novosti
Sportaši bi trebali biti na većini važnih funkcija u sportu
VALENT I MARTIN SINKOVIĆ NAJBOLJI SU DVOJAC NA PARIĆE NA SVIJETU. Nepobjedivi su na veslačkoj stazi već dvije godine, pa s nestrpljenjem očekujemo vidjeti kako će svjetski i europski prvaci odveslati olimpijsku regatu u Rio de Janeiru.
Stavili ste si u zadaću preveslati, pretrčati, odvoziti biciklom..., 9600 kilometara do početka Olimpijskih igara u Riu. Hoćete li uspjeti u toj nakani?
VALENT: Malo smo kasno krenuli da bismo to obavili, pa će nam sigurno malo nedostajati. Ali, ideja je bila da radimo neke akcije, da malo promoviramo veslanje, da nam ljudi pomognu...
Dakle, uključuju se preko vaše aplikacije na Facebooku i dodaju svoje kilometre?
VALENT: Uključuju se sa skrolanjem i dodaju kilometre, ali ni to neće biti dovoljno, morat ćemo raditi neke veće akcije. Već ćemo nešto smisliti.
MARTIN: Ako ništa drugo, napravit ćemo te kilometre u avionu do Rija!
Sada ste u poziciji da vas baš svi smatraju glavnim favoritima za zlato i našim najsigurnijim zlatom u Riju. Olakšava li vam to ili otežava put do Rija?
MARTIN: Ne osjećamo neko posebno opterećenje. Jesmo favoriti, ali još uvijek nismo olimpijski pobjednici. Moramo još puno raditi da bismo u Riju došli prvi na cilj. Toga smo sasvim svjesni.
VALENT: Nismo više tako mladi i neiskusni, znamo kako to ide. Favoriti ne pobjeđuju baš uvijek, na startu svi imaju jednake šanse. To što se događalo dvije godine prije toga neće značiti puno.
Neki sportaši, međutim, nikad ne bi javno rekli: Da, idemo po olimpijsko zlato! Vi ne bježite od te prognoze.
VALENT: Činjenica je da već dvije godine nismo izgubili utrku, a i u Riju ćemo veslati protiv istih suparnika. Jest da su to Olimpijske igre, ali suparnici su nam oni isti ljudi koje stalno pobjeđujemo na drugim natjecanjima. Mislimo da smo trenutno najbolji i ne bismo se zadovoljili olimpijskim srebrom! Iako, neće biti kraj svijeta ako ne osvojimo to zlato...
MARTIN: Ja bih se osjećao malo bedasto da kažem „Idemo po finale“ ili „Idemo po medalju“. Dvije godine nismo izgubili utrku i normalno je da očekujemo zlato. Ali, mi nikad nismo rekli da ćemo osvojiti zlato. Vjerujemo u zlato, treniramo za zlato, ali nikad ne možeš biti siguran da ćeš ga osvojiti.
Ta vaša pozicija i rezultati koje ostvarujete skrenuli su na vas veliku pozornost javnosti i medija. Pomaže li vam to barem u razgovoru sa sponzorima?
VALENT: Sigurno je da će pomoći, a jasno nam je i da će ta pozornost još i rasti kako se približavaju Olimpijske igre. Za sada dosta dobro izlazimo na kraj s time, a nakon zadnje utrke Svjetskog kupa otići ćemo na Peruću, gdje imamo potpuni mir i gdje se možemo posvetiti samo pripremama. Dobro će nam to doći da se malo maknemo od svega.
MARTIN: Meni mediji ne mogu stvoriti veći pritisak od onoga koji stvorim sam sebi. Mi, ipak, više od medija i svih ostalih priželjkujemo pobjedu i zato meni mediji ne stvaraju neki poseban pritisak.
Kad je netko uvjerljivo najbolji na svijetu možda se paradoksalnim čini pitanje o uvjetima za trening. No, znamo da tu nije sve blistavo. Bilo je svojedobno upitno tko će vam kupiti čamac, a problema je bilo čak i s odlaskom na posljednje Europsko prvenstvo. Vi o tome baš ne volite govoriti, ali...
VALENT: Koristim prigodu da se zahvalim svima onima koji nam omogućuju da se mi o tome ne moramo brinuti. Mi smo, primjerice, bili sigurni da ćemo bez obzira na sve otići na EP u Brandenburg. Loše je, dakako, što sve to ne ide onako kako bi trebalo ići, ljudi oko nas su se morali snalaziti za novac na razne načine. Mi zbog svega toga, međutim, nismo osjećali nikakav pritisak niti nam je to maknulo fokus s veslanja. Ne znamo sve činjenice, pa o tome ni ne možemo puno govoriti.
Što je sa stipendijama i sponzorima? Mogu li uopće najbolji svjetski veslači preživjeti u Hrvatskoj?
VALENT: Zadovoljni smo, ali naravno da može bolje. Mi bismo voljeli da si veslanjem možemo osigurati budućnost, ali to, na žalost, ne možemo. Imamo olimpijsku stipendiju, pomaže nam Red Bull, Citroën na daje automobile... Situacija je puno bolje nego prije četiri godine, zadovoljni smo, ne možemo reći da loše živimo, ali voljeli bismo da si od tih prihoda možemo, primjerice, kupiti stanove ili nešto tako...
No, olimpijsko srebro iz Londona je, ipak, pomoglo?
MARTIN: Je, sada je puno bolje. Ono što ja volim reći – živimo bolje od većine Hrvata. Neki sportaši puno više zarađuju, ali ni nama ništa ne fali. Što se toga tiče, možemo se fokusirati na sport i ne razmišljati o ostalome. Trenutno nam ni ne treba više.
Kad smo već spomenuli London, kako je četvorka iz srebrnog olimpijskog četverca podnijela raspad te uspješne posade. Ima li kakvih „repova“ u odnosima s Damirom Martinom i Davidom Šainom?
MARTIN: Čini mi se da je tu sve u redu. Zahvalio bih dečkima što su reagirali vrlo profesionalno kad smo im rekli da ćemo karijeru nastaviti u dvojcu. Bilo im je jasno da smo srušili svjetski rekord, da smo uistinu dominantni u „dublu“ i prihvatili su to.
Tim više što smo osim jakog dvojca dobili i svjetski vrijedan samac. Je li nakon dva europska zlata i Damir Martin sada favorit za odličje u Rio de Janeiru?
VALENT: Definitivno – da! Naročito je ove sezone, u kojoj se jako podigao, pokazao da je sigurno kandidat za medalju. Uopće ne sumnjam da će se boriti za medalju u Riju, no tu bi o medaljama mogle odlučivati stotinke sekunde. Ali, on će i u sljedećem olimpijskom ciklusu biti jedan od najboljih na svijetu. Napravio je super posao u zadnje dvije godine!
Ljudi koji gledaju veslanje na televiziji vjerojatno ne vide koje sve „sitnice“ odlučuju o rezultatu i konačnom plasmanu. Vjetar je, primjerice, bio važan faktor i na OI u Londonu i sada na EP u Brandenburgu.
MARTIN: Vjetar u Londonu se promijenio prije utrke, pa nismo stigli podesiti vesla, a sad na europskom prvenstvu smo se po jakom vjetru i valovima mi snašli bolje od ostalih. Vjetar, inače, uopće ne volimo jer je sasvim moguće da se u takvim uvjetima čamac prevrne ili potopi. Ali da u veslanju ima puno nijansi, ima. Trebali biste vidjeti kad dođe novi čamac, pa ga trener počne podešavati. To traje tri sata! Veslanje izgleda jako jednostavno, ali je zapravo jako komplicirano: nagibi, duljina vesla, duljina nogara... stotinu detalja.
Postoje li brze i spore staze?
MARTIN: Da, znamo za staze gdje je voda hladnija, pa su sporije od ostalih. Za München se, tako, zna da je staza malo sporija, u Amsterdamu je brza jer uvijek puše povoljan vjetar. Ali sve to ne mora ništa značiti.
Razmišljate li ponekad o karijeri nakon veslanja? Izbor fakulteta – kineziologija i sportski menadžment – govore da namjeravate ostati u sportu ili uz sport.
VALENT: Ja se svakako vidim u sportu, neovisno u kojoj ulozi. Završio sam studij za sportskog trenera i kondicijsku pripremu sportaša, sada završavam dvije godine specijalizacije, tako da ću sigurno ostati u sportu, vjerojatno u trenerskoj ulozi. Sport je ono što obožavam i jedino se u sportu vidim. No, daleko je još do toga jer namjeravamo veslati još dva olimpijska ciklusa, dakle punih osam godina.
MARTIN: Ja se baš ne vidim u trenerskoj ulozi. Uvijek ću se rekreativno baviti sportom, a što ću raditi u životu, to mi je trenutno vrlo teško reći.
Bivši sportaši na važnim sportskim funkcijama, to je trenutačno vrlo aktualna tema. Kakav je vaš stav o tome?
VALENT: Sportaši sigurno najbolje znaju kako sve funkcionira i što sportašima treba. A sportaš će i najviše cijeniti sportaša jer dobro zna što ovaj sve proživljava i što mu je sve potrebno. Ne kažem da na funkcijama u sportu moraju biti isključivo sportaši, ali sportaši bi trebali više odlučivati o sportu. Ovaj primjer s Janicom Kostelić na mjestu pomoćnice ministra je nešto jako pozitivno i s tim trendom treba nastaviti.
MARTIN: Ja mislim da bi sportaši trebali biti u većini na važnim sportskim funkcijama. Ne bih imao ništa protiv raditi na nekoj takvoj funkciji kad završim sportsku karijeru.
U hrvatskom sportu posljednjih godina ima jedan zanimljiv trend, posebice kad govorimo o Olimpijskim igrama: braća Skelin, sestre Zaninović, braća Glasnović, braća Žugaj, braća Sinković... Imamo li kakvu zgodnu poslovicu, poruku ili zaključak vezan uz to?
VALENT: Kod nas je „štos“ u tome što se toliko dobro razumijemo da znamo što ovaj drugi misli, pa ne moramo puno ni razgovarati. Lakše je s bratom prebroditi probleme i konflikte, a i lakše si oprostimo kad si neke stvari kažemo. Prije ćeš se pomiriti s bratom, nego s nekim drugim. Kod nas sve to odlično funkcionira, pa je tako, pretpostavljam i kod drugih. Znaš da ćeš potporu brata imati što god se dogodilo. S drugim partnerima nije uvijek baš tako. Dođe do zasićenja, svatko ode svojim putem...
MARTIN: Isto razmišljamo. Bratu ćeš neke stvari puno lakše oprostiti i zaboraviti. To je velika istina. Dnevno smo na treningu 4, 5 sati zajedno, na pripremama i po cijele dane, pa ako nekoga baš ne podnosiš to je teško izdržati.
Marin Šarec
