Razgovor s Miroslavom Ćirom Blaževićem uoči polufinalne utakmice Hrvatska - Engleska

fotografija/izvor: poslovni-savjetnik.com

10. srpnja 2018.

Miroslav Ćiro Blažević, legendarni trener svih trenera, dao nam je eksluzivni interviju uoči polufinalne utakmice između Hrvatske i Engleske koja će se u srijedu 11. srpnja 2018. godine održati u Moskvi,stadion Lužniki, na Svjetskom prvenstvu.
 

Olimpijci: G. Blaževiću,zahvaljujemo što ste odvojili vrijeme za nas Olimpijce. Odmah na početku, vjerojatno ono pitanje koje Vas ovih dana svi pitaju…Vaša prognoza polufinalne utakmice između Hrvatske i Engleske?

Rado sam se odazvao Vašem pozivu jer hrvatske olimpijce smatram najvećim ambasadorima države Hrvatske. Utakmica će biti izuzetno teška, ali optimista sam poradi jedinstva u reprezentaciji kojeg možemo okarakterizirati onom vojničkom frazom “svi za jednoga,jedan za sve”:

Olimpijci: Naš trener Dalić ima veliko znanje i  mirnoću kojom našim reprezentativcima daje ogromnu snagu

Točno,ima jednu moralnu vertikalu,patriotski ekstremni naboj i pouzdano znam da živi za svaku utakmicu kako bi razveselio svoj narod.

Olimpijci: Ispričajte nam događaj kada ste 1998. godine na trenerskoj klupi uz sebe imali službenu kapu francuskog policajca Daniela Nivela

Nosio sam kapu jer je njihov šef mislio da naša reprezentacija ima neke posebne moći i da ćemo mu pomoći da se probudi iz kome nakon huliganskog napada njemačkih navijača na njega. Sudbina je htjela da se to dogodi i Daniel je došao sa svojom suprugom u Zagreb da mi se zahvali.

Olimpijci: Kako objašnjavate da su u polufinalu  Svjetskog prvenstva samo europske zemlje?

To je potvrda da nogomet više nije samo igra nego je u njega ušla i znanost, a tu su europljani napravili korak vise.

Olimpijci: Sutra nekoliko čarter letova kreće za Moskvu, da li ćete i Vi biti u jednom od njih?

Ne idem jer nisam pozvan…

« Povratak

Nekad najbolje desno krilo svijeta danas je u trenerskoj čekaonici

Irfan Smajlagić nikad nije bio čovjek od velikih riječi, ali nema problema – jedan je od onih tipova u čijem je društvu ugodno i šutijeti. Samo kad se razgovor povede o rukometu, zaiskre mu oči i uključit će se u diskusiju. Tu uvijek ima nešto za reći, za dodati. Ali – uvijek odmjereno, nikad povišenim tonom, i nikad destruktivno. Za nekadašnje najbolje desno krilo svijeta rukomet je još uvijek doručak, ručak i večera. Vjerojatno ga i sanja… Danas dijeli sudbinu mnogih koji su se opredijelili za trenerski posao, čeka na slijedeći angažman.

- Prvih nekoliko mjeseci bez rada je ugodno, bez stresa, čovjek se dobro odmori. A onda dolazi nervoza, jer smo svi mi navikli na to da nas pokreće adrenalin. Otkako sam počeo igrati rukomet adrenalin mi je glavno pogonsko gorivo. Kao – vjerojatno – i većini ostalih igrača i trenera – kaže Smajlagić.

Ti su počeci bili… pa, recimo samo, dosta davno. No, Irfan Smajlagić i danas, kad je bliži šezdesetoj nego pedesetoj, izgleda fantastično, izgleda toliko mlađi da je sugovorniku istih godina – kao na primjer meni – gotovo pa neugodno… Nisam siguran je li 'fair' podijeliti s čitateljima anegdoticu na tu temu, ali vjerojatno će oplemeniti ovaj razgovor. Zvoni, dakle, starija – naglašavam starija - susjeda na vrata Smajlagićevih, i supruga Sonja otvara vrata, slijedi kurtoazni razgovor, a onda Irfan proviruje iz sobe vidjeti što se događa. Na što će susjeda – naglašavam starija – oduševljeno: „O, pa to je i sinčić došao kući, baš mi je drago…!“. Eto, sve skupa možemo pripisati lošijem vidu susjede – naglašavam starije susjede – ali Irfan je doista mladolik. Glavni lik ove pričice, kojeg cijeli civilizirani svijet zove Pipe, čak je četiri puta bio na Olimpijskim igrama.

- U Seoulu 88' i Atlanti 96' bio sam igrač, u Ateni 04' bio sam trener u hrvatskoj reprezentaciji, u Pekingu 08' bio sam izbornik u reprezentaciji Egipta.

Olimpijci: Pa dobro, je li odlazak na Olimpijske igre doista „san svakog sportaša“, kako se to standardno kaže?

- Trebalo bi biti tako… Odrastaš slušajući te priče, i kad jednom doista odeš na Olimpijske igre – doživljavaš to kao vrhunac karijere bez obzira na rezultat. Sam odlazak na OI znači da si postigao nešto značajno u sportu.

Olimpijci: Različite uloge značile su i različite obaveze i različite pristupe, kako si to doživio?

- Kao igrač si manje opterećen, najvažnije je uklopiti se u sustav i biti fokusiran na sebe, da daš najviše što možeš na terenu unutar sustava. Trener ima široku lepezu djelovanja, puno kompleksnije obaveze. To su potpuno različite uloge.

Olimpijci: Četiri puta bio si na Olimpijskim igrama, održavane su na tri kontinenta. Kakva su civilizacijska iskustva s tih natjecanja?

- U svim slučajevima najbitniji je sport, i tu nema nikakve razlike. Ostalo je pitanje individualne percepcije i individualnog doživljaja sredine… Osobno nikad nisam imao problema s brzom adaptacijom na novu, drugačiju sredinu. Rekao bih da je upravo ta mogućnost adaptacije jedna od bitnih kvaliteta u nastojanju da se dođe do sportskog rezultata – treba brzo 'pohvatati' funkcioniranje sustava u Olimpijskom selu, način i kvalitetu prehrane, naviknuti se na šarenilo… Sve to mogu biti vrlo bitni detalji. Svako od tih natjecanja nosilo je neke svoje posebnosti, svako je imalo i neke svoje pozitivne i neke svoje negativne strane, ali sve se na kraju uvijek mjeri kroz rezultat.

Olimpijci: Tri si puta uzeo medalje na OI - bronca, pa zlato, pa zlato - ali s Egiptom si otpao u prvom krugu natjecanja.

- U pet utakmica imali smo gol razliku minus četiri, igrali smo neriješeno s kasnijim finalistom Islandom, a otpali smo. To su oni najteži trenuci u sportu i za trenere i za igrače, kad ti za dlaku izmakne cilj koji si imao, smatraš da ga zaslužuješ, a opet stjecajem okolnosti ne uspiješ doći do njega. Tako blizu, a tako daleko…

Olimpijci: Egipat nije bilo tvoje jedino 'egzotično' trenersko iskustvo, neko si vrijeme bio i izbornik Irana.

- Za razliku od Europe, na ovim drugim kontinentima političke nestabilnosti donose i sportske nestabilnosti i prekid kontinuiteta. Tri egipatske godine bile su kvalitetna priča, radili smo gotovo kao klub, uz dosta okupljanja i odličnu logistiku, imao sam grupu motiviranih igrača. Osvojili smo sve što se moglo osvojiti, 'skinuli' smo Tunis koji je bio i ostao pojam kvalitete afričkog rukometa. To je bilo razdoblje velikih uspjeha za Egipat… Oni su i dalje dobri, ali ne na tako visokoj razini. U Iranu je sve solidno funkcioniralo nešto kraće, čim je otišao ambiciozni predsjednik Saveza, a otišao je zbog političkih previranja, smanjile su se i rezultatske ambicije. Nismo došli do Rija 16', bilo je previše očekivati da prođemo skupinu sa Švedskom, Španjolskom i Slovenijom.

Olimpijci:  Igračka karijera bila ti je duga i plodna.

- Igrao sam do 39. godine, od toga osam godina u Francuskoj. Tko će se sad sjetiti svih uspjeha, nešto sam osvojio i s borcem iz Banja Luke, više ni ne znam što. Pa dva Kupa s Medveščakom, pa prvenstva sa Zagrebom, igrao sam i finale Lige prvaka sa Zagrebom, pa dva nacionalna trofeja u Nimesu, s kojim sam igrao i polufinale Lige prvaka…

Olimpijci: Je li ostalo puno prijateljstava iz tih različitih sredina?

- Imam velik krug poznanika, ali malo prijatelja. Evo, jedna obitelj iz Pariza, s njima smo ostali baš onako, prijatelji, posjećujemo se. Sve se ostalo uglavnom svodilo na druženje tijekom boravka u istoj sredini – ali sa svima sam ostao u normalnim, korektnim odnosima.

Olimpijci: Kao trener radio si i sa ženama u Lokomotivi, je li to doista drugi sport, kao što se najčešće kaže? U čemu je razlika?

- Žene rade s više strasti da bi došle do cilja – na kraju smo i osvojili dva trofeja. Žene dobro primaju informacije, i trude se da što bolje provode zadatke na terenu. Ono što im nedostaje jest malo improvizacije, koja je u sportu uvijek nužna. Tu su muškarci snalažljiviji, bolji. Ali – kad se rad postavi na profesionalnim osnovama, u principu je isto raditi i s muškarcima i sa ženama.

Olimpijci: Je li istina da su te iz sarajevske Bosne ispratili s nadimkom „Staljin“? Što bi, pretpostavljam, trebalo značiti kako si trener izuzetno čvrste ruke.

- …(smijeh)… Bosna je praktički tada bila prešla u profesionalizam, što je značilo i dizanje obaveza, što je značilo i veće opterećenje za igrače. Jednom dijelu igrača i preveliko opterećenje. No, tri puta smo bili prvaci BiH, a ušli smo i među 16 najboljih u Ligi prvaka, što je najbolji rezultat bilo kojeg kluba u bilo kojem sportu iz BiH. Povijesni rezultat… Što, ipak, mislim da znači da su i u Bosni bili prihvatili način života u profi sportu.

Olimpijci: Sin Sven opredijelio se za drugi sport, za košarku, i trenutno igra u grčkom drugoligašu Psychiku. Je li ti ponekad žao zbog toga?

- Sven je bio talentirano dijete za sve sportove s loptom, a prvo je organizirano krenuo trenirati košarku. Zainteresirao se, zagrizao je, imao je i neki logičan razvojni put, došao je do mlađih nacionalnih selekcija, i tad više nije bilo natrag. S ove distance ponekad – samo ponekad – pomislim kako bi možda – samo možda – više uspio učiniti u rukometu da se pravovremeno opredijelio za rukomet. (Z.Č./foto: HOO)

« Povratak

„Svi sportaši imaju neki oblik PTSP-a“

Znao sam da će Dubravko Šimenc biti „laka meta“ za otvaranje serije razgovora na ovoj web stranici, znao sam da neće pitati: „Zašto?“, nego: „Kada i gdje se vidimo?“ kad mu objasnim svrhu i smisao sastanka. Dudo je… Dudo je jednostavno Dudo… Nekad veličanstveni vaterpolist, čije se medalje, naslove, uspjehe i priznanja ustručavam čak i taksativno nabrajati jer bi to zauzelo jako puno prostora, danas je izuzetno aktivan u promociji svog sporta i hrvatskog sporta u cijelosti, stiže na sve strane i odgovara na svaki poziv. Posebno zadovoljstvo nalazim u tome da ga svaki put kad se vidimo – po mogućnosti pred svjedocima – pitam: „Kakav ti je to sport u kojem se dresovi nose na glavi?“, jer se znamo predugo i predobro da bi mi to uzeo za zlo.

Olimpijci:  Kad se okreneš unatrag, jesi li ijednog trenutka požalio zbog toga što si sport izabrao kao životno opredjeljenje?

- Ne, ja sam dijete iz sportske obitelji, i odrastao sam prevrćući po rukama tatine medalje i pehare (tata je Zlatko Šimenc, nekadašnji državni reprezentativac u rukometu i vaterpolu, kasnije gospodin profesor, op. olimpijci) i slušajući priče iz sporta. Tada nije bilo interneta i you tubea, na kojem bi se mogle gledati stare utakmice… Sport je tako bio moj logičan izbor  – prvo sam svaštario, paralelno sam se bavio košarkom, rukometom, desetak dana čak i ragbijem, potom je došao i vaterpolo. Ali ne svakog dana… Kad si mlad, društvo te za sobom povuče na neki sport, i ide se kolektivno.

Olimpijci:  Kasnije su došli ti veliki rezultati, bi li mogao izdvojiti neke od njih?

- Možda mi je i najdraže prvo osvajanje Lige prvaka, ovdje na Mladosti 90', kad sam pred krcatim gledalištem Spandauu u finalu zabio pet golova, posljednji za pobjedu u produžetku na dvije desetinke do kraja utakmice. To je bilo prvi put nakon 18 godina da je Mladost osvojila Ligu prvaka, a posljednji put kad se to bilo dogodilo u momčadi je bio – tata. Tako se krug na neki način zatvorio… S reprezentacijom mi je posebno draga medalja iz Atlante 96', prve Olimpijske igre nakon osamostaljenja na kojima su vaterpolisti sudjelovali donijele su nam i prvu olimpijsku medalju. Bila je srebrna, mogla je biti i zlatna, ali i ovako ostaje u posebnoj uspomeni.

Olimpijci:  Dudo je osam godina nakon Atlante nosio i našu zastavu na otvaranju OI u Ateni 04'. Nego, sjećam se da si jednom zabio gol s centra, pratio te glas da imaš top, a ne ruku.

- Je, u finalu Kupa prvaka, Canottieriju u Napulju 91'. Vrijeme je isticalo, i nije bilo druge nego šutirati prema golu – taj je put ušla. To mi je bilo drugo osvajanje Lige prvaka, godinu dana kasnije je došlo i treće, ali taj put sa splitskim Jadranom.

Olimpijci:  Jednom si bez dozvole kluba pobjegao na finale košarkaške Lige prvaka, na utakmicu koju je Cibona igrala u Ateni protiv Reala 85'.

- Bio sam mlad, 18 godina… Odrastao sam s Draženom Anzulovićem, tadašnjim igračem Cibone, želio sam biti tamo, želio sam biti dijelom te priče. Danas znam što igrač smije, a što ne smije napraviti, tada nisam znao… A znam i što bih kao trener danas napravio igraču koji mi na tri dana pobjegne… Nije me bilo niti u školi, naravno. A u Ateni sam naletio baš na direktora škole Bobana. Mislim da me Mladost tada suspendirala, ne sjećam se baš najbolje. Ali nije mi žao.

Olimpijci:  Osim što si imao vrlo plodnu karijeru, bila je i jako duga.

- Prekinuo sam aktivno igranje s četrdeset i jednom godinom. Vaterpolo jest vrlo zahtjevan sport, ali tijelo mi je dobro podnosilo te napore. Prekinuo sam kad sam shvatio da tijekom obroka sjedim s trenerom i predsjednikom kluba. I kad sam pogledao naokolo u autobusu kojim smo išli na put i vidio da mi većina suigrača po godinama mogu biti djeca.

Olimpijci:  Koji ti je najdraži trener u karijeri?

- Teško pitanje… Izdvojit ću trojicu: Ozren Bonačić, Ratko Rudić, Nikola Stamenić. Naveo sam ih abecednim redom, a ne kvalitetom! Sva trojica bili su vrhunski igrači koji su potom postali vrhunski treneri, sva trojica bili su treneri-učitelji, imali su vrlo različite karaktere, svaki je bio poseban na neki svoj način, i od svakog sam naučio puno. Bonačić mi je bio prvi trener u Mladosti, Rudić me uveo u reprezentaciju, a kod Stamenića sam dobio značajnu ulogu u reprezentaciji. Najveći životni učitelj među njima definitivno mi je bio Ratko Rudić.

Olimpijci:  Prijelaz iz sportskog u civilni život mnogim sportašima je izuzetno težak i bolan, kakav je bio tebi?

- Svi mi bivši sportaši imamo neki oblik sportskog PTSP-a. Dok si sportaš svaki ti dan nosi određeno zadovoljstvo – zadovoljan si dobro odrađenim treningom, time što su se poklopile tvoje i trenerove zamisli, sretan si kad daš gol, zadovoljan kad ti momčad pobijedi. U civilnom odijelu više ne brineš samo o sebi. Kao trener – a bavio sam se i tim poslom – imaš potpuno drugačiju perspektivu. Sad si najednom ti taj koji mora brinuti o cijeloj momčadi, o dvanaest igrača, a zadovoljstvo i sreća ovise ti isključivo o tome jesi li ili nisi pobijedio. Kao igrač u momčadskom sportu uvijek tražiš i nalaziš istomišljenike među suigračima, kao trener si sam i boriš se sa svima. Zato vrhunski klupski sustavi i moraju imati i kvalitetnu logistiku koja stoji iza trenera.

Olimpijci:  Tebe su tvoji roditelji usmjerili prema sportu, to ti je očito bilo zacrtano u zvijezdama. Kako si ti usmjerio svoju djecu?

- Smatram bavljenje sportom dobrim, pozitivnim, pa čak i nužnim za djecu. Obje cure, Niku i Karlu, usmjerili smo prema odbojci. Nika je dobila sportsku stipendiju u SAD, otišla je na godinu dana, pa se vratila i sad je još samo dva ispita dijele od završavanja studija stomatologije. Siguran sam da joj je sport usadio točnost, upornost i disciplinu koji su joj pomogli da bez ikakvih problema savladava akademske obaveze. Toma je još mali, četiri i pol godine, ali već ide na judo. Zašto baš judo? Paaaa, blizu nam je, hahaha… To je sport koji razvija motoriku, koordinaciju i snagu kod djece. A šahovska tabla za njega već je pripremljena.

« Povratak

Od novih olimpijskih sportova u Tokijo će samo naše karatašice i karataši

JEDINI NOVI OLIMPIJSKI SPORT u kojem će Hrvatska imati predstavnike na OI 2020. u Tokiju je karate. To se s velikom vjerojatnošću može reći već sada, četiri godine prije sljedećih Igara.

Karate je, naime, jedan od najuspješnijih hrvatskih sportova i u našem se sportskom miljeu već dugo priželjkuje da uđe u olimpijski program. Zahvaljujući novim propozicijama, prema kojima će svaki domaćini Igara moći predložiti (samo za te Igre) više sportova kojima žele privući pozornost lokalnih ljubitelja sporta, u Tokiju ćemo gledati i hrvatske karatašice i karataše u lovu na odličja.

Sasvim je druga priča kad je riječ o ostalim sportovima koje su Japanci izabrali za OI 2020. O tome najbolje svjedoči izvještaj Hrvatskog olimpijskog odbora o statusu novih olimpijskih sportova u Hrvatskoj. Neki, naime, kod nas upće ni ne postoje!

Baseball/softball

U Hrvatskoj djeluju dva odvojena nacionalna sportska saveza - Hrvatski baseball savez i Hrvatski softball savez, punopravni članovi HOO-a neolimpijskog sporta. Oba sporta su od OI Atlanta 1996. do OI Peking 2008. bila na programu Igara te su ova dva NSS-a sukladno tome bila punopravni članovi HOO-a olimpijskog sporta.

Skateboarding

Hrvatski koturaljkaški savez, trenutno sa statusom punopravnog člana HOO-a neolimpijskog sporta, treba postati punopravnim članom olimpijskog sporta, no prethodno se radi na utvrđivanju razvijenost sustava sportskih natjecanja skateboardinga u okviru Hrvatskog koturaljkaškog saveza.

Sportsko penjanje

Sportsko penjanje samostalan je sport koji odnedavno ima taj status u Nomenklaturi sportova, no djelatnost sportskog penjanja nema osnovan nacionalni sportski savez, već njegovu djelatnost obavlja Hrvatski planinarski savez. Za konačno utvrđivanje statusa punopravnog člana HOO-a olimpijskog sporta potrebno je utvrditi razvijenost sportskog penjanja unutar Hrvatskog planinarskog saveza.

Daskanje

Daskanje je sukladno Nomenklaturi sportova samostalan sport, no za njega nije osnovan nacionalni sportski savez u Hrvatskoj. Postoji nekoliko daskaških klubova, no oni uglavnom egzistiraju na rekreativnoj bazi te kao komercijalna djelatnost daskaških škola ili agencija. Daskanje u Hrvatskoj nije razvijeno kao natjecateljski sport, iako ima određenog interesa za to.

Valja spomenuti i dva sporta koja su (ne samo za te Igre) u program ušla u Rio de Janeiru.

Ragbi 7 je svojedobno imao u Hrvatskoj ambicije postati ozbiljan sport, pa su u tu svrhu u reprezentaciju pozvani i Novozelanđani hrvatskih korijena. Taj je entuzijazam u međuvremenu splasnuo, a slabije upućene je iznenadio više nego skroman format natjecanja u Riju. Cijeli turnir zbijen je u svega tri dana (?), pri čemu  je svaka reprezentacija igrala po dvije utakmice dnevno.

Golferi su, pak, svoj turnir odigrali bez većine najboljih igrača jer su ovi zbog straha od zika virusa otkazali nastup u Riju. Ukratko, dva nova olimpijska turnira za zaborav...

Marin Šarec

« Povratak

Sjajni hrvatski olimpijci do rekorda usprkos ‘sabotiranju’ države i HOO-a

SJAJNI HRVATSKI SPORTAŠI osvojili su na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru rekordnih deset medalja, što je bila gornja granica najoptimističnijih prognoza.

Osim što je taj rezultat ostvarila relativno malobrojna delegacija od svega 88 sportašica i sportaša, važno je znati i da oni dolaze iz države u kojoj sportski sustav zapravo ne postoji, a ako i postoji sasvim je nakaradan.

Nije, stoga pretjerano reći da je spomenuti rekordni doseg ostvaren usprkos stalnom ‘sabotiranju’ od strane države i Hrvatskog olimpijskog odbora, ali i brojnih drugih važnih i manje važnih čimbenika u tom našem birokratiziranom ne-sustavu.

Za sport manje od jednog promila

Budući da priča o bilo kojem sustavu najčešće počinje i završava novcem, recimo da proračun krovne udruge hrvatskoga sporta – Hrvatskog olimpijskog odbora – u olimpijskoj 2016. godini iznosi 121.647.917 kuna. Znamo li da je proračun RH za istu godinu 122,4 milijarde kuna, lako je izračunati da se na razini države za sport izdvaja manje od jednog promila sredstava! Štoviše, od 2012. sport i ne dobiva novac iz samog Proračuna, dakle na teret poreznih obveznika, već samo novac od igara na sreću.

Teško da i može biti drukčije kad je sport dio glomaznog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u kojem je sasvim marginaliziran. Tako su u uredbi o funkcioniranju tog ministarstva samom sportu posvećena ukupno dva i pol članka ili oko 3 posto ukupnog teksta, a sport je tek jedna od 14 ustrojbenih jedinica MZOS-a.

Nacionalni sportski savezi za svoj se dio financijskog kolača moraju izboriti preko Hrvatskog olimpijskog odbora, a kako ne postoji ni nacionalna strategija sporta, ni bilo kakvi čvrsti kriteriji za raspodjelu sredstava, naši najbolji sportaši su stalno suočeni s besparicom. To je posebice došlo do izražaja u posljednje tri godine kad zbog nesređenih odnosa s resornim ministarstvom i čak tri ministra – Jovanovićem, Mornarom, Šustarom – HOO uopće nije ispunjavao svoje obaveze prema sportu.

HOO posuđivao novac i od Mamića

Naime, prema članku 96. svojeg statuta HOO osigurava nacionalnim sportskim savezima sredstva za službene nastupe, kvalifikacijska natjecanja, pripreme te svjetska i europska prvenstva, ali im je HOO ta sredstva vrlo neredovito dostavljao. Dogodila se početkom godine čak i ekscesna i apsurdna situacija u kojoj je bilo novca za administraciju (plaća u HOO-u), ali ne i za sportaše, trenere i odlazak na natjecanja!

HOO, naime, ne uspijeva financirati ni sam sebe, a kamo li cijeli olimpijski sport. Govorimo, naime, o krovnoj kući hrvatskoga sporta koja je prošle godine barem jednom uzela 300 tisuća kuna pozajmice od GNK Dinamo i njegovog suspektnog šefa, no ni taj i takav novac nije došao do sportaša.

Nije ni mogao kad se zna da, primjerice, tekuće obaveze Sportske televizije u vlasništvu HOO-a iznose 48.377.300 kuna, a troškovi natjecanja i priprema svih nacionalnih sportskih saveza u 2015. godini bili su 42.965.322 kuna. Dobro ste pročitali, ova druga brojka je bitno manja!

O funkcioniranju tog sportskog „sustava“ u hrvatskoj najbolje svjedoče upravo priče zlatnih hrvatskih olimpijaca iz Rija.

Sinkovići veslali u posuđenom čamcu

Kad su nakon raspada srebrnog olimpijskog četverca iz Londona Valent i Martin Sinković prešli u dvojac na pariće glavni problem im je bio – nabaviti čamac. HOO im ga je, naime, mogao nabaviti tek kad se kvalificiraju za Rio (?!), pa su Sinkovići neko vrijeme trenirali i natjecali se u posuđenom čamcu, da bi im ga na kraju ipak kupio Grad Zagreb.

Kad su, pak, proljetos Sinkovići i Damir Martin trebali ići na Europsko prvenstvo u Brandenburg iz HOO-a su im poručili da za to nema novaca. Tako su naši sjajni veslači na to natjecanje otišli, više-manje, u privatnom aranžmanu. Čelnici saveza provlačili su privatne kartice i zaduživali se kako njihovi sportaši ne bi osjetili posljedice toga što im država i HOO nisu osigurali novac za odlazak po odličja.

Propao aranžman s Hrvatskom vojskom

Znate i priču Josipa Glasnovića. Olimpijski pobjednik u trapu kaže da se uopće ne bi mogao baviti sportom da nema sponzora u Italiji i podršku supruge. Pamti se još kako je 2013. godine preko gradonačelnikove Facebook stranice uputio dramatičnu molbu da se njemu i bratu isplate stipendije Grada Zagreba jer su oni nezaposleni i žive od tih stipendija. Bilo je riječ o 2.400 kuna, koje su mu uz 1.400 kuna dotacija HOO-a bili jedini prihodi.

Trebao je u sklopu suradnje HOO-a i Ministarstva obrane dobiti posao u vojsci, ali je proglašen nesposobnim zbog slabog vida! No, i da je dobio taj posao, ne bi od njega imao naročite koristi.

Naime, postojala je ideja da se egzistencija naših vrhunskih sportaša iz neprofitnih sportova riješi po uzoru na Njemačku, Italiju ili Sloveniju, gdje su oni zaposleni u vojsci, policiji ili na carini. No, ni to kod nas nije zaživjelo, pa su sportaši nedavno potpisali nove ugovore s Ministarstvom obrane, prema kojima su sada pričuva i nemaju pravo na socijalno i mirovinsko i osiguranje.

Nitko nema 800 eura za Sarino koplje

I naš zlatni jedriličarski dvojac Šime Fantela i Igor Marenić bio je među onima koji su dobili posao u Hrvatskoj vojsci, a kako je taj aranžman propao, sad moraju dobro razmisliti o svojoj budućnosti i nastavku karijere. Zlato iz Rija, kako kažu, duguju sponzoru koji se pojavio u zadnji tren jer sredstvima koje dobivaju od HOO-a sigurno ne bi ostvarivali ovakve rezultate.

A tek slučaj senzacionalne olimpijske pobjednice u bacanju koplja Sare Kolak? Kada je prošle godine vodstvu svojeg kluba rekla da više neće i ne može trenirati i natjecati se kopljima Slovenke Martine Rataj iz AK Kvarner su ju uputili na Hrvatski atletski savez, a ovi na Hrvatski olimpijski odbor. Kako nitko u tom „sustavu“ nije imao novaca za pet kopalja od kojih svako košta 800 eura (?!), dobila ih je na poklon od Grada Rijeke.

Kratki pregled funkcioniranja hrvatskog sportskog „sustava“ završit ćemo upravo s atletikom. S dvije zlatne i jednom brončanom medaljom Hrvatska je zauzela sjajno 7. mjesto na ljestvici osvajača atletskih medalja na OI u Rio de Janeiru. Ispred nas su bile samo atletske super-sile SAD, Kenija, Jamajka, Kina, JAR i Velika Britanija, a to sedmo mjesto podijelili smo s – Njemačkom.

Gubici SPTV-a triput veći od atletskog proračuna

I naši atletičari su se za Igre u Riju pripremali „na kredit“, a HAS će od Hrvatskog olimpijskog odbora do kraja godine dobiti 3.171.000 kuna. Osim što, primjerice, Usain Bolt toliko inkasira za dvije ili tri utrke, još je zgodniji podatak da su skoro tri puta veći od toga bili gubici Matešine Sportske televizije u 2015. godini (8.016.700 kuna).

U tom i takvom sportskom „sustavu“ su hrvatske sportašice i sportaši osvojili na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru čak 10 medalja. To vam je otprilike isto kao kad bi netko s utegom od 50 kilograma zavezanim za noge preplivao La Manche…

Marin Šarec/Net.hr

« Povratak

Dvije skandalozne tvrdnje o veličanstvenoj utrci Damira Martina

GDJE JE PREVIŠE EMOCIJA, TU JE PREMALO PAMETI. Tako je i nakon senzacionalnog nastupa i srebrne medalje Damira Martina u finalu utrke samaca na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru izrečeno i napisano puno toga što bismo mogli nazvati – nepametnim.

Prva sasvim pogrešna teza, koju su izgovorili i neki novinarski „velikani“ koji misle da se jako dobro razumiju u veslanje i sport općenito, je ta da je Damir Martin u subotnjem finalu izgubio zlato. Da biste nešto izgubili morate to nešto prethodno imati, a Martin olimpijsko zlato nikad nije imao.

Ne, Damir je u jednoj od dvije najcjenjenije discipline veslačkog programa osvojio olimpijsko srebro. I to ga je upravo „krvavo“ izborio, u što su se mogli uvjeriti svi koji su vidjeli utrku, ali i onih nekoliko minuta nakon nje u kojima je naš veslač (baš kao i dvostruki olimpijski pobjednik Mahe Drysdale!) bio na rubu nesvijesti. Podcjenjivati taj njegov veličanstveni doseg tvrdeći da je on, zapravo, nešto izgubio skandalozno je nerazumijevanje sporta i omalovažavanje olimpijskih odličja.

No, istu priču o izgubljenom ili ispuštenom zlatu (srebru, bronci) slušamo uvijek kad naši sportaši ne osvoje upravo ono odličje koje neuka i nezasitna sportska javnost od njih očekuje. Tako je, primjerice, Blanka Vlašić na OI u Pekingu „ispustila zlato“, a naši nogometaši na nedavnom Europskom prvenstvu u Francuskoj „propustili osvojiti naslov prvaka“. I tako unedogled.

Još skandaloznija je tvrdnja da je Martinu u Riju ukradeno olimpijsko zlato. Ta teorija zavjere, u koju se upleo i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša (koji je čak ustvrdio da je foto-finiš izmišljotina i da ni u jednom sportu ne odlučuju tisućinke?!?), temelji se na snimci foto-finiša koji je u stotinku sekunde identičan rezultat Martina i Drysdalea „rastrančirao“ na tisućinke i pokazao da je za pet tisućinki sekunde (ili sedam, sasvim nebitno) brži bio Novozelanđanin. Spominje se čak i to da je snimka, na kojoj se jasno vidi da Drysdaleov čamac prvi prolazi ciljnom linijom, možda "fotošopingirana"!? I to zato što je broj na Drysdaleovom čamcu „nekako izdužen“.

Treba reći da slika foto-finiša nije realna fotografija, već je to uglavnom zapis u jedinici vremena. Vidimo, dakle, sliku vremena i razlike u ostvarenim vremenima, a ne stvarnu sliku objekata (ljudi) na njoj i zato su, primjerice, svi ti atletičari na slikama foto-finiša (vidjeli ste zasigurno to nekada) onako izobličeni i izduženi. Ne sjećam se da se ikad netko od njih žalio da su ga unakazili u photoshopu...

Možda treba podsjetiti i da se tehnologija foto-finiša koristi još od 40-ih godina prošlog stoljeća i da je u međuvremenu razriješila na tisuće izjednačenih utrka u onim sportovima u kojima je to tako propisano. Spomenut ćemo samo dva vjerojatno najpoznatija slučaja, dva mitska dvoboja Gail Devers i Merlene Ottey na 100 metara.

Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. obje su trčale 10.94, ali je foto-finiš pokazao da je Devers bila pet tisućinki brža i olimpijsko zlato je otišlo u SAD. Tri godine ranije na Svjetskom atletskom prvenstvu u Stuttgartu obje su u finalu imale rezultat 10.81, no „prokleti“ foto-finiš je zabilježio da je Amerikanka trčala 10.811, a Jamajčanka 10.812. Odlučila je, dakle, jedna tisućinka sekunde, najmanja moguća razlika mjerljiva u sportu!

I onda su sportski kibici tvrdili da treba dodijeliti dvije zlatne medalje, no pravila su, kao i u Martinovom slučaju, rekla drukčije. I ne treba ovo brkati s plivanjem u kojem su u Le Clos, Phelps i Cseh podijelili srebro na 100 metara leptir u Riju. U plivanju nema foto-finiša i tamo je stotinka sekunde relevanta za plasman.

Takva su, ponavljam, pravila. Naravno da to nikad neće biti jasno onima koji se nikakvih pravila ni sami ne drže...

Marin Šarec

« Povratak

Korak naprijed, natrag dva

POMALO IZNENAĐUJUĆOM POBJEDOM KOŠARKAŠA na kvalifikacijskom turniru u Torinu te naknadnim plasmanom hrvača Bože Starčevića, broj hrvatskih olimpijaca koji će nastupiti na Igrama u Rio de Janeiru zaključen je na 85.

Statistički gledano, time je nadmašen broj hrvatskih sportašica i sportaša koji su sudjelovali na OI u Atlanti 1996. (84) i Ateni 2004. (81), ali smo ostali daleko od uvijek željenih 100 olimpijaca. Ta je brojka, naime, premašena na Igrama u Pekingu 2008. (101) i Londonu 2012. (107). Više negoli će ih biti u Riju, hrvatskih je olimpijaca bilo čak i u Sydneyju 2000. (91). Mogli bismo, dakle, reći da se povećanje i smanjenje broja naših sportaša na Olimpijskim igrama odvija u ritmu „korak naprijed, natrag dva“.

No, kvaliteta nije nužno vezana uz kvantitetu, pa je sasvim izvjesno da će hrvatski olimpijci po broju i boji odličja u Riju nadmašiti i pekinški i londonski doseg. Puno je zanimljivije pogledati tko će ta odličja (vjerojatno) osvojiti. Naime, za prognoziranih devet ili deset odličja glavni su kandidati oni koji su ih osvajali i u prethodna dva olimpijska ciklusa!

Po nove medalje će, tako, s velikim izgledima odličnici iz Pekinga Blanka Vlašić, Snježana Pejčić i Filip Ude te londonski medaljaši Sandra Perković, Giovanni Cernogoraz, Damir Martin, Valent i Martin Sinković, Lucija Zaninović, vaterpolska i rukometna reprezentacija. Uz vječne favorite za odličja jedriličare, to bi bilo to. Nekima će to pokazati da se hrvatski vrhunski sport već godinama vrti u istom krugu s istim (malobrojnim) sportašima i sportovima, dok će drugi reći: „Super, izgleda da smo konačno pronašli desetak sportova u koje vrijedi više ulagati i od njih stvoriti bazu!“

Nekako smo puno bliži onom prvom viđenju hrvatskog sporta jer još uvijek se naši rezultati temelje na iznimnom talentu i istom takvom entuzijazmu pojedinaca, uz vrlo slabašan ili nikakav upliv sustava. Primjerice, predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić, koji će u Riju imati čak desetero sportašica i sportaša, već sad ima noćne more zbog golemih dugovanja u koje je ušao da bi tim svojim olimpijcima osigurao adekvatne pripreme. Hrvatski olimpijski odbor se tu ponašao skoro pa saboterski, a i u ovogodišnjem proračunu je za hrvatsku atletiku osiguran iznos koji, otprilike, odgovara polovici lanjskih financijskih gubitaka Sportske televizije.

Drukčije ni ne može biti kad je predsjednik HOO-a vrlo jasno rekao da nikakvih jasnih kriterija za raspodjelu novca neće i ne može biti sve dok je on tu gdje je. O resornom ministarstvu i tamošnjim kadrovima da i ne govorimo... Ni rezultati, ni masovnost, ni tradicija, ni relevantnost u svjetskim okvirima, ni bilo koji drugi opipljiv element neće tako skoro biti ozbiljan argument kad je o financiranju sporta u Hrvatskoj riječ.

Što ne znači da se svi zajedno nećemo jako veseliti olimpijskim medaljama iz Rija i gurati se u isti kadar s odličnicima. Sretno olimpijci!

Marin Šarec

« Povratak

Hoćemo li se uskoro morati boriti i protiv antidopinga?

VIŠEMJESEČNA SAGA OKO OPTUŽBI I SANKCIONIRANJA ruskih atletičara zbog sumnji u manipulacije sustavom antidopinške kontrole u njihovoj zemlji rezultirala je odlukom koju bismo, bez imalo zadrške, mogli nazvati – diskriminatornom.

Podsjetimo, još u studenome prošle godine Svjetska atletska federacija je zbog „sustavnog korištenja nedopuštenih sredstava i to u suradnji sportaša, tamošnjeg atletskog saveza i antidopinške agencije“ suspendirala sve ruske atletičarke i atletičare. Slijedile su dvije prijetnje predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Thomasa Bacha, koji je prvo najavio mogućnost zabrane nastupa ruskim atletičarima na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, a zatim (zbog navodnih manipulacija antidopinškim uzorcima na ZOI u Sočiju) i suspenziju svih ruskih nacionalnih sportskih saveza.

Ruski atletičari se u međuvremenu nisu smjeli natjecati, a neće ih biti ni na skorašnjem Europskom atletskom prvenstvu u Amsterdamu. Krajem prošlog tjedna stigla je i konačna (?!) odluka MOO-a prema kojoj će ruski atletičari (i kenijski, zbog nedostatka financijskih sredstava za antidoping kontrolu) moći nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru samo ako prođu „individualnu evaluaciju“ kako bi dokazali da nisu dopingirani! Sve je popraćeno upravo nevjerojatnom Bachovom izjavom da se atletičari iz Rusije i Kenije ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“.

Ovdje su vrlo problematična barem dva pitanja.

Prvo, zašto se „vjerojatno nevinima“ od svih svjetskih sportaša ne mogu smatrati samo ruski i kenijski atletičari?

Nije li svojedobno svjetski sport, barem jednako jako kao i aktualni ruski skandal, potresla afera BALCO u Americi? Nisu li najveće dopingirane ribe – Lance Armstrong, Marion Jones, Justin Gatlin, Tyson Gay – upecane upravo u Americi? Nisu li, nadalje, prije nekoliko godina na dopinškom testu pale i jamajčanske sprinterske zvijezde Asafa Powell, Veronica Campbell-Brown i Nesta Carter? Zašto se onda „vjerojatna nevinost“ ne dovodi u sumnju i kod američkih i jamajčanskih atletičara, primjerice?

Drugo, može li se više itko u sportu smatrati „vjerojatno nevinim“ kad je doping u pitanju?

Nakon što je početkom godine Marija Šarapova pala na testu zbog korištenja meldonija, inače lijeka za srce, mnogi sportaši su rekli: „Pa, to smo svi uzimali!“. Jesu, ali do 31. prosinca 2015. to je bilo sasvim legalno, a onda je doslovce preko noći, od 1. siječnja 2016. godine, uzimanje meldonija postalo krimen koji će, eto, prije vremena okončati karijeru i jednoj od najboljih tenisačica 21. stoljeća. Sportski prevarant, tako, možete postati a da to i ne znate, ne čitate li svakodnevno pažljivo sve dulju listu zabranjenih preparata.

Sve navedeno, u kombinaciji s obaveznom 24-satnom 365-dnevnom dostupnošću svih sportaša kontrolama „antidopinške policije“ i testiranjem uzoraka osam godina unatrag, dovodi do toga da više nikoga sa 100-postotnom sigurnošću ne možemo proglasiti nevinim. Barem dok ne prođe spomenutih osam godina od aktualnog trenutka.

Velikan sportskog novinarstva Žarko Susić svoj je komentar nakon dopinškog skandala Bena Johnsona na OI u Seulu 1988. započeo riječima „Svi se mi drogiramo i ujutro kad pijemo kavu.“ Skoro 30 godina kasnije, to da se ne drogiraju moraju, međutim, posebno dokazivati samo ruski i kenijski atletičari. Jedino se oni ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“. Za sve ostale sportaše vrijedi presumpcija nevinosti. Da nisu dopingirani morat će dokazivati tek onda kad padnu na dopinškom testu.

Ne znam za vas, ali nakon posljednje odluke MOO-a, a naročito nakon skandalozne Bachove izjave, čini mi se da ćemo uskoro uz borbu protiv dopinga morati pokrenuti i borbu protiv antidopinga!

Marin Šarec

« Povratak

Kad nema Blanke nema ni skokova preko dva metra

PITAJU ME OVIH DANA MNOGI što se to događa sa ženskim skokom u vis. Na zadnja dva mitinga Dijamantne lige pobijedila je 37-godišnja Španjolka Ruth Beitia s preskočenih 190 i 193 cm, otprilike na tim visinama skaču i sve ostale visašice iz svjetskog vrha, a skokovi preko dva metra čine nam se kao nešto daleko i sasvim nemoguće.

Najjednostavniji odgovor bio bi: To vam je zato što nema Blanke Vlašić! Iako je ovdje riječ o tipičnom hrvatskom pretjerivanju, nije to ni tako daleko od istine. Blanka se oporavlja od operacije i priprema se za nastup na Olimpijskim igrama, Ruskinje su suspendirane zbog dopinške afere u njihovom savezu, a Amerikankama su ove godine važne samo i jedino Igre u Riju. A bez svih njih skok u vis nije ista disciplina. Kao što to ne bi bila ni utrka na 100 metara bez Jamajčana i Amerikanaca.

Zgodna je, međutim, ovo prigoda da se 50 dana prije početka Olimpijskih igara istakne vrijednost i veličina onih 165 (?!?) Blankinih skokova preko 200 cm, kao i svih onih sezona u kojima je ženski vis bio možda najjača i najzanimljivija disciplina atletskog programa. Tako je 2007. godine osam visašica letjelo preko dva metra, najviše Blanka Vlašić 207 cm, a godinu dana kasnije ih je sedam išlo preko visine koja dijeli solidne od odličnih visašica. Najbolja je s 206 cm opet bila Blanka.

Blanka je s 208 cm preskočenih na Hanžekovićevom memorijalu – što je drugi skok svih vremena – predvodila listu visašica i 2009. godine, kad je šest skakačica preletjelo 200 cm. Baš kao i 2010. kad su s 205 cm na vrhu svjetske ljestvice bile Blanka i Amerikanka Chaunté Lowe. Te godine je ženski vis dao i službeno najbolju svjetsku atletičarku, kao i najbolju sportašicu Europe i svijeta. Riječ je, dakako, o Blanki Vlašić. Inače, da ne ispadne kako je preskočiti dva metra nešto sasvim normalno, recimo i to da je tu famoznu visinu u cjelokupnoj povijesti skoka u vis preskočilo tek 50-ak visašica!

To su, eto, brojke. „Umjetnički dojam“, veliki dvoboji na velikim natjecanjima i većini najjačih atletskih mitinga, česti napadi na svjetski rekord, gledatelji koji „skaču“ s visašicama, ples na strunjači i poplava emocija..., sve to je još i dojmljivije od gole statistike. Ove sezone, istina, ne gledamo ništa od navedenoga, no to ne znači da do kraja ljeta nešto do toga ipak nećemo vidjeti.

Za dva mjeseca, na Olimpijskim igrama u Riju, bit će to neka sasvim druga priča, s drugim glavnim junakinjama. Naime, barem za jednu od njih sigurni smo da će ženski vis učiniti neusporedivo zanimljivijim negoli je to sada.

Ako bez Blanke nema skokova preko dva metra, vidjet ćemo ih, zasigurno, u Riju.

Marin Šarec

« Povratak

Skupština HOO-a na tragu Hrvatskog sabora

VJEROJATNO STE MISLILI DA PREMA TZV. BAZI I TZV. BIRAČKOM TIJELU ne postoji bezobraznija i više ignorantska odluka od one da zbog jednog dana blagdana Tijelova Hrvatski sabor ne radi čak deset dana. E, onda vjerojatno ne znate kako funkcionira Skupština Hrvatskog olimpijskog odbora. I oni zaduženi za njezino sazivanje.

Zbog nikad većih i problema vezanih za financiranje hrvatskog sporta, kao i izmjena i dopuna Programa javnih potreba sporta državne razine i financijskog plana HOO-a za 2016. godinu (čitaj: 20 milijuna kuna manje od planiranoga!) bilo bi normalno da je sjednica Skupštine sazvana već tijekom svibnja. No, neće je prema zadnjim informacijama biti ni u lipnju, nego će se HOO-ovi skupštinari okupiti tek negdje u srpnju! Razlog su, navodno, neke druge neodgodive obveze predsjednika Zlatka Mateše.

Skupština HOO-a je, podsjetimo, u prosincu 2015. usvojila sasvim nerealan Financijski plan za 2016. u iznosu od 157,9 milijuna kuna, od čega je 142 milijuna kuna trebalo doći iz Državnog proračuna. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je, međutim, tražilo da se taj iznos smanji na 96 milijuna kuna, da bi na kraju pristalo u 2016. isplatiti HOO-u 121,6 milijuna kuna. Uz sredstva solidarnosti Međunarodnog olimpijskog odbora, marketinške i ostale prihode, ovogodišnji proračun krovne udruge hrvatskog sporta iznosit će, tako, 136,8 milijuna kuna. Točnije, da bi toliko iznosio trebala bi ga usvojiti Skupština, no nje, eto, neće biti do srpnja.

Vrag zna kakvi to sve problemi i predsjednikove neodgodive obveze prolongiraju termin održavanja sjednice Skupštine HOO-a do svega nekoliko tjedana prije početka Olimpijskih igara u Rio de Janeiru. Možda bi htio u miru pogledati Europsko nogometno prvenstvo, možda treba pronaći najbezbolniji način kako nacionalnim sportskim savezima i ostalim korisnicima "uzeti" 20 milijuna kuna za koje je očekivao (?!), a nije ih dobio od države, a možda mu se ne da odgovarati ni na moguća neugodna pitanja članova Skupštine. Ovo posljednje je najmanje vjerojatno jer u 14 Matešinih godina na čelu HOO-a takva bi se pitanja na Skupštini mogla nabrojati na prste jedne ruke. Iako bi u normalnim okolnostima i s normalnorazmišljajućim članovima Skupštine takvih pitanja bilo puno.

Jer, ne zaboravimo, govorimo o sportskom sustavu (odnosno „sustavu“) u kojem HOO ima 500 tisuća kuna za nekakve budalaste i lako oborive sudske tužbe, ali nema ni kune za odlazak trofejnih veslača i karataša na europska prvenstva ili za odlazak nekih od naših najistaknutijih sportaša na olimpijske kvalifikacije. Govorimo o krovnoj kući hrvatskoga sporta koja je prošle godine barem jednom uzela 300 tisuća kuna pozajmice od GNK Dinamo i njegovog suspektnog šefa, no ni taj i takav novac nije došao do sportaša. Naravno, govorimo i o sportskom sustavu (odnosno „sustavu“) u kojem su tekuće obaveze Sportske televizije (48.377.300 kuna) veće od troškova natjecanja i priprema svih nacionalnih sportskih saveza u 2015. godini (42.965.322 kuna)!!

Dakle, nije da se na Skupštini ne bi imalo o čemu razgovarati i donijeti neke važne odluke, no sve ćemo to, eto, ostaviti za neka bolja, možda manje nervozna vremena. A u međuvremenu, glavni tajnik HOO-a Josip Čop može održavati svoje famozne sastanke i kolegije na kojima su glavna pitanja trebaju li se zaposlenici HOO-a u knjigu dolazaka na posao upisati do 7:59 ili do 8:01 sati, odnosno koliko kava dnevno mogu popiti, a da pritom ne iznerviraju glavnog tajnika. Zna se koje su teme prioritetne u hrvatskom sportu...

Marin Šarec

« Povratak

Što napraviti kad ti čestitka Vlade RH i HOO-a izgleda kao psovka?

VLADA RH I HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR ČESTITALI SU veslačima i karatašima na iznimnim rezultatima ostvarenima na prošlotjednim europskim prvenstvima. Znate već, to su ona pisma prepuna rečenica poput „Dijelimo vašu radost i sportski ponos u pronošenju hrvatskih boja“, „Ponovo ste nas, kao već mnogo puta, oduševili i dokazali da ste izvanredni te da se vaša sportska postignuća mogu opisati isključivo u apsolutnim superlativima“ i sličnih panegirika i čestitarskih fraza.

Lijepo, ali u ovom slučaju te čestitke na prvi pogled izgledaju kao nekakva zafrkancija, a na drugi pogled kao cinizam. Zapravo, da budemo do kraja precizni, u ovom slučaju te čestitke zvuče kao – psovka!

Tjedan dana, naime, nije tako dugo razdoblje da bi se zaboravilo kako su naši karataši i veslači uopće otišli po sve te zlatne, srebrne i brončane medalje koje donose s kontinentalnih prvenstava. Za one kojima pamćenje ne „drži“ tako dugo recimo da su i Sinkovići i Damir Martin i Ana-Marija Bujas Čelan i Azra Saleš i Ivona Tubić i Ana Lenard i Maša Martinović i Ivan Ermenc i Damjan Padovan i Tomislav Stolar i svi ostali na spomenuta natjecanja otišli, više-manje, u privatnom aranžmanu. Čelnici saveza provlačili su privatne kartice i zaduživali se kako njihovi sportaši ne bi osjetili posljedice zbog toga što im država i HOO nisu osigurali novac za odlazak po odličja. Odličja kojima se sada, dakako, silno ponose i na njima čestitaju.

Veliko nezadovoljstvo u nacionalnim sportskim savezima izazvala je paradoksalna činjenica da se prošlog tjedna pronašao novac za plaće stručnim službama HOO-a, ali ne i za odlazak sportaša, među njima i najvećih kandidata za olimpijsko zlato u Rio de Janeiru, na europsko prvenstvo. Javno su negodovali čelnici Hrvatskog karate saveza, Hrvatskog veslačkog saveza i Hrvatskog atletskog saveza, no sve to nije nimalo uzbudili čelne ljude HOO-a. Štoviše, glavni tajnik Josip Čop obrušio se na sve kritičare tvrdeći da ni on ni HOO nisu napravili nište nelegalno. I tu je Čop sasvim u pravu. Štoviše, njegova je zakonska obaveza isplatiti zarađene plaće svojim djelatnicima do zadnjeg dana sljedećeg mjeseca.

No, ovdje i nije riječ o poštivanju zakona, već o smislu postojanja i djelovanja Hrvatskog olimpijskog odbora. HOO je, naime, krovna udruga hrvatskog sporta. I kao takav prema članku 96. svojeg statuta osigurava nacionalnim sportskim savezima sredstva za službene nastupe, kvalifikacijska natjecanja, pripreme, svjetska i europska prvenstva. Zbog svojeg ne-odnosa s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta te nekih svojih drugih zanimacija HOO tu svoju ulogu posljednjih godina sve teže, a posljednjih mjeseci, eto, nikako ne ostvaruje. I zato bi ova ekscesna i apsurdna situacija u kojoj ima novca za administraciju, ali ne i za sportaše, trenere i odlazak na natjecanja trebala predstavljati svojevrsnu prekretnicu.

Nacionalni sportski savezi i novoimenovana pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta Janica Kostelić trebali bi, naime, ozbiljno razmisliti o izmjeni Zakona o sportu u smislu osnivanja Hrvatskog sportskog saveza. HOO tako više ne bi bio (loš) skretničar javnog novca prema savezima i bavio bi se, sukladno svojem imenu, samo Olimpijskim igrama i ostalim multisportskim priredbama. Ima, dakako, i drukčijih stajališta. Manje radikalni tvrde da ne treba mijenjati ustroj i zakone nego – ljude. Što je također legitiman stav.

Vlada RH bi se, pak, osim slanja čestitki trebala konačno odlučiti što želi od sporta te na koji način i u kojem iznosu ga želi sufinancirati. Lijepo je na mjestu doministrice za sport imati četverostruku olimpijsku pobjednicu, no bilo bi još ljepše imati ideju i viziju kako u sportski iznimno talentiranoj Hrvatskoj stvoriti još takvih ili sličnih sportskih veličina...

Marin Šarec

« Povratak

Hrvatski sport između Čopovih „uklizavanja“ Jovanoviću i Šustaru

NOVACA ZA HRVATSKI SPORT I DALJE NEMA, pa su posljednjih mjeseci poslana iz Hrvatskog olimpijskog odbora prema Vladi RH brojna pisma. Predsjednik Zlatko Mateša i glavni tajnik Josip Čop pisali su – zajedno ili pojedinačno, obojici ili svakom ponaosob – i premijeru Tihomiru Oreškovića i ministru znanosti, obrazovanja i sporta Predragu Šustaru.

Prije nekoliko dana Čop je opet pisao Šustaru, a to pismo započinje sljedećim rečenicama: „U skladu s prethodnim dopisima nastavit ću u istom tonu. Prošlo je 45 dana od kada su sportaši dobili svoje stipendije, treneri iz naših programa svoje plaće, djelatnici nacionalnih sportskih saveza svoja zaslužena mjesečna primanja, a i djelatnici Hrvatskog olimpijskog odbora, isto tako, svoje zarađene plaće. Zar zaista netko misli da svi ti ljudi žive od zraka, od obećanja, ili od nečije nesposobnosti?“

Netko će reći da je Čopovo pismo nediplomatsko, netko da je predramatično, a netko i da je bahato i bezobrazno. Bilo kako bilo, zanimljivo je baš u ovom trenutku prisjetiti se kako je uopće započeo sad već trogodišnji sukob HOO-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, sukob koji nikome nije donio ništa dobra i koji vam se nikako ne može svidjeti, neovisno o tome za koga u ovoj utakmici navijate.

Dakle, početkom 2013. godine iz ministarstva su zatražili sistematizaciju radnih mjesta u HOO-u s pripadajućim koeficijentima, a Čop im taj dokument nije želio dostaviti. Pokazalo se da nije htio otkriti iznos svoje plaće koja je iznosila 45.338 kuna bruto, odnosno 20.094 kune neto, pa se zato oglušio na zahtjev ministarstva, zbog čega je HOO-u i hrvatskom sportu bio stopiran prijenos 105 milijuna kuna od igara na sreću. Iako se činilo da su Zlatko Mateša i ministar Željko Jovanović na sastanku koji je uslijedio izgladili spor, mira više nije bilo. I Vlada i Sabor od tada su odbacili sva godišnja izvješća HOO-a, pod posebnim nadzorom inspekcije i revizije stalno su i HOO i Sportska televizija, isplate HOO-u kasne, a komunikacija između HOO-a i ministarstva odvija se preko pisama, novina i - advokata. Ovdje, dakako, aludiramo na prijavu protiv bivšeg doministra Tomislava Paškvalina, koju su na kraju kao neosnovanu odbacili i Uskok i Županijski sud.

Bilo da u resornom ministarstvu sjede Jovanović i Skansi, Mornar i Paškvalin ili Šustar i nitko (jer doministra zaduženog za sport ni pola godine nakon parlamentarnih izbora nema), Mateša i Čop, eto, nikako ne uspijevaju pronaći zajednički jezik s vladajućima. Štoviše, sada više nema nikakve komunikacije. Ne računamo li, dakako, spomenutu jednosmjernu, pisanu. Sportaši i sportski djelatnici su, tako, sve skloniji tvrdnji da se sve to događa zato što više nitko ne želi imati posla s Matešom i Čopom. Nemoguće je, kažu, da hrvatski sport i sportaši odjednom nisu zanimljivi ni jednoj vlasti, bez obzira bila ona lijeva ili desna.

Je li tome uistinu tako vidjet ćemo sljedeće godine ili sljedećih godina kad Mateša i Čop više ne budu stolovali na Trgu Krešimira Ćosića. Sve je počelo Čopovim “uklizavanjem“ ministru Jovanoviću, pa je možda red i da sve završi njegovim posljednjim „uklizavanjem“ ministru Šustaru...  

Marin Šarec

« Povratak

Skrivene poruke službenog biltena biciklističke utrke Tour of Croatia

PRIJE NEKOLIKO DANA UZ SPORTSKE NOVOSTI DOBILI STE I BILTEN, odnosno službeni program ovogodišnje biciklističke Utrke kroz Hrvatsku. Točnije, Tour of Croatia 2016, kako se ta utrka službeno zove.

Znate već kako izgledaju ti programi: obilje informacija o samom natjecanju, propozicijama, sudionicima, organizatorima, sponzorima i pokroviteljima, fotografije, mape, grafike... Sve to i još puno više otisnuto je i na čak 52 stranice programa utrke Tour of Croatia.

Pozdravnim riječima uz prateću fotografiju u biltenu su se, tako, oglasili i predsjednica Republike Hrvatske, predsjednik Vlade RH, ministri turizma te zaštite okoliša i prirode, župani šest hrvatskih županija, gradonačelnici osam gradova, jedan načelnik općine i tri direktora ustanova i institucija. Ako ne na prvi, a onda svakako na drugi pogled sigurno ćete primijetiti da netko nedostaje. Nema, dakako, nikoga iz sporta! Ni resornog ministra, ni predstavnika Hrvatskog olimpijskog odbora, niti bilo koga iz biciklističkog ili nekog drugog sportskog saveza države ili županija i gradova kroz koje ta utrka prolazi!

Pa što, reći će sada netko, to je ionako manifestacija osmišljena u privatnoj tvrtki i pogurana kroz Ured Hrvatske turističke zajednice i Ministarstvo turizma kao odlična promocija Hrvatske i njezinih ljepota. I to je sasvim točno. No, točno je i da će na toj utrci nastupiti više od 200 vrhunskim biciklista iz najboljih svjetskih profesionalnih ekipa, pa Tour of Croatia svakako nije tek nekakvo rekreativno-promotivno vozikanje hrvatskim cestama. Sve kad ne bi došao nitko drugi osim sir Bradleya Wigginsa, najtrofejnijeg britanskog olimpijca svih vremena (7 odličja!) i pobjednika Tour de Francea 2012. godine, utrka bi zavjeđivala da ju pozdrave i hrvatske sportske institucije. Ali, barem u tiskanom službenom programu utrke, eto nisu.

Vjerojatno organizatori utrke Ivan Črnjarić i Vladimir Miholjević znaju zašto im nije bilo zanimljivo ili poželjno dobiti pismo podrške osoba i institucija iz sportskog miljea, no sve to u trenutačnoj situaciji možda i nije previše čudno. Živimo, naime, u državi koja ni više od pet mjeseci nakon parlamentarnih izbora nema pomoćnika Ministra znanosti, obrazovanja i sporta zaduženog za sport, u kojoj si olimpijski doprvak iz Pekinga Filip Ude sam plaća odlazak na olimpijske gimnastičke kvalifikacije u Rio de Janeiro i u kojoj čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora, zbog ignorancije Vlade prema sportu, najavljuju konferenciju za novinare na kojoj će objaviti – odustajanje od Olimpijskih igara u Riju!

Uistinu, zašto bi takav sport bio zanimljiv bilo kome i bilo čemu, uključujući i službeni bilten utrke Tour of Croatia 2016?

Marin Šarec

« Povratak

Hrvatski sportaši na Jurasićevoj tjeralici

VEĆ ČETIRI ILI PET PUTA U NEŠTO VIŠE OD GODINU DANA Večernjakov novinar Marinko Jurasić u raznim se novinarskim formama i u negativnom kontekstu, dakako, bavio naknadama za osvajače olimpijskih i svjetskih odličja, koje mnogi nazivaju i sportskim mirovinama. Ovog puta na dvije novinske stranice, pod naslovom „Uvodi se cenzus za učenike, ali ne i za bogate sportaše“ i uz fotografije nekih od tih „bogataša“ (Nikola Plećaš, Nataša Kolega, Stjepan Deverić, Snježana Pejčić, Giuseppe Giergia, Danira Bilić...). Tome je pridodan i popis svih 128 sportašica i sportaša koji trenutačno ostvaruju pravo na spomenute naknade, pa sve  to pomalo sliči - tjeralici!

Teško je reći zbog čega su se najuspješniji hrvatski sportaši toliko zamjerili Jurasiću da je svoje pisanje protiv naknada za izvrsnost pretvorio u svojevrsnu misiju i zašto misli da je baš to trenutačno najveći problem u Hrvatskoj. Nije to ni bitno jer svatko ima pravo vidjeti crnog vraga tamo gdje to sâm želi, pa tako i Jurasić. Njemu je to, eto, 15,8 milijuna kuna koliko država godišnje izdvaja za naknade 128 vrhunskih sportaša te 54 paraolimpijaca i gluhih sportaša s olimpijskim i svjetskim odličjima. Istina, možda je to moglo biti riješeno i na neki drukčiji, bolji način. Možda se mogao uzeti model Njemačke, Italije i Slovenije, država koje svoje najbolje sportaše iz neprofitnih sportova trajno zapošljavaju u vojsci, policiji i carini. No, prošla Vlada odlučila se za model isplata naknada za izvrsnost trofejnim sportašima nakon 45. godine života i to je sada tako.

Ipak, da ne bi sve ostalo na Jurasićevom proglašavanju baš svih uspješnih hrvatskih sportaša grabežljivim i nezasitnim multimilijunašima, treba reći ponešto i u njihovu korist. Prvo, Hrvatska nije Amerika, pa da sportašima omogućava studiranje uz vrhunske uvjete za trening, a onda u svoje četiri najpopularnije lige „proizvodi“ na stotine dolarskih milijunaša godišnje. Nadalje, ne bave se svi hrvatski sportaši nogometom, košarkom ili tenisom, niti su svi igrali u Realu, Barceloni ili Chicago Bullsima, da bi ih se moglo proglašavati milijunašima. Nema takvih na Jurasićevoj listi ni za prste na rukama. Ili, kao što je to nedavno lijepo rekla brončana olimpijka iz Pekinga Martina Zubčić: „Ne mislim da bi vrhunski sportaši trebali biti nekakva elita, ni sami sportaši to ne žele. Ali, njihov doprinos treba na pravi način vrednovati. Ljudi najčešće percipiraju vrhunske sportaše kao dobrostojeće, iako ih je tek mali broj takvih.“

Dakle, da budemo do kraja jasni, za uistinu sramotnu situaciju u kojoj Hrvatska nema dovoljno novca za prijevoz i topli obrok siromašnih učenika, kao ni za ostale socijalno ugrožene kategorije, zasigurno nisu „zaslužne“ naknade sportaša koje se, uostalom, isplaćuju tek unatrag tri godine. Ako ćemo govoriti o naknadama, puno bi se više zanimljivog materijala za Jurasićev tekst moglo pronaći među tisućama lažnih branitelja ili tisućama saborskih zastupnika koji svoje mirovine i ostale naknade nisu baš ničime zaslužili.

Ako ćemo, pak, govoriti o „mrčenju“ novca od strane sportaša i sportskih dužnosnika, s puno se više nula pišu, primjerice, afere jednog od Večernjem listu omiljenijih likova, Zdravka Mamića. Optužnice na sudu terete ga za „zamračivanje“ 280 milijuna kuna, a još toliko je u bunar bez dna zvan GNK Dinamo ubačeno posljednjih desetak godina iz zagrebačkog proračuna i zagrebačkih javnih poduzeća. Samo u te dvije stavke stane, da vidimo, oko 35 godina naknada za osvajače olimpijskih odličja i tko-zna-koliko naknada za prijevoz i gablec siromašnih učenika.

Privatizacijsku grabež, uništavanje svega što je iole vrijedilo ili 100-tinjak milijardi kuna pokradenih u javnim nabavama i farbanjima tunela ne treba, valjda, više ni spominjati...

No, iz nekog teško dokučivog razloga Jurasiću je najveći problem to što Nikola Plećaš dobiva naknadu od 4.500 kuna ili što će Sandra Perković, nakon što napuni 45 godina, dobivati 5.700 kuna. Rekao bi Zorislav Srebrić: „Čestitam!“

Marin Šarec

« Povratak

Nije prvoaprilska šala: sport naprasno nestao iz Hrvatske!

MEĐU NOVINSKIM OSVRTIMA NA PRIJATELJSKU NOGOMETNU UTAKMICU HRVATSKA – IZRAEL pronašli smo u jednom poluhumorističnom tekstu i sljedeću rečenicu: “Premijer je našao vremena za dolazak u Osijek iskazavši tako svijest koliko je sport, posebno nogomet, važan za našu zemlju“ te u nastavku „promjena klime u društvu osjetila se i na tribinama Gradskog vrta“. Lijepo zvuči, ali problem je u tome što u toj rečenici nema ni jedan promil istine!

Reći da je dolazak premijera Tihomira Oreškovića na utakmicu u Osijek potvrda nekakve velike brige nove hrvatske Vlade za sport isto je što i tvrditi da je kiša na prvi dan proljeća siguran znak da nas čeka katastrofalan potop. Je, možda nas i čeka... Istina o zanimanju i skrbi (i) ove Vlade za sport je, dakako, sasvim drukčija. Nova Vlada, za sada, sport još nije čak ni spomenula. Ni jednom jedinom riječju.

Primjerice, parlamentarni izbori su, podsjećamo, održani davnog 8. studenoga 2015. godine. To što ni do 1. travnja 2016. (nije šala!) još nismo dobili pomoćnika ministra znanosti, obrazovanja i sporta zaduženoga za sport svjedoči o odnosu Vlade prema sportu puno više od dolaska premijera i ministra na prijateljsku nogometnu utakmicu. Baš kao i to što je prilikom izglasavanja Proračunu RH za olimpijsku 2016. godinu na poziciji sredstava namijenjenih Hrvatskom olimpijskom odboru stajala - bjelina.

Puno više o odnosu prema sportu govori i pismo koje je premijeru Oreškoviću 14. ožujka uputio predsjednik HOO-a Zlatko Mateša (sasvim slučajno i sam bivši premijer) i u kojem mu piše: „Poštovani g. Orešković, vaš proračunski iznos ne omogućava nastup hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama u Riju!“. Ponešto o odnosu govori i pismo glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa koji početkom ožujka izvještava ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara o „vrlo nepovoljnoj situaciji u kojoj se nalazi Hrvatski olimpijski odbor“, kao i o nepodmirenim obavezama u iznosu većem od 7.000.000 kuna.

No, pustimo sad HOO čiji su čelnici sami najviše kumovali odnosu vlasti/javnosti/medija prema krovnoj udruzi hrvatskog sporta i pogledajmo kakva je situacija u nekima od najpopularnijih i najuspješnijih sportskih saveza. Gore spomenuti nogomet, tako, posljednjih tjedana novinske stupce puni isključivo nevjerojatnim administrativnim propustima, problemima dopredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza sa zakonom i sigurnosno-obavještajnim aparatom, navijačkim svinjarijama te izmišljenim problemima izbornika Ante Čačića s Dejanom Lovrenom.

Košarkaše, pak, čekaju kvalifikacije za Olimpijske igre u Rio de Janeiru u situaciji u kojoj je izbornik pronađen tek u trećem ili četvrtom pokušaju, a po pitanju legalnosti Ivana Šukera na mjestu predsjednika saveza „posvađala“ su se čak i dva aktualna zakona. Nikakvih problema s predsjednikom više nemaju u Hrvatskom rukometnom savezu jer je Sandi Šola sam odstupio pod pritiskom predsjednika Svjetskog rukometnog saveza Hassana Moustafe i svoju poziciju prepustio Tomislavu Grahovcu. I rukometaše očekuju nikad teže i dramatičnije kvalifikacije za Olimpijske igre, a nemoguće je ne primijetiti da nakon znanstveno-fantastičnog raspleta Svjetskog prvenstva u Poljskoj ni olimpijske kvalifikacije nećemo gledati na javnoj televiziji. Ne znamo koja će televizija prenositi Europsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj 2018. godine, ali dopredsjednik HRS-a Zoran Gobac već sad gunđa zbog toga što 75 posto svih sredstava savez osigurava sam, a nema još ni jamstava da će država sufinancirati EP s traženih 28 milijuna kuna.

Samo gunđanje, čini se, preostaje i predsjedniku Hrvatskog atletskog saveza Ivanu Veštiću koji ima čak 11 olimpijaca za Rio, no ne zna kako će i kojim novcem isfinancirati njihove pripreme. Pa je onda pisao glavnom tajniku HOO-a da je za program priprema, natjecanja i ostale potrebe potrošio i zadužio se za više od 500.000 kuna, a od HOO-a je ove godine dobio svega 30.442,60 kuna. A ovaj mu bez previše nerviranja odgovara da „ako nekog treba kriviti i ako netko treba preuzeti (svaku) odgovornost to nije HOO već je to MZOS odnosno Vlada RH“.

Eto, tako to sa saportom, spoznajom važnosti sporta i promjenom klime u društvu u korist sporta uistinu izgleda. Sport je, zapravo, posljednjih mjeseci naprasno nestao iz Hrvatske i to nikako nije prvoaprilska šala!

Marin Šarec

« Povratak

Zašto nacionalne saveze još uvijek nemaju lakros i sepaktakrav?!

PRIJE NEKOLIKO DANA SPORTSKE NOVOSTI OBJAVILE SU tekst pod naslovom „Samo je pitanje vremena kad će wushu postati olimpijski sport“. Riječ je, zapravo, o reagiranju predsjednika Hrvatskog wushu saveza na tekst Deana Bauera jer im se on – tekst – nije svidio. Pa su se iz wushu saveza pozvali na članak 40, stavak 3. Zakona o medijima i dobili trećinu stranice. Bez fotografije.

U spomenutom pismu wushuvci pobijaju sasvim osoban Bauerov stav napisan u komentatorskoj formi i pojašnjavaju nam zašto 240.000 kuna koliko Hrvatski olimpijski odbor godišnje plaća za trenera wushua nije bačen novac. Najzabavniji argument je svakako onaj izvučen u naslov, a to je da taj sport, koji objedinjava drevne kineske borilačke vještine, samo što nije ušao u program Olimpijskih igara.

Osim što to isto za svoj sport tvrde mnogi, zanimljivo uglavnom čelnici borilačkih sportova, zanimljivo je pogledati popis sportova koji su kandidirali za uvrštenje u program OI u Tokiju 2020. To su, pazi sad, zrakoplovstvo, boćanje, bridž, šah, sportski ples, floorball, frizbi, američki nogomet, korfball, netball, orijentacija, polo, racquetball, sumo, potezanje konopa, ronilački sportovi, skijanje na vodi i wakeboard, a u uži krug su ušli karate, baseball odnosno softball, skateboard, sportsko penjanje i surfanje. Naravno da će svi oni, a naročito onih pet iz užeg izbora, govoriti da su bili korak do toga da postanu olimpijski sportovi i da je samo pitanje vremena kad će to i postati. A među navedena 23 sporta čak i nema wushua...

No, nije ovdje, dakako, problem o wushu. Problem je to što u Hrvatskoj svako može (prelako) osnovati (svoj) sportski savez i odmah ući u članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora. Pa se vrlo brzo prikvačiti i na državne izvore financiranja kojima HOO kormilari. Na taj smo način u državi od četiri milijuna ljudi, u kojoj se svega 15 posto stanovništva bavi sportom, dobili već više od 80 sportova, od kojih svaki, s punim pravom, očekuje da se država o njemu skrbi. Neka se naljuti tko god hoće, no to niti je normalno, niti je moguće! Naravno da se svatko može baviti sportom ili hobijem kojim god hoće, no naše privatne zanimacije i strasti obično plaćamo sami.

Na stranici prije one na kojoj je spomenuto wushu-pismo u Sportskim novostima, ali na puno manjem prostoru, objavljen je izvještaj s mitinga otvorenja nove atletske dvorane u Beogradu na kojem su upravo briljirali hrvatski olimpijci. Još malo dalje, na stranicama Večernjeg lista, objavljen je, pak, tekst pod naslovom „Dvoransko prvenstvo Hrvatske odsad će se održavati u Beogradu“.

E, pa, sve dok se dvoransko prvenstvo Hrvatske u glavnom olimpijskom sportu mora održavati u Beogradu ili u Beču ili u Budimpešti, hrvatski sport ne može izdvajati ni 240.000 ni 240 kuna za egzotične sportove kojima se zabavlja nekoliko desetaka ili nekoliko stotina entuzijasta. Valjda će se odgovorni za sport u Hrvatskoj konačno probuditi iz višedesetljetnog sna i napraviti nešto kako se prvenstva Hrvatske u atletici ne bi morala zauvijek održavati u Beogradu.

A sve ostale podsjećamo da u Hrvatskoj još uvijek nisu registrirani nacionalni savezi bendija, kastinga, kroketa, fistbola, florbola, goa, lakrosa, netbola, pelote, poloa, potezanja konopa, sepaktakrava, skiboba, suma... Pa, što se čeka?! Kad već ima mjesta za sve...

Marin Šarec

« Povratak

Autonomija saveza? Pitajte Moustafu!

KOLIKO PUTA STE OD ČELNIKA HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA, Hrvatskog nogometnog saveza ili neke treće sportske institucije čuli da je autonomija sportskih saveza i udruga zajamčena te da se nitko sa strane ne smije miješati u kadroviranje ili vođenje politike saveza i udruga. Pa, otprilike svaki put kad bi im netko iz medija ili politike prigovorio zbog nenamjenskog trošenja sredstava, neshvatljivih i po sport štetnih postupaka ili istih takvih kadrova.

Zato je, možda, malo čudno da nitko ne diže galamu sad kad „netko sa strane“ smjenjuje predsjednika jednog od naših najvećih i najuspješnijih saveza, onog rukometnog. S mjesta predsjednika odstupio je, naime, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Sandi Šola, no bila bi vraška laž reći da je odstupio sam.

„Brisanje“ Sandija Šole iz rukometa započelo je još krajem prošle godine. Tko zna zašto su i kako on, koji je bio glavni rizničar Svjetskog rukometnog saveza, i Slovenac Leon Kalin, koji je bio predsjednik Natjecateljske komisije tog istog saveza, pomislili da bi mogli izgurati moćnog predsjednika IHF-a Hassana Moustafu. To možda nikad nećemo saznati, ali znamo da je Vijeće IHF-a tijekom Svjetskog prvenstva rukometašica u Danskoj ekspresno i jednoglasno prihvatilo ostavke koje su Šola i Kalin podnijeli istog dana s istim obrazloženjem, „iz osobnih razloga“.

Svi oni koji znaju kakvi su odnosi i običaji u svjetskom rukometu i na koji način vlada Hassan Moustafa mogli su pretpostaviti da „ostavkama iz osobnih razloga“ ova priča neće završiti. Ubrzo smo, tako, saznali da kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Rio de Janeiru ipak neće biti održan u Splitu, iako je to već bila gotova stvar. Treba li reći da će te kvalifikacije ugostiti naši upravo najveći suparnici u tim kvalifikacijama, Danci.

No, Moustafi ni to nije bilo dovoljno. Nakon toga uslijedila je Šolina ostavka na mjesto predsjednika HRS-a, a koliko se daleko išlo s „demontiranjem“ Šole iz rukometa i sporta pokazuje i to da je prije nekoliko dana smijenjen i s mjesta predsjednika Komisije za marketing Hrvatskog olimpijskog odbora! Bankar kojeg su neki smatrali najperspektivnijim kadrom hrvatskog sporta i čije ime se spominjalo kad se govorilo o budućem predsjedniku IHF-a, ali i HOO-a, u trenu je, eto, nestao s hrvatske i svjetske scene.

Pa dobro, reći će netko, i prošli predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Željko Kavran je 2008. poprilično naglo odstupio i tako otvorio mjesto Šoli, nije to u HRS-u ništa neobično. Razlika je samo u tome jesi li se zamjerio Gopcu ili Moustafi. No, zanimljivo je da u oba slučaja nije bilo ni previše propitivanja ni previše objašnjavanja. A niti naricanja nad demokratskom procedurom. U Šolinom slučaju su, eto, na autonomiju sportskih saveza i udruga na trenutak zaboravili i HRS i HOO. Jer gospodinu Moustafi se baš nije uputno zamjerati...

Marin Šarec

« Povratak

Treba li nogomet konačno izbaciti iz hrvatskog sporta?

UTORAK, 9. VELJAČE 2016. GODINE, dan u kojem je na snagu stupio izmijenjeni i dopunjeni Zakon o sportu skoro da i nije ostavio nikakvu drugu mogućnost: nogomet treba pothitno odvojiti od sporta i napisati o njemu poseban zakon! Otprilike onako kako je to riješeno i u Velikoj Britaniji.

Spomenutog utorka smo se, naime, pod egidom sporta bavili samo i jedino nogometom, odnosno brojnim organizacijskim, kadrovskim, kriminalnim i ostalim problemima tog sporta.

Zdravko Mamić je, eto, u društvu dvoje odvjetnika javno odstupio s funkcije izvršnog predsjednika Dinama, ali to nema nikakve veze sa sportom već s istragom koju je zbog sumnje u malverzacije i izvlačenje stotina milijuna kuna iz kluba protiv njega pokrenuo USKOK.

Pa je onda izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović obznanio da HNS neće poštivati Zakon o sportu jer se on na njega ne odnosi. Ni to nema nikakve veze sa sportom već više s izjavom MOST-ovog saborskog zastupnika Ivana Kovačića: „Želimo da se što prije počne s primjenom Zakona o sportu, odnosno da mu se prilagode svi klubovi. Želimo transparentnost u sportu i da se javni interes postavi iznad privatnog i da sportske stranice ne izgledaju kao crna kronika“. Što također nema veze sa sportom već opet samo i jedino s nogometom.

Nema nikakve sumnje da je sve te izmjene i dopune koje discipliniraju Mamića, Šukera i društvo trebalo ugraditi u Zakon o sportu i da bi te stavke trebale ostati i u nekom budućem zakonu, no za Hrvatsku i hrvatski sport bilo bi puno bolje kad bi se taj zakon zvao – Zakon o nogometu. Nogomet se posljednjih desetljeća, kao kombinacija iznimno unosnog posla i zabave, izdigao daleko iznad svih ostalih sportova i nema više nikakvog smisla da tako dramatično zasjenjuje i opterećuje sve ostale subjekte s kojima dijeli prostor u društvenoj djelatnosti koja se zove sport.

Trenutačno najveći problemi hrvatskog sporta – financiranje, kategorizacija, strategija, status sportaša – nemaju baš nikakve veze s hrvatskim nogometom, niti nogomet s njima. Sve te probleme je nogomet već poodavno riješio na drukčiji način i na nekim drugim razinama. Da nije tako ne bi najpopularniji, najmasovniji i najutjecajniji sport bio u Hrvatskom olimpijskom odboru 2015. godine „stavka“ od svega 1.714.509 kuna, od čeka je do 30. studenoga HNS inkasirao točno 891.207,50 kuna! Pitanje je jesu li u HNS-u uopće primijetili da im je to sjelo na račun...

Ima, istina, nogomet i nešto zajedničkom s ostatkom hrvatskog sporta, a to je zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o sportu, kojeg su HNS i HOO zajedno podnijeli Ustavnom sudu. Ali ni to nema veze sa sportom, nego s novim savezništvom HNS-a i HOO-a, koje (savezništvo) također nema puno veze sa sportom. I zbog čega bi sport, odnosno nacionalne sportske saveze, trebalo što prije odvojiti od Hrvatskog olimpijskog odbora.

Nogomet izvan sporta i sport izvan HOO-a. Konačni lijek za izlječenje hrvatskoga sporta.

Marin Šarec

« Povratak

Ima li u Timovom timu mjesta i za sportaše?

NEGDJE NA SAMOM POČETKU PREDSTAVLJANJA PROGRAMA NOVE VLADE RH u Hrvatskom saboru tadašnji mandatar, a današnji premijer Tihomir Orešković je rekao: „Ponosni smo na sve što smo do sada postigli u sportu, kulturi i ostalome“. Bilo je to pažljivijim slušačima posvemašnje iznenađenje jer sport kao „djelatnost od posebnog društvenog interesa“ nije spomenuo baš nitko ni u predizbornoj kampanji, ni tijekom višetjednog sastavljanja Vlade koju je sam premijer nazvao Tim's team, odnosno Timov tim.

No, to je ostao i jedini spomen sporta u dosadašnjim projekcijama budućeg izgleda hrvatske države i hrvatskog društva. Jasno je, stoga, da se status sporta u Hrvatskoj neće ni ubuduće bitno mijenjati, usprkos višemjesečnim optimističnim najavama predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Mateše „da će sve biti bolje kad se na vlast vrate naši“. Što je pospješio i predlaganjem rekordnog i za sada fantomskog (jer Program javnih potreba u sportu za ovu godinu još ne postoji) financijskog plana za 2016. godinu u iznosu od 157 milijuna kuna. Bit će istinu zanimljivo vidjeti kako će to biti ostvareno jer sportaši, barem za sada, „ne igraju“ u Timovom timu.

Sport je, naime, i dalje „trinaesto prase“ u glomaznom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, gdje će mu i ubuduće biti namijenjene tek mrvice. Prošle godine je, tako, za cjelokupni sport (olimpijski, paraolimpijski, sveučilišni, školski ) iz Proračuna RH izdvojeno ukupno 116.393.376 kuna, od čega je 111.093.376 kuna prihoda od igara na sreću. Mateša, istina, tvrdi da bi se oporezivanjem nedomicilnog on-line klađenja moglo uprihoditi još 40 milijuna kuna, no zakon kojim bi se to reguliralo tek treba donijeti i pitanje je tko će se i kada u novoj Vladi baviti time.

Sasvim je drukčija situacija s drugom važnom djelatnošću koju je predsjednik Vlade spomenuo u istoj rečenici sa sportom, dakle s kulturom. Kultura ima vlastito ministarstvo koje je lani raspolagalo s 867.953.039 kuna, a novi ministar je već najavio da mu je cilj tih 0,49 posto izdvajanja za kulturu iz državnog proračuna povećati na jedan posto. No, kultura se u Hrvatskoj već poodavno izborila za svoj (financijski) status što sportu ne uspijeva usprkos tome što je, primjerice, na čelu HOO-a devet godina bio (bivši) potpredsjednik Republike Antun Vrdoljak, a sada je već 13 godina (bivši) predsjednik Vlade Zlatko Mateša. Trenutačni status sporta najviše ide na dušu baš njima dvojici, ali i svim dosadašnjim Vladama i resornim ministrima, pa i medijima kojima je od statusa sporta uvijek bilo zanimljivije zbrajati milijune eura koje je na transferima Dinamovih igrača zaradio Zdravko Mamić.

Ključ problema, dakako, leži u premijerovoj izjavi „Ponosni smo na sve što smo do sada postigli u sportu“. Svi smo mi, naime, već desetljećima ponosni na sportska postignuća naših sportaša, jako se njima volimo hvaliti i poistovjećivati, dočekivati ih nakon povratka s velikih natjecanja i s njima se fotografirati. I ništa više od toga. Sve je to, međutim, lijepo dok ti u razmaku od svega četiri mjeseca nekadašnje sportske perjanice na europskim prvenstvima ne dožive totalni krah: košarkaši ispadanjem u osmini finala, vaterpolisti sedmim mjestom te rukometaši nekim vjerojatno tome sličnim dosegom. Pri čemu je najtragičnija izjava izbornika naših rukometaša Željka Babića da „nije siguran hoćemo li se plasirati na Olimpijske igre u Rio de Janeiru“!? Nakon toga više nema ni ponosa, ni poistovjećivanja, ni fotografiranja. Ostaje tek činjenica da nemamo ni sustav ni (primjeren) status sporta u Hrvatskoj.

Pa što, reći će netko, važnije od toga je da nam se djeca i mladi bave sportom, nisu važna odličja. I to bi bio sasvim legitiman pristup problemu sporta u Hrvatskoj da ne postoji poražavajuć podatak prema kojem se u Hrvatskoj sportom organizirano bavi tek 15 posto stanovništva. Usporedbe radi, u skandinavskim zemljama sportom se bavi 70 posto ljudi, u Irskoj 58, dok se u susjednoj nam Sloveniji 52 posto stanovništva organizirano bavi sportom ili rekreacijom. Pri čemu, valjda, ne treba ni spominjati koliko su Norveška, Švedska ili Slovenija uspješne i u vrhunskom, natjecateljskom sportu.

Netko će u Hrvatskoj morati konačno reći što od sporta želimo i kako doći do toga što želimo. Jer, trenutačno je sport – nigdje. Hoće li uskoro naći mjesto u Timovom ili nekom drugom timu pitanje je na koje ne bi trebalo tek olako odmahivati rukom...

Marin Šarec

« Povratak

Košarkaška diktatura kako si ju zamišlja Mario Hezonja

IMA JEDNA RUKOMETNA ANEGDOTA, ILI MOŽDA TEK URBANA LEGENDA, iz davne 1996. godine. Kažem davne jer mnogi misle da rukomet u Hrvatskoj nije postojao prije Line Červara i njegovih uspjeha s reprezentacijom. Te 1996. godine je, naime, našu reprezentaciju preuzeo Velimir Kljaić, nakon za naše ambicije slabašnog petog mjesta na Europskom prvenstvu u Španjolskoj.

Dakle, anegdota – ili možda tek urbana legenda, kako vam drago – kaže da je na prvom treningu Kljaić pozvao igrače da se postroje ispred njega. Dvije tada najveće „zvijezde“ reprezentacije su uz pošalice i smijuljenje vrlo polako koračale prema toj vrsti, a kad su konačno s posprdnim izrazima lica stali u nju izbornik im je pokazao prstom prema izlaznim vratima dvorane i rekao – napustite trening! Naravno da nakon toga više nije bilo zafrkancije i naši rukometaši su svega nekoliko mjeseci kasnije pred rekordnih 36 tisuća gledatelja u Georgia Domu u Atlanti osvojili prvo olimpijsko zlato za neovisnu Hrvatsku.

Ove priče, a posebice anegdote ili urbane legende s treninga Kljaićeve reprezentacije sjetite se u nastavku teksta.

Prije nekoliko dana Mario Hezonja je izjavio da će o tome kako će funkcionirati košarkaška reprezentacija Hrvatske ubuduće odlučivati Dario Šarić, on i još poneki od nositelja igre i nitko drugi. Na ovu poprilično skandaloznu izjavu 21-godišnjeg NBA-rookieja „hrabro“ su reagirali čelni ljudi hrvatske košarke. Predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Ivan Šuker rekao je: „Logično je da igrači diktiraju uvjete i to je načelo još od mog dolaska na čelo HKS-a“, a predsjednika Stručnog savjeta Dino Rađa dometnuo je: “U svakom slučaju, igrače se mora pitati za mišljenje o svemu“. (?!?!)

Predsjedniku Hrvatskog košarkaškog saveza je, dakle, „logično da igrači diktiraju uvjete“. Kako to izgleda kad igrači diktiraju uvjete vidjeli smo (i) na lanjskom Europskom košarkaškom prvenstvu na kojem je Hrvatska ispala u osmini finala od Češke. Do te nas je neslavne pozicije dovelo upravo kompromiserstvo i popuštanje zahtjevima nekih igrača i njihovih menadžera, zbog čega nam se cijelo vrijeme činilo da izbornik Velimir Perasović „nije sav svoj“.

Lijepo je, dakako, da igrači imaju svoje mišljenje, da ga se ne boje izreći i da ono bude uvažavano od strane onih koji reprezentaciju vode i koji se za nju brinu. No, to da bi igrači trebali diktirati uvjete (Šuker) ili da ih se mora pitati za mišljenje o svemu (Rađa) je, složit ćete se, sasvim nakaradno. Naročito kada takav „sustav“ zagovara 21-godišnji klinac koji u svojoj karijeri nije još ništa napravio, niti je išta osvojio i kojem su to da može postavljati ovakve uvjete omogućili isključivo nekritički mediji i isti takvi novinari svojim neumjerenim veličanjem njegovog neospornog talenta.

Netko pametniji od mene, Hezonje, Šukera i Rađe izmislio je instituciju trenera i izbornika koji svojim znanjem, stilom, iskustvom i autoritetom odlučuju kako će funkcionirati košarkaška ili bilo koja druga reprezentacija. Sjetite se samo Ratka Rudića kojeg čak i njegovi bivši igrači pozdravljaju „u stavu mirno“, Nikolaja Karpolja i njegovog „urlanja“ na odbojkašice tijekom time-outova na utakmicama ili Gregga Popovicha koji je svojim osebujnim stilom ponašanja „u red stjerao“ čak i košarkaške novinare u Americi. Dakako, sjetite se i gore spomenutog Velimira Kljaića. Bilo bi stvarno zanimljivo vidjeti kako bi izgledale reprezentacije i klubovi tih mega-uspješnih trenera da su im uvjete diktirali rookieji. Dakle, početnici i nevježe.

Bilo bi, stoga, jako dobro za našu posrnulu košarku da Šuker i Rađa još jednom pročitaju što su zapravo rekli odgovarajući na Hezonjin ultimatum, zacrne te rečenice i pritisnu – DELETE.

Marin Šarec

« Povratak

„Kraljica“ u nemilosti HOO-ove birokracije

TEŠKO JE REĆI KADA SE TO I ZAŠTO HRVATSKA ATLETIKA toliko zamjerila čelnicima Hrvatskog olimpijskog odbora da je kod njih u tako strašnoj nemilosti. Sasvim je, stoga, neobjašnjivo zašto naš u posljednja dva olimpijska ciklusa daaaleko najuspješniji sport ima u kući hrvatskog sporta tretman trinaestog praseta ili neželjenog djeteta.

Sumnjam da su u HOO-u bili baš toliko zaokupljeni svojim brojnim sporednim zanimacijama, pa da nisu primijetili kako je hrvatska atletika u posljednjih osam godina donijela dvije olimpijske, šest svjetskih i pet europskih medalja (Vlašić, Perković, Šimić). Ne vjerujem da im je promaklo da su u posljednjih deset godina sve naslove najboljih hrvatskih sportašica pokupile upravo atletičarke (Vlašić, Perković) i da je naša atletika dva puta dala najbolju sportašicu Europe, a jednom i najbolju svjetsku sportašicu (Vlašić). Dakako, i čak četiri trenera s titulom najboljeg trenera godine u Hrvatskoj (Vlašić, Marinović, Ivančić, Elkasević).

Nemamo sad dovoljno prostora nabrajati sva odličja osvojena na raznim juniorskim, mlađejuniorskim, mlađeseniorskim i sličnim svjetskim i europskim prvenstvima osvojena posljednjih osam, 10 ili 15 godina, pa to zato nećemo ni pokušavati. Podsjetit ćemo još samo na to da hrvatska atletika već godinama ima i jedan od najboljih i najcjenjenijih atletskih mitinga na svijetu (Hanžekovićev memorijal), ali i to da trenutačno čak osmero hrvatskih atletičara ima normu za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru (Vlašić, Šimić, Perković, Ivančević, Matošević, Vrajić, Horvat, Premeru).

Sve navedeno, međutim, nije dovoljno da bi u HOO-ovim tablicama Hrvatski atletski savez imao status, ako ne prvog, a ono barem petog ili šestog subjekta u našoj sportskoj obitelji. Eto, pogledamo li rashode Hrvatskog olimpijskog odbora do 30. studenoga 2015. godine vidjet ćemo da je atletika dobila svega 3.033.400,45 kuna, u što su uključeni svi izdaci za pripreme, natjecanja, stipendije, trenere, mlađe kategorije, olimpijske kandidate... U istom razdoblju je, primjerice, Hrvatski skijaški savez od HOO-a inkasirao 5.156.922,13 kuna (?!), a Sportska televizija 4.431.013 kuna (?!?). I ne pada mi na pamet objašnjavati sve ove silne upitnike i uskličnike u zagradama. Kome nije jasno, stvarno mu ne mogu pomoći.

No, ni to nije sve. Ni novi Pravilnik o kategorizaciji sportaša ne prepoznaje hrvatsku atletiku kao naš najuspješniji sport, ali ni atletiku uopće kao 'kraljicu sportova'. Inače se ne bi moglo dogoditi da plasman u finale svjetskog atletskog prvenstva ne donosi status I. kategorije sportaša u Hrvata! Možemo se mi, primjerice, do mile volje diviti Ivanu Horvatu, njegovom rekordnom skoku od 5.70 i plasmanu u finale Svjetskog prvenstva u Pekingu, no HOO-ov pravilnik to ne prepoznaje. Jer Horvat je u spomenutom finalu zauzeo 9. mjesto, a Pravilnik o kategorizaciji kaže da za status sportaša I. kategorije treba osvojiti „1. – 8. mjesto na OI ili SP“. U sportu u kojem u jednoj disciplini mogu na velikim natjecanjima istovremeno nastupiti tri Amerikanca, tri Rusa, tri Nijemca, tri Kineza... U nekim slučajevima i četiri.

Ne želite, pritom, znati tko sve i na koji način može doći do I. kategorije u nekim drugim, HOO-u važnijim, zanimljivijim, manje kompliciranim ili, jednostavno, „poslušnijim“ sportovima. Nemojte, međutim, uopće sumnjati da će, kada hrvatska atletika s OI u Riju donese dva odličja, upravo HOO-ovi velikodostojnici sebi pripisivati najveće zasluge za to.

Vjerojatno bi zbog svega navedenoga u Hrvatskom olimpijskom odboru trebalo izmisliti nagradu za toleranciju i dodijeliti ju predsjedniku Hrvatskog atletskog saveza Ivanu Veštiću. Znam, naime, puno ljudi koji bi na njegovom mjestu došli na sjednicu Skupštine HOO-a oboružani... barem trulim jajima. On, eto, nije...

Marin Šarec

« Povratak

Prije ćemo mi dočekati Aleksandra Lukašenka nego Triciu Smith

E, SAD ĆEŠ TI SIGURNO NEŠTO PISATI O TOME, dobacio mi jedan poznanik pročitavši da je za novu predsjednicu Kanadskog olimpijskog odbora izabrana – jedna olimpijka. Točnije, osvajačica veslačkog srebra na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, Tricia Smith.

Da, hoću, iako ne znam što bi se tu više novoga moglo napisati. To da je neki bivši vrhunski sportaš došao na čelno mjesto nekog nacionalnog olimpijskog odbora nije nikakva novost ili senzacija. U Ukrajini je to Sergej Bubka, u Bugarskoj Stefka Kostadinova, u Srbiji Vlade Divac, dok je u Velikoj Britaniji 'chairman' olimpijskog odbora Sebastian Coe. Puno je, dakako, i nacionalnih olimpijskih odbora kojima ne predsjedavaju bivši sportaši ili sportski djelatnici, pa tu naizgled i nema neke zanimljive priče.

Ono što je zanimljivo jesu reakcije naših sportskih velikodostojnika već i na samu pomisao da bi predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora mogao postati netko iz sportskog miljea. Tako je prije dvije godine, kad Vlada RH nije prihvatila Programsko i financijsko izvješće HOO-a, bivši predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak s neskrivenim gađenjem ustvrdio da ministar Željko Jovanović na mjesto predsjednika gura Ratka Rudića, dok je sadašnji predsjednik Zlatko Mateša s tek nešto blažom dozom indignacije ustvrdio da se na njegovo mjesto gura Zoran Primorac.

Imena su tu nebitna, bitan je stav. I glumac koji je na mjesto predsjednika došao s pozicije potpredsjednika Republike Hrvatske i političar koji je predsjednikom HOO-a postao istekom mandata mu predsjednika Vlade RH javno su se, eto, snebivali čak i nad neutemeljenim glasinama da bi za predsjedničko mjesto u HOO-u mogli kandidirati najuspješniji vaterpolski trener svih vremena ili hrvatski olimpijac s rekordnih sedam nastupa na Igrama.

Kako to trenutačno izgleda u krovnoj kući hrvatskog sporta najbolje je opisao vratar zlatne vaterpolske reprezentacije Josip Pavić nakon svojeg jedinog dolaska na Skupštinu HOO-a, u svojoj kratkotrajnoj funkciji predsjednika Komisije sportaša Hrvatskog olimpijskog odbora.

„To je užas, ne mogu doći k sebi! Bio sam na toj Skupštini prvi, bojim se i zadnji put. Sportaše je vrijeđao Vrdoljak, čovjek koji u životu nije pretrčao 100 metara. Osjećam se k’o pas nakon svega. Nakon istupa gospodina Sušnja također sam se pitao što tu radim i glumim Don Quijotea. Neki je podebeli gospodin, ne znam tko, bahato odozada dobacio Samiru Baraću - ‘Predstavi se, tko si ti?’. Pitao je to čovjeka koji je osvojio sve u životu“, govorio je tada Pavić.

Nije, dakle, problem u tome da još 100 godina na čelu HOO-a bude neki političar, poduzetnik, znanstvenik ili umjetnik. Problem je u tome što su sportaši trenutačno u Hrvatskom olimpijskom odboru nepoželjni i prezreni, pa bi onaj koji bi se eventualno i poželio kandidirati za mjesto predsjednika vjerojatno riskirao da ga izbace naglavačke iz dvorane. Tome je trenutačno tako i zato HOO još uvijek čeka svoju Triciu Smith ili Sergeja Bubku (dvogodišnji predsjednički mandat Zdravka Hebela u razdoblju u kojem su se zbog nesretnih okolnosti izmijenila čak tri glavna tajnika HOO-a za ovu priču nije relevantan).

Kada je sport u pitanju daleko smo mi i od Kanade i od Ukrajine, pa čak i od Srbije. Po tome što smo devet godina na čelu nacionalnog olimpijskog odbora imali (bivšeg) potpredsjednika Republike, a sad već 13 godina imamo (bivšeg) predsjednika Vlade, puno smo sličniji Bjelorusiji. Tamo je, naime, predsjednik olimpijskog odbora – Aleksandar Lukašenko! Čak ne ni bivši, nego aktualni predsjednik države. I baš ga briga za kanadsku Triciu Smith ili ukrajinskog  Sergeja Bubku...

Marin Šarec

« Povratak

Izbor najboljih nije uvijek i izbor najpopularnijih

ZANIMLJIVO JE TO KAKO SE KRAJEM SVAKE GODINE hrvatski novinari i sportski kibici zgražaju zbog izbora najboljih sportaša godine u drugim zemljama. Zapravo, uvijek kad olimpijski i svjetski prvaci u pojedinačnim sportovima 'nadglasaju' nogometaše. Ove godine na meti je, tako, BBC-jev izbor najboljih sportaša Velike Britanije.

Problem je, zamislite, to što među 12 kandidata nema Jamiea Vardyja i Garetha Balea, iako su ih (pazi sad!) kladionice favorizirale. Vardy je, podsjetimo, prošlog vikenda postao rekorder Premier League s 11 utakmica u nizu na kojima je postigao pogodak, dok je Bale odveo reprezentaciju Walesa na Europsko nogometno prvenstvo u Francusku.

Nikome, dakako, ne pada na pamet podcjenjivati spomenute dosege, ali dovoljno je letimice pogledati popis BBC-jevih kandidata, pa shvatiti da Vardyju i Baleu tu nikako nije mjesto. Ne pokraj svjetskih atletskih prvaka Jessice Ennis-Hill, Moa Faraha i Grega Rutherforda, Andyja Murraya koji je Britance nakon 79 godina „došlepao“ do pobjede u teniskom Davis Cupu, svjetskog boksačkog prvaka Tysona Furyja, svjetskog prvaka formule 1 Lewisa Hamiltona, pobjednika Tour de Francea Chrisa Froomea, svjetskog prvaka i rekordera u plivanju Adama Peatyja, svjetskog gimnastičkog prvaka Maxa Whitlocka... Ne jer svi oni su, vidimo, ove godine osvojili neke vrlo vrijedne i prestižne trofeje, dok nogometni dvojac to tek treba napraviti.

Ovom prigodom nemoguće je ne prisjetiti se 2001. godine i ankete Sportskih novosti. Tada su sportski novinari za najbolju momčad godine izabrali nogometnu reprezentaciju zato što se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji. Iako je u konkurenciji bio i famozni i neponovljivi veslački osmerac koji je te godine osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Lucernu. Nakon što je godinu prije uzeo olimpijsku broncu u Sydneyju. Bio je to sramotan i sasvim apsurdan izbor koji je promovirao tu čudnu praksu prema kojoj nije nužno nešto osvojiti da bi se bilo proglašen najboljim. A u sportu je, ipak, još uvijek važno pobijediti i osvojiti poneku medalju.

Problem je, dakako, u tome što ljudi najčešće (ne samo u izborima sportaša) ne biraju najbolje, već – najpopularnije. Zato je i bilo moguće to da spomenute 2001. ne izberemo (najbolje) veslače, nego (najpopularnije) nogometaše, koji su, uzgred rečeno, na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine ispali već u kvalifikacijskoj skupini. U tome je osnovna zabuna i u slučaju BBC-jevog izbora. Nema, naime, nikakve sumnje da je Jamie Vardy trenutačno najpopularniji sportaš u Velikoj Britaniji. Ali, eto, BBC bira najboljega...

A jesu li Vardy i Bale trebali biti barem na listi kandidata za izbor najboljega? Vjerojatno jesu, ali i tu bismo mogli pronaći dosta primjera, čak i puno drastičnijih, kada sportaši koji su to nesumnjivo zaslužili nisu bili ni nominirani za izbor najboljih. Primjerice, pobjednik teniskog US Opena Marin Čilić nije prošle godine ušao ni među 33 sportaša nominirana u HOO-vom izboru najboljih sportaša Hrvatske. Za utjehu Baleu i Vardyju. No, to je već jedna sasvim druga priča...

Marin Šarec

« Povratak

Zašto je bolje igrati korfball nego košarku

HRVATSKI OLIMPIJSKI ODBOR uputio je ovih dana u javnu raspravu prijedlog Pravilnika o kategorizaciji hrvatskih sportaša, s kriterijima po pojedinim sportovima. Riječ je o kriterijima na osnovu kojih sportaši razvrstavanjem u određenu kategoriju stječu pravo na potpore, naknade, nagrade i druge privilegije.

Hrvatski sportaši su, tako, razvrstani u šest kategorija, pri čemu sportaši I. kategorije stječu pripadajuća prava u trajanju od četiri godine. Upravo uspoređujući kriterije kojima se u pojedinim sportovima ostvaruje I. kategorija lako je uočiti niz nelogičnosti, nedosljednosti, pa i apsurdnih rješenja u hrvatskom sportu.

Primjerice, I. kategorija u svim olimpijskim ekipnim sportovima ostvaruje se sudjelovanjem u reprezentaciji koja na Olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim prvenstvima osvoji neko od prva četiri mjesta. Ovom prigodom nećemo objašnjavati zašto postoje određene razlike između spomenutog plasmana ostvarenog u nogometu, košarci ili odbojci, naspram onoga u rukometu ili vaterpolu. Barem kada je riječ o Olimpijskim igrama, stavit ćemo tu znak jednakosti.

Sasvim je, međutim, neprihvatljivo to da se u hrvatskom sportu I. kategorija može steći i osvajanjem 1. do 3. mjesta na svjetskom prvenstvu u korfballu! Ne zbog toga što je riječ o sportu u kojem nogometnu loptu treba ubaciti u plastični 'lavor' bez dna obješen o 3.5 metara visok štap, već zato što se tako skoro u potpunosti izjednačava uspjeh u sportovima koji se igraju u više od 200 zemalja (odbojka, nogomet, košarka) s jednim čija svjetska federacija broji 66 članica. I u kojem su na svim svjetskim igrama i svim svjetskim prvenstvima dosad zlato i srebro osvajale isključivo Nizozemska i Belgija.

Nelogično je, također, i to da su u lovu na I. kategoriju izjednačeni rezultati (osvajanje 1. do 8. mjesta na svjetskom prvenstvu) u atletici i squashu. Što god da vam netko rekao o squashu kao najbrže rastućem sportu koji se igra na 50.000 terena u 185 država svijeta. Slagali se mi s time ili ne, barem u kriterijima koje donosi jedan nacionalni olimpijski odbor, najvažniji olimpijski sport nikako i ni po čemu ne može biti izjednačen s nekim neolimpijskim.

Nadalje, ako je tenisačima jedan od kriterija za stjecanje I. kategorije i četvrtfinale na Grand Slam turnirima, sasvim je nejasno zašto se biciklistima nigdje u kriterijima čak ni ne spominju Tour de France, Giro d'Italia i Vuelta, natjecanja koja su za bicikliste isto ono što su Wimbledon ili Roland Garros tenisačima.

Vrlo je upitno i to mogu li se u tenisu, stolnom tenisu i badmintonu (osim na Olimpijskim igrama) izjednačavati pojedinačni rezultati s onima ostvarenima u igri parova, što je u HOO-ovim kriterijima napravljeno. Dovoljno je, primjerice, pogledati ATP ljestvice u pojedinačnoj konkurenciji (Đoković, Murray, Federer) i igri parova (Melo, Bryan, Bryan), pa da se tom argumentu ništa više ne treba dodati.

Mogli bismo još primijetiti i to da su se kajakašima, uz olimpijske discipline, u kriterije 'prošvercali' dragon boat i rafting, da su se triatlonu 'prikrpali' duatlon, aquatlon i zimski triatlon, mogli bismo spomenuti još poneku pikanteriju, no materijala za raspravu i razmišljanje o kategorizaciji i ustroju hrvatskog sporta je i ovako sasvim dovoljno. Uz ono standardno i neizbježno pitanje: „Tko će sve to platiti?!?“

Marin Šarec

« Povratak

Budalasti i opasni kriteriji izbornika Babića

ZNATE LI TKO JE PAAVO NURMI? Naravno da znate, riječ je o legendarnom finskom atletičaru, jednom od najboljih (za neke i najboljem) sportašu svih vremena i deveterostrukom olimpijskom pobjedniku na srednjim i dugim prugama. Jedan spomenik podignut mu je ispred Olimpijskog stadiona u Helsinkiju, a drugi ispred Olimpijskog muzeja u Lausannei. Ukratko, svjetski sportski velikan par excellence i nedodirljiva finska sportska ikona.

Znate li, međutim, što je taj i takav Nurmi odgovorio kad su ga novinari jednom prilikom pitali za koga je osvojio sva ta silna olimpijska odličja? Bez previše razmišljanja Nurmi je na postavljeno pitanje odgovorio: „Za sebe. Samo za sebe!“ I nakon te izjave Paavo Nurmi je, dakako, ostao finski sportski i nacionalni heroj. Sahranjen je 1973. uz sve državne počasti.

A, znate li tko je Željko Babić? To je, dakako, hrvatski rukometni izbornik koji je, barem za sada, najpoznatiji po osebujnom obrazloženju izostavljanja Igora Vorija i Ivana Ćupića s popisa reprezentativaca za Croatia Cup u Umagu.

„Nismo zadovoljni igrom i angažmanom Vorija i Čupića. Mi želimo da budu jako izraženi nacionalni naboj, želja i strast da se igra za hrvatsku reprezentaciju, a u određenim segmentima nije postojao taj kriterij“, pojasnio je Babić otpisivanje dvojice najiskusnijih reprezentativaca i odmah ušao u konkurenciju za 'biser godine', u iznimno jakoj konkurenciji sličnih izjava u hrvatskom sportskom miljeu.

Naime, osim što će Babićevo mahanje nacionalnim nabojem, željom i strašću mnogi proglasiti budalastim, mogli bismo ga isto tako proglasiti i opasnim. Sport je, znamo, jedna od rijetkih djelatnosti u kojoj su svi rezultati mjerljivi: metrom, štopericom, pogocima, bodovima, ocjenama... To nam i omogućava da na nekom natjecanju proglasimo najbolje i podijelimo medalje. Spomenuti Paavo Nurmi osvojio je devet zlatnih olimpijskih medalja zato što je bio izdržljiviji i brži od svih svojih suparnika. Nikako ne zato što je imao najizraženiji nacionalni naboj, želju i strast. Iako je, vjerojatno, imao sve to. Isto kao što nacionalni naboj, želju i strast imaju i danas mnogi sportaši. Uključujući i Igora Vorija i Ivana Ćupića.

Čime se, dovraga, uopće mjere nacionalni naboj, želja i strast?!? Kakvim metrom i kojom štopericom je to Željko Babić izmjerio kod Vorija i Ćupića? Ili, bolje rečeno, čijim metrom i čijom štopericom? Njegovim? Gopčevim? Šolinim? I je li netko mjerio nacionalni naboj, želju i strast Danijela Šarića, Žarka Markovića, Eldara Memiševića, Gorana Stojanovića, Rafaela Capotea, Borje Vidala i Bertranda Roinea, sve redom rukometnih 'legionara' koji su na prošlom Svjetskom prvenstvu igrali za reprezentaciju Katara? Kako su, uopće, bez nacionalnog naboja, želje i strasti uspjeli Kataru donijeti srebrno svjetsko odličje?

Na Svjetskom prvenstvu u Kataru hrvatski su rukometaši osvojili razočaravajuće šesto mjesto. Podbacili su na tom natjecanju mnogi, uključujući, dakako, i Igora Vorija i Ivana Ćupića. To, kao i činjenica da je Vori u reprezentaciji još od vremena davnih i zaboravljenih zlatnih medalja iz Portugala i Atene, više su nego dovoljan razlog za njihovo izostavljanje iz reprezentacije. Kriterij nacionalnog naboja, želje i strasti ovdje nam je, oprostit ćete, ipak 'malo od viška'.

Finska je i u sportskom, ali i u svakom drugom smislu, daleko razvijenija od Hrvatske. I, vjerujte, Finci će vam jako zamjeriti ako im osporite nacionalni naboj, želju i strast. Ali im ne pada na pamet mjeriti nacionalni naboj, želju i strast kod Nurmija, Nykänena, Pitkämäkija, Selannea ili bilo kojeg drugog svojeg trofejnog ili manje trofejnog sportaša. Barem dok Babić i njemu slični ne izmisle sportsku disciplinu koja će se zvati upravo tako - nacionalni naboj, želja i strast...

Marin Šarec

« Povratak

Da, mediji smiju, pa i moraju, zazivati bojkote, smjene i ostavke

UOČI FINALNE UTAKMICE EUROPSKOG KOŠARKAŠKOG PRVENSTVA U LILLEU na društvenim mrežama se pojavila fotografija litavskih novinara kako zagrljeni stoje na svojim novinarskim mjestima i pjevaju himnu. Ta mi je fotografija, priznajem, izazvala popriličnu nelagodu. Ne zato što mislim da se novinari na svojim radnim mjestima ne bi smjeli ponašati kao navijači – u tome se sa mnom ionako slagao samo pokojni Žarko Susić – već zbog toga što je ta slika bila ostvarenje upravo onoga što već godinama želi većina čelnika naših sportskih saveza i klubova. Ta želja, zapravo taj njihov nikad u potpunosti dosegnuti ideal, sadržan je u rečenici: Svi smo mi na istom zadatku!

Riječ je, dakako, o potpunoj besmislici jer netko tko radi za 5.000 kuna mjesečno ne može nikako biti na istom zadatku i istom poslu s nekim tko gura ili baca loptu za 500 tisuća ili pet milijuna eura godišnje. To što si razno-razni nogometni, košarkaški i rukometni bossovi zamišljaju da bi im mediji trebali odrađivati PR, brinuti o ozračju i zajedništvu u reprezentaciji i klubovima, animirati navijače, privlačiti sponzore i tome slično, tek je jedna u nizu budalaština koja se kod nas uzima zdravo za gotovo. Čemu su, naravno, puno doprinijeli i sami mediji.

Upravo zbog tog „nesporazuma“ Hrvatski nogometni savez ukinuo je prije nekoliko dana akreditacije te zabranio pristup svim svojim utakmicama, press-konferencijama i ostalim aktivnostima novinarima i fotoreporterima portala Index.hr. Izravni povod bio je Indexov poziv na bojkot hrvatske nogometne reprezentacije, dok je pravi razlog, ipak, to što je Index jedan od malobrojnih medija koji uporno odbijaju biti „na istom zadatku“ s HNS-om i njegovim čelnicima. Tako sada svjedočimo paradoksalnoj situaciji da je HNS „izopćio“ novinare koji zagovaraju nekakav benigni bojkot, ali ne i svog prvog dopredsjednika koji već godinama zagovara nasilje, mržnju, netoleranciju, nacionalnu isključivost i primitivizam. Kao ni novoizabranog pomoćnika izbornika reprezentacije kojeg je FIFA čak i kaznila zbog fašističkog ispada na stadionu.

Vjerojatno je u opisanoj situaciji besmisleno podsjećati na to koja je, zapravo, uloga i zadaća medija, ali pokušajmo... Mediji bi, naime, trebali biti korektiv svih anomalija u društvu, a ako takva jedna anomalija nije apsolutističko Mamićevo ordiniranje hrvatskim nogometom, onda bi jezičari trebali redefinirati značenje riječi anomalija. I, da, u tom slučaju mediji imaju pravo, pa i obavezu, zagovarati bojkote, smjene i ostavke. Mediji jedino ne smiju zagovarati nasilje, mržnju, netoleranciju, nacionalnu isključivost i primitivizam, no to je, kao što vidimo, ionako ekskluzivna privilegija prvog dopredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza.

Godine bespogovornog vođenja zapisnika na Mamićevim „konferencijama za novinare“ i klanjanja lažnim nogometnim veličinama dovele su do toga da i brojni sportski novinari (pa i neke cehovske udruge?!) na Indexov poziv na bojkot reprezentacije gledaju kao na nešto skandalozno i nedopustivo. Iako bi već i sama činjenica da je na mjesto pomoćnika izbornika hrvatske nogometne reprezentacije postavljen nepopravljivi i kažnjavani štovatelj ustaškog naslijeđa trebala izazvati jednoglasni poziv medija na, možda, i raspuštanje Hrvatskog nogometnog saveza. Kad se već tako nešto ne može očekivati od, štajaznam, Hrvatskog olimpijskog odbora, primjerice...

Marin Šarec

« Povratak

Zašto bi hrvatski sport bio zanimljiv HTV-u, kad nije zanimljiv ni HOO-u?

Ne sjećam se kad sam čuo toliko primjedbi i psovki na račun Hrvatske televizije kao za vrijeme Svjetskog atletskog prvenstva u Pekingu.

Razlog tom silnom nezadovoljstvu bila je odluka da se izravni prijenosi najveće sportske priredbe u 2015. emitiraju na četvrtom programu HTV-a. Onom istom za koji će i ljudi s HTV-a reći da se vidi na području cijele Hrvatske, osim u Istri i na otocima gdje ih ometaju jaki signali talijanskih televizija, kao i u svakom malo dubljem jarku iznad kojeg nema odgovarajućeg repetitora OiV-a.

Čuvši da prijenosi idu na HTV4, jedan od trenera jedne od naših srebrnih atletičarki iz Pekinga rezignirano je konstatirao: „Dakle, nije nas gledao nitko...“

Slično je bilo i s drugom najvećom sportskom priredbom ove godine, sa Svjetskim plivačkim prvenstvom u Kazanju, koje je također išlo na HTV4, s time da su prijenosi utakmica srebrnih vaterpolista seljeni s 2. na 4. program i natrag. Netko je, dakle, odlučio da se sport, uz sitnije iznimke, protjera s HTV2 na slabo vidljiv i slabo gledan HTV4. Taj netko ili ta neka jasno nam je dao do znanja da ga sport ne zanima i da mu/joj je do njega stalo k'o do lanjskog snijega. Za javnu televiziju, koja godišnje ubire preko milijardu kuna pretplate svojih gledatelja, takav je stav sasvim neprihvatljiv. Bez obzira ima li onih koje sport zanima 1 ili 10 posto. I s te strane su brojne kritike na račun HTV-a sasvim opravdane.

Ali...

Zašto bi ta Hrvatska televizija bila išta bolja i pametnija od ostalih institucija koje nose hrvatski prefiks? Primjerice, od Hrvatskog olimpijskog odbora. Zašto bi do atletike i uspjeha hrvatskih atletičara na svjetskim prvenstvima više stalo HTV-u, nego li je stalo HOO-u. A koliko je stalo HOO-u najbolje će reći podatak da za Hrvatski atletski savez godišnje izdvaja 2.400.000 kuna. Netko je, dakle, procijenio/odlučio da savez koji je u posljednja dva olimpijska ciklusa osvojio dvije olimpijske, pet svjetskih i pet europskih medalja vrijedi na godišnjoj razini upola manje od polugodišnjeg iznosa rata kredita za Sportsku televiziju (3.551.777 kuna), koje je HOO uredno platio u prvih šest mjeseci 2015.

Ili, zašto bi HTV imao bolji odnos prema olimpijskim prvacima i svjetskim doprvacima vaterpolistima od HOO-a koji Hrvatskom vaterpolskom savezu daje 2.900.000 kuna godišnje? Naspram 9 milijuna kuna koliko od svojeg olimpijskog odbora godišnje dobivaju, primjerice, aktualni svjetski prvaci Srbi.

Zašto bi itko trebao imati bolji i pošteniji odnos prema hrvatskim sportašima od HOO-a koji ima 500 tisuća kuna za odvjetničke usluge, ali nema 5000 dolara za dnevnice sportašima koji odlaze na svjetsko prvenstvo? Zašto bi o hrvatskom sportu netko trebao skrbiti više i bolje od Hrvatskog olimpijskog odbora koji i dalje nije u stanju osigurati normalan ugovor s dobavljačima sportske opreme za Olimpijske igre? Ugovor koji bi jamčio kvalitetnu opremu, ali i novčane bonuse za ostvarene rezultate na OI, kako su to, primjerice, riješili susjedi Slovenci.

Činjenica je da je odnos Hrvatske televizije prema sportu, zapravo, samo realna slika lažnog zanimanja Hrvata za sport (volimo se samo slikati s onima koji su u bilo čemu najbolji na svijetu). No, zašto hrvatski sport nije zanimljiv krovnoj udruzi hrvatskoga sporta, to je već pitanje za milijun dolara!


Marin Šarec

« Povratak

Gredeljev honorar „nadjačao“ čak 43 sportska saveza!

Iako već odavno znamo da papir trpi svašta, ipak se često iznenadim kad vidim što sve papir ponekad mora otrpjeti. Uzmite, primjerice, pismo koje je 10. srpnja ministru znanosti, obrazovanja i sporta Vedranu Mornaru uputio opunomoćeni odvjetnik Hrvatskog olimpijskog odbora Vladimir Gredelj.

Istina, otkako su početkom godine čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora ovlastili Gredelja da ih zastupa u javnoj komunikaciji bilo je već podosta razloga za čuđenje i zgražanje napisanim, no spomenuto pismo od 10. srpnja, ipak, nadmašuje sve dosad viđeno. U tom dopisu, naime, Gredelj obavještava Mornara da je za „određene sudske i izvansudske postupke“ koje je pokrenuo po uputi HOO-a izdao krovnoj udruzi hrvatskog sporta dva računa; prvi u ukupnom iznosu od 255.000 kuna te drugi na 216.250 kuna. Iz konteksta se dade zaključiti da je HOO oba spomenuta računa platio, a Gredelj sada od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta traži da HOO-u uplati ukupno 471.250 kuna na ime povrata troškova za te njegove usluge!?!? Gredelj, usput, i prijeti Mornaru da će ako MZOS ne uplati HOO-u spomenuti iznos „biti primoran pokrenuti odgovarajuće postupke radi naplate potraživanja“.

E, sad, uistinu je teško reći što je u ovom dopisu skandaloznije: spomenuti iznosi, sama ideja da bismo, uz sve ostalo, javnim novcem sada trebali plaćati još i Matešinog odvjetnika ili, pak, sama utjerivačka intonacija Gredeljevog pisma.

Naime, uz sve uvažavanje članka 1045. Zakona o obveznim odnosima i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, nekako mi se pola milijuna kuna čini prevelikim honorarom za jednu odbačenu kaznenu prijavu (onu protiv doministra Tomislava Paškvalina) i nekoliko polupismenih obraćanja medijima i premijeru Milanoviću. Jer, tih 471.250 kuna Gredeljevog honorara više je negoli što od Hrvatskog olimpijskog odbora godišnje dobivaju, primjerice, Hrvatski hokejski savez (467.586 kuna) ili Hrvatski klizački savez (389.547 kuna).

Štoviše, čak trinaest (13) olimpijskih sportova prima od Matešine administracije daleko manje dotacije od spomenutog Gredeljevog honorara. Uz spomenute, to su još konjički savez (344.582), skokovi u vodu (292.524), daljinsko plivanje (259.752), curling (151.681), sanjkanje (96.008), bob i skeleton (323.595), golf (208.773), biatlon (394.708), badminton (270.000), triatlon (298.888) i sinkronizirano plivanje (210.000). Onih 30 neolimpijskih sportova, koji su Mateši također daleko manje bitni od njegovog advokata, ovom prigodom nećemo nabrajati.

Ne znam što o svemu tome misle predstavnici ta 43 ismijana i ponižena saveza, no uistinu ne bi bilo ništa normalnije od toga da na sljedećoj sjednici Skupštine HOO-a svi oni ustanu sa svojih mjesta i demonstrativno prevrnu predsjednički stol. Što se, dakako, neće dogoditi jer ako dizače ruku u Skupštini HOO-a nimalo ne uzbuđuje to što će njihovim novcem biti plaćen kompletan kredit Sportske televizije – 37 milijuna kuna – zašto bi, dovraga, razbijali glavu zbog toga što će platiti još i pola milijuna kuna honorara odvjetniku koji pomaže Mateši da hrvatskom sportu izbije iz džepa tih 37 milijuna kuna. Pa nije li javni novac tu upravo zato da bi se trošio? Čak i onda kada se to trošenje bez pretjerivanja može nazvati razbacivanjem...

Marin Šarec

« Povratak

Ministrovo tragikomično glavinjanje sportom

O.K., sport svakako nije najvažnija stvar na svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj. Valjda zato uvijek i je priljepak nekom važnom ministarstvu, kao što je i trenutačno trinaesto (ili treće) prase u glomaznom Ministartstvu znanosti, obrazovanja i sporta. No, koliko god da je sport u Hrvatskoj važan ili nevažan, više se nikad ne bi smjelo dogoditi da o njemu skrbi ministar kojeg sport uopće ne zanima i koji o sportu ne zna baš ništa. Jer upravo to trenutačno imamo s ministrom Vedranom Mornarom, čije se nesnalaženje (i) u sportskim temama kreće u rasponu od tragičnog do komičnog.

Svoje ionako nezgrapne i neuvjerljive poteze i izjave najčešće već nakon nekoliko dana uglavnom zamjeni oprečnima, ali jednako neuvjerljivima i nezgrapnima, pa je sasvim nejasno kakvi su, zapravo, njegovi stavovi o aktualnim problemima hrvatskoga sporta i postoje li oni uopće.

Kad je, primjerice, Vlada dala negativno mišljenje na Programsko i financijsko izvješće Hrvatskog olimpijskog odbora, Mornar je to pojasnio sljedećim riječima: „Razlozi su nezakonito i protustatutarno financiranje Sportske televizije, nepostojanje kriterija za raspodjelu financijskih sredstava i njihovo nedonošenje, iako je to predložila Sportska inspekcija.“

Kad se, pak, branio zbog sporne uplate 25 milijuna kuna HOO-u, čime je derogirao Vladinu uredbu, ali i svoje prijašnje stavove rekao je: „Nema tu ništa biti sporno. Ta sredstva što su isplaćena potrošena su namjenski. Od 100-tinjak milijuna kuna programa javnih potreba HOO-a bilo je sporno oko dva milijuna, jer nisu bili dobro obrazloženi i zato program nije formalno prihvaćen.“

Sličnu „dosljednost“ pokazuje i kada je riječ o Hrvatskom nogometnom savezu i događanjima u nogometu uopće. „Ministarstvo i krovne organizacije prirodni su partneri. To možda nije tako izgledalo u prethodnom razdoblju, no mogu obećati da će to biti tako dok sam ja ministar. Moramo raditi zajedno“, rekao je Mornar na Skupštini HNS-a, da bi već pri prvim problemima (neodigravanje derbija, navijački neredi) zapjevao po sasvim drukčijim notama: „Naš nogomet očito je u problemima, ali nije ih sasvim jednostavno razriješiti. Moje ministarstvo jako malo toga može napraviti. Možemo apelirati na razum, na sportsko ponašanje. Ja ću pokušati razgovarati s HNS-om i zainteresiranim stranama u ovom slučaju. Ali tu nažalost moje ovlasti prestaju.“

Istina je, zapravo, da ovlasti ministra i ministarstva tu tek počinju jer mnoge se stvari u društvu, pa tako i u nogometu, mogu popraviti i regulirati donošenjem odgovarajućih zakona. Mornaru zakone, međutim, mijenja ulica (doslovce!), dok prijedlog novog Zakona o sport teško da ćemo dočekati za mandata ove Vlade. Kakav je prijedlog Zakona izašao iz Mornarovog ministarstva, možda je i bolje da je tako...

Ministar Mornar, inače, ima i prema zakonima vrlo pitoreskan stav. Jedan dan kaže: „Poštovanje zakona i financijskih propisa suvišno je uopće spominjati“, a već dan ili dva kasnije, suočen s konkretnim situacijama, te iste zakone i propise jednostavno proglasi nevažnima ili čak suvišnima.

Nelegalno trošenje proračunskog novca za plaćanje dugova Sportske televizije pojasnio je, tako, sljedećim riječima: „Mi mjesečno, po zahtjevu HOO-a, doznačujemo sredstva HOO-u za program javnih potreba u sportu, programe nacionalnih sportskih saveza i za funkcioniranje HOO-a i ne doznačujemo sredstva za SPTV. Koliko je meni poznato, neka od tih sredstava ipak su utrošena na SPTV. Kad se obavi završni račun, očekujemo da će biti obavljeno određeno preknjiženje na vlastita sredstva HOO-a iz kojih se može financirati SPTV. Na kraju bi računica trebala biti čista i imamo takvo obećanje HOO-a.“

Još je izravnije rekao što misli o zakonima odgovarajući na pitanje o zakonski problematičnom izboru Ivana Šukera za predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza i ostale slične izbore političara i državnih dužnosnika u upravljačka tijela sportskih udruga. Molim pročitati pažljivo Mornarov odgovor! „Kad bi se doslovce primjenjivao Zakon o sportu, onda bi hrvatski sport preko noći ostao bez mnogih vrijednih sportskih djelatnika koji su istodobno i ministri, župani, gradonačelnici ili saborski zastupnici“, poručuje ministar, a vi još jednom pročitajte što nam je, zapravo, rekao. Nešto slično onome da se suci ne bi trebali držati zakona kao pijani plota...

Upitan o odgovornosti Hrvatskog nogometnog saveza za kukasti križ na travnjaku poljudskog stadiona, Mornar je izjavio/izvalio: „Ja sumnjam da je Davor Šuker osobno bio na terenu crtati tu svastiku.“ E, pa, gospodine ministre, i nama je teško povjerovati da ste vi osobno autor svih vaših navedenih izjava, ali ćemo odgovornost za njih, ipak, pripisati vama. I još jednom ponoviti da hrvatski sport, bio on najbolje ili najgore u našem društvu, nikako ne zaslužuje ovakvog resornog ministra. Neznanje bismo vam još nekako i oprostili, no nedostatak ikakvog suvislog stava – ne možemo!

Marin Šarec

« Povratak

Začudna sličnost Blatterovog i Matešinog modela vladanja

Posljednjih dana su FIFA i njezin predsjednik Sepp Blatter sasvim dominirali svjetskim medijima. Veliki korupcijski skandal i hapšenja u krovnoj kući svjetskog nogometa, izbori, pa na kraju (ne)iznenađujuća ostavka novog/starog predsjednika Blattera doveli su, na neki način, do novog iščitavanja i revizije povijesti FIFA-e. Je, sve smo mi to već odavno znali, no sad je to postalo i službeno.

Brojni naši komentatori i kibici pokušavaju taj slučaj spustiti na „nižu razinu“ i uspoređivati događanja u FIFA-i s onima u Hrvatskom nogometnom savezu, no puno je više sličnosti u jednoj sportskoj instituciji na drugom kraju grada. Ustroj, funkcioniranje i model kojim je Blatter vladao FIFA-om neodoljivo, naime, podsjećaju na ustroj, funkcioniranje i model kojim Zlatko Mateša vlada Hrvatskim olimpijskim odborom! Iako će vam se u prvi tren ova usporedba možda učiniti nategnutom i zločestom, neosporno je da je u mnogočemu HOO samo copy-paste verzija FIFA-e.

I u FIFA-i i u HOO-u je prenaglašen utjecaj malih i sasvim beznačajnih saveza, koje nikad nećete vidjeti na velikim natjecanjima. Kod Blattera, tako, glasovi Montserrata, Butana, Maldiva, Samoe, Omana i Grenade vrijede jednako kao i oni Njemačke, Brazila, SAD-a, Australije, Španjolske i Engleske. Kod Mateše, pak, aikido, kriket, sambo, ribolov na moru, wakeboard, squash i wushu mogu preglasati atletiku, košarku i rukomet. Blatter dotacijama od 100 tisuća dolara za razvoj nogometa u spomenutim zemljama ima trajno zajamčene glasove, dok Mateša sa 100 tisuća kuna ili manje godišnjih dotacija nekim jedva postojećim savezima ima trajnu podršku i kimanje glavama na sjednicama Skupštine HOO-a. A u pričuvi još stoje twirling, nanbudo, korfball... Betoniranje vlastitih pozicija već je dugo glavna preokupacija i šefu FIFA-e i njegovom pandanu u HOO-u.

Nadalje, ni Blatter ni Mateša ne osjećaju nikakvu odgovornost za skandale svojih bliskih suradnika i podređenih. Blatter nije ništa kriv za milijune dolara koje su zamračili njegovi dopredsjednici Jeffrey Webb i Eugenio Figueredo, a Mateša se čudi zašto ga prozivaju zbog marifetluka i krimena Milana Kolmana iz Hrvatske olimpijske akademije i Franje Prota, člana Vijeća HOO-a i predsjednika Hrvatskog taekwondo saveza. Naravno da Blatter ne vidi ništa sporno u trgovanju marketinškim i televizijskim pravima, baš kao što ni Mateši nije nikakav problem to što je HOO baš prije nekoliko dana banka ovršila s 800 tisuća kuna zbog kreditnih dugova Sportske televizije. Neosjetljivost i jednog i drugog na događanja zbog kojih se sportska javnost i mediji godinama zgražaju čini ih uistinu svojevrsnim blizancima.

Možda i najveća sličnost Blattera i Mateše opisana je u izjavi bivšeg predsjednika HNS-a Branka Mikše kad govori o predsjedniku FIFA-e: „Prva dva njegova mandata ocjenjujem apsolutno uspješnima, ali kako to biva i u ostalim djelatnostima, kad čovjek negdje bude previše mandata dolazi do profesionalne deformacije, gubitka osjećaja i komunikacije s bazom. Vjerujem da je u zadnjem mandatu Blatter izgubio taj osjećaj“. Blatter je, naime, na čelu FIFA-e 17 godina, dok je Mateša prvi čovjek HOO-a već 13. Mnogi bi se problemi u svjetskom i hrvatskom sportu puno lakše riješili kad bi se predsjedničke dužnosti ograničile na maksimalno dva četverogodišnja mandata. Sve više od toga vodi tamo gdje su trenutačno FIFA i HOO.

Postoji, dakako, i jedna bitna razlika između Seppa Blattera i Zlatka Mateše. Za Matešino se djelovanje, naime, vjerojatno nikad neće zainteresirati FBI i američka financijska policija. Zato će se nama biti malo teže riješiti „hrvatskog Blattera“...

Marin Šarec

« Povratak

Mateša i HOO otišli u ilegalu!?

Sasvim slučajno, jer kako bi drukčije tako nešto i bilo moguće, saznali smo da je Hrvatski olimpijski odbor otišao – u ilegalu! Pogled u rječnik reći će nam da je ilegala „tajno djelovanje Komunističke partije u komunističkoj ideologiji nesklonim režimima“ ili „izvanzakonitost“, no mi ćemo se ovom prigodom zadržati na značenju „potajna djelatnost“.

Dakle, evo što u Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora piše o javnosti rada krovne nam udruge hrvatskog sporta:

XIV. JAVNOST RADA

Članak 91.

Rad HOO‐a je javan.

Javnost rada ostvaruje se:

- pravodobnim dostavljanjem materijala za raspravu članovima tijela HOO‐a i drugim

  pozvanim osobama koji se na njih mogu odnositi,

- obavještavanjem sredstava javnog informiranja o održavanju sjednica,

- obavještavanjem javnosti o radu i poslovanju HOO‐a putem sredstava informiranja i na

  tiskovnim konferencijama,

- objavom na internet stranicama HOO‐a,

- na druge prigodne načine.

Eh, da, javnost rada HOO-a se, dakle, ostvaruje i „obavještavanjem sredstava javnog informiranja o održavanju sjednica“... Osim kad se to - slučajno ili namjerno - ne dogodi, kao što je to bio slučaj sa Skupštinom održanom 4. svibnja 2015. Iz perspektive medija i javnosti ta je Skupština bila ilegalna jer na nju nisu bili pozvani predstavnici medija, dakle javnost. Suprotno Statutu HOO-a, javnost rada spomenute Skupštine nije bila osigurana. Osim, dakako, ako javnošću rada ne smatramo objavu na internetskim stranicama HOO‐a gdje, između ostaloga, piše da je „Pod predsjedavanjem predsjednika Zlatka Mateše, Skupština Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) na sjednici održanoj 4. svibnja, usvojila ključne programske i financijske dokumente svojega djelovanja“.

A možda upravo zbog onoga što je Skupština usvojila, odnosno što nije usvojila, pozivi za spomenutu sjednicu nisu poslani medijima.

Primjerice, 40. sjednica skupštine HOO-a usvojila je prijedlog Programa javnih potreba sporta državne razine i proračun HOO-a za 2015. godinu u iznosu od 126.594.721 kuna, što ne bi bilo nimalo čudno da taj dokument Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije - odbilo! I odobrit će ga tek kad se isprave nepravilnosti na koje su upozorili čelnike HOO-a.

Nadalje, trebao je toj na sjednici biti usvojen i Pravilnik o kategorizaciji sportaša, no taj je dokument bio neprihvatljiv čak i za ovakvu Skupštinu, koja je dosad sve slične dokumente usvajala bez previše razmišljanja i diskusije. Teško bi, naime, predstavnici atletike, plivanja, tenisa, boksa ili veslanja mogli objasniti svojoj „bazi“ da su glasali za kriterije prema kojima je olimpijsko zlato u njihovim sportovima izjednačeno s, primjerice, svjetskim zlatom u twirlingu, nanbudu, ribolovu, sambu ili wushuu. A upravo tako stoji u prijedlogu HOO-ovih kriterija jer svi spomenuti rezultati iz prethodne rečenice vrijede isto i donose status sportaša prve kategorije! Rekao je Zlatko Mateša već poodavno, još u svojem prvom predsjedničkom mandatu, da mu nije baš najjasnija ta podjela na olimpijske i neolimpijske sportove. Pa je u međuvremenu broj neolimpijskih sportova u članstvu udruge koja se zove Hrvatski OLIMPIJSKI obor porastao na čak 43. Uz 39 olimpijskih sportova. I na spomenutoj Skupštini su, eto, u privremeno članstvo HOO-a primljeni powerlifting, američki nogomet i obaranje ruke.

Konačno, jedan od razloga zbog kojih je čelnicima HOO-a odgovaralo da 40. sjednicu Skupštine odrade u ilegali vjerojatno je i odluka Etičkog odbora da predsjednika Hrvatskog taekwondo saveza i člana Vijeća HOO-a Franju Prota kazni tek javnom opomenom. A riječ je o onoj sramotnoj aferi u kojoj su se Prot i tadašnja tajnica saveza Mihaela Štrok lažno predstavljali i tako se (kao izbornik i fizioterapeutica) stavili na popis onih koji su dijelili novčane nagrade za uspjeh sportašica i sportaša na Europskom prvenstvu u Azerbajdžanu. Prot je tada uzeo 37.000 kuna, odnosno više nego zlatne sestre Zaninović (dobile po 31.000 kuna). Jasno je kakvu sankciju zaslužuje takav prekršaj, no dok je Mateše ništa se loše mangupima u hrvatskom sportu ne može dogoditi.

I zato, poštovani medijski djelatnici, kad vam iz stručnih službi HOO-a kažu da vas na 40. sjednicu Skupštine nisu pozvali zbog nevjerojatnog stjecaja nes(p)retnih okolnosti, svakako im treba vjerovati. Ne mislite, valjda, da bi uz ovako transparentno djelovanje svjesno otišli u ilegalu?!

Marin Šarec

« Povratak

„Matešine igre“ za osam milijardi dolara!

Ponajviše zahvaljujući našim sjajnim karatisticama, posljednjih su dana u javnosti više puta spomenute Europske igre, multisportsko natjecanje koje će svoju premijeru imati od 12. do 28. lipnja u glavnom azerbajdžanskom gradu Bakuu. Štoviše, europska prvakinja Maša Martinović rekla je da ju jako veseli što će zahvaljujući uspjehu na Europskom prvenstvu u Istanbulu nastupiti na natjecanju koje neki nazivaju i „malim Olimpijskim igrama“.

Istina, nazivaju neki to natjecanje i „europskim Olimpijskim igrama“, a oni najzločestiji zovu ga i „Matešinim igrama“, što je možda i najbliže pravom opisu onoga što se događa u Bakuu i što će Azere koštati čak osam (8) milijardi dolara!! Toliko su, dakako, s početnih 1,5 milijardi dolara nabujali troškovi sportske priredbe na kojoj predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša obnaša dužnost dopredsjednika Koordinacijskog odbora. Zvuči dobro, priznat ćete, i nije nimalo neobično da se već dvije godine predsjednik HOO-a događanjima u Azerbajdžanu bavi puno više i temeljitije negoli hrvatskim sportom.

No, što ćemo, zapravo, gledati u Bakuu?

Europske igre su, recimo to tako, jaaaako zakašnjela reakcija Europskih olimpijskih odbora na Panameričke, Azijske, Afričke i Panpacifičke igre, koje su nekad bile važna i zanimljiva kontinentalna, odnosno regionalna natjecanja, no koja to već poodavno nisu. Previše je, naime, danas kontinentalnih i svjetskih prvenstva te brojnih drugih atraktivnih natjecanja da to ne bi utjecalo na privlačnost kontinentalnim multisportskih natjecanja i stvarnu potrebu za njima. Pokazuje se to i na primjeru Europskih igara u Bakuu, čiji organizatori nisu uspjeli uvjeriti najveće i najznačajnije europske sportske saveze da na njima sudjeluju.

Dva glavna olimpijska sporta, atletike i plivanja, na Europskim igrama u Bakuu, tako, neće biti. Zapravo hoće, ali.... Europski atletski savez pristao je u Bakuu održati tek dvodnevno ekipno natjecanja reprezentacija treće europske lige, na kojem će sudjelovati, abecednim redom, Albanija, Andora, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Bosna i Herzegovina, Crna Gora, Gruzija, Izrael, Lihtenštajn, Luksemburg, Makedonija, Malta, Moldavija, Monako, San Marino i Slovačka. Ni s Europskim savezom vodenih sportova se Mateša i društvo nisu uspjeli dogovoriti, pa će na natjecanjima u plivanju, vaterpolu, skokovima u vodu i sinkroniziranom plivanju nastupiti samo sportaši mlađi od 18 godina i sportašice mlađe od 16 godina.

Kad smo već spomenuli vaterpolo, pogledajmo i što je s ostalim ekipnim sportovima na Europskim igrama. Rukometa u Bakuu nema, nogomet će se igrati samo na pijesku, dok će košarku predstavljati format „3 na 3“! U odbojci je pozvano 12 najboljih reprezentacija s CEV-ove rang-liste, pa tek treba vidjeti tko će i u kakvom sastavu doći u Azerbajdžan.

„Pa, ima li tu, k vragu, što normalno“, zapitat će se sada netko. Ima. Borilački sportovi će u Bakuu biti vrlo dobro zastupljeni. Uz one olimpijske – boks, judo, hrvanje, tekvondo – tu je i već spomenuti karate, kao i sambo, borilačka vještina popularna u tom dijelu svijeta, a koja je nedavno, po hitnom postupku, uvrštena i među punopravne članice Hrvatskog olimpijskog odbora...

Eto. Vjerojatno i zbog svega ovdje navedenoga mnogi misle da će prve Europske igre ujedno biti i zadnje te da će samo poslužiti Bakuu kako bi se nametnuo kao ozbiljan kandidat za organizaciju nekih budućih Olimpijskih igara. U Europskim olimpijskim odborima, dakako, ne misle tako. Već su formirali i komisiju zaduženu za izbor domaćina Europskih igara 2019. godine. Najveće zanimanje za sada pokazuju turski Mersin i ruski Kazanj. Vjerojatno vam ne treba ni govoriti da je predsjednik spomenute komisije – Zlatko Mateša! Tko zna, zna...

Marin Šarec  

« Povratak

Neka i sportaši podignu šator!

„Je li stvarno tako loše?“, pitali su me mnogi sportski kibici nakon što je olimpijska pobjednica u bacanju diska Sandra Perković javno prozvala Hrvatski atletski savez i Hrvatski olimpijski odbor zbog neplaćanja troškova njezinih priprema. Nije tako loše. Još je i puno gore!

Situacija u hrvatskom sportu trenutačno je takva da je pravo čudo da i sportaši već nisu podigli šator ispred Hrvatskog olimpijskog odbora ili Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Formalno-pravno, jer tako piše u zakonu, sport je djelatnost od posebnog interesa u Republici Hrvatskoj i to je, zapravo, jedino po čemu takav status hrvatski sport uživa. Dok se, primjerice, iz državnog proračuna, odnosno iz prihoda od igara na sreću, za sport na nacionalnoj razini godišnje izdvaja 100 milijuna kuna, godišnji proračun Ministarstva kulture za 2015. iznosi 860 milijuna kuna. No, to je tek okrutna igra brojeva. Trenutačni odnos Hrvatske prema sportu i sportašima još puno bolje oslikavaju „anegdote iz života“.

Sandra Perković kaže da ju je sramota doći na pripreme u Medulin jer zna da hotelski račun nije plaćen ni za prošle pripreme. Jedan drugi olimpijski pobjednik, Giovanni Cernogoraz, nedavno se požalio medijima zbog nemara Hrvatskog streljačkog saveza i neodlaska na Svjetski kup u Meksiko. Usput je podsjetio da nakon olimpijskog zlata nije dobio ni obećanu financijsku pomoć za skupe treninge, ni posao u Hrvatskoj vojsci. Ovo potonje je konačno riješeno prije nekoliko dana, no i tom prigodom smo samo dobili potvrdu da nam je navodno omiljeni CRO-sport, zapravo, neželjeno dijete. Jer, računajući i Cernogorza, u Ministarstvu obrane je trenutačno zaposleno (zbrinuto) ukupno 29 vrhunskih sportašica i sportaša. U Slovačkoj je, primjerice, u policiji, carini i vojsci zaposleno 200 sportaša, a u Sloveniji njih preko 100!

Spomenuti Cernogoraz na Svjetski kup i lov na olimpijske kvote nije otišao zbog proceduralnih propusta, no puno je opasniji i skandalozniji razlog zbog kojeg na velika natjecanja nisu ili neće otići neki drugi naši sportaši. U listopadu prošle godine je, podsjećamo, Hrvatski olimpijski odbor uplatio iz nepostojećih vlastitih sredstava 350 tisuća kuna za ratu kredita Sportske televizije, a istovremeno zbog nedostatka novca tekvondaši (tri olimpijske medalje u posljednja dva olimpijska ciklusa!) nisu mogli ići na Svjetski kup, a dizači utega na Svjetsko prvenstvo. Isto se sada događa trofejnim karatašima koji nemaju novca za odlazak na Europsko prvenstvo u Istanbul. HOO im, kažu, duguje 230 tisuća kuna za tu svrhu. Istovremeno HOO (opet) plaća banci tranšu kredita za SPTV, ovog puta 800 tisuća kuna, ponovno, dakako, iz nepostojećih vlastitih sredstava!

Takvom nenamjenskom rasipanju javnog novca pokušao se posljednjih mjeseci suprotstaviti pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta Tomislav Paškvalin, a rezultat tog pokušaja je - 0:2 poraz na domaćem terenu, sportskim žargonom rečeno. Novokomponirani zastupnik HOO-a Vladimir Gredelj prvo je Paškvalina prijavio Uskoku zbog „zloporabe položaja i ovlasti“, da bi nakon sastanka s predsjednikom HOO-a Zlatkom Matešom (sic!) ministar Vedran Mornar razvlastio Paškvalina (uzeo mu pravo potpisa)! Zbog prevelike agilnosti u kontroli trošenja proračunskog novca dvostruki olimpijski pobjednik je, eto, postao fikus u ministarstvu kojem je kontrola trošenja proračunskog novca jedna od glavnih zadaća.

Šteta što Mornar jednaku odlučnost i efikasnost ne pokazuje i u nekim drugim situacijama. Onda mu se možda ne bi dogodilo to da mu navijačka udruga Naš Hajduk gura po hitnom postupku u saborsku proceduru izmjene i dopune Zakona o sportu, dok istovremeno ekspertna skupina njegovog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta priprema tekst novog Zakona o sportu, koji bi trebao biti donesen do kraja godine.

Pa, dobro, što rade predstavnici nacionalnih sportskih saveza i sportaša u Skupštini HOO-a, zapitat će sada netko. Predstavnici saveza uglavnom šute i dižu ruke jer im je mir u kući, valjda, važniji od rješavanja aktualnih sportskih problema, dok malobrojni olimpijci uvijek kad se jave za riječ „dobiju po ušima“. Kapetanu zlatne vaterpolske reprezentacije Samiru Baraću su, tako, anonimni predstavnici nepostojećih saveza dobacivali „Tko si ti? Predstavi se!“, dok je predsjednika Hrvatskog kluba olimpijaca Zorana Primorca bivši član Međunarodnog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak izvrijeđao i proglasio „rušiteljem HOO-a i svega što stvaramo već 25 godina“. Nakon što je Etičko povjerenstvo HOO-a zbog toga zahtijevalo sankcije za Vrdoljaka, Skupština je tu odluku srušila i aklamacijom mu zahvalila „za sve dobro što je napravio za hrvatski sport“...

Mogli bismo tako nizati „anegdote“ do sutra, no i ovo je više nego dovoljno da bi ilustriralo bijednu aktualnu situaciju u hrvatskom sportu, djelatnosti od posebnog interesa u Republici Hrvatskoj. I što onda drugo preostaje našim sportašicama i sportašima nego podići šator pred nekom od državnih institucija?! Naravno, ako pronađu sponzora za taj šator jer nekako sumnjam da će novac za njega dobiti iz državnog proračuna ili famoznih „vlastitih sredstava“ Hrvatskog olimpijskog odbora.

Marin Šarec

« Povratak

Zašto Mateša razgovara s Milanovićem „preko advokata“

Prije nekoliko dana Hrvatski olimpijski odbor uputio je otvoreno pismo premijeru Zoranu Milanoviću, kojim od njega traži da „spriječi daljnju uzurpaciju ovlasti HOO-a od strane nekih dužnosnika Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa“. Pismo, međutim, nije potpisao ni predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, ni glavni tajnik Josip Čop, već opunomoćeni odvjetnik HOO-a – Vladimir Gredelj.

HOO i njegovi čelnici, naime, već duže vrijeme ne uspijevaju uspostaviti nikakvu komunikaciju ni s nadležnim ministarstvom, ni s Vladom, ni s medijima, pa su sada, eto, odlučili postupiti u skladu s onom starom zagorskom: „Od sad se bumo spominjali samo prek' advokata!“ Pri čemu ne treba biti baš jako zločest, pa s određenom dozom ironije prokomentirati sam izbor advokata. Gredelj je, naime, poznat i po tome što je svojedobno bio opunomoćeni branitelj Hrvatske demokratske zajednice i zastupao ju u istrazi afere Fimi medija. No, uoči početka suđenja otkazao je HDZ-u punomoć zbog „nepremostivih razlika u gledanju na predmet obrane“. Kako su na kraju Ivo Sanader i HDZ prošli u tom sudskom procesu, znaju i vrapci na grani.

E, sad... Glavni predmet spora HOO-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, znaju to svi, je Sportska televizija, odnosno milijunska izdvajanja i 'još milijunskija' jamstva (37 milijuna kuna) koja je HOO dao za kredite SPTV-a. Negativan imidž koji taj projekt već duže vrijeme ima u javnosti najbolje je opisao sam Zlatko Mateša na Skupštini HOO-a 18. prosinca 2013. rekavši: „Kada čitate napise o SPTV-u stječe se dojam kako to nije televizija, već zločinačka organizacija!“ I onda, godinu dana kasnije, HOO za zastupanje opunomoći upravo – Gredelja. Ne treba, rekoh već, biti previše zločest da vam se nametne pitanje: što nam to, zapravo, želi poručiti Zlatko Mateša?

Šalu na stranu (iako je, znamo, u svakoj šali pola istine), trebat će Mateši i HOO-u puno više od opunomoćenog odvjetnika da bi Vladi i javnosti pojasnili zašto je krovna udruga hrvatskoga sporta trenutačno u konfliktu sa svima i sasvim nefunkcionalna u servisiranju hrvatskog sporta. Kasne isplate sportskim savezima i plaće zaposlenicima, nema novaca za odlazak sportaša na natjecanja (dizači nisu otišli na svjetsko prvenstvo, a tekvondaši na svjetski kup), financijski izvještaji HOO-a ne prolaze na Saboru, nadležno ministarstvo im nije prihvatilo Program javnih potreba (proračun) za 2015. godinu, nema jasnih kriterija za raspodjelu sredstava, predsjednik HOO-a je uglavnom stalno na putu jer su mu Europske igre u Bakuu važnije od problema hrvatskog sporta, a problematični su, eto, postali čak i HOO-ovi izbori najboljih sportaša.

Mateša je, međutim, u zabludi ako misli da će se svi navedeni (i brojni drugi) problemi riješiti za godinu dana „kad na vlast dođu njegovi“, kako on to sam ovih dana tumači svojim istomišljenicima. Bivši premijer je, podsjećamo, predsjednik HOO-a već više od 12 godina i u tom su se razdoblju nekoliko puta na vlasti promijenili „njegovi“ i „oni drugi“. Nema tih „njegovih“, naročito ne u ovakvoj gospodarskoj situaciji, koji će ga potapšati po ramenu i reći „Bravo Zlatko“ kad se suoče s, primjerice, dubiozama njegove Sportske televizije ili marifetlucima njegovih najbližih suradnika (Franjo Prot i manipulacije nagradama za sportaše).

Baš kao što ni „njegovi“ ni „oni drugi“ neće moći sve to riješiti na jedinom pravom mjestu, dakle na Skupštini HOO-a, na kojoj se već 12 godina uglavnom šuti. Istina, neki su se konačno probudili, ali tek kad su u pitoresknoj Matešinoj i Čopovoj raspodjeli sredstava ispali - 'bedaci'. Hrvatski vaterpolski savez pobunio se, tako, protiv proračuna za 2015. godinu vidjevši da aktualni olimpijski pobjednici vrijede Hrvatskom olimpijskom odboru daleko manje (2.938.061 kuna) od rukometa (6.058.909), košarke (4.311.559), pa čak i skijanja (3.427.273). Hrvatski atletski savez je, pak, teško mogao prihvatiti to da Sandra Perković, Blanka Vlašić, Ana Šimić..., odnosno 10 olimpijskih, svjetskih i europskih medalja u zadnja dva olimpijska ciklusa, u HOO-ovim tablicama vrijede manje (2.394.747 kuna) od kadrovski i programski, zapravo, nepostojeće Sportske televizije (2.500.000).

Ako čelnici HOO-a u svemu tome ne vide ništa sporno, neka njihov opunomoćeni odvjetnik i dalje piše otvorena pisma Zoranu Milanoviću ili nekom budućem 'milanoviću'. Ili nek' nas sve tuži!

Marin Šarec

« Povratak

Zašto nam je 200 milijuna eura danas puno, a 2009. nam je bilo malo

Katar je ovih dana domaćin 24. Svjetskom prvenstvu u rukometu. Plinom prebogata državica veličine petine Hrvatske, ali s najvećim BDP-om po glavi stanovnika na svijetu (100 tisuća dolara!!), može impresionirati koječime, no sasvim je nejasno zašto je hrvatske novinare impresionirala troškovima organizacije prvenstva. Izvještavaju, tako, kolege da su Katarani u organizaciju Svjetskog prvenstva utrošili više od 200 milijuna eura, po čemu je to, kažu, najskuplje rukometno prvenstvo u povijesti. Jest, da ne bi...

Valja se, naime, prisjetiti Svjetskog rukometnog prvenstva održanog 2009. godine u državi koja nije ni blizu katarskom BDP-u. Za razliku od Katarana, koji su cijelo prvenstvo „zgurali“ u tri dvorane u glavnom gradu Dohi i okolici, tada je prvenstvo održano u šest gradova i isto toliko novosagrađenih sportskih dvorana. Još i danas ih zbog toga neki zovu rukometnim arenama. Najveća od njih koštala je otprilike koliko i spomenuti troškovi cijelog SP-a u Kataru – 210 milijuna eura. Točnije, toliko će koštati jer država koja je organizirala to „velebno“ prvenstvo 2009. i njezin glavni grad plaćat će za nju 7.5 milijuna eura godišnje punih 28 godina. Troškovi izgradnje svih šest spomenutih objekata iznosili su 270 milijuna eura, a zbog specifičnog načina njihovog financiranja u konačnici će koštati čak 550 milijuna eura!!! Država koja je organizirala svjetsko rukometno prvenstvo prema kojem se ovo katarsko doima bijednim zove se, pogodili ste, možda – Hrvatska.

Mi smo, dakle, ti junaci koji smo organizirali najskuplje svjetsko rukometno prvenstvo svih vremena. Molim, stoga, da se ne podcjenjuje hrvatska i istovremeno ne vrijeđa katarska megalomanija neistinitim tvrdnjama da je 200 milijuna eura nekakav ili bilo kakav rekordan iznos. Riječ je, ipak, samo o našem već poslovično kratkom pamćenju.

No, dok Katarani troškove rukometne zabave u pustinji neće ni osjetiti (tamo su u svakom trenutku u tijeku građevinske i ine operacije vrijedne 20, 30 milijardi dolara), s nama to nije slučaj. Dvorane u Zagrebu, Splitu i Varaždinu, građene po modelu tzv. javno-privatnog partnerstva, otplaćivat ćemo još više od 20 godina iako one, uglavnom, ne služe ničemu. Spaladium arena je, tako, prošle godine otišla u stečaj, a Arena Zagreb ima u 2015. godini točno devet (9) pokrivenih termina. Možemo ih i pobrojati: Sajam vjenčanja, rukometna utakmica PPD Zagreb – La Rioja, koncerti Zdravka Čolića i Ennija Morriconea te pet dana rezerviranih za utakmice Europskog prvenstva u košarci. I sve to za samo 56 milijuna kuna, koliko će grad Zagreb i država (i) ove godine platiti zakup i održavanje dvorane.

Ne treba se, zato, ni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, a ni bilo tko drugi, čuditi što je u Hrvatskoj sve manje novca za sport. Te smo novce, naime, već odavno potrošili. Samo zagrebačka arena koštat će nas u konačnici 1.5 milijardu kuna, što je 15 puta više od godišnjeg proračuna HOO-a! Dodamo li tome i cijene dvorana u Splitu, Zadru, Varaždinu, Osijeku i Poreču, lako ćemo izračunati da nam je Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. „pojelo“ 35 godina sporta.

Eto, bila je ovo zgodna prigoda da se prisjetimo „organizacije nad organizacijama događaja nad događajima“. Vidim, naime, da su to mnogi već zaboravili. A ne bi trebali...

P.S. Čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac rekao je prije nekoliko dana kako se nada da će Vlada RH za organizaciju Europskog rukometnog prvenstva 2018. izdvojiti barem 41 milijun kuna. Zorane, zar samo toliko? Ma, nema nikakvih problema. Nije to ni jedna godišnja rata kredita za Arenu Zagreb...

Marin Šarec

« Povratak

Matešini kriteriji „s ključem“

Hrvatski teniski savez priopćenjem je prosvjedovao zbog toga što Hrvatski olimpijski odbor najboljim hrvatskim sportašem u 2014. godini nije proglasio Marina Čilića. Na prvi pogled nije to nešto zbog čega bi se trebalo posebno uzbuđivati jer ti HOO-ovi izbori – što zbog pomalo čudnih kriterija, što zbog čestog nepoštivanja tih i takvih kriterija – redovito izazivaju prijepore pa i žestoke svađe.

Ovako na prvu, na pamet nam pada 2007. kad se nekima u Vijeću HOO-a nikako nije sviđalo to što je najboljim sportašem trebao biti proglašen svjetski prvak u tekvondou Filip Grgić pa su izbor “pojačali“ Ivanom Balićem, te godine najboljim svjetskim rukometašom prema anketi Svjetske rukometne federacije. Javnosti su, pak, puno poznatija sva ona nadmudrivanja Joška Vlašića i Ante Kostelića oko izbora najboljih trenera, ali i oko toga bavi li se više žena na svijetu skokom u vis ili se više muškaraca spušta niz snježne padine.

Rekoh, bilo bi HTS-ovo pismo tek još jedna u nizu jadikovki onih koji su ostali bez nagrade da ne postoji 'ali'. U ovom slučaju, štoviše, čak dva 'ali'!

Prvo 'ali' je to što senzacionalni osvajač teniskog US Opena nije čak ni na široj listi od 33 sportaša nominirana za izbor najboljega u 2014. godini! Rado bismo, dakle, raspravljali o tome je li vrednije superkombinacijsko olimpijsko srebro Ivice Kostelića ili Čilićeva pobjeda na US Openu, no tog „dvoboja“ nema jer se naš najbolji tenisač, eto, nije plasirao niti u 16-inu finala HOO-ovog izbora!!! Posljedica je to, naime, famozne HOO-ove tablice vrednovanja rezultata koja prepoznaje Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, svjetske kupove, mediteranske igre pa čak i ankete svjetskih sportskih federacija, ali ne i teniske Grand Slam turnire. A kako tenisači nemaju svjetskih ni europskih prvenstava, u HOO-u mogu kandidirati za sportaša godine samo jednom u četiri godine, ako osvoje medalju na Olimpijskim igrama. Druga je sad priča što svaki od četiri Grand Slam turnira ima status svjetskog teniskog prvenstva. U HOO-ovim kriterijima to ne piše, pa se o Čiliću nije ni raspravljalo. Čilić bi, primjerice, bio u konkurenciji da je godinu završio na prvom mjestu ATP-ljestvice, no ni u tom slučaju ne bi dobio nagradu jer je prema HOO-ovoj tablici olimpijsko srebro vredniji rezultat od tog plasmana.

Drugo 'ali' vezano je uz propuštenu prigodu da HOO ovu falingu u kriterijima djelomice kompenzira Čilićevim izborom za najvećeg promicatelja Hrvatske u svijetu. Takav je čak bio i prijedlog deveteročlane Komisije za izbor i proglašenje najuspješnijih hrvatskih sportaša i trenera, no predsjednik HOO-a Zlatko Mateša je taj prijedlog na sjednici Vijeća odbacio i naložio članovima komisije da se ponovno sastanu i predlože za spomenuto priznanje hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kad ovi to nisu htjeli, naknadno je upriličio izjašnjavanje članova Vijeća telefonom i e-mailom u kojem je, dakako, najvećim promicateljem Hrvatske u svijetu proglašena nogometna reprezentacija. Njih je, kaže Mateša, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu gledalo dvije milijarde ljudi, što je, eto, važnije od činjenice da je taj nastup naših nogometaša bio iznimno neuspješan.

No, ovaj Matešin manevar spada u one uratke koje treba čitati „s ključem“. Mateši i HOO-u, naime, u posljednje vrijeme nikako ne ide. U stalnom su sukobu s Vladom, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta novac im daje na kapaljku, a HOO zbog poznatih razloga nije više ni u milosti medija, sponzora... sportske javnosti. Mateša, tako, saveznike traži i tamo gdje ih ne bi tražio „ni crni vrag“ pa se brže-bolje odlučio prišmajhlati u javnosti također nevoljenom (blago rečeno!!!) predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Davoru Šukeru. Ovaj mu, dakako, nije ostao dužan i prilikom preuzimanja nagrade uputio je ministru znanosti, obrazovanja i sporta Vedranu Mornaru prijekoran pogled i sljedeće riječi:

„U ime HNS-a zahvalio bih se na ovom odličnom priznanju i pohvalio bih rad gospodina Mateše i HOO-a. Nemojmo rezati sportašima nove budžete jer želimo biti još bolji. Živio hrvatski sport!“

Eto, tako je to s nagradama i kriterijima u HOO-u. „Dva loša ubiše Miloša“, kaže jedna stara poslovica s ovih prostora. I nije bilo prvi put...

Marin Šarec

« Povratak

Protov poučak: kako biti vredniji od zlata

Slučaj Franje Prota i Mihaele Štrok, predsjednika i tajnice Hrvatskog taekwondo saveza koji su se besramno stavili na popis onih koje treba novčano nagraditi za uspjehe njihovih sportašica i sportaša, pokazuje svu pohlepu i moralnu bijedu hrvatskih sportskih dužnosnika. Ono što stalno govorimo i pišemo - da su u svim savezima, od Hrvatskog olimpijskog odbora naniže, baš svi važniji i vredniji od sportaša zbog kojih, zapravo, postoje – dobilo je u slučaju nagrada za odličja na Europskom tekvondoškom prvenstvu u Azerbajdžanu vrlo konkretnu i u kunama izraženu potvrdu.

Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je nešto što se zove Uredba o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća. U tom dokumentu piše da se državne novčane nagrade za postignuća na velikim sportskim natjecanjima dodjeljuju sportašicama i sportašima, sportskim ekipama i djelatnim stručnim sportskim osobama, prema precizno odrđenim kriterijima. Tako, u konkretnom slučaju, za zlato na europskim prvenstvima u olimpijskim sportovima sportašima pripada nagrada u iznosu od 31.000 kuna. Uredba također propisuje da 37.200 kuna DIJELE i djelatne sportske osobe (izbornik, trener, sportski liječnik, fizioterapeut, serviser i sl.) zaslužne za spomenuti sportski rezultat na konkretnom natjecanju. I tu su naši vrli sportski djelatnici prepoznali izvor (nezasluženih) dodatnih prihoda.

Na spomenutom EP u Azerbajdžanu naši su tekvondaši osvojili čak šest medalja: tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu. Poigravši se malo sa stavkama Uredbe i pripadajućom tablicom novčanih nagrada, čelnici Hrvatskog taekwondo saveza su predložili a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nekritički prihvatilo (?!) da je:

- za zlato Ane Zaninović (31.000 kuna) zaslužan JEDINO direktor reprezentacije Petar Josipović pa mu pripada 37.200 kuna nagrade;

- za zlato Lucije Zaninović (31.000 kuna) zaslužan JEDINO trener Toni Tomas pa mu pripada 37.200 kuna nagrade;

- za zlato Ive Radoš (31.000 kuna) zaslužan JEDINO (lažni) izbornik Franjo Prot pa mu pripada 37.200 kuna nagrade;

- za srebro Marine Sumić (18.000 kuna) zaslužan JEDINO trener Ivica Klaić pa mu pripada 21.600 kuna nagrade;

- za srebro Vedrana Goleca (18.000 kuna) zaslužna JEDINO (lažna) fizioterapeutica Mihaela Štrok pa joj pripada 21.600 kuna nagrade;

- za broncu Mateje Kunović (13.000 kuna) zaslužan JEDINO trener Branimir Blečić pa mu pripada 15.600 kuna nagrade.

Vidite li u čemu je „kvaka 22“? Uopće ne ulazeći u to imaju li neke od pratećih osoba uopće pravo biti na popisu nagrađenih, nevjerojatno je da su BAŠ SVE te prateće osobe inkasirale nagrade veće od sportaša koji su ih zaradili na borilištu!?!?! Može sad Franjo Prot sto puta reći da je „uzeo samo ono na što ima pravo“ i da „nije oštetio državni proračun“, no ovako nakaradna raspodjela nagrada nije ni normalna ni poštena i neće biti nimalo čudno ako je Vlada uskoro promijeni i ukine. Tim više što uvid u nagrade isplaćene za uspjehe sportaša u 2013. i 2014. godini pokazuje da Franjo Prot nije jedini koji Vladinu Uredbu tumači na ovako egzotičan način.

Naravno da bi ponešto o ovom slučaju trebao reći i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, no on se već odavno proglasio nenadležnim za sva događanja u hrvatskom sportu i oko njega. Čak i onda kad mu likovi poput Franje Prota sjede u Vijeću HOO-a koje si je sam izabrao...

Marin Šarec

« Povratak

Halo, Baku, što ima u hrvatskom sportu?

Događalo se, priznat ćete, posljednjih dana u hrvatskom sportu i oko sporta puno toga zanimljivoga. U Milanu su huligani bakljadom nakratko prekinuli kvalifikacijsku nogometnu utakmicu Italija – Hrvatska, hrvatska tekvondo reprezentacija zbog besparice nije otputovala na Svjetski kup u Meksiko, Hajdukovi igrači nisu istrčali na teren pa nije odigrana derbi utakmica GNK Dinamo – HNK Hajduk...

Ako baš hoćete, i Hrvatski atletski savez je (skoro pa u ilegali) dobio novog predsjednika Ivana Veštića, nakon što je prije nekoliko mjeseci (u ilegali) ostavku podnio predsjednik HAS-a i dopredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Luciano Sušanj.

O svemu tome, dakako, niste mogli čuti ni pročitati nikakav komentar, priopćenje, osudu, kritiku ili čestitku predsjednika HOO-a Zlatka Mateše. Niste niti nećete jer njemu već neko duže vrijeme hrvatski sport, recimo to tako, baš i nije u fokusu zanimanja. Sve njemu bitno je, pogađate, trenutačno u glavnom azerbajdžanskom gradu Bakuu. U Bakuu se sljedeće godine održavaju prve Europske igre, čiji je Mateša glavni operativac, a tamo je prošlog tjedna održan i Izvršni odbor Europskih olimpijskih odbora, na kojem je sudjelovao i predsjednik HOO-a, dok je glavni tajnik Josip Čop na istoj lokaciji nazočio sastanku Komisije EOO-a za okoliš i sportsku rekreaciju.

Sve to i mnoge druge prevažne zanimljivosti za hrvatski sport možete pročitati na internetskoj stranici HOO-a. Tamo smo doznali i da je „Organizacijski odbor Europskih igara Baku 2015. zaposlio 31. listopada 2014. godine svog tisućitog djelatnika. Radi se o Aysel Akhundovi iz Azerbajdžana koja se pridružila timu zaduženom za odnose s medijima, a polaznica je diplomskog studija Baku 2015 Graduate Excellence Programme“. Iz istog teksta smo doznali i to da je „Među zaposlenicima i hrvatski predstavnik Besim Aliti, magistra kineziologije u edukaciji i sportskom menadžmentu i polaznik diplomskog studija Baku 2015 Graduate Excellence Programme“.

Šuker, Mamić, besparica, tekvondo, Dinamo, Hajduk, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Sportska televizija... Možda bismo ponešto o problemima i sukobima „svih protiv svih“ u hrvatskom sportu mogli od čelnih ljudi hrvatskoga sporta čuti i na sjednici Skupštine HOO-a, no zadnja je održana još u travnju. Prevelika je, naime, gnjavaža Mateši razgovarati s onih pet ili šest neumreženih skupštinara i brojnim predstavnicima medija, pa se odluke donose isključivo na zatvorenim sjednicama Vijeće HOO-a, na kojima se pred članove istovari i po 400 stranica radnog materijala!

Zato, ako vas zanima što ima novoga u HOO-u i hrvatskom sportu, zovite Baku!

Marin Šarec

« Povratak

Tarpišev i Vrdoljak su isti, ali WTA i HOO nisu

Možda ste negdje u poplavi crno-žutih vijesti koje imaju malo ili nimalo veze sa sportom čuli ili pročitali da je predsjednik Ruskog teniskog saveza Šamil Tarpišev kažnjen jednogodišnjom zabranom dolazaka na teniske WTA turnire te s 25.000 dolara novčane kazne zbog uvredljivih izjava na račun Serene i Venus Williams. Tarpišev je, naime, u razgovoru za Rusku televiziju sestre Williams nazvao - braćom.

Tarpišev je, inače, i izbornik ruske Davis Cup i Fed Cup reprezentacije te član Međunarodnog olimpijskog odbora. Zbog svega navedenoga, istragu o Tarpiševljevoj seksističkoj i rasističkoj izjavi pokrenuo je i MOO i nema nikakve sumnje da će ruskom teniskom sve-i-sva zaslužena kazna stići i iz Lausanne.

Zašto je ovo, uopće, nama bitno i zanimljivo? Pa, zato što je bivši član Međunarodnog olimpijskog odbora i bivši predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak zbog slične verbalne eskapade prošao kod nas nekažnjeno. Vrdoljak je, podsjećamo, na Skupštini HOO-a prije nešto manje od godinu dana optužio Zorana Primorca da ruši HOO, uz podcjenjivačku opasku: „Ti si bio na sedam Olimpijada? Da, i što si tamo napravio? Osvojio si pola brončane medalje. Ma daj šuti!“

Etički odbor HOO-a predložio je da se zbog povrede temeljnih načela olimpizma, odnosno dostojanstva sportaša Vrdoljaku izreče mjera ukora, no HOO-skupštinari nisu prihvatili čak ni tu mlaku kaznenu mjeru. Štoviše, nakon poetskog nastupa (ne)službenog Vrdoljakovog apologete Marijana Klanca, Vrdoljak je čak i zaradio pljesak podrške „zbog izuzetnog doprinosa hrvatskom sportu“.

(Ne)djelo isto, tretman sasvim različit. Svjetske sportske institucije štite dignitet sporta i sportaša, Hrvatski olimpijski odbor podržava njihovo omalovažavanje i gaženje. Netko će reći da je to možda i zato što je na čelu HOO-a prvo devet godina bio bivši glumac i redatelj, a sada je već 12 godina bivši političar i predsjednik Vlade RH. I jednom i drugom je do sporta i sportaša stalo k'o do lanjskog snijega, i jedan i drugi tretiraju sport samo na razini duhovitih doskočica, odnosno praznog birokratskog naklapanja.

Kako bilo, i nakon slučaja Tarpišev WTA i MOO će ostati WTA i MOO, a HOO - HOO. Ne znam shvaćamo li koliko malo ili ništa to trenutačno jest...

Marin Šarec

« Povratak

Eurobasket kao karmine za Split i Cibonu

Ljubitelje košarke Hrvatski košarkaški savez obradovao je u petak kratkim priopćenjem.

„Na sjednici Upravnog odbora HKS-a održanoj 20. lipnja 2014. donesena je Odluka o kandidaturi Republike Hrvatske za organizaciju Europskog prvenstva u košarci 2015. Prema predloženom natječaju FIBA Europe postoji mogućnost organizacije navedenog prvenstva u više opcija i to: domaćin Europskog prvenstava 2015., domaćin jedne skupine, domaćin jedne skupine i završnice. Hrvatski košarkaški savez će u dogovoru s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta izabrati jednu od ponuđenih opcije i podnijeti službenu kandidaturu do 31. srpnja 2014.“, stoji u poruci javnosti, odaslanoj iz Lipovečke.

U jedno drugo vrijeme i u sasvim drukčijim okolnostima Hrvatska je već bila domaćin Eurobasketu. To u svakom pogledu sjajno natjecanje ugostio je, sjećamo se svi, 1989. godine Zagreb u Domu sportova. Prošle godine košarkaško EP igrano je u susjednoj nam Sloveniji pa su put naših košarkaša do polufinala uživo pratile tisuće „kockastih“ navijača. I oni su u fan-zonama ostavili ponešto od 23.7 milijuna eura, koliko je iznosio neto prihod Slovenije od spomenutog događaja. Slovenski košarkaški savez je, pak, objavio je da je od prvenstva zaradio 6.4 milijuna eura, odnosno 400.000 eura više od (nemale) svote koju je kroz pristojbe Fibi morao uplatiti da bi dobio organizaciju Europskog prvenstva 2013. Tko zna, možda su upravo ove brojke ponukale poslovično zatvoreno, nekooperativno, nezainteresirano i inertno vodstvo HKS-a da istakne kandidaturu za Eurobasket 2015.

To je, međutim, u cijeloj priči najmanje bitno i zanimljivo. Puno je intrigantnije to što spomenuta najava hrvatske kandidature za Europsko košarkaško prvenstvo koincidira s vrlo izglednim upokojenjem dvaju naših najvećih košarkaških klubova – Splita i Cibone! Tako bi se, barem, dalo iščitati iz šturih priopćenja klubova i reakcija predstavnika njihovih vlasnika, splitskog i zagrebačkog gradonačelnika.

Ivo Baldasar je, tako, početkom lipnja upozorio da bi, ako vjerovnici KK Split ne prihvate ponuđeni model ili ne prilože plan za restrukturiranje tog kluba, trostruki europski prvak mogao otići u stečaj. Uz dodatak da je „u uvjetima kada gradskim tvrtkama koje obavljaju komunalne djelatnosti nužne za svakodnevni život naših sugrađana prijeti stečaj potpuno neprimjereno od Gradske uprave i tvrtki tražiti dodatna sredstva za saniranje milijunskih dugova kluba čije su uprave godinama potpisivale ugovore koji nisu imali pokrića u prihodima“.

Dva tjedna kasnije iz Cibone je stiglo priopćenje u kojem piše da je „nakon pomnih analiza postojeće situacije i razmatranja svih mogućih opcija, vodstvo Košarkaškog kluba Cibona moralo donijeti odluku o nenastupanju u natjecanju Eurolige sljedeće košarkaške sezone“. I to je priopćenje imalo gradonačelnički dodatak, ovog puta u prigodnim rečenicama Milana Bandića. „Cibona će dobiti onoliko novaca koliko situacija nalaže i koliko bude kvalitete domaćih igrača, ali više neće biti života na dug i dijeljenja onoga što nije zarađeno. Potrošiti milijun i pol eura, za nastup u Euroligi, a da Cibona bude vreća za napucavanje, taj slučaj nećete gledati“, rekao je zagrebački gradonačelnik, dodavši da bi se Cibona ubuduće mogla (ponovno) zvati Lokomotiva ili nekako drukčije.

Vjerojatno vam je sasvim bistra razlika u ozračju između 1989. i moguće 2015. godine. Onda je organizacija Europskog prvenstva bila svojevrsna posveta dvjema najboljim europskim košarkaškim družinama tog vremena – Ciboni i Jugoplastici – dok bi sada EP moglo biti u funkciji njihovih karmina. Vječiti optimisti će to, ipak, vidjeti drukčije. Split i Cibona ne mogu u Europu pa neka, onda, barem ta košarkaška Europa dođe u Split i Cibonin Zagreb. Kad već nećemo/ne možemo naći i potrošiti milijun i pol eura za Cibonin nastup u Euroligi, valjda ćemo nekako naći desetak milijuna eura za Eurobasket u Hrvatskoj...

Marin Šarec

« Povratak

Sport je unosan biznis i najbolja promocija

Kao dugogodišnji sportaš, sportski djelatnik i izravni sudionik niza velikih sportskih događaja koji su presudno obilježili noviju povijest hrvatskog sporta, osjećam potrebu podsjetiti na važnost sportskog marketinga te veliki značaj vrhunskih sportaša u promociji nove demokratske Hrvatske i naših turističkih destinacija.

O međusobnim odnosima sporta i društva više puta sam pisao stručno-znanstvene i enciklopedijske publikacije, budući da sport zauzima veoma važnu ulogu u svim porama ljudskog življenja. Sport je time postao jedan od najjačih alata za marketing i promociju određenog proizvoda ili države.

Od nekadašnjeg Coubertinovog gesla „Važno je sudjelovati“ sport je postao „unosan biznis“ i veoma jako, čak i političko, oružje. Zato mnoge države ulažu puno u svoje nacionalne reprezentacije koje ih promoviraju u svijetu. U neovisnoj hrvatskoj državi sport je višestruko dokazan najuspješniji proizvod s oznakom „Made in Croatia“.

Jedna poznata engleska marketinška agencija nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. godine dokazala je kako je za Hrvatsku znalo u svijetu samo 3% čovječanstva, unatoč ratu i agresiji koja je bila svakodnevno na svim tv-programima, a nakon polufinala i osvajanja brončane medalje, za Hrvatsku je, po tim empirijskim istraživanjima, znalo preko 70% ljudi.

Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman tada je često naglašavao da su naši sportaši veći veleposlanici od svih ministara zajedno. U to vrijeme Goran Ivanišević, pokojni legendarni Dražen Petrović, Toni Kukoč, Davor Šuker..., bili su nositelji promocije novostvorene hrvatske države. Tu moramo naglasiti i druge, kako istaknute pojedince, tako i naše vrhunske sportske klubove i nacionalne reprezentacije, koje ponosno i često sa suzama u očima na pobjedničkom tronu slušaju Lijepu našu.

I današnji Predsjednik RH prof.dr.sc. Ivo Josipović, iako je u habitusu zaljubljenik u glazbu, uvidio je snagu promidžbe kroz sport te je jedan od redovnih igrača nogometne ekipe Hrvatskih humanih zvijezda. 

Turizam je jedan od razloga zbog kojih se pojedini grad odlučuje za organizaciju svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara. Većina gledatelja ne dolaze samo zbog sportskog natjecanja već tu posjetu kombiniraju s turističkim razgledavanjem grada i regije. Budući da je turizam jedna od najznačajnijih hrvatskih gospodarskih grana, jasno je da bi i sport trebalo upregnuti u promidžbu turizma. Nema, naime, nikakve sumnje da velike sportske priredbe bitno pridonose prepoznatljivosti neke zemlje.

Najjači sportski brend su Olimpijske igre i svjetska nogometna prvenstva. Hrvatska nikad neće dobiti organizaciju tih dviju najvećih sportskih priredbi, no može puno bolje nego do sada iskoristiti sudjelovanje svojih sportaša na njima. Ekstreman primjer te mogućnosti je predstojeća utakmica Brazil – Hrvatska, na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Prema svim kalkulacijama tu će utakmicu gledati oko milijardu i pol gledatelja diljem svijeta i bit će to najgledaniji TV-događaj svih vremena. Dosad je to bilo otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, koje je gledalo oko 1.1 milijardu ljudi.

Kako će Hrvatska iskoristiti taj marketinški prostor neprocjenjive vrijednosti? Na koji će način svijetu predstaviti svoje prirodne ljepote i svoje svjetski uspješne sportaše? I danas je prva asocijacija na Hrvatsku Davor Šuker i njegovi golovi na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Jesmo li napravili dovoljno da  Hrvatsku predstavimo svima onima koji ju poznaju samo preko Šukera? Imamo li ideju kako ih dovesti u hrvatsku? Koliko ljudi zna da su u Splitu, tom prekrasnom dalmatinskom gradu, na potezu od svega nekoliko kilometara rodne kuće i sportski tereni na kojima su stasale istinske svjetske sportske zvijezde poput Nikole Pilića, Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Blanke Vlašić, Ðurđice Bjedov, brojnih nogometaša, vaterpolista, rukometaša, veslača...?

Na većinu gornjih pitanja odgovor je negativan ili ga nema. Svjetsko prvenstvo u Brazilu nova nam je prigoda. Ne treba sitničavo i licemjerno zbrajati troškove boravka premijera Zoran Milanovića na otvorenju Mundijala već se pitati zašto (još) nije uloženo i više, kako bi se u konačnici dobilo puno više.

Najveće sportske priredbe, već same po sebi, predstavljaju čimbenike svjetske integracije kroz druženje sportaša i promociju svoje zemlje, koju organizacija tih igara vrlo često efektno i uspješno promovira, pa  kasnije turizam te zemlje poluči vrlo visoke rezultate. Organizacija Olimpijskih igara i velikih svjetskih prvenstava otvaraju tržišta organizatoru, budući da njegova zemlja postaje tržište za plasman proizvoda i kapitala u toj zemlji, ali i prodaju njezinih proizvoda u svijetu. Stvaraju se potpune informacije i znanja o svim područjima života u zemlji organizatora prvenstva ili Olimpijskih igara.  

Na kraju možemo zaključiti da je sport sam po sebi postao puno više od društvene aktivnosti i da je prerastao u jedno vrlo bitnu gospodarsku granu, koja jača ekonomiju svake države.

Stoga je Brazil i Svjetsko nogometno prvenstvo šansa koju Hrvatska mora iskoristiti!     

Damir Škaro

« Povratak

Kako je zapad postao sportska provincija

Usred sportske i medijske groznice izazvane Svjetskim nogometnim prvenstvom u Brazilu, možda ste negdje čuli ili pročitali da Međunarodni olimpijski odbor ozbiljno razmatra oduzimanje Olimpijskih igara – Rio de Janeiru!

Može vam to biti čudno samo ako vam je promaknuo podatak da ni svi stadioni za nogometni mundijal u zemlji sambe nisu završeni ni do početka natjecanja. Uključujući i onaj u Sao Paulu, na kojem utakmicu otvaranja igraju Brazil i Hrvatska. A, situacija s objektima za OI 2016. još je puno složenija i dramatičnija. Nešto više od dvije godine do početka Olimpijskih igara u Riu je, naime, završeno tek 10-ak posto objekata!?! Dvije godine prije „problematičnih“ Igara u Ateni bilo je, primjerice, zgotovljeno 40 posto objekata (pa je MOO ipak prijetio Grcima oduzimanjem domaćinstva), dok je London u toj fazi organizacije imao već 60 posto potrebnih objekata.

To s brazilskom organizacijom Mundijala 2014. i OI 2016. Još je jedan dokaz one da „nije u šoldima sve“. Brazilci (točnije: brazilska država), neosporno je, imaju puno novaca, no nemaju organizacijske i kadrovske potencijalne nužne za uspješnu i „netraumatičnu“ organizaciju dviju najvećih sportskih priredbi. To, ne prvi put, na dnevni red donosi pitanje: kome se i zašto daje organizacija velikih sportskih natjecanja?

Podsjećamo, sljedeća dva svjetska nogometna prvenstva su u Rusiji i Kataru, Olimpijske igre 2020. su u Tokiju a Zimske olimpijske igre 2018. u korejskom Pyeong Changu. Nakon što su odustali svi europski gradovi (München, Stockholm, Oslo, Krakow) lista kandidata za ZOI 2022. godine spala je na Peking i Almaty (Kazahstan). Trend dodjele velikih natjecanja „uvijek istima“ posebice je uočljiv na primjeru Univerzijade, svjetskih studentskih igara kojima je vrlo uspješan domaćin, valjda se toga još svi sjećamo, 1987. bio Zagreb, a još 2009. taj si je luksuz mogao priuštiti i Beograd. Sada je društvo organizatora nešto drukčije. Univerzijada 2011. godine održana je, tako, u kineskom Shenzhenu, ona prošle godine u ruskom Kazanu, a sljedeće svjetske sveučilišne igre su u južnokorejskom Gwangiuu 2015. Slijede Tajvan 2017. i Brazilija 2019. godine pa onda, valjda, opet ispočetka...

U taj su se trend i prije početka uklopile čak i famozne Europske igre, koje u ovim krajevima, ne bez razloga, mnogi nazivaju i Matešinim igrama. Prvo izdanje ovog natjecanja je u Baku (Azerbajdžan) 2015. a domaćina sljedećih komisija na čelu s predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora izabrat će između ruskog Sočija i turskog Mersina.

Nabrojali smo, dakle, niz sportskih priredbi, ali svega nekoliko uvijek istih zemalja (ili regija) koje će ih narednih godina organizirati. Ono što smo nekad zvali zapadnim svijetom u toj igri više ne sudjeluje. Ne igraju više ni tradicija, ni entuzijazam, ni želja, ni organizacijske sposobnosti, ni zdrav razum (slučaj Katar!!!), već samo oni koji mašu milijardama dolara. Pitanje je može li trenutačno i biti drukčije, no meni osobno to se nimalo ne sviđa...

Marin Šarec

« Povratak

Svijet je prepoznao sportaše, a Hrvatska?

Na našoj Skupštini u prosincu 2013. donesene su nove smjernice djelovanja Hrvatskog kluba olimpijaca. Redizajnirana je web stranica olimpijci.hr s ciljem da bude interaktivna, dvosmjerna, da postane platforma preko koje će olimpijci iznositi svoje stavove i ideje, promišljati u kojem smjeru treba ići hrvatski sport.

Bit će im to stalna veza sa sportskom javnošću, medij putem kojeg će uvijek moći reći što im smeta u hrvatskom sportu, što treba promijeniti, što unaprijediti... Mjesto na kojem mogu reći s kakvim se problemima susreću tijekom i poslije svoje sportske karijere. Ukratko, mjesto na kojem će kao sportaši moći progovoriti o sportu.

Pitam se često, tko bolje poznaje probleme sporta od samih sportaša?!

Na Kongresu Međunarodnog olimpijskog odbora u Kopenhagenu donesene su preporuke prema kojima se olimpijci trebaju što više uključiti u rukovođenje svojim savezima i nacionalnim olimpijskim odborima. Za tom se preporukom, eto, poveo i sam MOO koji je prvi put izabrao olimpijskog pobjednika za predsjednika. Nijemac Tomas Bach bit će u narednom mandatu na čelu olimpijskog pokreta i neće biti sam. Stefka Kostadinova, Sergej Bubka, Vlade Divac, Sebastian Coe..., samo su neki primjeri vrhunskih sportaša i olimpijaca na čelu nacionalnih olimpijskih odbora u svojim zemljama.

Siguran sam da će taj trend vrlo brzo biti prihvaćen i kod nas i da će naši sportski djelatnici prepoznati važnu ulogu vrhunskih sportaša u razvoju olimpijskog pokreta i sporta u svijetu. Sportaš - koji je desetljećima u sportu, koji poznaje sport i kojeg poznaju u sportu, koji je baveći se sportom i stjecao znanja na prestižnim sveučilištima – zapravo je predodređen nakon sportske karijere preuzeti vodeću ulogu u sportu i sportskoj administraciji. Ne samo ulogu, već i odgovornost koja uz to ide!

Hrvatska, dakako, ima takvih sportaša i želimo se, kada je o upravljanju sportom riječ, priključiti svjetskim trendovima. Pridružite nam se i vi!

Zoran Primorac

« Povratak

Zašto je otišao Pavić?

Ni tri mjeseca nakon što je izabran za predsjednika Komisije sportaša Hrvatskog olimpijskog odbora, Josip Pavić podnio je ostavku na tu dužnost. 

„Zbog obaveza u hrvatskom akademskom vaterpolskom klubu Mladost Zagreb te priprema u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji, nisam u mogućnosti u potpunosti se posvetiti radu u Komisiji sportaša HOO-a, obavezama predsjednika Komisije, kao ni redovito sudjelovati na sjednicama Komisije sportaša, Vijeća HOO-a i Skupštine HOO-a“, napisao je u svojoj ostavci zlatni olimpijac iz Londona i službeno najbolji vaterpolist svijeta u 2012. Svi, dakako, znamo da to nisu pravi razlozi Pavićevog odlaska.

Prave razloge je sjajni vratar Mladosti i naše reprezentacije iznio još krajem studenoga prošle godine, nakon prve Skupštine HOO-a kojoj je nazočio kao predsjednik Komisije sportaša. Mediji su tada prenijeli sljedeće njegove riječi: „To je užas, ne mogu doći k sebi. Bio sam na toj Skupštini prvi, bojim se i zadnji put. Sportaše je vrijeđao Vrdoljak, čovjek koji u životu nije pretrčao 100 metara. Osjećam se k’o pas nakon svega. Nakon istupa gospodina Sušnja također sam se pitao što tu radim i glumim Don Quijotea. Neki je podebeli gospodin, ne znam tko, bahato odozada dobacio Samiru Baraču - ‘Predstavi se, tko si ti?’. Pitao je to čovjeka koji je osvojio sve u životu.“

Prvo je Pavićevo kurtoazno obrazloženje ostavke, a dugo je istina. Izaberite što vam je draže. 

Josip Pavić je, dakako, i prije nego li je izabran za predsjednika Komisije sportaša dobro znao kakve obaveze nosi ta funkcija. Još bolje je znao kakve su mu obaveze u klubu i reprezentaciji. Ono što nije znao - jer teško je tako nešto i zamisliti, a kamo li očekivati - jest to da su u aktualnom sazivu Skupštine HOO-a vrhunski sportaši i olimpijski pobjednici – nepoželjni! Pavić je imao dovoljno strpljenja i sportskog motiva godinu i pol igrati u klubu bez plaće, no nema ni strpljenja ni motiva trpjeti vrijeđanje i ponižavanje na Skupštini krovne udruge hrvatskoga sporta, kako HOO-u često znamo tepati. Ne želi više na Skupštini HOO-a slušati da su olimpijci praznoglavi dječarci koje je izmanipulirala politika, gledati podcjenjivačke i posprdne poglede lokalnih sportskih birokrata, niti svjedočiti nesportskim i nečasnim ispadima počasnog predsjednika HOO-a. I zato je Pavić otišao.

Vjerojatno i zato jer mu nije jasno zbog koga i čega postoji (ovakav) Hrvatski olimpijski odbor. Nije to, zapravo, trenutačno jasno nikome...

Marin Šarec

« Povratak