Nerealno je očekivati deset hrvatskih plivača na Olimpijskim igrama

TOMISLAV KARLO GLAVNI JE TAJNIK HRVATSKOG PLIVAČKOG SAVEZA, a uskoro će preuzeti i dužnost izbornika hrvatske plivačke reprezentacije. Olimpijac iz Atlante 1996. i pobjednik Svjetskog plivačkog kupa 2000. pokušava realno sagledati aktualnu situaciju u hrvatskom plivanju, svjestan da će se rezultati iz zlatnog razdoblja našeg plivanja u skoroj budućnosti teško ponoviti.

Pitaju li vas ljudi često gdje je nestalo hrvatsko plivanje i hoće li se jedan od naših najuspješnijih sportova ikad vratiti tamo gdje je bio prije 10 ili 15 godina?

- Hrvatsko plivanje nije nestalo, ono je prisutno. No, površniji pratitelji plivanja takvo pitanje baziraju gledajući samo vrh kvalitete, vrh ledenoga brijega za koji smo i u najboljim danima govorili da je neadekvatan uvjetima i svemu onome što Hrvatska ima. Ono što je započelo s mojom generacijom, pa se nastavilo s generacijom Gordana Kožulja, Duje Draganje i Sanje Jovanović bila je plejada izvanserijskih pojedinaca za čije smo rezultate znali da dugo, dugo nećemo moći spoznati koliko su vrijedni. Olimpijsku medalju smo čekali od Đurđice Bjedov 1968. godine, dočekali smo ju opet s Draganjom 2004. i lako je moguće da ćemo ju opet čekati 36 godina.

Mi se na europskim prvenstvima možemo nadati plasmanu u polufinale i finale, možemo doći i do poneke medalje, ali na svjetskim prvenstvima mi kao Hrvatska daleko zaostajemo za mnogim zemljama. Plivanje dijeli sudbinu ostalih sportova u Hrvatskoj. Jako teško je raditi u hrvatskim uvjetima, a tražiti rezultate za svjetski vrh. Nitko od naših trenera, primjerice, nema plaću veću od hrvatskog prosjeka i iluzorno je očekivati da oni onda mogu stvarati svjetske rezultate.

Ne pokazuju li i posljednji odlični rezultati Mateje Samardžić da naše plivanje, zapravo, ne može bez američkih sveučilišta? Barem kad je riječ o vrhunskim rezultatima.

- Ti rezultati pokazuju put kojim treba ići. Ako je bilo koji plivač i bilo koji trener spreman na ista odricanja kao Matea i njezin trener, siguran sam da može ostvariti iste takve rezultate i u Hrvatskoj. Matejin dan započinje u šest sati ujutro i ona je do osam navečer u punom pogonu. No, naravno da to u Hrvatskoj nije moguće: bazen se neće otvoriti u šest jer činovnik koji ga mora otvoriti radi od sedam, škola nije usklađena s potrebama treninga sportaša, trener ne može doći jer je na poslu...

Kad ste spomenuli trenere, u oči nam upada to da plivačkih baš i nema na posljednjem popisu onih koje sufinancira Hrvatski olimpijski odbor. Nema tamo čak ni sad već bivšeg izbornika Miloša Miloševića. Kako je to moguće?

- Na toj listi je samo trener Domagoj Zajec. On je trener našeg Nikole Obrovca – koji u posljednje vrijeme pokazuje veliki napredak – i od njega očekujemo da postane vrhunski trener. Miloš Milošević nije na toj listi, iako bih ja bih volio da je. Možda je i mogao biti, ali mislim da je tu presudno bilo to što je on otišao raditi u Tursku. Da je ostao, vjerujem da bismo se mogli izboriti za njega, tim više što je počeo postizati jako dobre rezultate i kao trener Sanje Jovanović i Marija Todorovića.

Nije li on otišao upravo zato što u Hrvatskoj nije imao odgovarajući status i prihode?

- To morate pitati njega. To bi mogao biti jedan od razloga, no zasigurno ne i odlučujući...

Kako ste vi, kao glavni tajnik saveza, zadovoljni statusom plivanja u Hrvatskom olimpijskom odboru i hrvatskom sportu uopće?

- Nisam zadovoljan cjelokupnim stanjem sporta u Hrvatskoj. Mi najviše energije trošimo na rasprave o toma tko ima kakav status u HOO-u, umjesto da se svi zajedno probamo izboriti za bolji status sporta u Hrvatskoj. Lako bismo se mi dogovorili s HOO-om kad bismo se imali o čemu dogovoriti.

Što bi podrazumijevao taj status kad je o plivanju riječ?

- Najveći problem plivanja su objekti, iako je situacija tu daleko bolja nego prije 20 godina. No, tamo gdje i imamo plivališta, imamo problema s korištenjem vodene površine za potrebe sporta. Kad smo se bavili ustrojem i sustavom plivanja u Hrvatskoj spoznali smo da više ne možemo napredovati u trokutu Zagreb – Split – Rijeka jer sve ono što smo imali bilo je iz tog trokuta. Nakon toga smo kao regiju „izmislili“ još i Sisak. Sada imamo bazen i u Dubrovniku, a za razvoj plivanja nužna su još plivališta u Slavoniji. U Slavonskom Brodu je napravljen bazen prošle godine, ali još nije zaživio. Tu su još Osijek i Vukovar, koji također gradi bazen. Očekujemo da plivališta budu strateški raspoređena po cijeloj Hrvatskoj što bi moglo dati daljnji zamah plivanju.

No, ni to ponekad nije dovoljno. Bazen u Makarskoj je, primjerice, napravljen prije deset godina, ali do danas ni jedan plivač iz Makarske nije došao na naše regionalno prvenstvo. Nekoliko puta smo pisali gradonačelniku i nudili mu pomoć i suradnju, no nikad nas nije primio. Kao i u svemu drugome, ljudi su najvažniji, važniji od objekta. Ljudi su ti koji rade.

Dakle, opet smo kod trenera?

Ključan problem svakog sporta, pa tako i plivanja, su klubovi i treneri, a upravo su to dva najzanemarenija segmenta u cijeloj toj priči o hrvatskom sportu. Govori se stalno o HOO-u, o nacionalnim savezima i o Sportskoj televiziji, a vrlo malo se govori o klubovima i trenerima koji su na rubu egzistencije. Umjesto da ih se tjera prema izvrsnosti, tjera ih se na preživljavanje. Pa je onda važnije u klubu imati 25 članarina nego jednog vrhunskog sportaša.

Kada je, pak, riječ o Hrvatskom plivačkom savezu, vi ćete biti novi izbornik. Koliko bi izbornik plivača želio vidjeti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru?

- Ja bih ih želio vidjeti 15, no to nije realno. Trenutačno imamo jednu sigurnu plivačicu s A normom – Mateu Samardžić – a po nekoj mojoj procjeni baziranoj na rezultatima iz prošlog olimpijskog ciklusa sigurni su već i Ana Radić, koja je na sekundu od A-norme na 200 mješovito, kao i Mario Todorović na 50 slobodno. Mislim da bi do norme mogli još i Marko Krce na 200 leđno te naš Amerikanac Anton Lončar. Osim njih imamo još nekoliko mladih plivača koji nas možda iznenade. Tu prije svih mislim na Frana Krznarića iz Mladosti koji je '94. godište. Dakle, četvero ili petero plivača konkurira za Igre u Riu.

Novi sustav kvalifikacija bitno je „skresao“ broj naših plivača na Olimpijskim igrama. Možemo li ih, međutim, barem u Tokiju 2020. ponovno očekivati desetak?

- Nema šanse. A-norma koja sada jedina sigurno vodi na Igre postavljena je na razini 12. rezultata na prethodnim Olimpijskim igrama i mi, jednostavno, nemamo i ne možemo imati deset ili više plivača s tako kvalitetnim rezultatima. Mi uvijek možemo očekivati dvoje ili troje plivača na Igrama, ne puno više od toga. No, to je sasvim u redu. Na europska prvenstva idemo s 12-ak plivača, na svjetska prvenstva s osam, a na Olimpijske igre s troje ili četvero. To je dobar sustav vrijednosti.

Sustav koji pokušavate preslikati?

Moram reći da smo mi jedini pojedinačni sport u Hrvatskoj koji je razvio sustav normi za nastup na prvenstvu Hrvatske. Imamo regionalna prvenstva u Splitu, Sisku, Rijeci i Zagrebu. Na njima nastupa 1300 plivačica i plivača, no na nacionalnom prvenstvu mogu nastupiti samo oni koji imaju normu. Tek kad pogledam kako izgledaju nacionalna prvenstva nekih drugih pojedinačnih sportova vidim koliko je to velik uspjeh za naš sport.

Govoreći o sustavu vrijednosti moramo spomenuti i dugo očekivanu nacionalnu strategiju sporta. Mislite li da bi ta strategija trebala odrediti i to koji su sportovi za Hrvatsku više, a koji manje važni?

- Da, ali taj status ne može biti upisan u kamen nego bi se trebao revidirati svakih pet godina. Pa bi među povlaštene i financirane sportove mogli doći oni koji prije tamo nisu bili i obrnuto. Ja bih, međutim, više volio da se razvije rasprava o tome koji su sportovi samoodrživi i koji mogu funkcionirati na tržištu bez ikakve potpore, a koji to nikad neće moći i kojima treba pomagati.

Ali, ovih samoodrživih je u Hrvatskoj jako malo.

- Na svijetu ih je jako malo, ne samo u Hrvatskoj. No, zanimljiv je primjer Velike Britanije koja je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. imala samo jednu zlatnu medalju, onu u veslanju. Nakon toga su napravili zaokret u sportu i rekli da svoje popularne nacionalne sportove – nogomet, ragbi i kriket – više neće financirati i novac su preusmjerili u druge sportove. A nakon toga, zanimljivo, i spomenutim sportovima je krenulo bolje jer su poradili na ugovorima s televizijom i sponzorima, napunili su stadione i počeli puno više zarađivati... Više državnog novca je, tako, ostalo onim sportovima koji nisu samoodrživi i broj olimpijskih medaljama im od tada rapidno raste.

Koliki dio potreba hrvatskog plivanja pokriva ono što vaš savez dobiva od države, odnosno od HOO-a?

- To je ono pitanje kokoš ili jaje. Mi uvijek unaprijed znamo koliko imamo novaca i na osnovu toga radimo planove. Naš bi plan bio daleko veći da ima više novca. Često se sport uspoređuje s kulturom, no ja neću govoriti o novcu koji dobiva kultura. Za mene je poražavajuće to da, nakon svega onoga što su hrvatski sportaši napravili, ni jedan sportaš ili trener nemaju od države plaćeno mirovinsko osiguranje, ono što imaju estradnjaci. Naglašavam i ovdje da bi to bilo naročito važno za trenere.

Vi ste nakon plivačke karijere ostali raditi u sportu. Je li to poželjan model za sport i zašto više sportaša ne ostaje raditi u sportu?

- To je osobni put. Meni kao sportskom dužnosniku u svakodnevnom radu neizmjerno pomaže to sportsko iskustvo. No, ono mi ništa nije značilo kad je riječ o sportskoj administraciji, to sam morao naučiti. Treba razlikovati te dvije dimenzije. Osobno sam kao američki student imao predispozicije i za ovo drugo, no trebalo mi je malo vremena. Problem je to što sportaši često završavaju karijeru bez „štaka“ koje im mogu pomoći u životu, što je još jedan specifikum naše države. U Americi značajno podupiru sportaše, i financijski i infrastrukturalno, ali uz uvjet da u školi imaju određen prosjek ocjena. Bez toga nema potpore. Kod nas, pak, sportaše tjeraju iz škole da bi se bavili sportom. To je ta razlika...

Marin Šarec

« Povratak