Financiranje ovolikog broja udruga i klubova naprosto je neodrživo!

Vera Begić Blečić godinama je bila najbolja hrvatska bacačica diska i sudionica najvećih svjetskih natjecanja, uključujući i Olimpijske igre u Ateni 2004. i Pekingu 2008. Ova diplomirana pravnica i bivša direktorica AK Kvarner i svojim je trenutačnim poslom vezana uz sport. 

Po okončanju aktivne sportske karijere ostali ste raditi u sportu. Je li to bila vaša želja ili stjecaj okolnosti? Je li vam u vašem poslu korisnije to što ste pravnica ili to što ste bivša vrhunska atletičarka?

Već pred kraj sportske karijere odlučila sam odraditi pripravnički staž kako bih se pripremila za onu drugu karijeru koja predstoji. Naravno, bilo je posve logično da tu praksu odradim u sportu. U Odjelu za sport i tehničku kulturu Grada Rijeke naučila sam da je poslovni svijet u svom funkcioniranju dosta drugačiji od sportskog, u kojem sam provela najveći dio svojeg života. Nakon što sam odradila pripravnički staž i položila državni stručni ispit, zaposlila sam se u Atletskom klubu Kvarner kao pravnica, što mi je bilo sasvim prihvatljivo jer sam radila na stadionu gdje sam odrađivala i svoje treninge. Nakon godinu dana sam odlučila završiti sportsku karijeru i preuzeti neke nove rizike i izazove.

U međuvremenu sam se udala, rodila sina Karla i nakon šest mjeseci vratila se na posao, ali sada kao v.d. direktorice kluba. Promjena mog radnog mjesta je zaista bio stjecaj okolnosti, budući da je tadašnji direktor morao na duže bolovanje. U klubu sam tu dužnost obnašala godinu i pol dana. Trenutačno radim u trgovačkom društvu Rijeka sport d.o.o. koje se bavi izgradnjom, upravljanjem i održavanjem sportskih objekata u gradu Rijeci. Obrazovanje mi uvelike olakšava onaj operativni, administrativni rad na koji je potrebno primijeniti stručna znanja. Međutim, sportska karijera donijela mi je ono što mi niti jedno iskustvo u poslovnom svijetu ne bi moglo donijeti.

Čelni ljudi većine sportskih klubova u Hrvatskoj svoju trenutačnu situaciju opisuju uglavnom u crnim tonovima. Je li to slučaj i s AK Kvarner?

Cjelokupna situacija u našem društvu se može okarakterizirati i definirati kao loša. O društvu u kojem pojam društvenih i ljudskih vrijednosti postaje sve veća nepoznanica, teško da možemo govoriti u nekim pozitivnim i svijetlim tonovima. Kako je sport društvena djelatnost koja bi trebala biti temelj zdravog života i koja je u konačnici dio našeg sustava, koji očito ne funkcionira baš najbolje, naravno da se onda i određeni negativni učinci tog sustava odražavaju na sport. Sport je samo jedan od podsustava kojem je teško, ali nije puno bolja situacija niti u zdravstvu, gospodarstvu, kulturi…

Po mojem mišljenju, najveći razlog leži u društvenim/sistemskim promjenama, a u tim promjenama, isključivo zbog političkih razlika, mi još nismo pronašli svoj put. U raskoraku smo, još uvijek jednom nogom u socijalizmu, a drugom pokušavamo stupiti u neke nove kapitalističke, neoliberalne vode, što god to značilo. Kada je takva situacija u društvu, u kojem prije svega nema nikakve strategije, nije posložen zakonodavni podsustav sa svim svojim pravnim aktima koji bi trebali služiti građanima i omogućiti osnovnu svrhu zbog koje ih je zakonodavno tijelo i donijelo, kako možemo očekivati da će bilo kojem segmentu u društvu biti dobro?

Zakonom o sportu, kao i nekim drugim aktima, nisu riješena neka osnovna pitanja, odnosno problematika s kojom se sportaši i sportski djelatnici muče već godinama. Predlažu se izmjene tog Zakona, koje su, po mom mišljenju, još apsurdnije od onih odredbi koje su sada na snazi. Pored toga, na snazi su Zakoni koji se direktno ili indirektno tiču sporta, ali imam osjećaj da uopće nisu kompatibilni sa specifičnom situacijom u sportu, niti da se prilikom izrade tih akata o tome vodilo računa. Nema velike razlike između udruga i klubova koji uživaju podjednak status. Ovdje ne govorim o nogometu, koji je postao jedan od najvećih svjetskih biznisa.

Kad govorimo o Atletskom klubu Kvarner, zadovoljna sam činjenicom da je u Atletskoj školi okupljeno više od 200 djece od 4 do 12 godina. Ono što me posebno veseli jest da su djeca i njihovi roditelji iznimno zadovoljni, a utjecaj koji to ima i imat će na njihovo, ne samo zdravlje, već i osobnost, zaista je značajan.

Ulaskom Volpijevog kapitala u riječki sport bitno su napredovali vaterpolisti i nogometaši. Osjećaju li nešto od tog zamaha i ostali sportovi u Rijeci? Kako vi ocjenjujete ono što u riječkom sportu rade Volpi, Mišković, Sloboda...?

Ranije sam govorila o prijelazu iz jednog u drugi sistem u kojem je temelj i osnovna vrijednost kapital. Pozitivno je da je Volpi odlučio ulagati u bilo koji sport u našem gradu. Mišković je „riječko dijete“ i logično je bilo da kapital takve vrste usmjeri prema svom gradu. Od kada se Volpijeva zaklada Social Sport uključila u financijsko „spašavanje“ HNK Rijeka i VK Primorje EB, dogodio se, u relativno kratkom vremenu, fantastičan rezultatski i organizacijski pomak. I ostali sportovi, posredno, imaju koristi od toge jer sredstva koja su prije koristila ta dva kluba sada ostaju za raspodjelu drugima. Ali, još je važniji osjećaj jedinstva i ponosa na sve rezultate koje ti sportaši ostvaruju. Bitno je napomenuti i da je cijeli projekt realiziran uz vrlo aktivno sudjelovanje i podršku Grada Rijeke i to bi trebalo koristiti kao ogledni primjer transformacije iz udruge u dioničarsko društvo svih profesionalnih klubova u Hrvatskoj.

Kakav je odnos riječke vlasti prema sportu? Koliko se godišnje izdvaja za sport? Koliki dio kolača dobiva AK Kvarner?

Rijeku kao grad krase mnoge vrijednosti, a jedna od važnih društvenih vrijednosti ovoga grada jest sport, stoga on zaista ima poseban status i položaj. Upravo zato što je sport prepoznat kao čimbenik koji je bitan u stvaranju kvalitetnijeg društva generalno, smatram da bi strategija sporta u Hrvatskoj trebala biti bazirana na toj premisi. Međutim, na nacionalnoj razini mnoga pitanja vezana uz sport nisu riješena i taj podsustav ne funkcionira optimalno, usudila bih se reći da dijelom uopće ne funkcionira. Problem je što u Hrvatskoj općenito nedostaju kvalitetne strategije razvoja, pa tako i kada je sport u pitanju.

Mislim da je Rijeka prepoznala značaj sporta, uredila njegovo funkcioniranje na vrlo kvalitetan način te može biti uzor drugim sredinama. Ali, radi spomenutog razloga nepostojanja razvojne strategije i adekvatne pravne regulative na nacionalnoj razini, događa se da lokalna samouprava, koliko god organizirana i uspješna bila, mora donositi neka improvizacijska, stihijska i kratkoročna rješenja. Rijeka je, osim iznosa koje ulaže u sport na godišnjoj razini, građanima Rijeke i sportašima, u posljednjih sedam godina, izgradila impozantnu sportsku infrastrukturu na racionalan način. Godišnje se za funkcioniranje sporta izdvaja oko 80 milijuna kuna, ali u to ulaze svi izdaci za sport uključujući javne potrebe u sportu, potpore sportskim udrugama, rashodi za redovan rad objekata, kapitalna ulaganja u objekte, otplata zajmova itd… Na javne potrebe u sportu odlazi oko 13 milijuna kuna, a to se odnosi na treninge, natjecanja sportaša, nagrađivanje sportaša, provođenje sportskih aktivnosti djece, mladeži, studenata i rekreativaca, treninzi i natjecanja osoba s invaliditetom i osoba oštećena sluha, funkcioniranje sustava sporta, posebni programi mladih selekcija...

Atletski klub Kvarner po toj osnovi godišnje uprihodi oko 400.000 kuna. Naravno da je to premalo za kvalitetno funkcioniranje jednog kluba sa svim kategorijama atletičarki i atletičara. Međutim, mislim da je u ovakvim okolnostima opće besparice, zaista potrebno poslovati skromnije, nastojati naprosto „aktivno preživjeti“ i dočekati da nam svima bude bolje.

Mislite li da bi bilo bolje da je Rijeka uspjela u jednoj od brojnih kandidatura za Mediteranske igre?

Da se kojim slučajem dogodilo da je Rijeka bila domaćin Mediteranskih igara, ne mogu reći da to ne bi bilo dobro. Uostalom, kandidirali smo se za Mediteranske igre iz određenih razloga i s nekim ciljem. Pretpostavljam da bi to pozitivno utjecalo na cjelokupan sport u Rijeci, potaknuvši mlade na još veće uključivanje u sport kroz razne klubove i sportske udruge.

Moram, međutim, istaknuti da je Rijeka sustavno i planski gradila sportsku infrastrukturu (koja je zaista gradu nedostajala), u kontekstu potreba svojih građana i sportaša, vodeći pritom računa o budućnosti i troškovima koje bi ti isti građani morali podnijeti. Nisu se gradili megalomanski sportski objekti kao u nekim drugim gradovima, primjerice za Svjetsko rukometno prvenstvo. Mediteranske igre nismo dobili, ali Rijeka je izgradnjom sportskih objekata stvorila preduvjete za održavanje raznih međunarodnih natjecanja i u organizaciju dobila Europsko prvenstvo u plivanju u kratkim bazenima, Final four regionalne vaterpolske lige, Europsko prvenstvo u šahu, Svjetsko juniorsko prvenstvo u boćanju i druga kvalitetna međunarodna natjecanja.

Hrvatska atletika je u zadnja dva olimpijska ciklusa osvojila čak 10 medalja na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. U Riju 2016. imat će, vjerojatno, nekoliko kandidata za odličja. Zašto, onda, atletika nema i odgovarajući status u hrvatskom sportu?

Atletika je u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina zaista doživjela svojevrsni procvat, u smislu kvalitetnih rezultata na svjetskoj razini. Međutim, osim rezultata, nije se gotovo ništa promijenilo u pozitivnom smislu. Ne mogu reći da su za to isključivo krivi mediji koji atletici ne pridaju pozornost koju zaslužuje kao bazični sport, međutim u tome su odigrali vrlo važnu ulogu. Nažalost, činjenica je da više od pola sportske rubrike u svim medijima otpada na nogomet, a drugi se dio odnosi na ostale ekipne sportove. Kako onda očekivati da će se djeca baviti atletikom i da uopće taj sport, koji se kolokvijalno naziva „kraljica sportova“, ima određenu popularnost?!

Kako bih potkrijepila važnost češćeg prisustva u medijima, mogu iznijeti primjer iz vremena našeg proslavljenog atletičara Luciana Sušnja. Gledala sam stare fotografije s atletskih natjecanja u Rijeci i ostala zaprepaštena. Mislila sam da su fotografije snimljene na poluvremenu neke nogometne utakmice. Stadion je bio prepun, ljudi su se gurali uz ogradu samo da bi mogli pratiti atletsko natjecanje. Zanimanje za atletiku bilo je toliko da su gotovo svakodnevno izlazili članci o nekoj atletičarki ili atletičaru, ljudi su ih poznavali, znali sve o njima, kao danas o nogometašima. Naravno da je djece koja su se htjela upisati u klub bilo toliko da ih nisu mogli sve primiti. Eto, to je bila dobrim dijelom zasluga novinara, jer iz te mase mladih iskočio je Sušanj i mnogi drugi kvalitetni atletičari i atletičarke, a samim time i atletika je imala drugačiji status.

Mogli bismo, zapravo, reći da ni cijeli hrvatski sport nema u našem društvu status djelatnosti od posebnog interesa, kako mu to „tepamo“ u Zakonu o sportu. Čini se da ni novi Zakon o sportu, barem u svojem nacrtu, ne rješava problem financiranja sporta. Što bi on trebao propisati da olakša rad klubovima i sportu uopće?

Prije svega, taj pojam „status djelatnosti od posebnog interesa“ u Zakon o sportu unesen je, barem mi se tako čini, samo zato da bi se jednostavnije mogle regulirati „sportske mirovine“. Iskreno, bila sam, i još uvijek jesam, protiv „sportskih mirovina“ na osnovu zakonom propisanih kriterija. Jer, ako pođemo od toga da je bavljenje sportom dobrovoljno, da lokalna, županijska ili državna zajednica dobrim dijelom sportske karijere djelomično financijski potpomaže sportašima u skladu s mogućnostima, da ih nagrađuje za rezultate na velikim natjecanjima, mislim da nije opravdano te iste sportaše s 45 godina tretirati nesposobnima za rad. Time što im se omogućava korištenje „sportske mirovine“ ili službeno „trajne naknade za osvajače medalja“ od njih se stvara privilegirane građane kao i u još nekim segmentima društva. Umjesto da se tim istim vrhunskim sportašima uz sport omogući lakše školovanje, a nakon završetka sportske karijere omogući dodatna edukacija i usavršavanje za rad s mladima po klubovima i da ih se iskoristi da to svoje sportsko savršenstvo prenesu na njih, Zakonom o sportu ih se u startu demotivira za stjecanje bilo kakvog obrazovanja.

Naravno da je tako „izgubljen“ veliki broj mogućih kvalitetnih kadrova u sportu, jer im se ne isplati raditi kao trener u klubu gdje bi imali manju plaću od sportske mirovine. Pri tome mislim da je to pitanje bilo primjerenije riješeno u „starom“ sistemu, kad se sportašima priznavao radni staž u vremenu dok su bili vrhunski sportaši, a kad su završili sportsku karijeru mogli su bez problema započeti s onom drugom, profesionalnom. U mirovinu su, dakle, odlazili kao i svi drugi građani sposobni za rad. Ono što sam predlagala i na raznim tribinama organiziranima na tu temu jest da se svakako valorizira i nagradi vrhunske sportaše za sve što su doprinijeli svojoj zemlji, i to priznavanjem radnog staža za vrijeme profesionalnog bavljenja sportom, kroz određeni postotak na mirovinu koju su stekli svojim radom, kao i drugim beneficijama.

Novim Zakonom o sportu neophodno je na potpuno jasan i transparentan način regulirati financiranje sporta na nacionalnoj razini, treba jasno definirati tko može biti trener i s kojim uzrastima može raditi. Neprihvatljivo je da status trenera može imati isključivo diplomirani kineziolog. Postavljam pitanje: zašto neki proslavljeni rukometaš ili vaterpolist ne bi mogao svoje znanje prenijeti na mlade igrače? Možemo tu govoriti o nekoj novoj kategoriji, primjerice mentoru ili suradniku, a ti sportaši mogu završiti i neki tečaj na kojem bi vrhunski sportaši, između ostaloga, dobili temeljno znanje pristupa sportašima, pedagogiji i sportskoj psihologiji. U ovakvoj situaciji to je nemoguća misija. Isto tako, treba jasnije i na jednostavniji način regulirati urednije vođenje računovodstva sportskih organizacija i nadzor nad trošenjem sredstava, što sada nije slučaj, pa se nerijetko „lovi u mutnom“ ili posluje na granici zakona.

Da zaključim, Zakon o sportu treba služiti sportu, a prilikom izrade Zakona treba imati jasan cilj koji se želi postići. Trebaju se definirati kritične točke u sportu trenutno i na temelju toga napraviti strategiju, a Zakon mora biti jedan od instrumenata kojim će se to realizirati.

Sportski su djelatnici podijeljeni oko pitanja treba li hrvatskom sportu strategija koja će odrediti koji su nam sportovi prioritetni ili ćemo i dalje financirati 100-tinjak sportova. Kakav je vaš stav po tom pitanju?

Pa, naravno da nam treba strategija. Već odavno je trebalo to riješiti. Ovako, situacija u sportu je preslika slike u društvu. Kad pitate građane jesu li za strukturne reforme, jer odavno je već bilo jasno da ovako ne možemo opstati, većina ih se slaže. Ali, znajući da strukturne reforme neminovno znače ili smanjivanje plaća, ili otkaz za dio zaposlenih, ili veću učinkovitost na radnom mjestu, nitko ne želi da reforme „uđu u njihovo dvorište“. Jednako je i sa sportom. Financiranje ovolikog broja udruga i klubova naprosto je neodrživo. Potrebna nam je strategija prioriteta, koliko god se to nekima ne sviđalo. Možemo raspravljati o tome na koji način postaviti prioritete i po kojim kriterijima (olimpijski – neolimpijski, broj klubova u sistemu natjecanja, broj aktivnih članova, kvaliteta rezultata, popularnost i sl.), ali to je predmet stručne i nepristrane rasprave.

Kakva su vaša očekivanja od riječke, a kakva od hrvatske atletike narednih godina?

Izgradnjom privremenog atletskog stadiona na Kampusu, uslijed rušenja postojećeg na Kantridi i izgradnje novog nogometnog stadiona, očekujem laganu stagnaciju riječke atletike. Razlog tome je prije svega prijelazni period i preseljenje s jednog kraja Rijeke na drugi. Pretpostavljam da će biti potrebno određeno vrijeme da se stvari uhodaju i da se percepcija ljudi prilagodi trenutnoj situaciji. To je vrijeme prilagodbe koje je sasvim prirodno i logično. Međutim, generalno mislim da je ova, naizgled ne baš popularna promjena, za atletiku vrlo pozitivna. I privremeno rješenje za atletiku, ali i lokacija za ono trajno, a to je izgradnja atletskog stadiona, nalazi se na sveučilišnom Kampusu na Trsatu.

Ako upravljačke snage Kvarnera budu imalo kreativne i naprave kvalitetnu strategiju za rad u narednom razdoblju, atletika bi u Rijeci mogla procvjetati. Atletika će napokon imati samo svoj dom i prioritet u obavljanju svojih aktivnosti, što nije nikad imala. Mogu se otvoriti mnoge zanimljive priče i mogućnosti, od suradnje s drugim klubovima (fizička priprema drugih sportaša) koji se nalaze u dvorani Mladosti na Trsatu, NK Orijenta, animacije građana, djece, mladih koji gravitiraju ovom dijelu grada, pa do eventualnih razmjena sportaša – studenata diljem Europske unije.

Što se tiče hrvatske atletike, mislim da rezultati sami govore o tome da je atletika na pravom putu. Predvođeni Sandrom Perković, Anom Šimić, Blankom Vlašić, Stipom Žunićem, ali i drugim mladim perspektivnim atletičarkama i atletičarima, možemo puno lijepoga napraviti na svjetskim i europskim natjecanjima. Atletici moraju i mediji dati svojevrsni vjetar u leđa, a čelni ljudi Hrvatskog atletskog saveza moraju pronaći financijska sredstva za nastavak ove lijepe epizode. Uspjeh tada, zasigurno, neće izostati.

Koliko će trajati dominacija Sandre Perković na svjetskim bacalištima diska? U posljednje vrijeme često izražava nezadovoljstvo uvjetima treninga...

Sandra je zaista izvanserijska sportašica u svjetskim okvirima. Po meni, njezina karijera vrhunskih svjetskih dometa može bez problema trajati, pa eto, do njezine „sportske mirovine“ i nadam se da nakon „umirovljenja“ neće biti izgubljena za hrvatsku atletiku. Sandru i njezin tim treba pustiti da na miru rade, ne postavljati pred nju nikakva veća očekivanja od ovoga što sada postiže (kao što je, primjerice, obaranje svjetskog rekorda). Vidjeli smo gdje je to dovelo Blanku i koliko se nakon ozljede teško vratiti, što joj od sveg srca želim. Treba znati da i tijelo ima svoje granice i ne treba ga pod svaku cijenu forsirati, već postepeno povećavati opterećenja. Na taj se način smanjuje mogućnost sportskih ozljeda, a onda je, kada to tijelo tako kaže, moguć i svjetski rekord. Nadam se da će Sandra, sa što je moguće manje negativne energije vezane uz uvjete treniranja i trošenja emocija, odraditi do kraja savršen posao.

Marin Šarec

« Povratak