novosti
U postojećem HOO-sustavu atletika je zapostavljena!
PREDSJEDNIK HRVATSKOG ATLETSKOG SAVEZA IVAN VEŠTIĆ u posljednje je vrijeme češće u zagrebačkoj ili splitskoj zračnoj luci negoli kod kuće. Svečani dočeci trofejnih hrvatskih atletičarki i atletičara slatka su obveza, no za sobom povlače i neke puno zahtjevnije obaveze i probleme.
Nedavno Svjetsko prvenstvo u Pekingu donijelo nam je dosad najveći uspjeh hrvatske atletike: dvije srebrne medalje i još dva finala. Hoćete li i kako kapitalizirati te rezultate?
- Moramo ih kapitalizirati! Zaista je napravljen velik rezultat. Ono što je najvažnije jest to da smo dobili reprezentaciju, da to više nisu jedan ili dva pojedinca. To nam je cilj - širina. Kako? Poboljšanjem statusa atletike u hrvatskom društvu, poboljšanjem statusa Hrvatskog atletskog saveza u Hrvatskom olimpijskom odboru i aktiviranjem vlastitih resursa unutar saveza, animiranjem gospodarskih subjekata u cilju stvaranjem partnerskih odnosa.
U Hrvatskom olimpijskom odboru i dijelu nacionalnih sportskih saveza vas potiho optužuju da ste minirali dogovor o kategorizaciji i kriterijima za raspodjelu sredstava. Kakav je to dogovor bio i o kakvim je kriterijima riječ?
- Nema mene tko optuživati, jer nikakvog dogovora, nažalost, nema. Ako postoje kriteriji, ja za njih ne znam. Znam jedino da se u zadnjih 10-tak godina broj službenih reprezentativnih međunarodnih natjecanja u kojima HAS sudjeluje znatno povećao, ove godine bilo ih je 29, kao i da se broj hrvatskih atletičara koji ispunjavaju međunarodne kriterije znatno povećao. S ta dva parametra obuhvat je povećan gotovo sto posto, a redovni program niti 15 posto. Hrvatska seniorska atletika od 2007. svake, baš svake godine, donosi medalje s Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava. No, to se u financijskom efektu ne vidi. U konačnici crpimo sami sebe, svoje trenere i atletičare. Svaki uspjeh ti je novi trošak, nova muka. A, čim prestaneš okretati pedale, padaš s bicikla.
Vi, s druge strane, govorite o diktatu kad je o donošenju i trošenju proračunskih sredstava riječ. Tko vam i što diktira? Rekli ste jednom da ni sredstva koja vam pripadaju ne možete trošiti kako želite, već kako vam nalaže HOO-birokracija.
- Proteklu godinu spoznao sam kako taj sustav funkcionira. Financijska sredstva su razdijeljena na toliko stavki, pozicija i potpozicija da imate dojam kako savezu ne treba uprava, ali i da se struci nameće kakav će program izraditi. Kako objasniti da vam, primjerice, organizacija stručnog seminara ili troškovi boravka visokog dužnosnika Svjetske atletske federacije nisu prihvatljivi za redovni program? Ili, veslač ili jedriličar ne može iz redovnog programa saveza kupiti brod, a skakač s motkom motku. To morate sami, iako u statutu lijepo piše što su aktivnosti saveza Ili strogo definiranje pozicija za korisnike razvojnih i olimpijskih programa. Da se razumijemo, to su dobri programi, pogotovo u situaciji kad su klubovi i lokalna razina u kolapsu.
Ali, umjesto da se kaže da za svoj program imaš toliko-i-toliko novca, za te se pozicije radi financijska raščlamba. Što ja mogu reći treneru? Netko drugi ti je napravio program i radi po njemu! Zato se i može dogoditi situacija kao s Blankinim programom kad treneri kažu da im za određenu godinu ne trebaju sredstva za pripreme, ali treba više novca za zdravstveni status, a ti im ga ne možeš dati. Pa onda novac za pripreme ostane neiskorišten, a zdravstveni status će platiti Blanka ili netko drugi. Dajmo malo osjetljivosti i prilagođavanja situaciji, sve u skladu s dogovorenim ukupnim financijskim sredstvima.
Zašto ste, onda, prilikom donošenja proračuna glas na Skupštini HOO-a podigli samo vi i kolega iz vaterpola? Svi ostali su zadovoljni?
- Nemam pravo i ne želim komentirati postupke drugih kolega, svatko ima svoje razloge da glasuje po svojoj savjesti i interesima. Vjerojatno su zadovoljni. Atletika nije! I molim Boga da napokon stavimo argumente na stol i razgovaramo. U postojećem sustavu atletika je zapostavljena. Svi znamo da je atletika prvi olimpijski sport, da ima po 26 muških i ženskih olimpijskih disciplina, da u atletici, kao ni u jednom drugom sportu, u svakoj disciplini može na Olimpijskim igrama i europskim prvenstvima nastupiti i po tri, a na svjetskim prvenstvima čak četiri predstavnika jedne zemlje. Sada ste u Pekingu imali situaciju da su u jednoj disciplini u finalu nastupile četiri Jamajčanke, u drugoj su prva četiri mjesta osvojile Kenijke, a u trećoj su prvih sedam mjesta osvojile Etiopljanke i Kenijke. Pa vi sad tu uđite u finale ili osvojite medalju! Atletika je toliko globalan sport da je, eto, svjetski prvak u bacanju koplja postao Kenijac, da je medalju u bacanju kugle osvojio Jamajčanin, da je Trinidad i Tobago atletska velesila, da medalje osvaja St. Kits i Nevis. Biste li bez atletike uopće znali da sve te zemlje postoje?! Znate li da Međunarodni olimpijski odbor 70 posto komercijalnih prava na Olimpijskim igrama ostvaruje zahvaljujući atletici? Nikome, zato, ne pada na pamet umanjiti status atletike jer svi dobro znaju da Olimpijske igre bez atletike ne bi bile to što jesu. Atletika nije vagon u sportskoj kompoziciji, ona je lokomotiva koja vuče na korist svih. A mi smo uspješni u tom društvu. U Pekingu je Hrvatska i po osvojenim medaljama i broju finalista bila 10. europska i 20. svjetska zemlja.
I sada se vratite u hrvatsku stvarnost i shvatit ćete zašto ne možemo dignuti ruku za. U usporedbi sa sličnim savezima u okruženju - Slovenija, Mađarska, Slovačka, Srbija, Rumunjska – imamo najmanje proračunskih sredstava, imamo najlošiju atletsku infrastrukturu, nemamo atletske dvorane, u uredu saveza imamo najmanje zaposlenika, iscrpljujemo trenere i njihove klubove da rade za savez i stvaraju rezultate. Naprosto, nama je jasno da u ovakvim okolnostima ne možemo opstati. Čija je onda odgovornost? Prvenstveno moja i rukovodstva saveza. Jasno je da savez mora iznalaziti i druge izvore financiranja, ali nevezano uz to koliko sredstava u budžetu HOO-a ima, sve prethodno izrečeno, potvrđuje da se to i u financijskom smislu, u usporedbi s drugim savezima, mora adekvatno financijski valorizirati. Atletika mora biti na vrhu, a svi znamo da to nije tako. Znam da je danas teško sve zadovoljiti, u društvu je sve teže, sredstava za sport je premalo. Ali dozvolite da si postavimo pitanje zašto je sport kao djelatnost od posebnog interesa u Hrvatskoj doveden u ovakvu situaciju? Tko ga je doveo u ovo stanje? Postoje li grijesi određenih struktura? Sportaši i njihovi treneri su najzaslužniji što još držimo glavu iznad vode, a naša dužnost je da im olakšamo rad. Mi smo tu zbog njih, a ne obrnuto.
Što znači kad kažete da će kategorizacija, ako se usvoji, biti potop za mnoge sportaše?
- Prvo, kategorizaciji sportaša mora prethoditi kategorizacija sportova. Ovako ćemo se svi utopiti u prosječnosti. A, što se tiče kategorizacije sportaša - dogodila se hiperinflacija vrhunskih sportaša. Prije 10-tak godina doneseni su kriteriji koji su u naravi postigli to što imamo danas. Dogodilo se administrativno, a ne stvarno povećanje kategoriziranih sportaša, pogotovo na lokalnoj razini. Primjer: U jednom našem gradu imate 51 sportaša 1. kategorije. Od toga su 22 iz olimpijskih sportova i olimpijskih disciplina, a 29 je ostalih. Sada se ide u novu kategorizaciju sportaša. Atletika je na Skupštini HOO-a iznijela razloge zašto ih ne može prihvatiti. Predlaže se, naime, nešto što prijeti da uništi vrhunski sport. Danas u atletici imate 26 sportaša 1. kategorije, što realno nije sukladno stvarnoj kvaliteti.
Mi predlažemo kriterije prema kojima će 1. kategoriju u sadašnjoj situaciji moći ostvariti maksimalno 7 do 9 sportaša. To su oni koji nose našu atletiku u svijetu. To su olimpijci. Naravno da nekima to ne odgovara, ali u suprotnom ćemo ostati i bez ovoga čime se ponosimo. I opet se vraćamo na status atletike. Ne možete svima stavljati kriterij 1.- 8. mjesto na OI, kad znate da u atletici u jednoj disciplini može nastupiti troje sportaša iz jedne zemlje, u plivanju dvoje, a svi ostali daju najviše po jednog sportaša u svakoj disciplini ili kategoriji. U startu smo, dakle, neravnopravni. Ne možemo to prihvatiti. Kategorizacija sportaša je strateški dokument koji definira one zbog kojih smo ovdje.
Kako sada stvari stoje, na Olimpijske igre u Rio de Janeiro dogodine će popriličan broj hrvatskih atletičara. Hoćete li im moći osigurati odgovarajuće pripreme?
- Moramo, i hoćemo. Od ove godine IAAF je za SP i OI pooštrio kriterije, nema više nastupa s B-normom, a pooštrene su A-norme za nastup. Primjerice, da bi trkač na 100 metara nastupio na OI mora trčati brže od 10.16 sekundi! No, i u takvom statusu hrvatska atletika će biti dobro zastupljena i uspješna u Riu. Peking je pokazao da osnovu imamo. Zapravo, mi već sada imamo osnovu i za Tokio 2020. Imamo nekoliko odličnih mladih atletičara – Filip Mihaljević, Sara Kolak, Martin Marković, Matija Gregurić – koje ćemo uvesti u trenažni sustav kao da su olimpijci, s ciljem da netko od njih ode već u Rio, a da svakako budu naši predstavnici u Tokiju. Za ove projekte s mladima odlični su programi HOO-a. U osiguravanju priprema za olimpijske kandidate nužne su, međutim, neke promjene jer se susrećemo s problemima u osiguravanju uvjeta.
Reći ću jedan primjer. Da bi Sandra Perković uspješno realizirala svoj godišnji program, HAS je ove godine, a tako je bilo i prošlih godina, uz sredstva iz njezinog olimpijskog programa, iz svojeg redovnog programa potrošio više novca negoli ga je osigurano u Sandrinom olimpijskom programu. Treba reći da su ljudi iz HOO-a iznalazili i dodatna sredstva za njezin program, ali velik je teret pao na redovni program HAS-a. Naravno da ćemo realizirati i program za Rio, jer je Sandra zbog 1000 razloga prioritet, ali ovakvim okolnostima uzimamo sredstva koja bismo inače uložili u one atletičare koji dolaze, koji nisu u programima. Grickamo esenciju, ne proširujemo bazu. S druge strane, HOO je dobio sponzora u čijoj je promotivnoj kampanji, sukladno ugovoru, trebala sudjelovati i Sandra Perković. Logično. No, tu smo mi kao savez ostali bez mogućnosti da tog istog ili nekog sličnog sponzora dobijemo za savez. Kad je već dobiven sponzor za HOO, u čijoj promociji sudjeluje i Sandra, logično bi bilo da se dio sredstava od toga preusmjeri za njezin olimpijski program, a ne da mi za to trošimo sredstva redovnog programa. Jer, riječ je o olimpijskoj pobjednici i najboljoj hrvatskoj sportašici.
U situaciji kad je sve manje „pravih“ seniorskih odličja, u HOO-u se sve češće hvale svojim razvojnim programima i brojnim odličjima koja osvajaju mladi sportaši. A onda vidite da su, primjerice, na EYOF-u osvojene (samo) dvije atletske i dvije judaške medalje.
- Svaki program u sportu koji stvara novu vrijednost je dobar i treba ga podržati. Tako i razvojne programe HOO-a. Vaša konstatacija se odnosi na zadnji EYOF i ona je, nažalost, točna. Sport vas uvijek stavi u realnu vrijednost. Mislim da je to priča za stručne službe HOO-a i nacionalnih saveza. Nažalost mislim i da je to širi problem i da programi HOO-a nisu dovoljni. Naime, ostali faktori u strukturi sporta - klubovi, lokalna zajednica, sportski savezi – ne participiraju, ili ne mogu dovoljno sudjelovati u ovim programima. Brojčano gledano HAS nema „problema“ s osvajanjem medalja na multisportskim igrama (EYOF, Mediteranske igre, Olimpijske igre). Dapače mi uvijek nosimo i držimo hrvatski sport visoko na ljestvicama uspješnosti nacija. Ono što želimo jest doraditi kriterije, da se smanji njihova birokratiziranost, a da se poveća funkcionalnost i iskoristivost postojećih sredstava i da se kriteriji za korisnike razvojnih programa koji dolaze iz atletike prilagode težini situacije kroz koju prolaze da bi postali dionici tih programa. Znate, papir sve trpi, ali u sportu je najbitnija pragma.
Žalite se i na odlazak kvalitetnih trenera iz klubova. Zašto im ne možete osigurati pristojnu plaću? Kako uopće funkcioniraju klubovi i sport na lokalnoj razini?
- Nema se tu što žaliti, to je realnost. Nismo mi kao zemlja jedini koji imaju taj problem. Najbolji treneri nam odlaze u druge, bolje stojeće sportove, druge zemlje. Nažalost po atletiku, odlaze nepovratno. Kao i u mnogim drugim djelatnostima, školujemo ih i usavršavamo za druge. Upravo u stručnom kadru postoji najveća opasnost da izgubimo i ovo što imamo, a to su kvalitetni treneri, koji imaju znanje, energiju i entuzijazam da stvaraju vrhunska dostignuća.
A, o klubovima i lokalnoj sportskoj razini mogli bismo nadugo i naširoko. Iz iskustva znam da je više od 90 posto sporta i sva sportska infrastruktura obaveza i opterećenje klubova i lokalne razine. S druge strane, mogućnosti tih istih su sve manje. I tu leži najveći problem hrvatskog sporta. Zakonske mogućnosti, proračunske mogućnosti lokalne zajednice, izvori iz kojih se financira sport, sport kao donacija..., sve nas je to dovelo u ovu situaciju. Devedesetih godina sportu je srušena kuća, a do dana današnjeg nije napravljena druga. Jednom rečenicom, zakonski smo definirali sport kao djelatnost od posebnog interesa za državu, a pritom nijednim činom to nismo materijalizirali. Sport je još uvijek donacija, a sami znate da to nije obaveza. Sport je proizvođač i potrošač, sve što se u njega uloži ostaje u društvu, bilo kroz potrošnju ili ubiranje trošarina. Sport stvara novu vrijednost. Kad igra Hajduk i dođe 30.000 gledatelja svi zarađuju - prijevoznici, ugostitelji, hotelijeri, proizvođači sportske opreme, suvenirnice... Koliki je to obrtaj novca! Sport proizvodi događaje, pet posto BDP-a i više od deset posto zaposlenosti u Europskoj uniji, izravno ili neizravno, ostvaruje sport.
Marin Šarec
