novosti
Vaterpolo je zadnjih desetak godina zakinut za desetke milijuna kuna!
Perica Bukić je s dva olimpijska i dva svjetska zlata te brojnim drugim reprezentativnim i klupskim odličjima zasigurno najuspješniji svjetski vaterpolist svih vremena i jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće. Dopredsjednik je Hrvatskog vaterpolskog saveza koji je od prošlog tjedna bogatiji za svjetsko srebro.
Srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu u Kazanju, uz osiguran nastup na Olimpijskim igrama u Riju, nesumnjivo je velik uspjeh hrvatskog vaterpola. Koliko ste vi zadovoljni ili nezadovoljni odjekom tog rezultata u javnosti?
- Mi iz vaterpola smo naučili da se od nas uvijek očekuju samo uspjesi i medalje. Nakon srebra na Svjetskom prvenstvu u Kazanju mogu zaključiti da smo otišli i korak dalje – od nas se sada očekuje isključivo zlatna medalja. Posebna je priča, što nije isključivo vezano za vaterpolo već i za nastupe većine naših sportaša, omalovažavanje uspjeha i rezultata. Kad pobijediš nekog jakog protivnika, kao mi Crnu Goru ili Grčku na Svjetskom prvenstvu, uglavnom su komentari kako su to reprezentacije koje nam nisu dorasle, koje su u padu itd.
Da ne spominjem da sam do 2010. na funkciji predsjednika HVS-a, a sada kao dopredsjednik saveza, svjedokom uvijek iste situacije da nam ni jedan izbornik nije po volji. Pa ja sam osobno velikog Ratka Rudića spašavao od smjene, a rekao bih i javnog linča, nakon svakog lošijeg rezultata! Sjetimo se samo da je nakon 9. mjesta na Europskog prvenstva u Eindhovenu dobar dio javnosti, ali i velik broja članova Upravnog odbora HVS-a, svega nekoliko mjeseci uoči Olimpijskih igara u Londonu bio za smjenu našeg najtrofejnijeg trenera svih vremena. Isto se sada ponavlja i s Ivicom Tuckom.
Naši su vaterpolisti trenutačno olimpijski prvaci i svjetski doprvaci. Kako biste vi ocijenili status vaterpola unutar hrvatske sportske obitelji? Čime ste zadovoljni, a čime niste?
- Realno, status vaterpolo sporta unutar obitelji hrvatskih sportova nije na razini naših uspjeha i rezultata. Činjenica je da smo najuspješniji sportski savez u zadnjih desetak godina, ali da se to ni na čemu ne vidi kod raspodjele financijskih sredstava. Vaterpolo je u zadnjih osam godina osvojio 14 velikih seniorskih i još 13 medalja mlađih nacionalnih selekcija, sve na najvećim europskim i svjetskim natjecanjima. Kad naše prihode od države tj. od Hrvatskog olimpijskog odbora usporedimo s prihodima vaterpolista u Srbiji, Mađarskoj, pa čak i u Crnoj Gori, razlike su preko 400 posto - na našu štetu. Usporedba s Talijanima još je i gora. Na duge staze taj se nesrazmjer u ulaganjima mora vidjeti, posebno u radu s mlađim selekcijama koje su naša budućnost i najvažniji segment ako želimo kontinuitet rezultata i uspjeha.
Čime sam zadovoljan? Mislim da ovom prigodom od svih čija bi briga trebala biti organizacijski i financijski stabilan HVS, mogu izdvojiti isključivo HEP, koji je jedini od svih velikih državnih tvrtki ostao uz hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Hvala im.
HVS je jedan od samo dva nacionalna saveza koja su na Skupštini HOO-a bila protiv Proračuna za 2015. Jeste li taj svoj postupak obrazložili čelnicima HOO-a? Kakvi su bili rezultati tih razgovora? Dojam je da odnosi HVS-a i HOO-a nisu baš idilični.
- Mi smo na Skupštini HOO-a bili protiv Proračuna jer smo ponovo zakinuti u raspodjeli financijskih sredstava. Vaterpolo po kriterijima Međunarodnog olimpijskog odbora spada u prvu kategoriju sportova, a unutar HOO-a smo zasigurno savez s najvećim uspjesima. Po kojim se kriterijima rukovodi HOO pri određivanju visine sredstava pojedinim savezima, mi iz vaterpola još uvijek nismo uspjeli shvatiti. Čak ni nakon održanog sastanka s čelnim ljudima HOO-a. Jedini odgovor koji smo dobili jest taj da oni priznaju da smo zakinuti i da će to probati popraviti kroz rebalans. Ali taj nesrazmjer u odnosu na realne potrebe je ogroman i kad bismo gledali zadnjih desetak godina, to su deseci milijuna kuna koje su se trebale utrošiti kako u seniorsku, tako još i više u mlađe reprezentativne selekcije.
Daleko je to od ozbiljnog načina funkcioniranja, mislim da bi HOO trebao naći vremena i kvalitetnije pripremiti taj segment izrade proračuna za svaki od nacionalnih saveza. Ono na čemu ćemo sigurno inzistirati je bitno povećanje sredstava za vaterpolo, sve sukladno našim rezultatima i statusu unutar HOO-a i MOO-a.
Kategorizacija sportova je, čini se, trenutačno veliki problem HOO-a i hrvatskog sporta. Kakav model vi zagovarate? Vjerujem da bi vama odgovarao mađarski model koji pri financiranju protežira pet sportova od nacionalnog interesa, među kojima je i vaterpolo.
- Što se tiče problema hrvatskog sporta, mogu vam dati nekoliko mojih intervjua iz 2003. godine, kad sam se politički angažirao i postao saborskim zastupnikom... Sve tamo navedeno vrijedi i danas. Dakle, u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek ne postoji sustav financiranja sporta, ne postoji ni jedan dokument koji bi bio podloga za izradu kvalitetnog i promišljenog Zakona o sportu, ne postoji, sukladno navedenom, ni kategorizacija sportova i sportaša. Sve je upravljanju sportom, ili barem velika većina toga, bazirano na čistoj improvizaciji. Tko se kako snađe. Ne želim uopće špekulirati o tome kome odgovara postojeće stanje, ali nama koji želimo transparentnost i red to zasigurno ne odgovara. I da, na ovakav način je vaterpolo definitivno zakinut.
Osobno, uvjerenja sam da je sport na državnoj razini jako podcijenjen i nedovoljno prepoznat. Na žalost, mislim da ne postoji šira svijest o važnosti sporta u odnosu na niz segmenata: od bavljenja sportom mladih, rekreacije, važnosti sporta za opću zdravstvenu sliku građana u Hrvatskoj, važnosti sporta u gospodarstvu, turizmu... I tek kao krune i lokomotive svega - vrhunskog sporta.
Može li HOO, uopće, financirati čak 80 sportova, kao što je to trenutačno slučaj? Troši li se državni novac na pravi način?
- U prethodnom pitanju ste spomenuli mađarski model financiranja sporta, gdje je izdvojeno pet sportova od državnog, nacionalnog interesa. Da, mislim da je to primjenjivo, čak bih rekao i nužno i u Hrvatskoj. Ne znači da bi i tu bilo baš pet sportova, ali svakako mislim da ih ne bi trebalo biti ni više od deset. Kako država određuje ciljeve i prioritete u ostalim djelatnostima, mislim da bi joj zadatak trebao biti odrediti i koji su to sportovi od nacionalnog interesa. To, dakako, uopće ne znači da bi se tim činom ugasilo ostalih 70-tak sportova koji kod nas egzistiraju, ali zaista treba odvojiti sportove koje bi (su)financirala država, od čiste rekreacije ili zabave.
U svakom slučaju nužno bi bilo povećati ukupnu masu financijskih sredstava koja koristi sport. Primjerice, za sport se odvaja cca. 150 milijuna kuna godišnje, a znamo da je proračun Ministarstva kulture preko 800 milijuna. K tome se još od navedenih 150 milijuna kuna čak 40 milijuna troši na financiranje tzv. rukometnih arena, gdje se dvorane u Zagrebu, Splitu i Varaždinu smatraju primarno sportskim objektima, a činjenica je da sport te dvorane koristi samo 10-tak posto vremena.
Teško je dati pravu sliku trošenja državnog novca u sportu, ali ako uzmemo samo HOO, mislim da bi državna sredstva prioritetno trebala služiti nacionalnim sportskim savezima, a puno manje za razno-razne „projekte od interesa za sport u RH“. Sportska televizija je samo jedan od takvih projekata.
Kako vi gledate na aktualnu napetost između HOO-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta? Tko je tu najviše pridonio sukobu? Je li financiranje hrvatskog sporta uistinu ugroženo?
- Mislim da ni jedan sukob ne pridonosi napretku u rješavanju problema ili nesporazuma. Uvjerenja sam da su čelne osobe i HOO-a i ministarstva profesionalci koji bi morali iznaći optimalno rješenje za dobrobit ukupnog hrvatskog sporta i uložiti sve znanje i sposobnost da bi se sport kvalitetnije pozicionirao unutar šire javnosti, ali još i više u vrhu politike.
Konkretno, sportu je nužno primjerenije ministarstvo jer unutar ovog sadašnjeg sport je naprosto zanemaren. Nadalje, kako sam i prije naglasio, sportu treba povećati proračun jer su sadašnja sredstva najblaže rečeno nedostatna. Treba vidjeti i koje su dodatne mogućnosti povećanja financijskih sredstava, a da se ne ulazi u državni proračun. Tu mislim na oporezivanje kladionica i internetskih igara na sreću, na zajednički marketinški nastup itd.
Teško mi je odgovoriti na pitanje je li ugroženo ukupno financiranje sporta, pretpostavljam da tu mislite na slučaj dugovanja Sportske televizije. Hrvatski vaterpolski savez je na izravan upit podržava li dalji angažman HOO-a u održavanju SPTV-a odgovorio negativno jer smo uvjerenja da projekt kao takav nije uspio. To bez ozbiljne pomoći države ili HTV-a nije ni bilo izgledno. A posebno je za nas upitno ako se ti troškovi i dugovanja podmiruju sredstvima koja su bila namijenjena sportašima. Volio bih da HOO, prije svega, bude partner nacionalnim sportskim savezima, pomoć financijska i organizacijska, i da nakon, primjerice, osvojene zlatne olimpijske medalje s pravom mogu reći kako su i oni za to zaslužni i kako je to i uspjeh HOO-a. Sada, na žalost, to nije slučaj.
Velik problem je i važeći Zakon o sportu. Koliko ste uključeni u izradu novog Zakona i što bi taj novi zakon trebao i mogao riješiti? Kako bi novi Zakon, primjerice, mogao pomoći Mladosti?
- Zakon o sportu još nikad nije donesen. Svi dosadašnji zakoni koji su se tako zvali bili su zakoni o Dinamu ili Hajduku ili Zdravku Mamiću. I ove izmjene i dopune su također bile potencirane isključivo odnosima u nogometnoj organizaciji. Nadam se da će netko u Hrvatskoj shvatiti da je, koliko god nogomet bio važan, neprimjereno sve ostale sportove i sportaše držati kao taoce u političkim sukobima koji su prisutni u tom sportu.
Ako govorimo o ozbiljnom Zakonu o sportu, mislim da bi trebalo odvojiti zasebno poglavlje koje bi tretiralo nogomet jer je to sport koji ima niz specifičnosti. Također taj Zakon bi trebao biti temeljen na Nacionalnoj strategiji sporta, koja svih ovih 25 godina nije donesena. Svakako bi trebao sadržavati kategorizaciju sportova, na kvalitetniji način riješiti financiranje u sportu, definirati status klubova koji su baza svih uspjeha nacionalnih selekcija, status sportaša, trenera i svih ostalih pratećih osoba. Taj bi Zakon trebao riješiti realne probleme i zadovoljiti suštinske potrebe svih sudionika u sustavu bavljenja sportom.
Klubovi bi trebali biti primarno briga općina i gradova, ali bi kroz Zakon i kategorizaciju trebalo olakšati njihovo financiranje i status na lokalnoj razini, posebice kad je riječ o klubovima iz sportova za koje se utvrdi da su od posebnog interesa. Moje je mišljenje da bi u kolektivnim sportovima kroz Zakon trebalo definirati i pomoć nacionalnih saveza u pokrivanju troškova natjecanja klubovima jer su oni temelj funkcioniranja svakog sporta.
Ako kažem da je sport pred ponorom i da je davno prošlo „5 do 12“, mislim da nisam ni malo pretjerao s ocjenom.
Nedavno je u Olimpu objavljen „znanstveni rad“ koji problematizira sudjelovanje bivših vrhunskih sportaša u vođenju sportskih sustava. Što vi mislite o tome i kakva su vaša iskustva na čelu Hrvatskog vaterpolskog saveza?
- Teško je generalizirati, ali nitko me ne može uvjeriti da neki sportski kolektiv ili savez može uspješnije voditi netko tko nije iz sporta, od nekoga tko je bivši sportaš. Ova tema je iznimno zanimljiva i kroz osam godina aktivnog bavljenja politikom sam spoznao koji su razlozi takvom razmišljanju i koliko je to često poguban stav za ukupan napredak nekog društva. Dakle, ja volim biti konkretan, pa ću to jasno reći i ovom prilikom: političari su nametnuli sustav po kojem je poželjno ne znati ništa ili znati jako malo, a preuzeti funkciju, primjerice, ministra nekog resora. Dajte mi, molim vas, pojasnite kako možete biti uspješan ministar ili rukovoditelj u nekom sustavu u kojem svi ili većina osoba hijerarhijski podređenih vama, o konkretnoj materiji znaju puno više od vas?!
Uvjeren sam da je napredak hrvatskog vaterpola izravno uvjetovan preuzimanjem saveza od nas bivših uspješnih igrača ovog sporta: Ratka Rudića, Milivoja Bebića, Boška Lozice, Gorana Sukna, Zorana Roje, Tomislava Paškvalina, Ognjen Kržića... Samo su znanje i veliko iskustvo pravi preduvjet uspjeha.
Marin Šarec
