Nekad najbolje desno krilo svijeta danas je u trenerskoj čekaonici

Irfan Smajlagić nikad nije bio čovjek od velikih riječi, ali nema problema – jedan je od onih tipova u čijem je društvu ugodno i šutijeti. Samo kad se razgovor povede o rukometu, zaiskre mu oči i uključit će se u diskusiju. Tu uvijek ima nešto za reći, za dodati. Ali – uvijek odmjereno, nikad povišenim tonom, i nikad destruktivno. Za nekadašnje najbolje desno krilo svijeta rukomet je još uvijek doručak, ručak i večera. Vjerojatno ga i sanja… Danas dijeli sudbinu mnogih koji su se opredijelili za trenerski posao, čeka na slijedeći angažman.

- Prvih nekoliko mjeseci bez rada je ugodno, bez stresa, čovjek se dobro odmori. A onda dolazi nervoza, jer smo svi mi navikli na to da nas pokreće adrenalin. Otkako sam počeo igrati rukomet adrenalin mi je glavno pogonsko gorivo. Kao – vjerojatno – i većini ostalih igrača i trenera – kaže Smajlagić.

Ti su počeci bili… pa, recimo samo, dosta davno. No, Irfan Smajlagić i danas, kad je bliži šezdesetoj nego pedesetoj, izgleda fantastično, izgleda toliko mlađi da je sugovorniku istih godina – kao na primjer meni – gotovo pa neugodno… Nisam siguran je li 'fair' podijeliti s čitateljima anegdoticu na tu temu, ali vjerojatno će oplemeniti ovaj razgovor. Zvoni, dakle, starija – naglašavam starija - susjeda na vrata Smajlagićevih, i supruga Sonja otvara vrata, slijedi kurtoazni razgovor, a onda Irfan proviruje iz sobe vidjeti što se događa. Na što će susjeda – naglašavam starija – oduševljeno: „O, pa to je i sinčić došao kući, baš mi je drago…!“. Eto, sve skupa možemo pripisati lošijem vidu susjede – naglašavam starije susjede – ali Irfan je doista mladolik. Glavni lik ove pričice, kojeg cijeli civilizirani svijet zove Pipe, čak je četiri puta bio na Olimpijskim igrama.

- U Seoulu 88' i Atlanti 96' bio sam igrač, u Ateni 04' bio sam trener u hrvatskoj reprezentaciji, u Pekingu 08' bio sam izbornik u reprezentaciji Egipta.

Olimpijci: Pa dobro, je li odlazak na Olimpijske igre doista „san svakog sportaša“, kako se to standardno kaže?

- Trebalo bi biti tako… Odrastaš slušajući te priče, i kad jednom doista odeš na Olimpijske igre – doživljavaš to kao vrhunac karijere bez obzira na rezultat. Sam odlazak na OI znači da si postigao nešto značajno u sportu.

Olimpijci: Različite uloge značile su i različite obaveze i različite pristupe, kako si to doživio?

- Kao igrač si manje opterećen, najvažnije je uklopiti se u sustav i biti fokusiran na sebe, da daš najviše što možeš na terenu unutar sustava. Trener ima široku lepezu djelovanja, puno kompleksnije obaveze. To su potpuno različite uloge.

Olimpijci: Četiri puta bio si na Olimpijskim igrama, održavane su na tri kontinenta. Kakva su civilizacijska iskustva s tih natjecanja?

- U svim slučajevima najbitniji je sport, i tu nema nikakve razlike. Ostalo je pitanje individualne percepcije i individualnog doživljaja sredine… Osobno nikad nisam imao problema s brzom adaptacijom na novu, drugačiju sredinu. Rekao bih da je upravo ta mogućnost adaptacije jedna od bitnih kvaliteta u nastojanju da se dođe do sportskog rezultata – treba brzo 'pohvatati' funkcioniranje sustava u Olimpijskom selu, način i kvalitetu prehrane, naviknuti se na šarenilo… Sve to mogu biti vrlo bitni detalji. Svako od tih natjecanja nosilo je neke svoje posebnosti, svako je imalo i neke svoje pozitivne i neke svoje negativne strane, ali sve se na kraju uvijek mjeri kroz rezultat.

Olimpijci: Tri si puta uzeo medalje na OI - bronca, pa zlato, pa zlato - ali s Egiptom si otpao u prvom krugu natjecanja.

- U pet utakmica imali smo gol razliku minus četiri, igrali smo neriješeno s kasnijim finalistom Islandom, a otpali smo. To su oni najteži trenuci u sportu i za trenere i za igrače, kad ti za dlaku izmakne cilj koji si imao, smatraš da ga zaslužuješ, a opet stjecajem okolnosti ne uspiješ doći do njega. Tako blizu, a tako daleko…

Olimpijci: Egipat nije bilo tvoje jedino 'egzotično' trenersko iskustvo, neko si vrijeme bio i izbornik Irana.

- Za razliku od Europe, na ovim drugim kontinentima političke nestabilnosti donose i sportske nestabilnosti i prekid kontinuiteta. Tri egipatske godine bile su kvalitetna priča, radili smo gotovo kao klub, uz dosta okupljanja i odličnu logistiku, imao sam grupu motiviranih igrača. Osvojili smo sve što se moglo osvojiti, 'skinuli' smo Tunis koji je bio i ostao pojam kvalitete afričkog rukometa. To je bilo razdoblje velikih uspjeha za Egipat… Oni su i dalje dobri, ali ne na tako visokoj razini. U Iranu je sve solidno funkcioniralo nešto kraće, čim je otišao ambiciozni predsjednik Saveza, a otišao je zbog političkih previranja, smanjile su se i rezultatske ambicije. Nismo došli do Rija 16', bilo je previše očekivati da prođemo skupinu sa Švedskom, Španjolskom i Slovenijom.

Olimpijci:  Igračka karijera bila ti je duga i plodna.

- Igrao sam do 39. godine, od toga osam godina u Francuskoj. Tko će se sad sjetiti svih uspjeha, nešto sam osvojio i s borcem iz Banja Luke, više ni ne znam što. Pa dva Kupa s Medveščakom, pa prvenstva sa Zagrebom, igrao sam i finale Lige prvaka sa Zagrebom, pa dva nacionalna trofeja u Nimesu, s kojim sam igrao i polufinale Lige prvaka…

Olimpijci: Je li ostalo puno prijateljstava iz tih različitih sredina?

- Imam velik krug poznanika, ali malo prijatelja. Evo, jedna obitelj iz Pariza, s njima smo ostali baš onako, prijatelji, posjećujemo se. Sve se ostalo uglavnom svodilo na druženje tijekom boravka u istoj sredini – ali sa svima sam ostao u normalnim, korektnim odnosima.

Olimpijci: Kao trener radio si i sa ženama u Lokomotivi, je li to doista drugi sport, kao što se najčešće kaže? U čemu je razlika?

- Žene rade s više strasti da bi došle do cilja – na kraju smo i osvojili dva trofeja. Žene dobro primaju informacije, i trude se da što bolje provode zadatke na terenu. Ono što im nedostaje jest malo improvizacije, koja je u sportu uvijek nužna. Tu su muškarci snalažljiviji, bolji. Ali – kad se rad postavi na profesionalnim osnovama, u principu je isto raditi i s muškarcima i sa ženama.

Olimpijci: Je li istina da su te iz sarajevske Bosne ispratili s nadimkom „Staljin“? Što bi, pretpostavljam, trebalo značiti kako si trener izuzetno čvrste ruke.

- …(smijeh)… Bosna je praktički tada bila prešla u profesionalizam, što je značilo i dizanje obaveza, što je značilo i veće opterećenje za igrače. Jednom dijelu igrača i preveliko opterećenje. No, tri puta smo bili prvaci BiH, a ušli smo i među 16 najboljih u Ligi prvaka, što je najbolji rezultat bilo kojeg kluba u bilo kojem sportu iz BiH. Povijesni rezultat… Što, ipak, mislim da znači da su i u Bosni bili prihvatili način života u profi sportu.

Olimpijci: Sin Sven opredijelio se za drugi sport, za košarku, i trenutno igra u grčkom drugoligašu Psychiku. Je li ti ponekad žao zbog toga?

- Sven je bio talentirano dijete za sve sportove s loptom, a prvo je organizirano krenuo trenirati košarku. Zainteresirao se, zagrizao je, imao je i neki logičan razvojni put, došao je do mlađih nacionalnih selekcija, i tad više nije bilo natrag. S ove distance ponekad – samo ponekad – pomislim kako bi možda – samo možda – više uspio učiniti u rukometu da se pravovremeno opredijelio za rukomet. (Z.Č./foto: HOO)

« Povratak