ili trener nemaju od države plaćeno mirovinsko osiguranje, ono što imaju estradnjaci. Naglašavam i ovdje da bi to bilo naročito važno za trenere.
Vi ste nakon plivačke karijere ostali raditi u sportu. Je li to poželjan model za sport i zašto više sportaša ne ostaje raditi u sportu?
- To je osobni put. Meni kao sportskom dužnosniku u svakodnevnom radu neizmjerno pomaže to sportsko iskustvo. No, ono mi ništa nije značilo kad je riječ o sportskoj administraciji, to sam morao naučiti. Treba razlikovati te dvije dimenzije. Osobno sam kao američki student imao predispozicije i za ovo drugo, no trebalo mi je malo vremena. Problem je to što sportaši često završavaju karijeru bez „štaka“ koje im mogu pomoći u životu, što je još jedan specifikum naše države. U Americi značajno podupiru sportaše, i financijski i infrastrukturalno, ali uz uvjet da u školi imaju određen prosjek ocjena. Bez toga nema potpore. Kod nas, pak, sportaše tjeraju iz škole da bi se bavili sportom. To je ta razlika...
Marin Šarec
WOA poziva olimpijce na okupljanje u Riju
SVJETSKA UDRUGA OLIMPIJACA (WOA) objavila je početak akreditiranja za Olympians Reunion Centre by EY (ORC), svojevrsno okupljalište i društveni centar za sve olimpijce i njihove goste koji će doći na Olimpijske igre u Rio de Janeiro.
Zamisao je da ORC, smješten u legendarnom klubu Flamengo i u neposrednoj blizini plaža Copacabana i Ipanema, bude baza i dom olimpijcima tijekom Igara u Riu. U posebno dizajniranom i opremljenom prostoru na raspolaganju će im biti besplatan internet, okrjepa i televizijska slika s olimpijskih borilišta. ORC će, također, tijekom igara organizirati i brojne zanimljive i zabavne događaje za svoje goste.
WOA će na Olimpijskim igrama imati na raspolaganju i ograničen broj ulaznica za sva natjecanja te za njih također prima predbilježbe.
Akreditacije za ORC i ulaznice za olimpijska natjecanja u Rio de Janeiru zainteresirani olimpijci mogu zatražiti na web-stranici WOA-e.
AISTS nudi olimpijcima stipendije za postdiplomski studij u Lausannei
SVI OLIMPIJCI ZAINTERESIRANI ZA MAGISTERIJ iz sportske administracije (MSA) mogu zatražiti školarinu za studij na Akademiji za sportsku znanost i tehnologiju (AISTS) u Lausannei za 2017. godinu.
MSA je jedinstveni 14-mjesečni postdiplomski studij sportskog menadžmenta priznat i potvrđen od Međunarodnog olimpijskog odbora, na kojem se stječu znanja i vještine iz upravljanja, ekonomije, tehnologije, prava, sociologije i medicine.
Školarina u iznosu od 14.000 CHF pokriva polovicu troškova studija, a studenti sami snose troškove putovanja i boravka u Lausannei. Rok za prijave je 15. svibnja 2016.
Više informacija potražite na aists.org/scholarships
Je li neki sport vrhunski ili ne određuju prije svega rezultati
SLAVKO PODGORELEC BIVŠI JE DUGOGODIŠNJI GLAVNI TAJNIK HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA, a oni bolje upućeni u sport znaju i da je u raznim dobnim skupinama bio prvak Hrvatske u hrvanju, dizanju utega i šahu. Prošle godine napisao je Program rekonstruiranja hrvatskog sporta, a zanimljivo je da je taj dokument s detaljno razrađenim akcijskim planom napisao po narudžbi Hrvatske seljačke stranke, odnosno Domoljubne koalicije. No, iako je Program napisan prije godinu, prihvaćen od svih tijela HSS-a, pa čak i otisnut, poslije parlamentarnih izbora „gubi mu se trag“.
- Oko tog Programa je zavladala nekakva zavjera šutnje. Bilo je dogovoreno da HSS i Domoljubna koalicija Program rekonstruiranja sporta i nužne izmjene zakona i propisa što prije stave na dnevni red Sabora, no to se za sada nije dogodilo. Program je nakon izbora, između ostalih, dostavljen i predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a Ivanu Šukeru i potpredsjedniku Vlade Boži Petrovu, no nikakve reakcije nema. Do mene je tek došla informacija da se realizacija Programa odgađa za dvije godine.
Akcijski plan ima 24 točke, a među prioritetima je ukidanje sadašnje Uprave za sport u sklopu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te ustrojavanje samostalnog Središnjeg državnog reda za sport. Zašto?
- U uredbi o funkcioniranju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta samom sportu su posvećena ukupno dva i pol članka ili oko 3 posto ukupnog teksta. A i tu se 90 posto napisanoga odnosi na Hrvatski olimpijski odbor. Sport je tek jedna od 14 ustrojbenih jedinica tog ministarstva i sasvim je marginaliziran. Bio bi on, to je sasvim sigurno, jednako marginaliziran i kao dio bilo kojeg drugog ministarstva, bez šanse da se u javnosti tretira kao važna društvena djelatnost.
Dakle, ne bi dobro funkcionirao ni kada bi ga se pripojilo Ministarstvu turizma, što u posljednje vrijeme predlažu i iz Hrvatskog olimpijskog odbora?
- Ne, nikako. I tamo bi sport bio marginaliziran. Jedino pravo rješenje je da bude zasebna jedinica, središnji državni ured izravno odgovoran Vladi i sa statusom, recimo to tako, poluministarstva.
No, glavni problem je uvijek novac. I u ovom slučaju se sve vrti oko raspodjele javnog novca i povećanja iznosa namijenjenog sportu. Je li taj problem, uopće, trenutačno u Hrvatskoj rješiv?
- Je. Još je 1997. donesen Zakon o igrama na sreću i nagradnim igrama koji je predviđao izdvajanje 33 posto prihoda Hrvatske lutrije za javne potrebe sporta. Taj zakon, međutim, od samog početka nije poštivan, pa je tako i u vrijeme dok je predsjednik Vlade bio sadašnji predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sport bio zakinut za 60-ak milijuna kuna. Nastavljeno je to i u vrijeme mandata Ivice Račana i taj se zakon počeo primjenjivati tek u Sanaderovo i Šukerovo vrijeme. Pa su onda prihodi Hrvatskog olimpijskog odbora naglo skočili s 35 na 120 milijuna kuna godišnje!
Zakon je kasnije mijenjan, izostavljene su iz njega nagradne igre i samo dio prikupljenog novca je usmjeren u sport. Osim toga, od 2012. sport ne dobiva ništa iz samog Proračuna, dakle na teret poreznih obveznik, već samo novac od igara na sreću. No, iako se prihodi od igara na sreću stalno povećavaju, izdvajanja za sport sve se više smanjuju. Kad bi se, primjerice, sport financirao prema spomenutom zakonu iz 1997. godine, HOO bi, izračunao sam, 2014. dobio 300 milijuna kuna! Prema mojem prijedlogu profitirao bi čak i lokalni sport kojem bi se usmjerio dio sredstava.
Možda bi trebalo uključiti i neke druge izvore financiranja. Ne bi li s toliko sportskih zvijezda i kandidata za olimpijska odličja HOO trebao namaknuti znatno više sredstva od sponzora?
- Naravno. Reći ću vam samo to da smo 90-ih od marketinga dobivali 12 milijuna kuna godišnje, dok je lani HOO s te stavke uprihodio ispod pet milijuna. Trebali bi se u HOO-u zamisliti zašto je tome tako...
Osim zbog premalo novca za sport, u HOO-u najviše negoduju zbog toga što država još uvijek nije donijela strategiju sporta. Njezino donošenja, kao i donošenje novog Zakona o sportu predviđa i vaš Program.
- Prije svega, treba reći da je donošenje strategije zadaća HOO-a! Tako piše u Statutu HOO-a i u Zakonu o sportu, pa zato Mateša strategiju ne treba tražiti ni od koga drugoga već od samog sebe. Što se tiče Zakona o sportu, on je od samog početka bio faličan, u jednom članku čak i protuustavan, a ni nakon deset godina mnogi nisu ispunili obaveze koje taj zakon propisuje. Trećina Zakona se, primjerice, bavi privatizacijom klubova, a ipak ni do danas nemamo pravo rješenje za to.
Kada govorimo o strategiji, odnosno nacionalnom programu sporta, što bi on trebao sadržavati? Treba li taj dokument odrediti i koji su sportovi od posebnog interesa za Hrvatsku, što mnogi, pa i čelnici HOO-a, često zagovaraju?
- Ne. To je sasvim kriva postavka. Ne možete vi određivati koji su sportovi državni, a koji nisu. To je socijalistički način gledanja. Je li neki sport vrhunski ili ne, određuju prije svega rezultati, a onda i to koliko je rasprostranjen i priznat u svijetu. Dakle, uspjeh određuje tko će biti financiran, ali prema točno određenim načelima, kriterijima i mjerilima.
Ono što bi sama strategija trebala sadržavati piše u Bijeloj knjizi o sportu i Akcijskom planu Pierre de Coubertin, čega se moraju pridržavati sve zemlje Europske unije. Treba to samo primijeniti na Hrvatsku u okviru naših mogućnosti. Strategija, naime, sadrži načela kojih se treba pridržavati kod donošenja godišnjih programa. To se sve može napraviti za dva tjedna! No to netko ne želi ili ne zna napraviti.
Zanimljivo je da predlažete i ukidanje Nacionalnog vijeća za sport kao - nepotrebnog?
- Ne znam što će nam nešto što bi trebalo biti nadtijelo Hrvatskom olimpijskom odboru, resornom ministarstvu i Kineziološkom fakultetu. To vijeće od samog početka nije funkcioniralo. Trebalo mu je 3,5 godine da profunkcionira, a onda je već na prvoj sjednici zapelo oko toga što bi ono, zapravo, trebalo raditi, odnosno tko bi što trebao napraviti. Ja sam predložio da HOO što prije napravi strategiju sporta kao osnovu za funkcioniranje hrvatskog sporta, na što je Mateša rekao da HOO nema ništa s time i već tu smo se razišli. Nismo se uspjeli dogovoriti čak ni oko Statuta vijeća. Nacionalno vijeće za sport je sasvim nepotrebno tijelo na koje se bez veze troši proračunski novac.
Marin Šarec
U Olimpiji zapaljen olimpijski plamen
U grčkoj Olimpiji, kolijevci antičkih Igara, zapaljen je olimpijski plamen.
Glumica koja je utjelovila drevnu svećenicu boga Zeusa zapalila je baklju sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog ogledala, sukladno drevnim običajima. Baklja će više od mjesec dana putovati kroz Grčku prije negoli će 27. svibnja biti predana organizatorima Igara u Rio de Janeiru.
„Danas ispisujemo povijest: ove će Igre biti poruka nade u ovim teškim vremenima i plamen će prenositi tu poruku u sve dijelove Brazila i cijelog svijeta“, rekao je predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach.
Olimpijske igre u Rio de Janeiru održavaju se od 5. do 21. kolovoza.
Prijavite se na olimpijske online tečajeve i osvojite Swatch sat!
Sve olimpijce koji žele povećati svoje izglede na i izvan sportskih terena Međunarodni olimpijski odbor i Svjetska udruga olimpijaca pozivaju da se prijave na Athlete Learning Gateway.
Athlete Learning Gateway trenutno nudi 16 kratkih tečajeva koji pokrivaju niz zanimljivih i relevantnih tema s područja psihologije i zdravlja sportaša u sportskoj karijeri i nakon nje. Prilagođeni sportašima u svim fazama njihove karijere, besplatni online tečajevi za cilj imaju poboljšanje trenutnih mogućnosti i perspektive olimpijaca.
Tijekom travnja svi mogu sudjelovati i u natječaju u kojem je glavna nagrada olimpijski Swatch sat! Da biste sudjelovali u izvlačenju trebate se prijaviti na bilo koja dva online tečaja.
Tečajeve u ponudi Athlete Learning Gatewaya možete pogledati OVDJE>>>
Uvjete za sudjelovanje u nagradnoj igri pogledajte OVDJE>>>
Janica Kostelić imenovana pomoćnicom ministra znanosti, obrazovanja i sporta
Vlada RH je na svojoj 17. sjednici imenovala Janicu Kostelić pomoćnicom ministra znanosti, obrazovanja i sporta, čime je najbolja hrvatska sportašica svih vremena postala čelna osoba Uprave za sport pri spomenutom ministarstvu.
Ovime je nastavljena praksa imenovanja bivših vrhunskih sportaša na tu dužnost. U mandatu prethodne Vlade pomoćnici ministra znanosti, obrazovanja i sporta bili su dvostruki svjetski košarkaški prvak i olimpijski doprvak Pero Skansi te dvostruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak u vaterpolu Tomislav Paškvalin.
Janica Kostelić je s četiri olimpijska zlata najuspješnija alpska skijašica u povijesti Zimskih olimpijskih igara, a ima i pet zlatnih medalja sa svjetskih prvenstava. Osvajačica je tri velika kristalna globusa ukupne pobjednice svjetskog skijaškog kupa.
Prijeti li Rusiji zbog dopinga suspenzija svih sportskih saveza?
Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach najavio je mogućnost suspenzije svih ruskih sportskih saveza dokaže li se da je država prikrivala doping na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju 2014. godine!
„Optužbe da su ruski dužnosnici prikrivali doping na ZOI u Sočiju predstavljaju šokantnu dimenziju dopinga i nezamislivu razinu kriminala“, rekao je Bach i dodao kako će, ako se te optužbe dokažu, kazne biti oštre, uključujući i doživotne zabrane sudjelovanja na Olimpijskim igrama i isključenje i suspenzije svih ruskih sportskih saveza.
Osim toga, MOO je objavio kako je nakon novih dopinških testova na uzorcima sportaša koji su nastupali na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu otkriven 31 pozitivan nalaz, zbog čega je MOO pokrenuo disciplinske postupke protiv za sada neimenovanih prijestupnika. Sportaši kod kojih je otkriveno uzimanje nedopuštenih stimulativnih sredstava dolaze iz 12 država te šest različitih sportova.
Kompromis: HOO-u 121,6 milijuna kuna iz Državnog proračuna!
Višemjesečna blokada financiranja Hrvatskog olimpijskog odbora riješena je svojevrsnim kompromisom. Donošenjem Vladine Uredbe o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2016. i potpisivanjem Ugovora o definiranju međusobnih prava i obveza vezanih uz financiranje programa javnih potreba u sportu državne razine za 2016. godinu, HOO će ove godine iz raznih izvora Državnog proračuna dobiti 121,6 milijuna kuna.
Podsjećamo, u prosincu 2015. Skupština HOO-a usvojila je Program javnih potreba sporta državne razine i financijski plan za 2016. u iznosu od 157,9 milijuna kuna, od čega je 142 milijuna kuna trebalo doći iz Državnog proračuna. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je, međutim, tražilo da se taj iznos smanji na 96 milijuna kuna.
Spomenutim kompromisnim rješenjem Financijski plan HOO-a za ovu godini iznosit će ukupno 136,8 milijuna kuna.
Sportaši bi trebali biti na većini važnih funkcija u sportu
VALENT I MARTIN SINKOVIĆ NAJBOLJI SU DVOJAC NA PARIĆE NA SVIJETU. Nepobjedivi su na veslačkoj stazi već dvije godine, pa s nestrpljenjem očekujemo vidjeti kako će svjetski i europski prvaci odveslati olimpijsku regatu u Rio de Janeiru.
Stavili ste si u zadaću preveslati, pretrčati, odvoziti biciklom..., 9600 kilometara do početka Olimpijskih igara u Riu. Hoćete li uspjeti u toj nakani?
VALENT: Malo smo kasno krenuli da bismo to obavili, pa će nam sigurno malo nedostajati. Ali, ideja je bila da radimo neke akcije, da malo promoviramo veslanje, da nam ljudi pomognu...
Dakle, uključuju se preko vaše aplikacije na Facebooku i dodaju svoje kilometre?
VALENT: Uključuju se sa skrolanjem i dodaju kilometre, ali ni to neće biti dovoljno, morat ćemo raditi neke veće akcije. Već ćemo nešto smisliti.
MARTIN: Ako ništa drugo, napravit ćemo te kilometre u avionu do Rija!
Sada ste u poziciji da vas baš svi smatraju glavnim favoritima za zlato i našim najsigurnijim zlatom u Riju. Olakšava li vam to ili otežava put do Rija?
MARTIN: Ne osjećamo neko posebno opterećenje. Jesmo favoriti, ali još uvijek nismo olimpijski pobjednici. Moramo još puno raditi da bismo u Riju došli prvi na cilj. Toga smo sasvim svjesni.
VALENT: Nismo više tako mladi i neiskusni, znamo kako to ide. Favoriti ne pobjeđuju baš uvijek, na startu svi imaju jednake šanse. To što se događalo dvije godine prije toga neće značiti puno.
Neki sportaši, međutim, nikad ne bi javno rekli: Da, idemo po olimpijsko zlato! Vi ne bježite od te prognoze.
VALENT: Činjenica je da već dvije godine nismo izgubili utrku, a i u Riju ćemo veslati protiv istih suparnika. Jest da su to Olimpijske igre, ali suparnici su nam oni isti ljudi koje stalno pobjeđujemo na drugim natjecanjima. Mislimo da smo trenutno najbolji i ne bismo se zadovoljili olimpijskim srebrom! Iako, neće biti kraj svijeta ako ne osvojimo to zlato...
MARTIN: Ja bih se osjećao malo bedasto da kažem „Idemo po finale“ ili „Idemo po medalju“. Dvije godine nismo izgubili utrku i normalno je da očekujemo zlato. Ali, mi nikad nismo rekli da ćemo osvojiti zlato. Vjerujemo u zlato, treniramo za zlato, ali nikad ne možeš biti siguran da ćeš ga osvojiti.
Ta vaša pozicija i rezultati koje ostvarujete skrenuli su na vas veliku pozornost javnosti i medija. Pomaže li vam to barem u razgovoru sa sponzorima?
VALENT: Sigurno je da će pomoći, a jasno nam je i da će ta pozornost još i rasti kako se približavaju Olimpijske igre. Za sada dosta dobro izlazimo na kraj s time, a nakon zadnje utrke Svjetskog kupa otići ćemo na Peruću, gdje imamo potpuni mir i gdje se možemo posvetiti samo pripremama. Dobro će nam to doći da se malo maknemo od svega.
MARTIN: Meni mediji ne mogu stvoriti veći pritisak od onoga koji stvorim sam sebi. Mi, ipak, više od medija i svih ostalih priželjkujemo pobjedu i zato meni mediji ne stvaraju neki poseban pritisak.
Kad je netko uvjerljivo najbolji na svijetu možda se paradoksalnim čini pitanje o uvjetima za trening. No, znamo da tu nije sve blistavo. Bilo je svojedobno upitno tko će vam kupiti čamac, a problema je bilo čak i s odlaskom na posljednje Europsko prvenstvo. Vi o tome baš ne volite govoriti, ali...
VALENT: Koristim prigodu da se zahvalim svima onima koji nam omogućuju da se mi o tome ne moramo brinuti. Mi smo, primjerice, bili sigurni da ćemo bez obzira na sve otići na EP u Brandenburg. Loše je, dakako, što sve to ne ide onako kako bi trebalo ići, ljudi oko nas su se morali snalaziti za novac na razne načine. Mi zbog svega toga, međutim, nismo osjećali nikakav pritisak niti nam je to maknulo fokus s veslanja. Ne znamo sve činjenice, pa o tome ni ne možemo puno govoriti.
Što je sa stipendijama i sponzorima? Mogu li uopće najbolji svjetski veslači preživjeti u Hrvatskoj?
VALENT: Zadovoljni smo, ali naravno da može bolje. Mi bismo voljeli da si veslanjem možemo osigurati budućnost, ali to, na žalost, ne možemo. Imamo olimpijsku stipendiju, pomaže nam Red Bull, Citroën na daje automobile... Situacija je puno bolje nego prije četiri godine, zadovoljni smo, ne možemo reći da loše živimo, ali voljeli bismo da si od tih prihoda možemo, primjerice, kupiti stanove ili nešto tako...
No, olimpijsko srebro iz Londona je, ipak, pomoglo?
MARTIN: Je, sada je puno bolje. Ono što ja volim reći – živimo bolje od većine Hrvata. Neki sportaši puno više zarađuju, ali ni nama ništa ne fali. Što se toga tiče, možemo se fokusirati na sport i ne razmišljati o ostalome. Trenutno nam ni ne treba više.
Kad smo već spomenuli London, kako je četvorka iz srebrnog olimpijskog četverca podnijela raspad te uspješne posade. Ima li kakvih „repova“ u odnosima s Damirom Martinom i Davidom Šainom?
MARTIN: Čini mi se da je tu sve u redu. Zahvalio bih dečkima što su reagirali vrlo profesionalno kad smo im rekli da ćemo karijeru nastaviti u dvojcu. Bilo im je jasno da smo srušili svjetski rekord, da smo uistinu dominantni u „dublu“ i prihvatili su to.
Tim više što smo osim jakog dvojca dobili i svjetski vrijedan samac. Je li nakon dva europska zlata i Damir Martin sada favorit za odličje u Rio de Janeiru?
VALENT: Definitivno – da! Naročito je ove sezone, u kojoj se jako podigao, pokazao da je sigurno kandidat za medalju. Uopće ne sumnjam da će se boriti za medalju u Riju, no tu bi o medaljama mogle odlučivati stotinke sekunde. Ali, on će i u sljedećem olimpijskom ciklusu biti jedan od najboljih na svijetu. Napravio je super posao u zadnje dvije godine!
Ljudi koji gledaju veslanje na televiziji vjerojatno ne vide koje sve „sitnice“ odlučuju o rezultatu i konačnom plasmanu. Vjetar je, primjerice, bio važan faktor i na OI u Londonu i sada na EP u Brandenburgu.
MARTIN: Vjetar u Londonu se promijenio prije utrke, pa nismo stigli podesiti vesla, a sad na europskom prvenstvu smo se po jakom vjetru i valovima mi snašli bolje od ostalih. Vjetar, inače, uopće ne volimo jer je sasvim moguće da se u takvim uvjetima čamac prevrne ili potopi. Ali da u veslanju ima puno nijansi, ima. Trebali biste vidjeti kad dođe novi čamac, pa ga trener počne podešavati. To traje tri sata! Veslanje izgleda jako jednostavno, ali je zapravo jako komplicirano: nagibi, duljina vesla, duljina nogara... stotinu detalja.
Postoje li brze i spore staze?
MARTIN: Da, znamo za staze gdje je voda hladnija, pa su sporije od ostalih. Za München se, tako, zna da je staza malo sporija, u Amsterdamu je brza jer uvijek puše povoljan vjetar. Ali sve to ne mora ništa značiti.
Razmišljate li ponekad o karijeri nakon veslanja? Izbor fakulteta – kineziologija i sportski menadžment – govore da namjeravate ostati u sportu ili uz sport.
VALENT: Ja se svakako vidim u sportu, neovisno u kojoj ulozi. Završio sam studij za sportskog trenera i kondicijsku pripremu sportaša, sada završavam dvije godine specijalizacije, tako da ću sigurno ostati u sportu, vjerojatno u trenerskoj ulozi. Sport je ono što obožavam i jedino se u sportu vidim. No, daleko je još do toga jer namjeravamo veslati još dva olimpijska ciklusa, dakle punih osam godina.
MARTIN: Ja se baš ne vidim u trenerskoj ulozi. Uvijek ću se rekreativno baviti sportom, a što ću raditi u životu, to mi je trenutno vrlo teško reći.
Bivši sportaši na važnim sportskim funkcijama, to je trenutačno vrlo aktualna tema. Kakav je vaš stav o tome?
VALENT: Sportaši sigurno najbolje znaju kako sve funkcionira i što sportašima treba. A sportaš će i najviše cijeniti sportaša jer dobro zna što ovaj sve proživljava i što mu je sve potrebno. Ne kažem da na funkcijama u sportu moraju biti isključivo sportaši, ali sportaši bi trebali više odlučivati o sportu. Ovaj primjer s Janicom Kostelić na mjestu pomoćnice ministra je nešto jako pozitivno i s tim trendom treba nastaviti.
MARTIN: Ja mislim da bi sportaši trebali biti u većini na važnim sportskim funkcijama. Ne bih imao ništa protiv raditi na nekoj takvoj funkciji kad završim sportsku karijeru.
U hrvatskom sportu posljednjih godina ima jedan zanimljiv trend, posebice kad govorimo o Olimpijskim igrama: braća Skelin, sestre Zaninović, braća Glasnović, braća Žugaj, braća Sinković... Imamo li kakvu zgodnu poslovicu, poruku ili zaključak vezan uz to?
VALENT: Kod nas je „štos“ u tome što se toliko dobro razumijemo da znamo što ovaj drugi misli, pa ne moramo puno ni razgovarati. Lakše je s bratom prebroditi probleme i konflikte, a i lakše si oprostimo kad si neke stvari kažemo. Prije ćeš se pomiriti s bratom, nego s nekim drugim. Kod nas sve to odlično funkcionira, pa je tako, pretpostavljam i kod drugih. Znaš da ćeš potporu brata imati što god se dogodilo. S drugim partnerima nije uvijek baš tako. Dođe do zasićenja, svatko ode svojim putem...
MARTIN: Isto razmišljamo. Bratu ćeš neke stvari puno lakše oprostiti i zaboraviti. To je velika istina. Dnevno smo na treningu 4, 5 sati zajedno, na pripremama i po cijele dane, pa ako nekoga baš ne podnosiš to je teško izdržati.
Marin Šarec
Sada i profesionalni boksači mogu na Olimpijske igre!
Međunarodni boksački savez je na kongresu u Lausannei promijenio svoj Statut i tako dopustio profesionalcima nastup na Olimpijskim igrama već od ovogodišnjih koje će se održati u Rio de Janeiru!
Predsjednik AIBA-e Ching-Kuo Wu rekao je da je više od 95 posto zastupnika na kongresu glasalo za izmjene Statuta kojima je to omogućeno. No, kako su kvalifikacije za Rio u samoj završnici, profesionalni boksači imat će još samo jednu priliku za plasman u Rio, onu na kvalifikacijskom turniru u Bakuu od 16. do 25. lipnja.
Promatrači ovaj potez AIBA-e smatraju jednako važnim za Olimpijske igre kao i svojedobno uključivanje NBA-košarkaša ili NHL-hokejaša. Podsjetimo, mnogi od najuspješnijih profesionalnih boksača u povijesti tog sporta (Muhamed Ali, Joe Frazier, Lennox Lewis, Evander Holyfield, Vladimir Kličko...) prethodno su nastupali na Olimpijskim igrama.
Hrvatski klub olimpijaca i HRT zajedno prate Olimpijske igre u Riju!
Foto: Krasnodar Peršun
Predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac i vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniša Kovačić potpisali su u utorak sporazum o suradnji, temeljem kojeg će hrvatski olimpijci sudjelovati u HRT-ovim emisijama i svojim stručnim komentarima pomoći gledateljima u praćenju prijenosa sportskih događaja s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru.
U razdoblju od 5. do 21. kolovoza 2016. po dva predstavnika Hrvatskog kluba olimpijaca će, tako, sudjelovati u emisiji CROPACABANA koja će se za vrijeme Igara u Riju svake večeri emitirati na kanalu HRT 2.
Osim toga, HRT i Hrvatski klub olimpijaca ovim sporazumom iskazuju interes surađivati na području promicanja olimpijskih vrijednosti kroz:
- podizanje svijesti javnosti o Olimpijskim igrama kao najvećem sportskom globalnom događaju;
- praćenje humanitarnih akcija i drugih nekomercijalnih promotivnih aktivnosti Hrvatskog kluba olimpijaca;
- zajedničku borbu protiv bilo kojeg oblika rasne, spolne ili neke druge vrste diskriminacije;
- zajedničku borbu protiv upotrebe dopinga kao velikog problema modernog sporta.
Ovim se, ujedno, ostvaruju i proklamirani ciljevi Hrvatskog kluba olimpijaca vezani uz veću nazočnost vrhunskih sportaša u javnosti te njihovom većem utjecaju na događanja u hrvatskom sportu.
MOO i Athlete Career za obrazovanje vrhunskih sportaša
U Lausannei je uz sudjelovanje 37 aktualnih i bivših olimpijaca te sportskih stručnjaka održan seminar programa Athlete Career Međunarodnog olimpijskog odbora. Riječ je o edukaciji vrhunskih sportaša i njihovoj pripremi za život nakon sportske karijere, pri čemu je program usredotočen na edukaciju o tome kako se što bolje pripremiti za kraj karijere te na znanja i vještine koje su olimpijcima potrebne da bi bili uspješni i izvan sportskih borilišta.
Seminaru je nazočio i predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Zoran Primorac, koji je i sam tijekom svoje sportske karijere bio uključen u proces obrazovanja na dodiplomskim i diplomskim studijima.
„To nije uvijek bilo lako, ali uspio sam“, rekao je Primorac.
Portal WOA piše o obilježavanju Olimpijskog dana u Hrvatskoj
.jpg)
Na web stranici Svjetske udruge olimpijaca (WOA) objavljena je priča o obilježavanju Olimpijskog dana u Hrvatskoj.
"Hrvatski klub olimpijca je otpočetka važan partner u svim aktivnostima vezanima za ovu proslavu, zbog velikog utjecaja koji olimpijci kao uzori imaju na društvo, a posebice na djecu i mlade. To je bilo naročito vidljivo na proslavi u Zagrebu, gdje su nazočni olimpijci ostavili fantastičan dojam na djecu i pomogli širenju olimpijskih vrijednosti na nove generacije", rekla je tom prigodom Danira Nakić Bilić, voditeljica Odjela za promicanje olimpizma u Hrvatskoj olimpijskoj akademiji i dopredsjednica Hrvatskog kluba olimpijaca.
Više pročitajte OVDJE>>>
Primorac: Svi moramo podići glas za spas našeg sporta i sportaša!
Hrvatski sport i hrvatski sportaši još jednom su poraženi iako su bili bolji na sportskom terenu. Skupina huligana i kukavica još jednom je iskoristila sportsku arenu za osobne obračune i privatne ratove te teškim izgredom osramotila Hrvatsku pred očima cijele Europe. I, vjerojatno, zaustavila pobjednički pohod naših sjajnih nogometaša na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Njihov talent, trud, odricanje i izgaranje na terenu nestali su u dimu baklji i petardi, pobjedu su im uzeli oni koji nisu došli bodriti i navijati, nego mrziti i uništavati.
Mi sportaši uvijek možemo podnijeti poraz o boljeg suparnika, ali nismo spremni da nam pobjedu uskrate onako kako je to grupica izgrednika sinoć napravila našim nogometašima u Saint-Étienneu. Sportaši su uvijek ponosni na svoje i uspjehe svoje reprezentacije, na trenutke kad svira himna i kad se vijori hrvatska zastava. Hrvatska je zemlja velikih sportskih talenata i velikih sportskih pobjeda, pa je takvih trenutaka, na radost ljubitelja sporta, posljednjih desetljeća bilo jako puno. I zato sada svi zajedno moramo podići glas za spas našeg sporta i sportaša!
Nije više dovoljno samo osuđivati nemile događaje poput onog sinoćnjeg u Saint-Étienneu. Mi sportaši okupljeni u Hrvatskom klubu olimpijaca tražimo da se privedu pravdi svi oni koji su jučer sudjelovali u bezumnom napadu na sport i sportaše i apeliramo na sve nadležne institucije da spriječe ponavljanje ovakvih i sličnih incidenata na sportskim borilištima. Sada je krajnji trenutak za to.
I dalje tvrdimo da su sportaši najbolji promotori Hrvatske u svijetu i zato tražimo da nam se omogući da to i dalje budemo. Udaljimo sa sportskih borilišta one koji nas u tome sprečavaju i šalju u svijet sasvim drukčiju sliku Hrvatske!
Zoran Primorac
Predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca
Olimpijski dan ili kako je sve počelo
Olimpijskim danom obilježava se osnivanje Međunarodnog olimpijskog odbora na kongresu u Sorboni, 23. lipnja 1894. godine. Inicijator tog kongresa, kao i ideje obnove antičkih Olimpijskih igara, bio je Francuz Pierre de Coubertin.
Coubertin se idejom olimpizma zarazio obilazeći britanska i američka sveučilišta koja su njegovala uspomene na starovjekovne Olimpijske igre. Shvativši da ima puno istomišljenika, organizirao je od 16. do 23. lipnja 1894. kongres u pariškoj Sorboni i tamo predložio oživljavanje helenskih Olimpijskih igara, koje su se u grčkoj Olimpiji održavale od 776. godine prije Krista, pa sve do 393. godine nove ere kada ih je ukinuo rimski car Teodozije.
Zadnjeg dana kongresa osnovan je Međunarodni olimpijski odbor kojem je za prvog predsjednika izabran Grk Demetrios Vikelas, dok je Coubertin izabran za glavnog tajnika. Odlučeno je da se Igre prve Olimpijade modernog doba održe u njihovoj domovini Grčkoj te da se poput starovjekovnih Igara održavaju svake četiri godine. Prve moderne Olimpijske igre održane su u Ateni od 6. do 15. travnja 1896. godine, dok će XXXI. biti održane od 5. do 21. kolovoza ove godine u Rio de Janeiru.
Škaro predstavio svoju četvrtu knjigu
U nazočnosti brojnih uzvanika iz sportskog, društvenog i političkog života Zagreba, Hrvatske i regije, naš brončani boksački olimpijac iz Seula 1988. i glavni tajnik Hrvatskog kluba olimpijaca Damir Škaro, predstavio je u četvrtak svoju knjigu Sport u vremenu globalizacije, nastalu u suradnji s akademikom Vladimirom Stipetićem. Riječ je o Škarinoj četvrtoj knjizi, nakon dosad objavljenih naslova Marketing u politici 21. stoljeća, Velikani hrvatskog sporta i Menadžment olimpijskih igara.
U knjizi Sport u vremenu globalizacije Stipetić i Škaro, koji je i sam doktor ekonomskih znanosti, prikazuju sport kao važan gospodarski čimbenik i djelatnost koja u Europi pridonosi ukupnom BDP-u s čak tri posto.
„U ovoj knjizi težište je na prikazu prodiranja profesionalnog sporta kao gospodarske djelatnosti koja ima sva obilježja privredne grane. Ona spaja bogato akademsko iskustvo i osobnu predanost vrhunskom svjetskom sportu. U knjizi se sport gleda kroz oči ne samo vrhunskih znanstvenika nego i sudionika velikih sportskih manifestacija“, napisao je u predgovoru olimpijac i bivši vrhunski tenisač dr. Mario Ančić, koji je uz dr. Slavena Leticu, dr. Ivu Andrijanića i dr. Mladena Vedriša bio jedan od recenzenata knjige.
Bez ruskih atletičara na Igrama u Riju!
Sud za sportsku arbitražu sa sjedištem u Lausannei odbio je žalbu Ruskog olimpijskog odbora i 68 ruskih atletičara te potvrdio zabranu nastupa na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, koju im je izrekla Međunarodna atletska federacija zbog sustavnog dopingiranja.
To znači da ruske atletičarke i atletičari neće nastupiti na Igrama u Riju! No, ovakav rasplet slučaja s ruskim atletičarima mogao bi dovesti i do zabrane nastupa svim ruskim sportašima na predstojećim Igrama.
Naime, nakon što je u istrazi nezavisnog istražnog povjerenstva predvođenog kanadskim profesorom prava Richardom McLarenom nepobitno dokazano da su ruske državne institucije sudjelovale u manipuliranju uzorcima ruskih sportašica i sportaša na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju, Svjetskom atletskom prvenstvu u Moskvi i Svjetskom prvenstvu u vodenim sportovima u Kazanju, Međunarodni olimpijski odbor donio je odluku o suspenziji pojedinih ruskih sportskih dužnosnika te najavio moguću sankciju izbacivanja svih ruskih sportaša s Olimpijskih igara u Brazilu.
MOO je najavio da će prije donošenja ove odluke pričekati rasplet slučaja ruskih atletičara na Sudu za sportsku arbitražu. Kako je CAS podržao izrečenu zabranu nastupa, lako je moguće da će Igre u Rio de Janeiru proći bez sudjelovanja ruskih sportaša.
To se posljednji put dogodilo 1984. godine, kad je najveći dio zemalja Varšavskog pakta predvođenih SSSR-om bojkotirao nastup na Igrama u Los Angelesu, kao odgovor na bojkot OI u Moskvi 1980. od strane SAD-a i saveznika.
Olimpijci, donirajte svoju opremu Olimpijskom muzeju u Lausannei!
Svjetska udruga olimpijaca (WOA) poziva sve svoje članove, stare i mlade, sadašnje i buduće, da doniraju nešto od svoje sportske opreme i suvenira s Olimpijskih igara Olimpijskom muzeju u Lausannei.
Svoje mjesto u olimpijskoj povijesti svi olimpijci mogu osigurati na dva načina:
1. Mogu donirati dio svoje sportske opreme ili pribora koji su koristili na nekima od Olimpijskih igara. Ta će oprema biti sačuvana u kolekciji nasljeđa i izložaka Međunarodnog olimpijskog odbora u Olimpijskom muzeju.
2. Mogu ispričati neka od svojih olimpijskih iskustva u video-intervjuu u WOA-inom Olympians Reunion Centru u Rio de Janeiru tijekom predstojećih Olimpijskih igara.
Za sve informacije o doniranju suvenira možete pisati na e-mail adresu heritage@olympic.org, a više o cijeloj akciji pogledajte ovdje>>>.
Olimpijci koji će boraviti u Riju mogu se za Olympians Reunion Centar registrirati na stranici olympians.org/rio-2016/.
