kolumne
Preminuo Damir Šolman
IN MEMORIAM, 07.09. 1949. - 02. 05. 2023.
U 74. godini napustio nas je naš olimpijac Damir Šolman. Tužna vijest sve nas je zatekla jer bio je to izniman sportaš, a nadasve veliki čovjek i prijatelj. U dugogodišnjoj karijeri osvojio je veliki broj odličja na svim velikim međunarodnim natjecanjima, ali kako je on sam govorio najdraže su mu ipak bile one olimpijske. Prvu srebrnu olimpijsku medalju osvojio je 1968. godine u Mexico City, a drugo srebro na Olimpiskim igrama 1976. godine u Montrealu.
Veliki je ovo gubitak za našu olimpijsku obitelj, ali neizbrisivi trag vrsnog sportaša i dobre osobe ostaje zauvijek, kao i podatak da je igrajući u kultnom Košarkaškom klubu“Jugoplastika” postigao 6156 koševa i time postao najbolji svih vremena.
Preminuo Petar Skansi
Danas je u 78. godini života preminuo legendarni hrvatski košarkaš i izbornik Petar Skansi.
Gorostas sa splitskih Gripa općinio je svijet svojim igrama i skokovima u magičnom košarkaškom reketu. Proglasili su ga i službeno najsjajnijim zlatnikom u izdanju svjetskih prvaka u Ljubljani 1970. godine, premda je po općoj ocijeni zaslužio i epitet prvog igrača prvenstva.
Petar Skansi rođen je u Sumartinu na otoku Braču 23. studenog 1943. godine.
Zadivio je svijet 1968. godine na Olimpijskim igrama u Meksiku, kada su naši košarkaši osvojili „srebro zlatnog sjaja“. O tome je Pero govorio: „Nekako je kada se prisjetim svoje karijere u prvom planu ono što smo ostvarili na europskim i svjetskim prvenstvima, ali Meksiko sada kako godine odmiču dobiva sve više na značenju. Čujte, tada smo iz europskih okvira izišli u svijet, osvojili smo i Ameriku, da tako kažem. Amerikanci su do tada, kada je u pitanju Europa ili košarkaški „ostatak svijeta“, čuli samo za Sovjete. A mi smo u Meksiku bili iznad Sovjeta...“
Dvije godine nakon Meksika doći će spomenuto Svjetsko prvenstvo u Ljubljani i zlatna medalja u Tivoliju. Svjetsko košarkaško zlato! Preko američke rampe „plavi“ su uzletjeli visoko u košarkašku orbitu, najviše dokle se moglo. A onih 70:63 protiv prekoatlanskih divova spominjati će se stoljećima.
Na Svjetskom prvenstvu 1967. godine u Urugvaju osvojio je srebrnu medalju, kao i na Europskom prvenstvu 1965. godine u SSSR-u. Na Mediteranskim igrama 1967. u Tunisu zakitio se zlatnom medaljom. Skansi je košarkaški fenomen, vjerojatno jedinstven i u širim razmjerima, jer je košarku počeo igrati s navršenih 18 godina. Godine 1961. ga je pokojni Branko Radović odvukao u Spinut, a samo dva ljeta su mu trebala da se vine u reprezentaciju. Njegov meteorski uspon pupčano je vezan s uzletom košarke pod Marjanom, jer iste je godine tadašnji Split postao prvoligaš.
Sjećajući se tih dana Skansi je govorio: „Ja sam nekakav instant-igrač, poslije Svjetskog prvenstva u Riju 1963. došao sam do reprezentacije za samo dvije godine… Sjećam se tog vremena, trenirali smo u Spinutu i uvečer oko 6-7 sati rijeka ljudi išla bi gledati vaterpolo, tek poneko bi bacio pogled prema nama. Radović nas je uvjeravao da ćemo i mi dočekati dan da se tako hodočasti i košarku. I bio je u pravu… Svjetsko zlato, olimpijsko srebro, pa srebra sa svjetskog i europskog prvenstva, trofeji s mediteranskih igara, Univerzijade…“. Sve je to stalo u samo 6-7 reprezentativnih sezona. Za napomenuti je da je Petar Skansi za reprezentaciju Jugoslavije nastupao od 1963. do 1970. godine, odigravši ukupno 111 utakmica. Posebno se rado sjećao 1971. godine kada je splitska Jugoplastika prvi put postala prvakom države. Svi su iz te generacije to iskreno željeli. To je bio njihov veliki san, koji se na sreću ostvario.
Pero je za svoju Jugoplastiku, ranije Split, nastupao od 1960. do 1972. godine i postigao 3614 koševa. Otisnuo se u susjednu Italiju 1972., gdje je igrao za Maxmobili iz Pescare. Po završetku igračke karijere 1973., vraća se u Split i započinje trenersku karijeru. Godine 1976. s Jugoplastikom osvaja Koraćev kup, a naredne 1977. godine sa svojim žutima osvaja trostruku krunu (prvenstvo, kup i Kup Radivoja Koraća). Zatim će kao trener voditi reprezentaciju Jugoslavije do 1980. godine, s kojom 1979. osvaja treće mjesto na prvenstvu Europe u Italiji. S Benettonom iz Trevisa je prvak Italije, a sa Scavolinijem iz Pasara osvaja kup Europe. Trenirao je u Italiji još Honky iz Fabriana, Rever iz Venecije, Banco di Roma iz Rima, Fortitudo iz Bologne te u Grčkoj PAOK iz Soluna.
Izbornik je reprezentacije Hrvatske na prvim njenim olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, gdje osvaja srebrnu medalju nakon poraza u finalu od američkog dream tima. Kao trener vodit će reprezentaciju Hrvatske na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. i prvenstvu Europe 1997., a 2003. godine vratit će se na svoje Gripe da bi njegov matični KK Split konačno doveo do titule prvaka Hrvatske.
Petar Skansi proglašen je najboljim sportašem Jugoslavije i Hrvatske 1970. godine. Od kraja 2011. do srpnja 2014. godine, pomoćnik je ministra prosvjete kulture i sporta Republike Hrvatske, zadužen za sport.
Dobitnik je Nagrade grada Splita 1975. godine. Godine 2003. dodijeljena mu je Državna nagrada za sport Franjo Bučar, a 2020., ista nagrada za životno djelo. Godine 2003., dobio je i nagradu Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek za životno djelo. Odlikovan je državnim odličjem Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. S pravom ga se može smatrati prvim košarkaškim simbolom, predstavnikom tog trofejnog splitskog i hrvatskog sporta.
Petar Skansi veliki košarkaš i sportaš, kasnije proslavljeni trener trofejnih generacija splitske Jugoplastike te jugoslavenske i hrvatske košarkaške reprezentacije, a iznad svega veliki gospodin.
Intervju s Danirom Bilić, ravnateljicom Hrvatskog športskog muzeja u Zagrebu
Zagreb, 10. prosinca 2020.
Olimpijci: Ravnateljica ste Hrvatskog športskog muzeja koji odnedavno ima novi prostor u gradu Zagrebu,recite nam na kojim Vas adresama možemo pronaći?
Danira: Sjedište Hrvatskog športskog muzeja (HŠM) je na adresi Praška 2, II. kat, u Zagrebu. U tom prostoru nalaze se uredi, muzejske čuvaonice i knjižnica Muzeja. Obzirom na ograničenost prostornih uvjeta koji nisu dostatni za otvaranje stalnog postava Muzej je dobio na korištenje i dodatni prostor u Ilici 13, koji je trenutno u derutnom stanju te je pristupljeno izradi dokumentacije za privođenje tog prostora svrsi.
Olimpijci: Podigli ste razinu za zanimanje za Hrvatski športski muzej, koje akcije bilježite kao najvažnije do sada?
Danira: Hrvatski športski muzej zahvaljujući našim prethodnicima raspolaže s iznimno bogatim fundusom koji nije dovoljno dostupan široj javnosti zbog ne postojanja stalnog postava otvorenog za posjetitelje. Stoga paralelno radimo na pripremi izložbenog postava Muzeja s jedne strane, te na senzibiliziranju javnosti o važnosti uloge Muzeja u prikupljanju, trajnom čuvanju i prigodnom prezentiranju najvrijednije nacionalne sportske baštine s druge strane. U tom smislu Muzej je proteklih nekoliko godina organizirao veliki broj izložbi koje su predstavljene javnosti u više gradova u Hrvatskoj, te kao partneri na jednoj izložbi u francuskom Lyonu. Posebno bih istaknula sljedeće izložbe: „Hrvatski sokol“, „Franjo Bučar“, „20 godina vatrenih“, „Idemo na tjelesni“ i „Sport i Umjetnost“, jer je na tim izložbama dominantno predstavljena građa iz fundusa Hrvatskog športskog muzeja.
Olimpijci: Kao dopredsjednica Hrvatskog kluba olimpijaca prošle ste godine bili sudionik Sportskog foruma u Lozani u Međunarodnom olimpijskom odboru u sklopu kojeg se nalazi i Olimpijski muzej – jeste li ostvarili kontakte koji će doprinijeti idejama za razvoj Hrvatskog športskog muzej u Zagrebu?
Danira: Naravno da sam iskoristila slobodno vrijeme za obilazak Olimpijskog muzeja, te sam ujedno stupila u kontakt s osobom koja je zadužena za mrežu muzeja olimpizma u svijetu, te za suradnju s drugim sportskim muzejima. Razgovarali smo o mogućnostima i uvjetima suradnje, posebice u pogledu korištenja njihove građe za potrebe pripreme stalnog postava HŠM-a.
Olimpijci: Svi smo svjedoci da je Hrvatska iako država sa svega 4 miliona stanovnika iznimno bogata sportskim rezultatima pa će zasigurno i muzej biti bogat eksponatima odnosno memorabilijama sportaša,imate li dobru suradnju sa sportašima po toj temi?
Danira: Imamo više nego dobru suradnju sa svima s kojima smo do sada surađivali – sportašima, sportskim stručnjacima, bivšim i sadašnjim djelatnicima sportskih klubova i saveza kao i drugim muzejskim institucijama koje u svom fundusu imaju građu povezanu s poviješću sporta. Namjera nam je da sa svima budemo u kontinuiranom kontaktu, kako bi zajedno osigurali da najvrijednija sportska baština bude adekvatno sačuvana.
Olimpijci: Kakav je status Hrvatskog športskog muzeja obzirom na oštećenja od potresa i poteškoća izazvanih pandemijom COVID-19?
Danira: Zgrada u Praškoj II., u kojoj se nalazi Muzej oštećena je tijekom potresa koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Kao posljedica oštećenja, zgrada je označena crvenom naljepnicom, neupotrebljivo, nakon prvog pregleda. Očekujemo dolazak tima stručnjaka radi detaljnog pregleda zgrade i početka aktivnosti vezanih za sanaciju iste. Prostor u zgradi u Ilici 13., koji je namijenjena za postavljanje stalnog postava, nije pretrpio veća oštećenja, ali zahtjeva ozbiljne građevinske radove te se nastavlja s aktivnostima vezanim za privođenje prostora svrsi.
Olimpijci: Koji su Vam planovi za budućnost odnosno koje nove aktivnosti u Muzeju možemo očekivati tijekom 2021. godine, koja je zbog pandemije neplanirano olimpijska godina?
Danira: Zbog posebnih okolnosti većinu programskih aktivnosti prebacit ćemo u digitalnu sferu.
Prilike u kojima se svijet našao ove 2020. godine zbog pandemije COVID-19 ostat će upamćene i u svijetu sporta – brojna sportska natjecanja su prekinuta, a Olimijske igre u Tokiju odgođene su za 2021. godinu odlukom MOO-a. Neupitno je da je ovaj događaj od iznimne važnosti za povijest sporta te je potrebno zabilježiti prije nego sjećanja svjedoka trenutka i sudionika izblijede protekom vremena. Uz to, Nacionalni stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je 19. ožujka 2020. godine odluku o obustavi svih sportskih natjecanja i organiziranih treninga. Iako je ta odluka prestala važiti, njene posljedice, ali i pandemije koja je bila povod toj odluci, ostavit će neizbrisivi trag na područje sporta.
Navedene odluke imaju veliki utjecaj na sportaše te je upravo zato HŠM pokrenuo projekt koji putem video razgovora želi zabilježiti kako su se sportaši prilagodili novim uvjetima rada, na koji način se motiviraju, te kako je na njih utjecala odgoda Olimpijskih i Paraolimpijskih igara te svih drugih natjecanja koja su se trebala održati u 2020. godini.
Dakle ovim projektom želimo dokumentirati događaje iz perspektive sportaša, onih na koje su najviše utjecali ovakvi događaji. Projekt će trajat do odlaska sportaša na Olimijske igre u Tokijo. Također, planiramo pripremiti dvije izložbe u digitalnom obliku i na taj način omogućiti široj javnosti uvid u dio bogate građe HŠM-a.
Razgovor sa Stojkom Vrankovićem, predsjednikom Hrvatskog košarkaškog saveza
24. srpnja 2018.
Stojko Vranković, predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza kojeg smo zatekli u Rimu dao nam je intervju o sjajnom uspjehu mladih hrvatskih košarkaša u Chemnizu uz osvrt na briljantan rezultat naših vatrenih u Rusiji.
Olimpijci: Čestitamo na odličnom uspjehu hrvatske košarkaške reprezentacije u Njemačkoj u kategoriji do 20 godina.Što to znači za budućnost naše košarke?
Kao bivši predsjednik Hrvatskog kluba olimijaca svim olimpijcima želim puno zdravlja,a aktualnim uz to i puno novih medalja. Kao Predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza iznimo sam sretan da smo dosli do finala i osvojili srebrno odličje. Posebno raduje činjenica da je to ekipa koja je prešla iz divizije "B" i ulaskom u "A" diviziju odmah pokazala kvalitetu ulaskom u finale. Uz to napominjem da od dvanaest igrača njih deset igra u nacionalnoj premijer ligi čime obećavaju budućnost u hrvatskoj košarci. Uz to dva su igrača u A selekciji.
Olimpijci: Vaš osvrt na ovu fantastičnu priču naših nogometaša na Mundijalu i proglašenje Luke Modrića,Vašeg sugrađanina za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Rusiji...
Što reci za tako povijesni uspjeh,mnoge su mi bivše kolege iz NBA-a čestitali.Naši nogometaši su klasa i momci su pokazali da uz patriotski naboj pobjeđuje i zajedništvo ekipe.Iskrene čestitke, posebnom treneru Zlatku Daliću i cijelom stožeru što su vjerovali u sebe... A Luki Modriću,mojem sugrađaninu,naklon do poda...
Razgovor s Miroslavom Ćirom Blaževićem uoči polufinalne utakmice Hrvatska - Engleska
fotografija/izvor: poslovni-savjetnik.com
10. srpnja 2018.
Miroslav Ćiro Blažević, legendarni trener svih trenera, dao nam je eksluzivni interviju uoči polufinalne utakmice između Hrvatske i Engleske koja će se u srijedu 11. srpnja 2018. godine održati u Moskvi,stadion Lužniki, na Svjetskom prvenstvu.
Olimpijci: G. Blaževiću,zahvaljujemo što ste odvojili vrijeme za nas Olimpijce. Odmah na početku, vjerojatno ono pitanje koje Vas ovih dana svi pitaju…Vaša prognoza polufinalne utakmice između Hrvatske i Engleske?
Rado sam se odazvao Vašem pozivu jer hrvatske olimpijce smatram najvećim ambasadorima države Hrvatske. Utakmica će biti izuzetno teška, ali optimista sam poradi jedinstva u reprezentaciji kojeg možemo okarakterizirati onom vojničkom frazom “svi za jednoga,jedan za sve”:
Olimpijci: Naš trener Dalić ima veliko znanje i mirnoću kojom našim reprezentativcima daje ogromnu snagu
Točno,ima jednu moralnu vertikalu,patriotski ekstremni naboj i pouzdano znam da živi za svaku utakmicu kako bi razveselio svoj narod.
Olimpijci: Ispričajte nam događaj kada ste 1998. godine na trenerskoj klupi uz sebe imali službenu kapu francuskog policajca Daniela Nivela
Nosio sam kapu jer je njihov šef mislio da naša reprezentacija ima neke posebne moći i da ćemo mu pomoći da se probudi iz kome nakon huliganskog napada njemačkih navijača na njega. Sudbina je htjela da se to dogodi i Daniel je došao sa svojom suprugom u Zagreb da mi se zahvali.
Olimpijci: Kako objašnjavate da su u polufinalu Svjetskog prvenstva samo europske zemlje?
To je potvrda da nogomet više nije samo igra nego je u njega ušla i znanost, a tu su europljani napravili korak vise.
Olimpijci: Sutra nekoliko čarter letova kreće za Moskvu, da li ćete i Vi biti u jednom od njih?
Ne idem jer nisam pozvan…
„Svi sportaši imaju neki oblik PTSP-a“
Znao sam da će Dubravko Šimenc biti „laka meta“ za otvaranje serije razgovora na ovoj web stranici, znao sam da neće pitati: „Zašto?“, nego: „Kada i gdje se vidimo?“ kad mu objasnim svrhu i smisao sastanka. Dudo je… Dudo je jednostavno Dudo… Nekad veličanstveni vaterpolist, čije se medalje, naslove, uspjehe i priznanja ustručavam čak i taksativno nabrajati jer bi to zauzelo jako puno prostora, danas je izuzetno aktivan u promociji svog sporta i hrvatskog sporta u cijelosti, stiže na sve strane i odgovara na svaki poziv. Posebno zadovoljstvo nalazim u tome da ga svaki put kad se vidimo – po mogućnosti pred svjedocima – pitam: „Kakav ti je to sport u kojem se dresovi nose na glavi?“, jer se znamo predugo i predobro da bi mi to uzeo za zlo.
Olimpijci: Kad se okreneš unatrag, jesi li ijednog trenutka požalio zbog toga što si sport izabrao kao životno opredjeljenje?
- Ne, ja sam dijete iz sportske obitelji, i odrastao sam prevrćući po rukama tatine medalje i pehare (tata je Zlatko Šimenc, nekadašnji državni reprezentativac u rukometu i vaterpolu, kasnije gospodin profesor, op. olimpijci) i slušajući priče iz sporta. Tada nije bilo interneta i you tubea, na kojem bi se mogle gledati stare utakmice… Sport je tako bio moj logičan izbor – prvo sam svaštario, paralelno sam se bavio košarkom, rukometom, desetak dana čak i ragbijem, potom je došao i vaterpolo. Ali ne svakog dana… Kad si mlad, društvo te za sobom povuče na neki sport, i ide se kolektivno.
Olimpijci: Kasnije su došli ti veliki rezultati, bi li mogao izdvojiti neke od njih?
- Možda mi je i najdraže prvo osvajanje Lige prvaka, ovdje na Mladosti 90', kad sam pred krcatim gledalištem Spandauu u finalu zabio pet golova, posljednji za pobjedu u produžetku na dvije desetinke do kraja utakmice. To je bilo prvi put nakon 18 godina da je Mladost osvojila Ligu prvaka, a posljednji put kad se to bilo dogodilo u momčadi je bio – tata. Tako se krug na neki način zatvorio… S reprezentacijom mi je posebno draga medalja iz Atlante 96', prve Olimpijske igre nakon osamostaljenja na kojima su vaterpolisti sudjelovali donijele su nam i prvu olimpijsku medalju. Bila je srebrna, mogla je biti i zlatna, ali i ovako ostaje u posebnoj uspomeni.
Olimpijci: Dudo je osam godina nakon Atlante nosio i našu zastavu na otvaranju OI u Ateni 04'. Nego, sjećam se da si jednom zabio gol s centra, pratio te glas da imaš top, a ne ruku.
- Je, u finalu Kupa prvaka, Canottieriju u Napulju 91'. Vrijeme je isticalo, i nije bilo druge nego šutirati prema golu – taj je put ušla. To mi je bilo drugo osvajanje Lige prvaka, godinu dana kasnije je došlo i treće, ali taj put sa splitskim Jadranom.
Olimpijci: Jednom si bez dozvole kluba pobjegao na finale košarkaške Lige prvaka, na utakmicu koju je Cibona igrala u Ateni protiv Reala 85'.
- Bio sam mlad, 18 godina… Odrastao sam s Draženom Anzulovićem, tadašnjim igračem Cibone, želio sam biti tamo, želio sam biti dijelom te priče. Danas znam što igrač smije, a što ne smije napraviti, tada nisam znao… A znam i što bih kao trener danas napravio igraču koji mi na tri dana pobjegne… Nije me bilo niti u školi, naravno. A u Ateni sam naletio baš na direktora škole Bobana. Mislim da me Mladost tada suspendirala, ne sjećam se baš najbolje. Ali nije mi žao.
Olimpijci: Osim što si imao vrlo plodnu karijeru, bila je i jako duga.
- Prekinuo sam aktivno igranje s četrdeset i jednom godinom. Vaterpolo jest vrlo zahtjevan sport, ali tijelo mi je dobro podnosilo te napore. Prekinuo sam kad sam shvatio da tijekom obroka sjedim s trenerom i predsjednikom kluba. I kad sam pogledao naokolo u autobusu kojim smo išli na put i vidio da mi većina suigrača po godinama mogu biti djeca.
Olimpijci: Koji ti je najdraži trener u karijeri?
- Teško pitanje… Izdvojit ću trojicu: Ozren Bonačić, Ratko Rudić, Nikola Stamenić. Naveo sam ih abecednim redom, a ne kvalitetom! Sva trojica bili su vrhunski igrači koji su potom postali vrhunski treneri, sva trojica bili su treneri-učitelji, imali su vrlo različite karaktere, svaki je bio poseban na neki svoj način, i od svakog sam naučio puno. Bonačić mi je bio prvi trener u Mladosti, Rudić me uveo u reprezentaciju, a kod Stamenića sam dobio značajnu ulogu u reprezentaciji. Najveći životni učitelj među njima definitivno mi je bio Ratko Rudić.
Olimpijci: Prijelaz iz sportskog u civilni život mnogim sportašima je izuzetno težak i bolan, kakav je bio tebi?
- Svi mi bivši sportaši imamo neki oblik sportskog PTSP-a. Dok si sportaš svaki ti dan nosi određeno zadovoljstvo – zadovoljan si dobro odrađenim treningom, time što su se poklopile tvoje i trenerove zamisli, sretan si kad daš gol, zadovoljan kad ti momčad pobijedi. U civilnom odijelu više ne brineš samo o sebi. Kao trener – a bavio sam se i tim poslom – imaš potpuno drugačiju perspektivu. Sad si najednom ti taj koji mora brinuti o cijeloj momčadi, o dvanaest igrača, a zadovoljstvo i sreća ovise ti isključivo o tome jesi li ili nisi pobijedio. Kao igrač u momčadskom sportu uvijek tražiš i nalaziš istomišljenike među suigračima, kao trener si sam i boriš se sa svima. Zato vrhunski klupski sustavi i moraju imati i kvalitetnu logistiku koja stoji iza trenera.
Olimpijci: Tebe su tvoji roditelji usmjerili prema sportu, to ti je očito bilo zacrtano u zvijezdama. Kako si ti usmjerio svoju djecu?
- Smatram bavljenje sportom dobrim, pozitivnim, pa čak i nužnim za djecu. Obje cure, Niku i Karlu, usmjerili smo prema odbojci. Nika je dobila sportsku stipendiju u SAD, otišla je na godinu dana, pa se vratila i sad je još samo dva ispita dijele od završavanja studija stomatologije. Siguran sam da joj je sport usadio točnost, upornost i disciplinu koji su joj pomogli da bez ikakvih problema savladava akademske obaveze. Toma je još mali, četiri i pol godine, ali već ide na judo. Zašto baš judo? Paaaa, blizu nam je, hahaha… To je sport koji razvija motoriku, koordinaciju i snagu kod djece. A šahovska tabla za njega već je pripremljena.
Od novih olimpijskih sportova u Tokijo će samo naše karatašice i karataši
JEDINI NOVI OLIMPIJSKI SPORT u kojem će Hrvatska imati predstavnike na OI 2020. u Tokiju je karate. To se s velikom vjerojatnošću može reći već sada, četiri godine prije sljedećih Igara.
Karate je, naime, jedan od najuspješnijih hrvatskih sportova i u našem se sportskom miljeu već dugo priželjkuje da uđe u olimpijski program. Zahvaljujući novim propozicijama, prema kojima će svaki domaćini Igara moći predložiti (samo za te Igre) više sportova kojima žele privući pozornost lokalnih ljubitelja sporta, u Tokiju ćemo gledati i hrvatske karatašice i karataše u lovu na odličja.
Sasvim je druga priča kad je riječ o ostalim sportovima koje su Japanci izabrali za OI 2020. O tome najbolje svjedoči izvještaj Hrvatskog olimpijskog odbora o statusu novih olimpijskih sportova u Hrvatskoj. Neki, naime, kod nas upće ni ne postoje!
Baseball/softball
U Hrvatskoj djeluju dva odvojena nacionalna sportska saveza - Hrvatski baseball savez i Hrvatski softball savez, punopravni članovi HOO-a neolimpijskog sporta. Oba sporta su od OI Atlanta 1996. do OI Peking 2008. bila na programu Igara te su ova dva NSS-a sukladno tome bila punopravni članovi HOO-a olimpijskog sporta.
Skateboarding
Hrvatski koturaljkaški savez, trenutno sa statusom punopravnog člana HOO-a neolimpijskog sporta, treba postati punopravnim članom olimpijskog sporta, no prethodno se radi na utvrđivanju razvijenost sustava sportskih natjecanja skateboardinga u okviru Hrvatskog koturaljkaškog saveza.
Sportsko penjanje
Sportsko penjanje samostalan je sport koji odnedavno ima taj status u Nomenklaturi sportova, no djelatnost sportskog penjanja nema osnovan nacionalni sportski savez, već njegovu djelatnost obavlja Hrvatski planinarski savez. Za konačno utvrđivanje statusa punopravnog člana HOO-a olimpijskog sporta potrebno je utvrditi razvijenost sportskog penjanja unutar Hrvatskog planinarskog saveza.
Daskanje
Daskanje je sukladno Nomenklaturi sportova samostalan sport, no za njega nije osnovan nacionalni sportski savez u Hrvatskoj. Postoji nekoliko daskaških klubova, no oni uglavnom egzistiraju na rekreativnoj bazi te kao komercijalna djelatnost daskaških škola ili agencija. Daskanje u Hrvatskoj nije razvijeno kao natjecateljski sport, iako ima određenog interesa za to.
Valja spomenuti i dva sporta koja su (ne samo za te Igre) u program ušla u Rio de Janeiru.
Ragbi 7 je svojedobno imao u Hrvatskoj ambicije postati ozbiljan sport, pa su u tu svrhu u reprezentaciju pozvani i Novozelanđani hrvatskih korijena. Taj je entuzijazam u međuvremenu splasnuo, a slabije upućene je iznenadio više nego skroman format natjecanja u Riju. Cijeli turnir zbijen je u svega tri dana (?), pri čemu je svaka reprezentacija igrala po dvije utakmice dnevno.
Golferi su, pak, svoj turnir odigrali bez većine najboljih igrača jer su ovi zbog straha od zika virusa otkazali nastup u Riju. Ukratko, dva nova olimpijska turnira za zaborav...
Marin Šarec
Dvije skandalozne tvrdnje o veličanstvenoj utrci Damira Martina
GDJE JE PREVIŠE EMOCIJA, TU JE PREMALO PAMETI. Tako je i nakon senzacionalnog nastupa i srebrne medalje Damira Martina u finalu utrke samaca na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru izrečeno i napisano puno toga što bismo mogli nazvati – nepametnim.
Prva sasvim pogrešna teza, koju su izgovorili i neki novinarski „velikani“ koji misle da se jako dobro razumiju u veslanje i sport općenito, je ta da je Damir Martin u subotnjem finalu izgubio zlato. Da biste nešto izgubili morate to nešto prethodno imati, a Martin olimpijsko zlato nikad nije imao.
Ne, Damir je u jednoj od dvije najcjenjenije discipline veslačkog programa osvojio olimpijsko srebro. I to ga je upravo „krvavo“ izborio, u što su se mogli uvjeriti svi koji su vidjeli utrku, ali i onih nekoliko minuta nakon nje u kojima je naš veslač (baš kao i dvostruki olimpijski pobjednik Mahe Drysdale!) bio na rubu nesvijesti. Podcjenjivati taj njegov veličanstveni doseg tvrdeći da je on, zapravo, nešto izgubio skandalozno je nerazumijevanje sporta i omalovažavanje olimpijskih odličja.
No, istu priču o izgubljenom ili ispuštenom zlatu (srebru, bronci) slušamo uvijek kad naši sportaši ne osvoje upravo ono odličje koje neuka i nezasitna sportska javnost od njih očekuje. Tako je, primjerice, Blanka Vlašić na OI u Pekingu „ispustila zlato“, a naši nogometaši na nedavnom Europskom prvenstvu u Francuskoj „propustili osvojiti naslov prvaka“. I tako unedogled.
Još skandaloznija je tvrdnja da je Martinu u Riju ukradeno olimpijsko zlato. Ta teorija zavjere, u koju se upleo i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša (koji je čak ustvrdio da je foto-finiš izmišljotina i da ni u jednom sportu ne odlučuju tisućinke?!?), temelji se na snimci foto-finiša koji je u stotinku sekunde identičan rezultat Martina i Drysdalea „rastrančirao“ na tisućinke i pokazao da je za pet tisućinki sekunde (ili sedam, sasvim nebitno) brži bio Novozelanđanin. Spominje se čak i to da je snimka, na kojoj se jasno vidi da Drysdaleov čamac prvi prolazi ciljnom linijom, možda "fotošopingirana"!? I to zato što je broj na Drysdaleovom čamcu „nekako izdužen“.
Treba reći da slika foto-finiša nije realna fotografija, već je to uglavnom zapis u jedinici vremena. Vidimo, dakle, sliku vremena i razlike u ostvarenim vremenima, a ne stvarnu sliku objekata (ljudi) na njoj i zato su, primjerice, svi ti atletičari na slikama foto-finiša (vidjeli ste zasigurno to nekada) onako izobličeni i izduženi. Ne sjećam se da se ikad netko od njih žalio da su ga unakazili u photoshopu...
Možda treba podsjetiti i da se tehnologija foto-finiša koristi još od 40-ih godina prošlog stoljeća i da je u međuvremenu razriješila na tisuće izjednačenih utrka u onim sportovima u kojima je to tako propisano. Spomenut ćemo samo dva vjerojatno najpoznatija slučaja, dva mitska dvoboja Gail Devers i Merlene Ottey na 100 metara.
Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. obje su trčale 10.94, ali je foto-finiš pokazao da je Devers bila pet tisućinki brža i olimpijsko zlato je otišlo u SAD. Tri godine ranije na Svjetskom atletskom prvenstvu u Stuttgartu obje su u finalu imale rezultat 10.81, no „prokleti“ foto-finiš je zabilježio da je Amerikanka trčala 10.811, a Jamajčanka 10.812. Odlučila je, dakle, jedna tisućinka sekunde, najmanja moguća razlika mjerljiva u sportu!
I onda su sportski kibici tvrdili da treba dodijeliti dvije zlatne medalje, no pravila su, kao i u Martinovom slučaju, rekla drukčije. I ne treba ovo brkati s plivanjem u kojem su u Le Clos, Phelps i Cseh podijelili srebro na 100 metara leptir u Riju. U plivanju nema foto-finiša i tamo je stotinka sekunde relevanta za plasman.
Takva su, ponavljam, pravila. Naravno da to nikad neće biti jasno onima koji se nikakvih pravila ni sami ne drže...
Marin Šarec
Hoćemo li se uskoro morati boriti i protiv antidopinga?
VIŠEMJESEČNA SAGA OKO OPTUŽBI I SANKCIONIRANJA ruskih atletičara zbog sumnji u manipulacije sustavom antidopinške kontrole u njihovoj zemlji rezultirala je odlukom koju bismo, bez imalo zadrške, mogli nazvati – diskriminatornom.
Podsjetimo, još u studenome prošle godine Svjetska atletska federacija je zbog „sustavnog korištenja nedopuštenih sredstava i to u suradnji sportaša, tamošnjeg atletskog saveza i antidopinške agencije“ suspendirala sve ruske atletičarke i atletičare. Slijedile su dvije prijetnje predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Thomasa Bacha, koji je prvo najavio mogućnost zabrane nastupa ruskim atletičarima na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, a zatim (zbog navodnih manipulacija antidopinškim uzorcima na ZOI u Sočiju) i suspenziju svih ruskih nacionalnih sportskih saveza.
Ruski atletičari se u međuvremenu nisu smjeli natjecati, a neće ih biti ni na skorašnjem Europskom atletskom prvenstvu u Amsterdamu. Krajem prošlog tjedna stigla je i konačna (?!) odluka MOO-a prema kojoj će ruski atletičari (i kenijski, zbog nedostatka financijskih sredstava za antidoping kontrolu) moći nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru samo ako prođu „individualnu evaluaciju“ kako bi dokazali da nisu dopingirani! Sve je popraćeno upravo nevjerojatnom Bachovom izjavom da se atletičari iz Rusije i Kenije ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“.
Ovdje su vrlo problematična barem dva pitanja.
Prvo, zašto se „vjerojatno nevinima“ od svih svjetskih sportaša ne mogu smatrati samo ruski i kenijski atletičari?
Nije li svojedobno svjetski sport, barem jednako jako kao i aktualni ruski skandal, potresla afera BALCO u Americi? Nisu li najveće dopingirane ribe – Lance Armstrong, Marion Jones, Justin Gatlin, Tyson Gay – upecane upravo u Americi? Nisu li, nadalje, prije nekoliko godina na dopinškom testu pale i jamajčanske sprinterske zvijezde Asafa Powell, Veronica Campbell-Brown i Nesta Carter? Zašto se onda „vjerojatna nevinost“ ne dovodi u sumnju i kod američkih i jamajčanskih atletičara, primjerice?
Drugo, može li se više itko u sportu smatrati „vjerojatno nevinim“ kad je doping u pitanju?
Nakon što je početkom godine Marija Šarapova pala na testu zbog korištenja meldonija, inače lijeka za srce, mnogi sportaši su rekli: „Pa, to smo svi uzimali!“. Jesu, ali do 31. prosinca 2015. to je bilo sasvim legalno, a onda je doslovce preko noći, od 1. siječnja 2016. godine, uzimanje meldonija postalo krimen koji će, eto, prije vremena okončati karijeru i jednoj od najboljih tenisačica 21. stoljeća. Sportski prevarant, tako, možete postati a da to i ne znate, ne čitate li svakodnevno pažljivo sve dulju listu zabranjenih preparata.
Sve navedeno, u kombinaciji s obaveznom 24-satnom 365-dnevnom dostupnošću svih sportaša kontrolama „antidopinške policije“ i testiranjem uzoraka osam godina unatrag, dovodi do toga da više nikoga sa 100-postotnom sigurnošću ne možemo proglasiti nevinim. Barem dok ne prođe spomenutih osam godina od aktualnog trenutka.
Velikan sportskog novinarstva Žarko Susić svoj je komentar nakon dopinškog skandala Bena Johnsona na OI u Seulu 1988. započeo riječima „Svi se mi drogiramo i ujutro kad pijemo kavu.“ Skoro 30 godina kasnije, to da se ne drogiraju moraju, međutim, posebno dokazivati samo ruski i kenijski atletičari. Jedino se oni ne mogu smatrati „vjerojatno nevinima“. Za sve ostale sportaše vrijedi presumpcija nevinosti. Da nisu dopingirani morat će dokazivati tek onda kad padnu na dopinškom testu.
Ne znam za vas, ali nakon posljednje odluke MOO-a, a naročito nakon skandalozne Bachove izjave, čini mi se da ćemo uskoro uz borbu protiv dopinga morati pokrenuti i borbu protiv antidopinga!
Marin Šarec
Kad nema Blanke nema ni skokova preko dva metra
PITAJU ME OVIH DANA MNOGI što se to događa sa ženskim skokom u vis. Na zadnja dva mitinga Dijamantne lige pobijedila je 37-godišnja Španjolka Ruth Beitia s preskočenih 190 i 193 cm, otprilike na tim visinama skaču i sve ostale visašice iz svjetskog vrha, a skokovi preko dva metra čine nam se kao nešto daleko i sasvim nemoguće.
Najjednostavniji odgovor bio bi: To vam je zato što nema Blanke Vlašić! Iako je ovdje riječ o tipičnom hrvatskom pretjerivanju, nije to ni tako daleko od istine. Blanka se oporavlja od operacije i priprema se za nastup na Olimpijskim igrama, Ruskinje su suspendirane zbog dopinške afere u njihovom savezu, a Amerikankama su ove godine važne samo i jedino Igre u Riju. A bez svih njih skok u vis nije ista disciplina. Kao što to ne bi bila ni utrka na 100 metara bez Jamajčana i Amerikanaca.
Zgodna je, međutim, ovo prigoda da se 50 dana prije početka Olimpijskih igara istakne vrijednost i veličina onih 165 (?!?) Blankinih skokova preko 200 cm, kao i svih onih sezona u kojima je ženski vis bio možda najjača i najzanimljivija disciplina atletskog programa. Tako je 2007. godine osam visašica letjelo preko dva metra, najviše Blanka Vlašić 207 cm, a godinu dana kasnije ih je sedam išlo preko visine koja dijeli solidne od odličnih visašica. Najbolja je s 206 cm opet bila Blanka.
Blanka je s 208 cm preskočenih na Hanžekovićevom memorijalu – što je drugi skok svih vremena – predvodila listu visašica i 2009. godine, kad je šest skakačica preletjelo 200 cm. Baš kao i 2010. kad su s 205 cm na vrhu svjetske ljestvice bile Blanka i Amerikanka Chaunté Lowe. Te godine je ženski vis dao i službeno najbolju svjetsku atletičarku, kao i najbolju sportašicu Europe i svijeta. Riječ je, dakako, o Blanki Vlašić. Inače, da ne ispadne kako je preskočiti dva metra nešto sasvim normalno, recimo i to da je tu famoznu visinu u cjelokupnoj povijesti skoka u vis preskočilo tek 50-ak visašica!
To su, eto, brojke. „Umjetnički dojam“, veliki dvoboji na velikim natjecanjima i većini najjačih atletskih mitinga, česti napadi na svjetski rekord, gledatelji koji „skaču“ s visašicama, ples na strunjači i poplava emocija..., sve to je još i dojmljivije od gole statistike. Ove sezone, istina, ne gledamo ništa od navedenoga, no to ne znači da do kraja ljeta nešto do toga ipak nećemo vidjeti.
Za dva mjeseca, na Olimpijskim igrama u Riju, bit će to neka sasvim druga priča, s drugim glavnim junakinjama. Naime, barem za jednu od njih sigurni smo da će ženski vis učiniti neusporedivo zanimljivijim negoli je to sada.
Ako bez Blanke nema skokova preko dva metra, vidjet ćemo ih, zasigurno, u Riju.
Marin Šarec
Sport je unosan biznis i najbolja promocija
Kao dugogodišnji sportaš, sportski djelatnik i izravni sudionik niza velikih sportskih događaja koji su presudno obilježili noviju povijest hrvatskog sporta, osjećam potrebu podsjetiti na važnost sportskog marketinga te veliki značaj vrhunskih sportaša u promociji nove demokratske Hrvatske i naših turističkih destinacija.
O međusobnim odnosima sporta i društva više puta sam pisao stručno-znanstvene i enciklopedijske publikacije, budući da sport zauzima veoma važnu ulogu u svim porama ljudskog življenja. Sport je time postao jedan od najjačih alata za marketing i promociju određenog proizvoda ili države.
Od nekadašnjeg Coubertinovog gesla „Važno je sudjelovati“ sport je postao „unosan biznis“ i veoma jako, čak i političko, oružje. Zato mnoge države ulažu puno u svoje nacionalne reprezentacije koje ih promoviraju u svijetu. U neovisnoj hrvatskoj državi sport je višestruko dokazan najuspješniji proizvod s oznakom „Made in Croatia“.
Jedna poznata engleska marketinška agencija nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. godine dokazala je kako je za Hrvatsku znalo u svijetu samo 3% čovječanstva, unatoč ratu i agresiji koja je bila svakodnevno na svim tv-programima, a nakon polufinala i osvajanja brončane medalje, za Hrvatsku je, po tim empirijskim istraživanjima, znalo preko 70% ljudi.
Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman tada je često naglašavao da su naši sportaši veći veleposlanici od svih ministara zajedno. U to vrijeme Goran Ivanišević, pokojni legendarni Dražen Petrović, Toni Kukoč, Davor Šuker..., bili su nositelji promocije novostvorene hrvatske države. Tu moramo naglasiti i druge, kako istaknute pojedince, tako i naše vrhunske sportske klubove i nacionalne reprezentacije, koje ponosno i često sa suzama u očima na pobjedničkom tronu slušaju Lijepu našu.
I današnji Predsjednik RH prof.dr.sc. Ivo Josipović, iako je u habitusu zaljubljenik u glazbu, uvidio je snagu promidžbe kroz sport te je jedan od redovnih igrača nogometne ekipe Hrvatskih humanih zvijezda.
Turizam je jedan od razloga zbog kojih se pojedini grad odlučuje za organizaciju svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara. Većina gledatelja ne dolaze samo zbog sportskog natjecanja već tu posjetu kombiniraju s turističkim razgledavanjem grada i regije. Budući da je turizam jedna od najznačajnijih hrvatskih gospodarskih grana, jasno je da bi i sport trebalo upregnuti u promidžbu turizma. Nema, naime, nikakve sumnje da velike sportske priredbe bitno pridonose prepoznatljivosti neke zemlje.
Najjači sportski brend su Olimpijske igre i svjetska nogometna prvenstva. Hrvatska nikad neće dobiti organizaciju tih dviju najvećih sportskih priredbi, no može puno bolje nego do sada iskoristiti sudjelovanje svojih sportaša na njima. Ekstreman primjer te mogućnosti je predstojeća utakmica Brazil – Hrvatska, na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Prema svim kalkulacijama tu će utakmicu gledati oko milijardu i pol gledatelja diljem svijeta i bit će to najgledaniji TV-događaj svih vremena. Dosad je to bilo otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, koje je gledalo oko 1.1 milijardu ljudi.
Kako će Hrvatska iskoristiti taj marketinški prostor neprocjenjive vrijednosti? Na koji će način svijetu predstaviti svoje prirodne ljepote i svoje svjetski uspješne sportaše? I danas je prva asocijacija na Hrvatsku Davor Šuker i njegovi golovi na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Jesmo li napravili dovoljno da Hrvatsku predstavimo svima onima koji ju poznaju samo preko Šukera? Imamo li ideju kako ih dovesti u hrvatsku? Koliko ljudi zna da su u Splitu, tom prekrasnom dalmatinskom gradu, na potezu od svega nekoliko kilometara rodne kuće i sportski tereni na kojima su stasale istinske svjetske sportske zvijezde poput Nikole Pilića, Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Blanke Vlašić, Ðurđice Bjedov, brojnih nogometaša, vaterpolista, rukometaša, veslača...?
Na većinu gornjih pitanja odgovor je negativan ili ga nema. Svjetsko prvenstvo u Brazilu nova nam je prigoda. Ne treba sitničavo i licemjerno zbrajati troškove boravka premijera Zoran Milanovića na otvorenju Mundijala već se pitati zašto (još) nije uloženo i više, kako bi se u konačnici dobilo puno više.
Najveće sportske priredbe, već same po sebi, predstavljaju čimbenike svjetske integracije kroz druženje sportaša i promociju svoje zemlje, koju organizacija tih igara vrlo često efektno i uspješno promovira, pa kasnije turizam te zemlje poluči vrlo visoke rezultate. Organizacija Olimpijskih igara i velikih svjetskih prvenstava otvaraju tržišta organizatoru, budući da njegova zemlja postaje tržište za plasman proizvoda i kapitala u toj zemlji, ali i prodaju njezinih proizvoda u svijetu. Stvaraju se potpune informacije i znanja o svim područjima života u zemlji organizatora prvenstva ili Olimpijskih igara.
Na kraju možemo zaključiti da je sport sam po sebi postao puno više od društvene aktivnosti i da je prerastao u jedno vrlo bitnu gospodarsku granu, koja jača ekonomiju svake države.
Stoga je Brazil i Svjetsko nogometno prvenstvo šansa koju Hrvatska mora iskoristiti!
Damir Škaro
