novosti
Sportaše kod nas pogrešno percipiraju kao dobrostojeće
MARTINA ZUBČIĆ OSVOJILA JE NA IGRAMA U PEKINGU 2008. PRVU OLIMPIJSKU MEDALJU ZA HRVATSKI TAEKWONDO. Budući da je tu pekinšku broncu izborila sa svega 19 godina očekivalo se da ćemo ju još godinama gledati u važnim ulogama na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. No, to se nije dogodilo, iako je Martina još uvijek tu, na tatamiju.
- Peking je uistinu bio moj dosad najveći sportski uspjeh i jedan od najljepših trenutaka u životu. No, od tada mi se stvari nisu posložile na pravi način, iako mi je sama ta olimpijska medalja donijela još veći motiv i osjećaj da sam na vrhu svijeta. Otišao je, međutim, trener Hong s kojim sam imala izuzetno dobru suradnju, pa mi se u najvažnijem dijelu sljedećeg olimpijskog ciklusa, godinu i pol prije OI u Londonu, dogodila ozljeda i operacija prednjeg križnog ligamenta koja me na više od godinu dana udaljila s tatamija i eto... Ja i dalje osjećam da sam sve bolja i da napredujem. Rezultati na velikim natjecanjima to možda ne pokazuju, dok sam po renkingu među 15 najboljih na svijetu.
Kad je riječ o Olimpijskim igrama treba spomenuti i taj vaš pomalo nepravedan ili okrutan sustav kvalifikacijama sa spajanjem kategorija i limitiranjem broja sudionika iz pojedine zemlje.
- Takvi su uvjeti postavljeni još u doba kad se taekwondo probijao na Olimpijske igre, vjerojatno zato da bi ograničili broj tada predominantnih taekwondoaša iz azijskih zemalja. Pa je, tako, na Igrama četiri, a ne osam kategorija s po 16 boraca, a iz svake države mogu nastupiti dvije natjecateljice i dva natjecatelja. Istina, postoji sada i sustav kvalifikacija putem renkinga, pa ako neka država ima četiri predstavnika ili predstavnice koji su u TOP-6 u četiri različite kategorije, na Igre će sve četiri, odnosno sva četvorica. No, takve države koja bi ispunjavala taj kriterij trenutačno nema!
Drugim riječima, plasmanom Ane Zaninović u vašoj kategoriji vi više nemate izgleda za odlazak u Rio de Janeiro?
- Da. Mogla bih se još plasirati kao rezerva, no to i ne želim jer je to moguće jedino ako Ana zbog ozljede ne bi mogla ići.
Je li vas sve navedeno malo obeshrabrilo kad je riječ o nastavku karijere i sljedećem olimpijskom ciklusu?
- Moram priznati da me je sve to s neodlaskom na Olimpijske igre u Rio malo potreslo jer mi je odlazak na još jedne Igre bio veliki cilj i izazov. To me, dakako, neće potpuno udaljiti od sporta jer osjećam da sam tek sad u godinama kad imam dovoljno iskustva i snage za velike dosege. Ljetošnji Grand Prix u Moskvi je to najbolje pokazao; ne sjećam se da sam ikad bila tako jaka i dobra na nekom natjecanju. Volim se boriti, no trebam odrediti prioritete u narednom razdoblju i odlučiti na što ću se fokusirati. Vjerojatno samo na turnire na kojima ću se moći boriti s najboljima na svijetu.
Sasvim suprotno prošlom pitanju, razmišljate li ponekad o životu poslije sportske karijere? Što biste voljeli raditi?
- Naravno. Štoviše, mislim da je vrijeme da nešto uz treninge i natjecanja počnem i raditi. Završila sam ekonomiju, prije dvije godine sam magistrirala, čak sam jedno vrijeme i radila. No, s dva treninga dnevno to baš nije išlo, pa sam se odlučila profesionalno baviti sportom. Sad kad više nema kvalifikacijskih turnira i skupljanja bodova za Olimpijske igre ponovno ozbiljno razmišljam o poslu, gledam čak i oglase. Ekonomija mi je zanimljiva i mogu se zamisliti u tom poslu jednog dana.
Ne i u trenerskom?
- Uvijek sam govorila da me trenerski posao ne zanima, ali u Hrvatskoj i u mojem klubu ima toliko talenata da je normalno da i ja na neki način doprinesem njihovom napredovanju.
Sad smo došli do onog čestog pitanja ostanka vrhunskih sportaša u sportu. Mislite li da su u hrvatskoj bivši sportaši dovoljno uključeni u rad klubova i saveza?
- Mislim da ih je premalo. Znate, ima u sportu osim jako lijepih i manje lijepih stvari, pa se mnogi sportaši nakon godina bavljenja sporta žele malo odmaknuti od svega toga i raditi nešto drugo. S druge strane, nije nimalo lako voditi jedan klub ili savez i mnogi za to nisu spremni. Uopće, taj prelazak sportaša na tržište rada nakon sportske karijere nije kod nas dobro uređen. Sportaš nakon 20 godina bavljenja sportom dosegne vrhunsku razinu organizacije vremena, putovanja, kao i maksimalnu efikasnost. Malo je, naime, onih koji imaju menadžere, većina sama vodi brigu o tome. To su vještine koje su jako bitne i u poslovnom svijetu, no sportaši ne dobiju priliku pokazati ih. Često i zbog nedostatnog obrazovanja.
Mnogi će sportaši, međutim, reći da je vrhunski sport teško spojiv s vrhunskim obrazovanjem. Osim, dakako, na američkim koledžima.
- To je teško, ali nije i nemoguće. Ja sam imala tu sreću da su profesori na Ekonomskom fakultetu bili vrlo tolerantni prema mojim sportskim obavezama i izostancima. Mislim da i u Statutu fakulteta postoji stavka kojom je to regulirano. Imala sam kao sportašica I. kategorije određene povlastice kao redovna studentica. Dobrom organizacijom vremena je, mislim, moguće završiti fakultet uz bavljenje vrhunskim sportom.
No, potrebno je zakonski i na druge načine puno bolje regulirati školovanje i zapošljavanje vrhunskih sportaša. Istina, uspjeli smo se u Hrvatskom klubu olimpijaca nakon godina i godina borbe izboriti za sportske naknade, no nju dobivaš sa 45 godina i njome ne rješavaš egzistenciju. Moramo malo više poraditi na obrazovanju sportaša tijekom karijere, ali i nakon nje, kao i na zapošljavanju bivših sportaša.
I iz ovih se vaših rečenica dade iščitati određeni društveni angažman. Članica ste Upravnog odbora Hrvatskog kluba olimpijaca, vjerujete li da sportaši svojim javnim angažmanom nešto mogu mijenjati?
- Mislim da je sasvim O.K. da su sportaši društveno aktivni i društveno angažirani. Puno je dobrih ideja i iskustava koje možemo prenijeti zajednici, naročito kad je riječ o radu s djecom. Mi olimpijci smo tu uvijek uključeni i čini mi se da je ljudima drago vidjeti vrhunske sportaše u svojoj blizini. Trudim se biti prisutna i napraviti nešto za lokalnu zajednicu ako je to moguće.
Kakav je, onda, iz vaše perspektive položaj sporta u toj zajednici? Mnogi će reći da je samo u jednoj rečenici Zakona o sportu on važan, ali da se to u praksi nigdje ne vidi.
- Činjenica je da je sport jako pridonio prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu i bilo bi to ružno zanemariti. Ne mislim da bi vrhunski sportaši trebali biti nekakva elita, ni sami sportaši to ne žele, ali njihov doprinos treba na pravi način vrednovati. Ljudi najčešće percipiraju vrhunske sportaše kao dobrostojeće, iako ih je tek mali broj takvih. Pa kažu „šta će njima još novaca?!“ Sve se gleda kroz prizmu novca koji sport dobiva, uspoređuje nas se s kulturom i drugim djelatnostima, pa se onda gleda koliko dobivaju pojedini sportovi... Novca, međutim, nema dovoljno i uvijek dobijemo premali kolač. A onda je taj kolačić nemoguće raspodijeliti svima. I nikad svi neće biti zadovoljni jer uvijek misle da su važniji od onih drugih i da zavređuju više novca. Vjerojatno bi se to barem djelomice riješilo nacionalnom strategijom kojom bi država rekla što joj je od sporta manje, a što više važno. No, uvijek će biti manje i više zadovoljnih.
Kako ste svojim statusom zadovoljni vi u taekwondou?
- Velika je stvar što smo donijeli medalje i iz Pekinga i iz Londona. Potvrda je to dobrog rada u našem sportu tijekom mnogo godina. Te su Olimpijske igre skrenule pozornost na nas i ljudi su u Hrvatskoj prepoznali taekwondo. Istina, i mi imamo problema s besparicom. Događa se čak i to da si neki vrijedni sportaši sami moraju plaćati odlazak na turnire jer im ni klubovi ni savez to ne mogu platiti. Jer turnira je puno, borba za bodove je žestoka i svi žele ići na što više natjecanja, a to sve jako puno košta. Usprkos svemu, mislim da će se niz naših medalja nastaviti i u Riju. Lucija i Ana su se rano kvalificirale i imaju osam mjeseci vremena za pripreme. Samo da budu zdrave i mogli bismo se opet veseliti taekwondoškim odličjima.
Ankete hrvatskom sportu predviđaju rekordnih 10 medalja u Rio de Janeiru.
- To bi se sasvim lako moglo dogoditi. Osim što su naši najbolji i najpoznatiji sportaši na vrhunskoj razini, uvijek nas iznenadi netko novi. I bez pravih ulaganja u sport naš talent se, eto, uvijek probije na vrh.
Marin Šarec
