novosti
Država mora reći koji su sportovi kičma hrvatskog sporta
IAKO PREDSJEDNIK HRVATSKOG ODBOJKAŠKOG SAVEZA ZDESLAV BARAČ nije u potpunosti zadovoljan ovogodišnjim rezultatima hrvatskih odbojkaških reprezentacija, uopće ne sumnja u sjajne perspektive hrvatske odbojke. Vjeruje da su traumatične godine saveza daleka prošlost i da hrvatska odbojka konačno može pokazati sav svoj veliki potencijal.
Pamtimo 2000. godinu i Sydney kao jedini nastup neke hrvatske odbojkaške reprezentacije na Olimpijskim igrama. Je li tako nešto uopće više moguće ponoviti s obzirom na komplicirane kvalifikacije i trenutačnu kvalitetu naše odbojke?
- Da, moguće je, u nekom spletu sretnih okolnosti možda je to moguće već i sljedeće godine. No, mnoge su stvari na svijetu moguće, samo što su neke manje vjerojatne. Hrvatska odbojka, poglavito ženska, ima uistinu široku bazu. Ima puno kubova, puno djece zainteresirane za bavljenje odbojkom i pozitivan imidž. Kad bi se to, uz stručan rad i dovoljnu financijsku potporu, pretočilo u višu kategoriju kvalitete, onda to za nas ne bi bio neki naročit problem. Mi i sada imamo svake godine dva ili tri velika natjecanja. Nismo u fazi da stalno pobjeđujemo i „gazimo“ sve pred sobom, ali aktivni smo, nastupamo i sve funkcionira dobro.
Kako biste, brojkom ili na neki drugi način, ocijenili vaše dvije seniorske reprezentacije?
- Moram prvo reći da sam ja pretjerano samokritičan, odnosno kritičan prema nama samima, pa mislim da uvijek treba bolje. Recimo da bih žensku reprezentaciju trenutačno ocijenio s -4, mislim da ona ima još prostora za napredak. Ogroman je potencijal te naše ženske reprezentacije! Muškoj bih reprezentaciji dao +4.
Mušku ste ocijenili bolje nego uspješniju žensku. Zanimljivo...
- To je zato što muškarci imaju manji potencijal. Muška odbojka nije u Hrvatskoj ni na koji način tradicionalan sport, dok je ženska to postala u posljednjih 20 godina. A ipak je i muška reprezentacija nastupila na Europskom prvenstvu, igra redovito Europsku ligu i postiže rezultate primjerene tome u kakvom sastavu dođe na natjecanje.
No, usprkos visokoj ocjeni -4 smijenili ste izbornika ženske reprezentacije Angela Vercesija. Četvorka kod vas nije ocjena dovoljna za opstanak?
- Ne, ta četvorka nije dovoljna da bi izbornik opstao. Nije tu čak riječ ni o opstanku, nego o tome na koji način gledamo razvoj u jednom ciklusu. Mi naše trenere ne smjenjujemo, nego nastavljamo ili ne nastavljamo suradnju. S Angelom Vercesijem smo imali krasnih i velikih trenutaka: od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, preko samog Svjetskog prvenstva, pa do velikih pobjeda protiv Japana, Njemačke, Rusije... Ali, to vrijeme je završilo i sad smo na početku novog ciklusa i treba nam, zbog niza razloga, novi izbornik.
A to je Miroslav Aksentijević.
- Ono što nam je trebalo za predstojeće kvalifikacije za Olimpijske igre, koje se igraju u Turskoj i koje su teže od Europskog prvenstva, jest stručnjak kojeg poznamo, koji pozna ekipu, koji je u vrlo dobrim odnosima s igračicama i s kojim smo već igrali europsko i svjetsko prvenstvo. I koji će unijeti novu energiju u život reprezentacije. Sigurni smo da je Miroslav Aksentijević taj...
Spomenuli ste kao jedan od preduvjeta za dobar rezultat i financijsku potporu. Hrvatski olimpijski odbor, kao krovna udruga hrvatskog sporta, ima trenutačno u svojem članstvu čak 80 sportskih saveza. Je li to normalno i treba li HOO proračunskim i javnim novcem financirati baš sve te sportove?
- Je li to normalno i treba li to Hrvatskoj, ja to ne znam. Ima jamačno onih koji o tome brinu i misle da je to ispravno. Treba vidjeti kakvi su efekti takvog pristupa i koliko se tako dobiva u širini sporta, u popularnosti sporta i kakav je uspjeh u natjecateljskom dijelu. I, dakako, koji su sportovi kičma hrvatskog sporta. Naravno da svatko traži svoje mjesto pod suncem, ali je isto tako zadatak zakonodavca da odluči i kaže što ovoj zemlji treba.
Hrvatski olimpijski odbor je baš ovih dana poslao na raspravu Pravilnik o kategorizaciji hrvatskih sportaša i prateće kriterije. Kakav je vaš stav o njima? Slažete li se da gotovo isti kriteriji trebaju vrijediti za odbojku i, primjerice, korfball?
- Možda ne treba uspoređivati jabuke i rogače jer se oni teško mogu uspoređivati. No, naš je zadatak i odgovornost da mladim ljudima omogućimo bavljenje sportom koji žele. Bez obzira je li riječ o nogometu ili spomenutom korfballu. Dakle, potrebna je briga za sve, ali uvijek na kraju dođemo do toga da nisu svi jednaki. Postoje sportovi koji imaju veću masovnost, veću tradiciju, veću međunarodnu probitačnost, sportovi kroz koje će se Hrvatska bolje predstaviti svijetu, koji mogu okupiti više djece i usmjeriti ih prema pravilnom odgoju... Sigurno je da postoje i kriteriji koji mogu prepoznati različite razine sportova.
Kako biste, u tom kontekstu, ocijenili status odbojke, sporta koji je raširen na 220 zemalja svijeta? Mislim, dakako, na status odbojke u HOO-u i Hrvatskoj.
- Odbojka je u specifičnoj situaciji u odnosu na većinu sportova. Činjenica je da je to jedan od najrasprostranjenijih sportova na svijetu, igra se vrlo ozbiljno na svim kontinentima. No, odbojka u Hrvatskoj je između 2005. i 2010. proživljavala vrlo teške dane, prvenstveno zbog vrlo loših odnosa u odbojkaškoj obitelji. Mi smo morali proći kroz tegoban proces reorganizacije saveza i formiranje novog saveza. HOO je u toj situaciji prepoznao svoju odgovornost i napravio maksimalno što je mogao da se osigura nastavak natjecateljskog ciklusa i da se zaštite sportaši. Odbojka je danas u sličnoj situaciji kao i mnogi drugi u našoj zemlji. Aktivni smo, imamo velik broj klubova i velik broj skupih natjecanja te jedva spajamo kraj s krajem. To je stanje u kojem su danas skoro svi. Moramo kroz nastavak naših aktivnosti i dobre rezultate doći do materijalizacije. No, u Hrvatskoj je uistinu problem što se država nije na pravi način odredila prema sportu i rekla što od sporta očekuje i kako da sport ta očekivanja opravda. Tržište i marketing ne postoje. Postoji nekoliko velikih tvrtki na koje napadaju svi: od dječjih vrtića i muzeja, do sportskih kolektiva. To je teška situacija, ali zato i nije za svakoga.
Već ste dva puta spomenuli državu i njezinu ulogu. Riječ je, prije svega, o famoznoj strategiji sporta koja ne postoji, koja se već godinama najavljuje, a još je nema. Što bi, prema vama, trebala biti ta strategija sporta? Mora li ona odrediti koji sportovi su, kako ste rekli, kičma hrvatskog sporta ili nešto drugo?
- Svakako i to. Ali, država se prije svega mora odlučiti je li joj sport važan ili joj nije važan. Zatim se mora odlučiti kakav sport joj je važan: školski sport, koji će potaknuti djecu da osim igranja graničara pokušaju raditi i nešto drugo i taj način pomoći u odgojnom procesu djece, ili se želi posvetiti i vrhunskom, natjecateljskom sportu. Za ovo drugo je vrlo važno reći da ni u onom prvom, školskom sportu, neće kod djece biti interesa ako ne vide da postoje njihovi sportski heroji u košarci, nogometu, rukometu, odbojci, atletici, plivanju... Kod djece, ali ne samo kod djece, najvažnije je da se mogu identificirati s nekim tko im nešto znači. Znate i sami, uvijek kad smo imali neko veliko sportsko natjecanje u Hrvatskoj, kada bi se igrao stolni tenis ili košarka, onda bi svi klinci išli na stolni tenis, košarku ili nešto treće.
Kad ste proljetos bili ponovno izabrani za predsjednika Hrvatskog odbojkaškog saveza rekli ste da treba popraviti popularnost odbojke u Hrvatskoj. Nije li to, i kod djece i kod medija, moguće samo velikim sportskim rezultatima?
- Upravo tako. Sport je vrlo egzaktna djelatnost. Vrlo lako se vidi tko je pobijedio, a tko nije i broje se samo pobjede. Kad je odbojka u pitanju, mi moramo raditi na dva fronta. Jedan je pokušati ostvariti što bolje rezultate na razini nacionalnih selekcija i biti na svim međunarodnim natjecanjima, a moramo i kao odbojkaška obitelj ostvariti stabilnost i normalne odnose. Da nam se više ne događaju onakvi cirkusi i afere po kojima je naša odbojka jedno vrijeme bila poznata.
U tome bi veliku ulogu trebali imati i klubovi. No, naš najveći, najpoznatiji, najtrofejniji klub, nekad svjetski vrijedna Mladost, skoro da je nestala. Zašto je tome tako?
- I Mladost je, kao i svi drugi klubovi, uronjena u našu stvarnost. Mladost ima veliku prednost pred svima drugima jer ima svoju dvoranu, u kojoj mogu trenirati kad god žele i koliko god žele. Kod naših klubova je problem što se mnogi od njih oslanjaju samo na novac koji dobivaju od lokalne samouprave. Ako nisu predviđeni u proračunu s nekim većim iznosima, kažu „novaca nema i mi više nećemo raditi“. Ali, poteškoćama se treba pogledati u oči i pokušati izaći iz te situacije. Dakle, okrenuti se i nekim drugim stvarima i drugim izvorima, a ne samo čekati kako će tretman pojedinog sporta ili klub odrediti lokalna samouprava. To isto vrijedi i za Mladost.
Upravo iz Mladosti stižu i neke dosta teške optužbe na vaš račun kada je financiranje zagrebačkih klubova riječ. Kažu da biste vi rado zagospodarili i Zagrebačkim odbojkaškim savezom. Opet ti famozni odnosi i afere u odbojkaškoj obitelji?!
- Nema tu nikakve afere, niti smo Hrvatski odbojkaški savez i ja upetljani u to. Postoje samo nesuglasice oko ljetošnje Skupštine Zagrebačkog odbojkaškog saveza za koju jedni kažu da nije bila legalna, dok je za druge bila legalna. Na tome rade i gradska i državna tijela i to je sve. Kod nas je uvijek običaj negdje drugdje pronaći krivca za takve situacije....
... a to ste u ovom slučaju opet vi...
- ... koji nemam s time nikakve veze, ali to je opet rezultat našeg mentaliteta i naše stvarnosti.
Rekli ste nedavno da se još uvijek vuku repovi bivšeg Hrvatskog odbojkaškog saveza, koji je 2009. godine otišao u stečaj. Kako se ti repovi odražavaju? Financijski ili na neki drugi način?
- Odražavaju se na imidžu saveza jer još uvijek ima ljudi koji današnji savez poistovjećuju s onim starim, ima još uvijek ljudi koji nisu primijetili da su vremena onog kaosa, dvije, tri paralelne reprezentacije, smjena i divljih skupština već daleko iza nas. Treba to još uvijek malo pojašnjavati. Što se financijskog dijela tiče, mi svake godine stojimo sve bolje. To su sitni koraci koji se gube u našim brojnim aktivnostima. Kad znamo da su sve naše reprezentacije svake godine 250 dana na okupu, jasno je da se tu istopi taj mali financijski iskorak koji postoji.
Marin Šarec
